Uoči nacionalnog praznika “Njegoševi dani”, za Radio Bar i Bar info razgovarali smo sa doktorkom filoloških nauka Gordanom Janjušević Leković o velikanu naše kulture, duhovnosti, književne i filozofske misli, Petru II Petroviću Njegošu.

Njegovo grandiozno djelo i ličnost, neiscrpno je polje istraživanja. O tome su napisani tomovi knjiga, brojni značajni domaći i inostrani književnici, filozofi, naučni radnici, analizirali su Njegošev književni opus, a ponekad naučne radove posvećivali  samo jednom njegovom stihu i misli.

U intervjuu sa dr Janjušević Leković centralna tema bila je kako je djelo genijalnog pjesnika “oko koga se kultura konstituiše”, tumačila “zlatna trojka” jugosovenske književnosti – Ivo Andrić, Miloš Crnjanski i Miroslav Krleža.

RB/BI: Prije nego što započnemo razgovor o tome kako su Njegoša vidjeli velikani književnosti na južnoslovenskom prostoru, s obzirom da je 13. novembar, dan Njegoševog rođenja tek 2021. godine, odlukom poslanika Skupštine CG, postao državni praznik kulture, koliko je to važno i da li mnogo kasnimo?

Janjušević Leković: Da, mislim da mnogo kasnimo. Šta je uzrok tome možemo da naslućujemo, a mislim da su građani Crne Gore obaviješteni onoliko koliko mogu biti. Ja bih iz ugla nekog ko se bavi književnošću, rekla da Njegoš možda još uvijek nije pročitan, ili još nije dovoljno dobro i detaljno pročitan. Možda je to jedan od uzroka za ovo kašnjenje. O značaju Njegoša, koliko to ima smisla i koliko je ispravna odluka bila da se ustanovi praznik kulture “Njegoševi dani” govore djela mnogih autora koji se se bavili Njegošem iz različitih uglova. U ovom trenutku želim da citiram jednog savremenog hrvatskog pjesnika i pisca, koji je dugo boravio u Danskoj, pisao je i na stranim jezicima – Đorđa Matića, koji je negodujući što sada nema Njegoša u hrvatskim školskim programima, kazao “Njegoš je najveći genije koga su ove kulture dale – tipski i reprezentativni pjesnik. Ono što je Italijanima Dante i ono što je Englezima Šekspir”. Dakle, to je suština ocjene Njegoševog značaja kao pisca, pjesnika, na ovim prostorima, koji je bio i duhovni i svjetovni vladar, ali i veliki pjesnik romantizma. Koliko su se te tri uloge međusobno sukobljavale u njemu i koliko one nisu kompatibilne, lijepo je govorio Andrić u nekim svojim esejima.   

RB/BI: Njegoševo djelo bilo je inspiracija mnogim, najvećim imenima južnoslovenske književnosti, ne samo da su pisali o njemu i tumačili to grandiozno djelo, već su, kako je napisao prof. dr Milo Lompar, svoj rad zasnivali na njemu, poput Iva Andrića, Miloša Crnjanskog, Isidore Sekulić, Vaska Pope, a o Njegošu su pisali i hrvatski književnici, kazali ste već. Posebno je zanimljiv odnos Krleže prema našem velikom pjesniku – šta je za sve njih predstavljao Njegoš i koje tekstove, autore i djela biste Vi izdvojili?

