DR FILIP DOBREČIĆ – PRILOG ZA BIOGRAFIJU (4)

U članku publikovanom u emigrantskom “Glasu Crnogorca“, broj 25, Neji na Seni kod Pariza, 27. avgusta / 9. septembra 1917. godine, dr Filip Dobrečić je saopštio tadašnje kako sopstvene stavove, tako i iskazao politička stremljenja i ideologiju kralja Nikole I Petrovića Njegoša i crnogorske Vlade u izbjeglištvu.

Radilo se o tome da on polemiše sa Andrijom J. Radovićem, porijeklom iz Bjelopavlića (Martinići), bivšim crnogorskim ministrom i predsjednikom cnogorske Vlade, i jednim od šefova partije Klubaša, a tadašnjim šefom srpskoj vladi Nikole Pašića podložnog „Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje“, iz Pariza, koji je štampao list „Ujedinjenje“ u Ženevi i koji je tada intenzivno radio, kako je i Dobrečić smatrao, protiv vitalnih državnih interesa Crne Gore. Radović je zagovarao koncept bezuslovnog prisajedinjenja (aneksije) Kraljevine Crne Gore – Kraljevini Srbiji, i to na način koji je bio u suprotnosti sa Ustavom i zakonima Crne Gore i sa tim su izričito neslaganje iskazali crnogorski državni i politički krugovi u emigraciji, među kojima se tada isticao političar i diplomata dr Filip Dobrečić.

Dr Filip Dobrečić je aprila 1917. godine u Rimu objavio knjigu (brošuru) od 30 stranica pod naslovom „Il Montenegro nel conflitto europeo“, u kojoj, u sažetoj formi, argumentovano, piše o događajima i procesima u Crnoj Gori tokom Prvog svjetskog rata, koji su prethodili vojnom slomu Crne Gore krajem 1915. i početkom 1916. godine. Kratki prikaz Dobrečićeve knjige dat je u emigrantskom listu „Glas Crnogorca“, broj 14, od 23. maja / 5. juna 1917. godine. Ta Dobrečićeva brošura izazvala je negodovanje kod Andrije J. Radovića i krugova bliskih njegovoj politici, koja nije bila u funkciji interesa opstanka suverene države Kraljevine Crne Gore i njene dinastije. Radovićev list „Ujedinjenje“ napao je sadržaj Dobrečićeve knjige i samog autora.

Dr Filip Dobrečić, poslanik Crnogorske narodne skupštine, odgovorio je na napad na njega i njegovu brošuru. U prvom dijelu članka, u broju 25. „Glasa Crnogorca“ (27. VIII / 9. IX 1917). on piše:

SLOBODNA GOVORNICA

LA TRIBUNE LIBRE

Odgovor dra Filipa Dobrečića na kritiku o njegovoj knjizi “Le Monténegro nel Conflitto Europeo”, objavljenoj u listu “Ujedinjenje”

Andrija Radović na nevjerovatno nizak i podao način dokazuje da je moje djelce neozbiljno i neistinito. Meni je veoma drago što mi je Andrija Radović dao priliku da mu dokumentima pokažem i dokažem da on nikada istinu govorio nije, da on nikada ozbiljan bio nije, niti da je ikad bio dosljedan svojim idejama i principima. Da su svi navodi u mojoj brošuri tačni i istiniti, a da je njegova kritika tendenciozna i neobrazložena – to mi je najlakše dokazati tijem, što ću navesti lične intervjue Andrije Radovića, njegove riječi i njegova pisma, koja je objavio u raznim listovima, sa tom svrhom da odbrani Crnu Goru od onih gadnih kleveta koje, on isti, baca danas na svoju otadžbinu.

