Bilo je to u vrijeme, kako je pričao poznati Starobaranin Ljubo Martinović, kada je na zidovima poznatog starobarskog bifea bilo čak dvadeset pet Titovih slika. Pa je tako jedan češki turista, u namjeri da se odmori od bazanja po zidinama starog grada, ušao u “Slogu”, ali mu se u prvi mah, zagledavši se u iste slike, učinilo da je u nekoj knjižari, a ne u bifeu.

Kako se jednog toplog jutra u “Slogi” zatekao Boško, niko se više ne sjeća, ali su se neki dugo sjećali kako se u jednom trenutku popeo na stolicu i počeo dovoljno glasno i zaneseno da govori: “Lijeva, lijeva, ko to korača desnom…“. “Opet će nas naći neki taksirat od ovog Miloševića”, neko je nemoćno prokomentarisao za šankom, ali se srećom ubrzo na vratima pojavio narodni milicioner, i ulazeći odmah pozvao Boška da siđe sa stolice.

U posebnim afektivnim stanjima, Boško je lako prelazio na ekavski izgovor, i zato je milicionaru, više gledajući kroz njega, odmah odsječno: „Bježi, ja sam danas sa Majakovskim“. Milicionar se odmah latio telefona i pozvao načelnika, dolje u Baru, izveštavajući ga da je sve bilo mirno u Starom Baru, dok se nije pojavio novinar Boško Milošević. “Je li sam”, glasilo je zabrinuto pitanje. “On zbori da je s njim i neki Majakovski“, bio je iskreni odgovor. “Hapsi i Majakovskog”, pala je načelnikova komanda. Kada se sve kasnije razjasnilo, u nekom potonjem piću, načelnik je Bošku priznao da ga je zadržao u zgradi milicije, i par sati više, upravo zbog Majakovskog.

Prošle su godine u kojima je Boško postao i nazivan najvećim novinarom iz malog grada, a kada se 17. aprila 1979, u trenutku kada je zemljotres prekinuo sve veze sa Barom, Boško talasima obalske radio stanice javio svojoj redakciji, ali i cijeloj i zabrinutoj jugoslovenskoj javnosti, i tako postao i novinar prve vijesti, kako su ga s ponosom zvale njegove poznate kolege iz beogradske “Politike”, tada najuglednijeg jugoslovenskog lista.

U skoro svakodnevnim zajedničkim sjedenjima, najčešće u “Veselici” i “Knjaževoj bašti”, kojima je i dao ta imena, volio je da se priseća svog boravka na Kubi, na koju je stigao brodom “Prekookeanske plovidbe”. Opisivao je atmosferu kada je Fidel Kastro držao svoje višesatne govore, i bio je fasciniran kada je uveče svratio u jedan poznati kafe u Havani, gde je uz šank, nedaleko od njega, nekako sasvim opušteno sjedio jedan od najvećih gerilaca i revolucionara svih vremena Ernesto Če Gevara.

Jednu od svojih reportaža u “Politici” tada je započeo baš za stolom Ernesta Hemingveja, i to zahvaljujući Ani Starc, porijeklom Jugoslovenki, koja je još za Hemingvejevog života brinula o njegovoj kući na Kubi. Ana je Bošku ispričala da su u toj kući, i predivnom parku ispred nje, često boravili i Hemingvejevi prijatelji, toreador Domingez, Ava Gardner, Spenser Trasi, glumac koji u poznatom filmu igrao ribara Grigorija, inspiraciju za nobelovski roman Starac i more.

A više godina kasnije, Bošku se u njegovom Baru, koji je na stranicama njegove “Politike” bio sve veći i značajniji, i stvarno dogodio sopstveni Grigorije, i to u liku starog barskog ribara Steva Radovića Grka.

Tog jutra kada je poslije cjelonoćne borbe sa velikom ajkulom u svojoj nevelikoj ribarskoj mreži, uplovio iza barskog lukobrana, kao da se sve živo sjatilo ispred Dvorca kralja Nikole, da se vidi to čudo neviđeno. U tom špaliru odbjeglih sa časova gimnazijalaca i osnovaca, i inih, odjednom se pojavio kamerman Televizije Titograd. Novinara je bilo odasvuda, i Stevo je postao junak dana koji danima više nije imao mira. Iako je postao televizijski događaj, ubrzo su počeli komentari o starosti ajkuli, pa i procjene kafanskih vještaka za ajkule da se radi o biljojedu a ne velikoj ribi najopasnijih namjera. Boško je u svojim redovnim tekstovima u “Politici” informisao o slavi od tri dana, što Stevu nije teško palo, ali je zato danima odlazio u banku čekajući obećani novac za novu mrežu, sa onim zabrinuto nesigurnim izrazom lica, koji kao da sad kaže, “kamo sreće da je nisam ni ufatio“.

I dok je u svojim tekstovima naglašeno pokazivao senzibilitet za ljude i čovjeka, za čije muke, kako je govorio pjesnik Leso Ivanović, „nosača nema“, poslije Kube, kao da mu je najbliže bilo to pomalo slobodno i pomalo anarhično latinoljevičarstvo Panča Vile i Emilijana Zapata, sa ukusom “Bakardija” i mirisom Kohibe.