Janjušević Leković: Rekli smo u načelu dogovarajući ovaj razgovor, da ćemo se baviti Njegošem u djelima Crnjanskog, Andrića i Krleže, koji jesu najveća književna imena južnoslovenskog prostora. Prvi ih je kao “zlatnu trojku”, u tom jedinstvu, spomenuo veliki pjesnik Stanislav Vinaver. Oni su praktično ista generacija. Andrić je rođen u oktobru 1892. godine, Crnjanski isto u oktobru 1893, a Krleža u decembru 1893. godine. U istom su književnom rangu, teško bi bilo dati prednost nekom od njih, osim, naravno, što je Andrić ovjenčan svjetskom slavom kao dobitnik Nobelove nagrade. Veoma su se uvažavali i cijenili, a Andrića i Crnjanskog je vezivalo i prijateljstvo, druženje, a i to što su obojica bili diplomate u Vladi Kraljevine Jugoslavije. Međutim, bilo je puno drugih autora kojima je Njegoševa poetika, i ne samo to, već i njegova biografija, Njegoševa tragika, možemo i tako reći, bili toliko bliski da se prosto nameće misao o poistovjećivanju sa njim. Na primjer, Ivo Andrić ima mnogo takvih pokazatelja i pasaža u tekstovima, u prozi, romanima, pripovjetkama, “Znakovima pored puta” gdje otkrivamo određenu paralelu koju je on stalno uspostavljao između, možda, lične stvaralačke sudbine i Njegoševe. Za Crnjanskog ne možemo reći, kao ni za Krležino djelo da je zasnovano na Njegošu, ali je i on duboko promišljao i osjećao Njegoševu ličnost i Njegoševo djelo. Isidora Sekulić, takođe, i mnogi drugi, a kako ste spomenuli uvaženog prof. dr Mila Lompara, moram reći da je on sa naučnog aspekta dao ogroman doprinos njegošologiji.     

RB/BI: Miloš Crnjanski je pisao eseje o Njegošu, ali i poznatu pjesmu posvećenu njemu “Njegoš u Veneciji”, Branko Miljković sonet “Grob na Lovćenu”. Crnjanski je imao viziju “mediteranskog Njegoša”, pisali ste o tome – kako i da li je zbog toga izabrao Veneciju kao scenu za Njegoševu smrt?

Janjušević Leković: Interesantna je ta pjesma, pravi lirski akvarel, u kojoj Crnjanski, naravno, uz pomoć imaginacije pjesnika, stvaraoca, izmješta Njegoša iz crnogorskog u venecijanski ambijent. Zašto to čini, ima puno simbolike i interesantnih detalja. Crnjanski je još u svojim esejima napisao da je Njegošev odnos prema Mlecima mnogo bliži nego što se to da zaključiti, recimo iz “Gorskog vijenca” (iako je njegove dramske forme i potencijala za pozorište Crnjanski itekako svjestan), on smatra da je u tom epu taj odnos prikazan kao veoma nizak. On kaže: “Za mene taj odnos krije divne, neobične visine, samo ne znam gde su, jer napisane nisu, a nazirem ih svud u Njegoševom životu, gigantskom i sladostrasnom”. Njegoš je jedan od onih kolosa, gorostasa, kakve imamo u esejima Miloša Crnjanskog. On piše o Floberu, nazivajući ga “divom iz Normandije, koji siječe cijelu šumu da bi istesao jedan kovčežić”, stilista, dakle, koji radi veoma posvećeno, koji je spreman da se, ako žudi za biserom, strmoglavi u more. Piše i o Mikelanđelu, jer Crnjanski je bio istoričar umjetnosti, kojeg, takođe, svrstava u divove. Nikola Tesla je junak njegove drame “Tesla”. To su velikani, ali i njegov Rjepin, fiktivni lik iz “Romana u Londonu”, princ koji je “niko i ništa u tom gradu”. Naravno to “niko i ništa” ima dublje, odisejsko značenje kod Crnjanskog. On je u Njegošu vidio kolosa, diva, ali ti njegovi divovi su uvijek i usamljenici, jer i ruski princ je u Londonu samo emigrant, ”niko i ništa”, kao što je, vjerovatno, Crnjanski i samog sebe vidio dok je boravio u Londonu kao emigrant. Oni su na nekom svom ostrvu ili sanjaju neko svoje ostrvo, zapravo princ Rjepin je na tom ostrvu koje se zove Velika Britanija i svuda je voda okolo. Osjeća opasnost i to potvrđuje ona čuvena rečenica “Nađa, mi tonemo”, koja se ponavlja u romanu, ali postoji i žudnja za ostrvom kao oazom mira. Dakle, Crnjanski izmješta Njegoša u venecijanski ambijent i vidi njegovu smrt u Veneciji. Mi znamo, naravno, da Njegoš nije umro u Veneciji, već na Cetinju, ali on njegove poslednje časove vidi tamo.

