IZ PUTNIČKIH BILJEŠKI CRNOGORSKOG DIPLOMATE MITRA PETROVOG PLAMENCA O MRKOJEVIĆIMA, IZ AVGUSTA 1881. GODINE

Istoričar prof. dr Živko M. Andrijašević, ponovo je 2000. godine iz starih rukopisa i publikacija objavio putničke bilješke o Mrkojevićima iz 1881. godine, diplomiranog pravnika Moskovskog univerziteta Mitra Petrova Plamenca (1852 – 1889), kasnijeg državnog činovnika i diplomate Knjaževine Crne Gore u Carigradu (Osmansko carstvo).  

Opis Mrkojevića iz pera Mitra P. Plamenca je prvobitno objavljen nakon njegove smrti, i to u časopisu „Prosvjeta”, 1894. godine, zvaničnoj publikaciji Ministarstva prosvjete i crkvenih djela Knjaževine Crne Gore, čije je sjedište bilo na Cetinju, a koje je priredio za štampu, kako je utvrdio Andrijašević, ruski istoričar Pavle Apolonovič Rovinski (premda je predgovor za taj Plamenčev spis potpisan inicijalima R-C).

Taj vrlo važan tekst za proučavanje istorije Mrkojevića pod naslovom „Novi podatci za opis i istoriju Mrkojevića (u barskom okružju)”, istražen je i priređen, sa određenim uvodnim napomenama priređivača istoričara Živka M. Andrijaševića i reprintovan u časopisu „Almanah”, broj 11-12, Podgorica, 2000, a taj prilog je objavljen na stranicama navedenog časopisa (strane 195 – 205).

U nastavku teksta, mi ćemo se koncentrisati na putničke bilješke Mitra P. Plamenca iz Mrkojevića, u kojima je boravio od 21. do 23. avgusta 1881. godine i o tome ostavio pisani trag. Autor na početku zapisa navodi sela u Mrkojevićima i to: 1) Velje Selo, 2) Dabezić (Asović, Kurtović), 3) Ravan), 4) Kunje, 5) Mala Gorana, 6) Velja Gorana, 7) Grdovići, 8) Ljeskovac, 9) Dobra Voda, 10) Mikulići, 11. Kalimani i 12) Međureč.

Takođe, pišući o selima u Mrkojevićima, Plamenac navodi koja su sela slavili krsnu slavu (nekada), odnosno, crkvene praznike, u vrijeme kad su oni pripadali hrišćanskoj religiji. Plamenac piše da je Velje Selo slavilo Spasovdan; selo Dabezići Petkovdan „na 8 dana po Ilijinu dnevi”, te da su sela Ravan (Ravanj), Kunje, Mala i Velika Gorana, isto tako, slavila Petkovdan, a Grdovići i Ljeskovac Ilindan.

Za selo Dobra Voda Mitar P. Plamenac piše da su tamo nastanjena hrišćanska bratstva: Bošković, Vuković i Nikočević i da su slavili Spasovdan, a bratstvo Đurović – Ilindan. Za selo Mikulići – Poda Gornja navodi da su Perazići slavili Spasovdan, a ostali Trojičindan. Za sela Kalimani i Međureč autor ne navodi podatke.

U primjedbi, u fusnoti broj 2, objavljenog teksta Mitra Plamenca, u časopisu „Prosvjeta” (1894) stoji: „Ovi dani slavili su se dok je tamo bilo hristijanstvo, a od kako se narod poturčio, ima tamo (po Jastrebovu) samo 5 kuća hrišćanskijeh u Mrkojevićima i 6 u Mikulićima, ali sadašnji Mrkojevići muhamedanci spominju se tijeh dana i do skoro činili su zavjete”.

Mitar Plamenac 1881. godine daje opis prezimena pojedinih bratstava ili rodova u Mrkojevićima, praveći u jednom slučaju očevidnu faktografsku grešku. Naime, Plamenac navodi sljedeća prezimena u Mrkojevićima: 1) Nikočevići, 2) Vukovići, 3) Kalamperovići, 4) Ivanovići, 5) Boškovići, 6) Peročevići, 7) Đurovići, 8) Salahkovići, (Salakovići – nap. N.A), 9) Lisičići, 10) Rašketići (on pogrešno navodi kao „Raškoviće”-prim. N.A), 11), Brkanovići, 12) Kadići, 13) Petričevići, 14) Vulići, 15) Dabezići, 16) Markezići (ili Markovići), 17) Grdovići, 18) Mačkići, 19) Nikezići (ili Nikolići), 20) Andrići, 21) Vukići, 22) Petovići, 23) Karastani, 24) Žuđel (Žuđelovići), 25) Radovići i 26) Popovići.