U uglednom italijanskom listu Giornale d’ Italia od 10. oktobra 1915. štampan je poduži intervju (razgovor) u kome Andrija Radović opširno uzima riječ u odbranu Crne Gore od kleveta i napada, proturenih u listove Savezničkih država; tu Andrija Radović pobija glasove da je Crna Gora ikada imala ikakav tajan ugovor sa Austrougarskom; opravdava, dalje, zauzeće Skadra od strane Crne Gore, tvrdi da sve te tendenciozne vijesti potiječu iz austrijskoga izvora, i završava o bijednom stanju koje vlada u Crnoj Gori; ne treba smetnuti s uma da naša vojska nije redovna, no narodna vojska; naši ljudi, trpeći glad, – pošto su im svi transporti bili opljačkani ili potopljeni od Austrijanaca i od Arbanasa, koje je na to zločinstvo naveo austrijski konsul u Skadru, – dobro su znali da se njihove porodice izdržavaju sijenom.

 U rimskom listu Idea Nazionale od 4. februara 1916. objavljeno je opširno pismo u kome Andrija Radović pobija sve vijesti koje se pronose protivu Crne Gore. Tvrdi da su neistiniti svi glasovi o nekakvim tajnim ugovorima s Austro-ugarskom; navodi da to nije pravo što u Savezničkim zemljama cenzura dopušta da se proturuju i šire tendenciozni glasovi, i da bi to trebalo spriječiti, kako se u javnom mnjenju ne bi stvorilo rđavo mišljenje na štetu jednog od Savezničkih naroda, koji se za zajedničku stvar žrtvovao i koji, isto kao i Belgija i Srbija, zaslužuje svako poštovanje, svaki obzir i pažnju; ugovori o depeši kojom je NJ. V. Kralj Nikola uvjeravao NJ.E. gospodina Predsjednik Francuske Republike o svojoj odanosti Saveznicima, prema kojima se nikad nije promijenio, niti će se ikad promijeniti. Pri koncu pisma, Andrija Radović veli; od riječi do riječi, ovako: Strahovit svršetak moje zemlje posljedica je onih pogrešaka koje su počinjeni na Balkanu. Mi smo žrtvovani. Bilo bi humano poštedjeti i nas i naš bol, jer inače bićemo prinuđeni da javno objašnjavamo sve događaje, što bi svakako išlo nama u korist, ali ne i u korist drugima.

Te riječi Andrije Radovića pokazuju jasno – može li biti jasnije! – da je on sam pisao u javnosti one iste riječi koje sam i ja u svojoj brošuri naveo. Iste riječi, isti argumenti! A gle danas, Adrija Radović ne samo da pobija svoje ideje i svoje misli, i svoje sopstvene riječi, nego ima još obraza da napada poštene ljude koji se dižu da u javnosti brane svoju otadžbinu.

Pitam Andriju Radovića, zašto je prije nekolika mjeseca branio u javnosti Crnu Goru, crnogorsku vladu i državne joj organe, a danas ih krivi, ruži i napada? On ne bi nikad na to pitanje mogao odgovoriti, što ne bi priznao da je kriv i kompromitovan, – jer nema toga razloga koji bi mogao prisiliti poštena čovjeka, čovjeka koji polaže na svoju čast i svoj ju reputaciju, da od dana na dan mijenja svoja politička ubjeđenja, svoja tvrđenja i izjave pred cijelim svijetom.

Nego, pored ove “promjenjivosti” svojih tvrđenja, mogu se još iz života Andrije Radovića navesti primjeri koji će ga još jasnije karakterisati:

Prilikom bombaške afere optužen je Andrija Radović za veleizdaju i osuđen na 15 godina robije; tada je tvrdio da je “nevina žrtva reakcionarnog režima crnogorskog “. Međutim, čim je bio pomilovan i pušten na slobodu, prvo mu je bilo da prišije senatski grb na kapicu, da traži i prima državnu službu, da stupi u Skupštinski blok on je vir(a)ilni član Skupštine, a ne narodni izbranik, niti je ikada dosljen bio izabran) i da se združi s istim onim ljudima koji su ga, kao članovi suda za suđenje anarhističkih atentata, bili osudili u bombaškoj aferi za veleizdajstvo.