RB/BI: Zbog čega?

Janjušević Leković: Upravo zbog toga što je on u Njegošu prepoznao mediteranski duh. On opisuje Njegoša u svojim esejima kao “prvu svijest” koja sja nad morem i obasjava nas. Uvijek je tu negdje more kada Crnjanski piše o Njegošu i ti krajevi, obala Jadrana, gdje on dolazi svakog ljeta i prolazi onim putevima. Citiraću: “Gde je bolan Rade tuda prolazio, stasom ljepšim od svih muških u našem plemenu i s dušom, ogromnom i oblačnom kao nebo iznad Lovćena”. Dakle, on vidi Njegoša tu negdje iznad mora, Njegoša kao “prvu svijest”, Njegoša kao demijurga, Njegoša koji, po mišljenju Crnjanskog, upravo priziva mir, što je suprotno onome kako ga danas površno i tendeciozno tumače u nekim krugovima. Iz kojeg razloga? Vraćam se na ono s početka – ili ga nisu dovoljno i dobro čitali, ili ga nisu uopšte pročitali, nego su čuli takve teze ili ideje koje se zasnivaju na par stihova, koji nemaju takvo utemeljenje. Ostrvo na kojem vidi Njegoša u Veneciji je ostrvo Rialto, a htjela bih to da povežem sa Andrićem koji citira Njegoša (on citira mnoge velikane u svojim esejima, opravdano, u svrhu argumentovanja svojih stavova), ophrvanog brigom za Crnu Goru, pa kaže svom sekretaru Medakoviću da sanja da ode negdje, na neko ostrvo, i da niko o njemu više ništa ne zna. Andrić konstatuje da je to san mnogih velikih duhova, da se izoluju, međutim, to njima nije dato, jer oni moraju da ispune svoju misiju, kao što je san mnogih, koji imaju mir i koji nisu ništa veliko u životu uradili, da budu slavni i poznati. Andrić je to rekao u kontekstu Njegoša, i ja povezujem sa Crnjanskim i njegovom idejom da je Njegoš na Rialtu, ostrvu kao Njegoševom snu, ostrvu kao mjestu gdje se nalaze brojni junaci Crnjanskog i njegovi miljenici, bilo da su to ličnosti iz života, istorije, književnosti, istorije umjetnosti, ili pak, fiktivni likovi. Svi su na neki način izmješteni – “peremešena persona”, kako kaže princ Rjepin, i svi oni osjećaju, ako ne stvarnu, onda duhovnu izmještenost, a znamo dobro da je Njegoš govorio da se osjeća kao civilizovan čovjek među poluvarvarima ili poluvarvarin među civilizovanim ljudima. Nije se on baš osjećao “uklopljenim”. Postoji i onaj momenat kada pita Medakovića: “Poznaješ li ti ove Crnogorce”, a on mu odgovara: “Meni se čini, gospodaru, da ih poznajem”. Njegoš: “E, vidiš, ja sam se njima rodio i sam sam Crnogorac, a ponekad mi se čini da ih uopšte ne poznajem“. Dakle, negdje se i on sam osjećao usamljenim i izmještenim, a usamljenost je karakteristična za junake Crnjanskog. 

RB/BI: Crnjanski se, kao što kažete, bavio tim ljudskim veličinama, “gorostasima”, “divovima”, kako ih je nazivao, a bavio se i mogućim uticajima na Njegoša. Kako je, u stvari, rođen tako veliki, genijalni pjesnik? Interesantno je njegovo razmišljanje na tu temu, je li tako?