Kada je početkom sedamdesetih na vlast u Čileu došao ljevičarski psihijatar Salvador Aljende, Boško bi u nekim barskim kafanama, pogotovo ako bi prepoznao one koji „dobrovoljno daju uvo pod kiriju“, značajno gledajući u njih, držao pohvalu Aljendeu, posebno citirajući njegovu rečenicu – “Između mene i čileanskog naroda više nema posrednika”. I bi tako, sve dok ljeta 1973, u barsku luku iz Argentine nije uplovio brod “Prekookeanske” i na njemu Boškov drug iz Studentskog grada, Boro Lalić, tada jedan od najznačajnijih Tanjugovih dopisnika iz Latinske Amerike svih vremena. Kada mu je Boško prenio svoje oduševljenje Aljendeom, i ponovio rečenicu koja ga je nadahnjivala, više nego dobro obaviješteni Lalić mu je srušio sve nade: “Boško, on je gotov! On se odrekao vojske i policije, a bez njih nema ni države ni vlasti. Pogotovo Aljendeove!“ I kako ga je drug iz studenstkih dana odjednom i više nego „prosvjetlio“, Boško je ubrzo u istim kafanama počeo da proriče krah Aljendea, koji se ubrzo, u septembru te 1973. i dogodio. I kako je još ranije izazivao pozornost lokalnih bezbjednosnih očiju i ušiju, veličajući čileanski socijalizam, posle vojnog puča u Čileu i smrti Aljendea, zvali su ga u zgradu tzv. Državne bezbednosti, kako je Boško pričao, ali sada da ga pitaju: „Okle si znao“.

I danas se iz Boškovih tekstova u “Politici” osjeća njegova oduševljenost kako tada Bar ne samo postaje nova jugoslovenska luka, već i pravi mediteranski grad. Ali, zivot s rodnim gradom prije svega podrazumijeva onu veliku ljubav, u kojoj su obje strane toliko osjetljive, i uvjerene, na osnovu ličnog iskustva, da je voljeti mnogo više nego biti voljen.

Jednog ranog jutra, sredinom osamdesetih, Boško me je nazvao u Radio Baru da što prije dođem na terasu kafane Robne kuće. Vidio sam da nije spavao cijelu noć, i ličio je na nekog junaka Dostojevskog, ili čak i možda na Harvi Kajtela u filmu Abela Ferare “Bad Lieutenant”, koji vapi katarzično kajanje, zbog nečega što se sinoć dogodilo. Nekoliko poznatih Barana nas je obilazilo u širokom luku, i kao da o tome što se zbilo koliko sinoć u jednoj barskoj kafani ništa nismo znali samo Jovo Milutinović, direktor budvanskog hotela “Aleksandar”, i ja – jedini koji smo tog jutra i bili sa Boškom za istim stolom. Ali, u jednom trenu, iz daljine se pomaljao Novo Nikezić, neopisivo egzotični Baranin, čiju egzotičnost je nemoguće predstaviti čak i u dvije rečenice. Kada je ugledao svog druga iz starobarskog detinjstva, Boško je preporođeno zavapio: “Noki, brate“. A Novo je samo nastavio, i u svom stilu: “S tobom samo telefonom. Opet ćeš u pozrnicu, ka’ nekad“. Iako je otišao, iako ga je podsjetio na težak način da kroz pozrničarsko skupljanje maslina pomogne svoju porodicu, Bošku su tog jutra te Novove riječi, kao neki topli glas iz djetinjstva, bile nešto poput lijeka.

Nastajanje i razvoj “Luke Bar” i “Prekookeanske plovidbe”, more, mornari i brodolomi, sudbine ljudi na moru i pokraj njega, postali su njegova novinarska opsesija i prepoznatljivi autorski pečat u tadašnjem velikom jugoslovenskom novinarstvu. Ponekad bi mi ličio na starijeg, nekada poznatog splitskog kantautora Tomu Bebića, a nekada i na nekog mornara koji se zbog velike ljubavi, i to baš u Odesi, nevoljno oprostio i od brodova i pomorstva. Bio je zapravo oličenje naslova zbirke poezije “Mornar na konju” Slobodana Markovića, alias Libera Markonija.

I đe reče Libero, sjećam se kao da se sada zbiva, a bio je to 31. jul 1985. Oko podneva sam navratio u dopisništvo “Politike” da se oprostim od Boška, jer koliko sjutra ću već biti u kasarni “Jakub Kuburović” u Zemunu, na tzv. redovnom odsluženju vojnog roka. I samo što je počeo naš razgovor, odjednom se pojavio poznati beogradski pjesnik i novinar, davnašnji skojevac, ali i prevodilac Jesenjina, Libero Markoni. Libero je sa svojom suprugom Ksenijom ljeti dolazio u Dobru Vodu, da se odmori od pjesničkog života u prijestonom Beogradu, pa bi te dane oporavka lako proizveo u svoju tradicionalnu ljetnju manifestaciju, pod nazivom “Dani jetre”.