Od posebne je važnosti apostrofirati da, u objavljenom Plamenčevom spisu u „Prosvjeti” (1894), stoji, u fusnoti 3 primjedba u kojoj se navodi da Ivan S. Jastrebov spominje još u Mrkojevićima i: „Seferoviće, Božiće, Miloševiće, Paljeviće, Peraziće, Vučkoviće, a Androvići su Dapčevići, Marketići i Petkovići”, te, u navedenoj napomeni, kaže se „da to može biti isto”, kao pod brojevima 15, 16, 20 i 22.

Zatim, u zapisu o svom obilasku Mrkojevića, avgusta 1881. godine, Mitar P. Plamenac daje kratke bilješke i zapažanja o pojedinim porodicama i mjestima u njima. U tom smislu, on, najprije, navodi u deskripciji, kako kaže, grad Šas, pišući, pored ostaloga, da je on „bio najviše i glavno mjesto” i da je tu „bila saborna crkva, đe su se na velike praznike kupili svi Mrkojevići”. Zanimljivo je, da u nastavku naracije, M. Plamenac navodi ime Ibrahim Bila, tvrdeći da je to istodobno i „mjesto istog imena”. Za Ibrahim Bila, Plamenac iznosi predanje, narodnu priču, da je isti pošao „pred pašu, koji je odio na Bar; istakne bijelu struku, a paša, kad vidi, reče ‘Ko je to?’ On kaže, da je doša, da pođe paši u pomoć s Mrkojevićima. Tada paša mu skroji bijeli barjak, i od tada, od te kuće vazda su barjaktari, a mrkojevićki barjak vazda je od tada bijeli”. Potom, M. Plamenac iznosi u par rečenica, prilično nepouzdanu, jer je ona bez potvrde i provjere u istorijskim izvorima, narodnu priču o zauzimanju Bara od strane osmanske vojske, koja se zbila nekoliko stoljeća ranije.

Dalje, od važnosti je, mislimo i nadasve zanimljivo, navesti Plamenčev zapis naslovljen: „Kuća barjaktara Dabovića” (prema našim saznanjima od Dabovića iz Mrkojevića najvjerovatnije potiču Barjaktarovići iz Mrkojevića, od kojih su bili istaknuti barjaktari Ibrahim i sin mu Jusuf Barjaktarević u vrijeme postojanja knjaževine Crne Gore i vladavine knjaza / kralja Nikole ). Navedeni Plamenčev tekst o tome glasi integralno: „Do 1877. g. nalagao je barjaktar badnjake i nosio zavjet u crkvu sv. Ilije. Ta ista kuća slavila je Ilin-dan. Prađeda barjaktarova zvali su Krsto, a sin Krstov bio je već Turčin i zvao se Dabo (inače Sinan). Barjaktar Jusuf kaže da su njegovi stari došli iz Pipera, ali mi nije moga kazati od koje kuće t.j. ne moga kazati svoje rođake, koji su ostali u Pipere i koji se tamo danas nalaze. Isti barjaktar Jusuf Ibrahimov kaže, da ima u Mrkojeviće 1200 vojnika i da su prestali nalagati badnjake usled toga, što je kajmakan zabranio; a i hodže su radile u istome smislu. Svi Mrkojevići nalagali su badnjake do 1853, (Omerpašine) godine, a od tada dostinja su nalagali, ali samo krijući jedan od drugoga, bojeći se da ne reče jedan drugome: kaurine”.

Pogrešna je navedena formulacija u sljedećem: Sin Krstov – Dabo je već bio primio islam (dobio je ime Sinan), elem, islamizirao se, ali etnički nije bio Turčin, već podanik Osmanskog carstva, kojemu su tada Mrkojevići u teritorijalnom i državnom smislu pripadali. U sastavu Osmanske države Mrkojevići su pravno i faktički bili do 1877/78. godine. Faktografska greška je u pitanju.  Prvi napad osmanske vojske na Crnu Goru pod zapovjedništvom Omer-paše Latasa bio je 1852. godine, a ne 1853.