Janjušević Leković: Crnjanski ima svoju tezu, stav, da se velikani kao što su Njegoš, Tesla, Mikelanđelo, rađaju. Znači, Njegoš je rođeni pjesnik. Međutim, i Crnjanski pronalazi uticaje na njega, između ostalog, navodi Njegoševog učitelja Simu Milutinovića Sarajliju, tog neobičnog srpskog romantičarskog pjesnika, kojeg su pojedini smatrali čudakom, ali koji je šetao sa Njegošem poljima njeguškim, prostorima Cetinja, Lovćena. Crnjanski kaže: “Taj mag srpskog romantizma, imao je mračan i oblačan pogled Ilijade, kojim je zaogrnuo pleća Njegoševa”. Naravno, da se Njegoš upoznavao sa antičkim nasljeđem, uz pomoć svojih učitelja, što je prirodno. Pominje Crnjanski i katoličke fratre, a Andrić u jednom svom eseju Josipa Tropovića iz Tople, Herceg Novi, gdje je Njegoš kao dječak bio njegov učenik. Takođe, jasno je da je Njegoš čitao dosta, iako mu obrazovanje jeste bilo isprekidano, nije bilo kontinuiteta, međutim, za Crnjanskog, svaki velikan takvog soja, mora da se rodi, i pomalo je, kao što on kaže “autodidakt, samouk”. Po njegovom mišljenju, i Mikelanđelo je samouk – “gdje je naučio kako se pravi kube, ono kube koje je podigao u visine i osmislio svoj život u Rimu”. Dakle, gdje je on mogao da nauči arhitekturu, a takvo savršeno djelo je stvorio. Znali su ga kao vajara, kipara, slikara, genijalnog, ali otkuda to znanje… Crnjanski smatra da je isto tako i Teslino obrazovanje bilo bez nekog kontinuiteta, a isto važi i za Njegoša, koji je sticao obrazovanje i od svog strica, koristio njegovu biblioteku. Uprkos tome, Crnjanski ne smatra da su ti uticaji bili presudni. Na sličan način govori i o sebi kada su ga pitali ko je na njega uticao, odgovarao je, poslije toliko pročitanih knjiga: “svi ili niko”.

Crnjanski i Njegoš; foto: Žurnal

RB/BI: Crnjanski je pisao da je Njegoš “vrač i mag, ima u njemu nečeg natprirodnog i neke slutnje nadzemaljskog”. Da li se, osim lirike, Crnjanski bavio filozofskim aspektom Njegoševog djela?

Janjušević Leković: To je interesantno. Za razliku od filozofa koji su se ozbiljno bavili tim aspektom Njegoševog stvaralaštva, jer ono je inspirativno u tom smislu, Crnjanskom to nije bilo naročito zanimljivo. Pominjao je u svojim esejima da mu ponekad neke dobre i duboke vladičine misli liče na zbir crnogorskih poslovica, ali i da je Njegoševo djelo neprevodivo. Navodio je da je prevod Njegoša na francuski jezik, koji je on čitao, uprostio njegovo djelo, i uvijek je naglašavao da bi se radije bavio njegovim životom – putovanjima, njegovim odnosom prema Veneciji (eto, otuda “Njegoš u Veneciji” u njegovoj pjesmi), bilijarom koji je volio, ali je i isticao da ga najviše od svega zanima Njegošev jezik. To je ono što je po njegovom mišljenju kod Njegoša najvrjednije i zbog toga se razočaravao kada je vidio da je neki prevod neuspio. Zbog toga čitaoci neće osjetiti pravu veličinu Njegoša, i kada o tome piše, Crnjanski kaže: “Stanem pod slap tog jezika koji spira sa mene sve naslage stranih kultura, putovanja i uzdiže me svakog ljeta”. To je svježina, taj slap, kojeg Crnjanski osjeća, a znamo da je on mnogo boravio u inostranstvu, Zapadnoj Evropi i sigurno je na pravi način, kada se vraćao, mogao da osjeti tu svježinu i taj jedinstveni jezik. On je Njegošev jezik smatrao veličanstvenim, neponovljivim, a postoji misao u književnosti koja glasi “sve je u jeziku”. Nema književnosti, nema ničega izvan jezika, što su mnogi lingvisti konstatovali, tako da je to jedna velika pohvala Njegošu.   