I kada me je Boško predstavio, dodavši, “on sjutra ide u vojsku”, Libero me je začas nešto duže pogledao, a onda jednim dramskim tonom krenuo u pravi monolog: „Kakva vojska… Mi u stvari trebamo da imamo samo jedan odred vojske, za dočekivanje i ispraćaj visokih stranih gostiju..“ A onda je poslije još jedne male dramske pauze i sugestivnog pogleda dodao: „Pa nama će Rusi samo da telefoniraju, i mi ćemo da se predamo…“ I u sobi se zaorio smijeh, a meni se u trenu učinilo da ne idem sjutra, ali i da je preksjutra u tom trenu bilo dovoljno daleko.

I taman što nas je Libero napustio, pomislih i da ja krenem, kad mi se Boško obrati: „Zorane, molim te idi u Luku, danas odavde kreće prvi kontingent ‘juga’ za Ameriku. Napravi jednu kraću informaciju za ‘Politiku’“. U prvi mah nije mi bilo milo što sam to uopšte čuo, jer od sjutra me neće u Baru biti bar godinu dana, i zato sam želio da sad budem što više sa dvogodišnjom kćerkom i porodicom. Ali, odmah sam pomislio sve to zna i Boško, pa ipak me je zamolio. Iako nevoljno, otišao sam do Luke, pribavio informaciju, vratio se u dopisništvo i napravio tekst i poslao ga “Politici”. Potom smo se pozdravili, kao da se nećemo gledati na mnogaja ljeta. Ujutro me je brat odvezao do titogradskog aerodroma, gdje sam na trafici odmah uzeo jutrošnji broj “Politike”. Okretao sam unutrašnje strane osećajući već onu ozarenost kada vidim sopstveno ime i prezime u novinama. Vraćao se po nekoliko puta, ali nigdje nije bilo moje informacije o ‘jugu’, kao poslu vijeka. Bio sam dvostruko razočaran, ne samo što sam išao da napravim informaciju za novine, baš pred odlazak u vojsku, već još više, što to nije i objavljeno. Stavio sam “Politiku” u torbu, jer, već me je čekalo toliko događaja, i to po ubrzanom i satu i kalendaru. Kada sam nekoliko dana kasnije htio da bacim taj broj “Politike”, slučajno sam video naslovnu stranu, koju sam preskakao tražeći svoju kratku storiju o ‘jugu’. I odjednom je vidjeh baš na naslovnoj strani, što mi je donijelo jednu neočekivanu radost u prvim danima mog vojevanja.

Prošao je i mjesec, i jednog dana dobih pismo od Boška, sa jednim vokativom koji je toliko ličio na njega: “Zdravo vojniče Zorane Živkoviću”. Kao da maltene piše nikom drugom do maršalu Žukovu pod Staljingradom. A onda mi je referisao o nekim događajima u Baru, želeći i uspješne vojničke dane. Nije prošlo dugo a mene je i moju jedinicu posjetio Mijuško Tomić, tada urednik poznate emisije o JNA na prvom programu Radio Beograda, što mi je donijelo već poseban ugled kod oficira i podoficira. Naravno da sam odmah shvatio čija je nevidljiva ruka u sve upletena, a onda se pojavio konkurs za novinara lista “Vojnik”, inače glasila Prve armije. Kada sam uz, za vojnika više nego bogatu novinarsku biografiju, priložio i naslovnu stranu “Politike”, gdje je bio i moj kratki tekst o našem poslu vijeka, stvari su se u mom vojničkom životu potpuno preokrenule. Ubrzo sam boravio u mnogim jedinicama Prve armije, pisao o vojnicima i oficirima, vidio i granične karaule, dobijao čak i izvjesne honorare. Poslije zemunskih topova, kad nisam na putu, od dva pa sve do pola noći, sa stalnom dozvolom za izlazak, bio sam kojekude po Beogradu. U nekim pozorištima tada, kao u “Zvezdara teatru” bio i omiljen, poznat i nekim glumcima.

Toliko sam se adaptirao na novu situaciju da sam po gradu išao čak bez kape, ne obazirući se da to neće biti toplo primljeno od ambicioznih oficira. I baš tako sam naletio u Knez Mihajlovoj na jednog, koji me je odmah prijekorno pogledao i kazao: „Kako bez kape, vojniče, i to baš sada, kada je u toku važan partijski kongres i u zemlji borave mnogi strani novinari..“..A onda nastavio uz pitanje: „Iz koje si jedinice?“ A onda sam polako, i bez uzbuđenja, da ostavim što opušteniji utisak uzvratio: “Komanda stana Komande Prve armije.“ U novonastaloj maloj psihološkoj pauzi osjetio sam da malčice pada oficirov pregnantni entuzijazam. Kao da je pomislio ko zna ko stoji iza njega, kada ovako bez kape ide. A onda je dodatno upitao: „Ko je tvoj nadređeni?“. Zamalo nisam počeo da se smijem, kad sam čuo sebe: “General Boško..“ i onda krenuo da nasumično kažem neko karakteristično crnogorsko generalsko prezime, kada me je oficir samo pozdravio, a ja sam kao za sebe, kroz zube dodao: “Hasta siempre, Comandante”.