Ivo Andrić; foto: Stevan Kragujević

RB/BI: Vratićemo se Crnjanskom, ali kao što ste kazali, još jedan velikan naše književnosti na jugoslovenskom prostoru i naš jedini nobelovac, bavio se Njegošem, prvenstveno  kao “tragičnom junaku kosovske misli”, u kontekstu Njegoševog ideala slobode. Kakve su veze velikog pjesnika sa kosovskim zavjetom?

Janjušević Leković: Posebno pažljivo treba pristupiti tom eseju Iva Andrića, koji je, kako nam izvori kazuju, najprije bio jedna besjeda. Ivo Andrić je govorio o Njegošu na Kolarcu 1934, a kasnije 1935. godine objavio esej “Njegoš, tragičan junak kosovske misli”. Nećemo banalizovati, a pogotovo nećemo politizovati, ni Njegoša, ni Andrića, a ni sami kosovski mit o kojem se, ne znam sa kakvim ciljevima, govori kao o mitomaniji, pa mu se često pripisuju političke konotanacije. Ne bih tako razmišljala, jer Kosovski boj je jedna istorijska činjenica, a da iz toga izrasta nacionalni mit, to je nešto što se dešava svuda u svijetu, kada je riječ o velikim istorijskim događajima. Trebalo bi da znamo da je XIX, a posebno početak XX vijeka, obilježio povratak starim mitovima. Kod Džejmsa Džojsa, koji najavljuje epohu zajedno sa Kafkom – književnost XX vijeka – imate odisejski mit i odisejstvo kao moderni usud u urbanom kontekstu savremenog čovjeka. Crnjanski je, takođe, sav u tom odisejskom mitu. Mit o Prometeju koji je obrađen u Njegoševoj Luči, još kako oživljava u XX vijeku, između ostalog, i Danilo Kiš, koji je pisao o Prometeju i napomenuo koliko se autora bavilo tom temom, a Njegoš je, naravno, među njima. Kosovski mit izrasta iz jedne nacionalne tragedije. Činjenica je da se desio taj boj i masovna pogibija srpske vojske. Postoji mit o Milošu Obiliću, za koji jedni tvrde da je postojao, drugi da nije, ali Crnjanski nalazi kod jednog engleskog istoričara iz XVI vijeka da pominje upravo tog hrišćanskog viteza. Tragika Obilića je posebne vrste, jer je on bio oklevetan kao izdajnik. Da bi sprao tu sramotu sa svog viteškog imena, počinio je ono što je najavio, pogubio cara Murata. Dakle, to je jedna tragika posebne vrste. U čemu je tu Njegoš, i kako Andrić vidi Njegoša u svemu tome? Kada pokušavamo doći do tog odgovora, ne smijemo smetnuti sa uma činjenicu da je cijeli XIX vijek protekao u znaku borbe za slobodu Južnih Slovena na ovim prostorima. Njegoš, kao romantičarski pjesnik, naravno da ima snažno razvijen ideal slobode. Nezavisnost, sloboda, to su velike ideje romantizma. Ne možemo zaboraviti da je Bajron obukao grčku nacionalnu nošnju i otišao da se zajedno sa Grcima bori za oslobođenje, takođe, od Osmanske imperije, i poginuo. Tu Andrić vidi Njegoša, kao nekoga ko sanja slobodu i koji je toliko predan ideji slobode (Andrić to dokazuje citirajući brojna mjesta iz Njegoševog života, kazivanja savremenika) smatrajući je neprocjenjivom. Jednom je rekao, parafraziraću, kako nekome sramotno ropstvo može tako milo biti, kao onom psetu, koga pustiš iz veriga i koji malo prošeta, pa odmah natrag u verige. Kako neki ljudi vole ropstvo, Njegošu je to, kao slobodnom duhu, bilo nepojmljivo. Andrić kaže o Njegošu “slobodan duh, nimalo sklon hipokriziji”. Ideja slobode je Njegošu bila nevjerovatno važna, i za njega lično i za njegovu malu Crnu Goru, a kosovski mit upravo podrazumijeva borbu za slobodu protiv zavojevača, po svaku cijenu, pa makar svi izginuli. Dakle, beskompromisna borba za slobodu. U tom smislu je Njegoš “tragični junak kosovske misli”, odnosno zavjeta, jer je i sam spreman na takvu žrtvu u borbi za slobodu, prije svega, kao što pokazuje njegovo djelo, borbu za slobodu Crne Gore. Ali, kako je to bio vijek sna o jugoslovenstvu i zajedničkoj državi, kada će se svi na južnoslovenskom prostoru ujediniti, kao bratski narodi (o tome je pisao i Vuk Karadžić: “mi, Srbi, hrišćani istočne crkve, kanimo ujediniti se sa našom braćom Južnim Slovenima zakona rimskog, kao i našom braćom južnim Slovenima zakona islamskog”) i Njegoš sanja o tome. Dovoljno se podsjetiti stihova “Brat je mio koje god vjere bio” ili “Lepo, lipo, ljepo i lijepo, belo, bilo, bjelo i bijelo, listići su jednog cvijeta, u isti se pupoljak odnjihali”, koji to, između ostalog, potvrđuju. Ideja slobode je san o jugoslovenstvu i u tom smislu je Srbija bliska, kao i drugi prostori. Andrić svjedoči da je Njegoš putovao na Korčulu da nabavi brodove, našao je to u nekim izvorima, jer on je bio istoričar, ali i da su Austrijanci taj posao osujetili. Njegošu su bili potrebni brodovi, flota za odbranu zemlje i o tome Andrić lijepo govori u svojim esejima. U narodu postoji izreka “Izgore ka’ vladika za Lesendrom”. On je želio da dva ostrva koja su zaposjeli Turci, vrati Crnoj Gori i oslobodi ih. Crna Gora nikada nije bila potpuno porobljena, ali je on želio da u cjelosti bude slobodna. Inače su Njegoševe veze sa Hrvatskom, Dalmacijom, Ilircima (Ilirski pokret se, takođe, zalagao za jugoslovenstvo i buduću zajedničku državu), poznate. Takve ideje bile su bliske i Hrvatima – znamo da je Ivan Mažuranić bio Njegošev prijatelj, a Stanko Vraz se u jednom svom tekstu ljuti što se o “krasnim” djelima – “Gorskom vijencu” i “Luči mikrokozma” više ne piše u hrvatskim glasilima, hvali Njegoša i ističe da je on genijalni pjesnik. Čudi se i zašto je u jednom trenutku prećutano pojavljivanje tih djela.

* * *

Dr Gordana Janjušević Leković završila je Filozofski fakultet u Nikšiću – Odsjek za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost, postdiplomske studije (smjer Sociologija jezika – osnivač i šef odsjeka prof. dr Ranko Bugarski) na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, gdje je magistarski rad odbranila 2002. godine, a doktorsku disertaciju iz oblasti lingvostilistike 2013.

Izuzetan dar za jezike i književnost, dr Leković pokazala je još u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju, koje je završila sa diplomom “Luča”, a kao studentkinja treće godine za izuzetno znanje francuskog jezika nagrađena je boravkom u Avinjonu. Za diplomski rad “Poezija Miloša Crnjanskog”, Zadužbina velikog književnika, na čelu sa prof. dr Nikolom Miloševićem, uručila joj je prestižno priznanje “Stražilovo”, za 1988/1989. godinu. Objavila je veliki broj stručnih i naučnih radova iz oblasti književnosti, lingvistike i interdisciplinarnih lingvističkih područja, učestvovala na dvanaest međunarodnih naučnih skupova, uključujući tri svjetska kongresa. Kao autor i recenzent sarađuje sa institucijama kulture, nauke i obrazovanja. Autorka je, koautorka i recenzentkinja više udžbenika. Radi u Gimnaziji “Niko Rolović” u Baru.

* * *

Drugi dio intervjua možete pročitati na Bar Infu sjutra, 14. novembra, a integralno, razgovor sa dr Gordanom Janjušević Leković, možete slušati na Radio Baru, 13. novembra, u 10 i u 16 sati.