Kako je jučerašnje pomračenje Sunca (iako djelimično) bilo jedno od tema o kojoj se često govorilo u Baru, lijepo se podsjetiti se događaja od prije 27 godina, kada je kolektivna psihoza donijela dan civilizacijskog sunovrata Srbije i Crne Gore. Dok se u svim gradovima Evrope sijenka pomračenja dočekivala kao velika prirodna senzacija, sa veseljem i pjesmom, u SRJ su, po preporuci države, to ljudi dočekivali u podrumima i u zamračenim sobama, fabrike su zatvarane, saobraćaj obustavljen, a ulice su ostajale prazne. Neki, srećom, državne preporuke nisu poslušali.

Ovo je tekst iz “Barskih novina” iz 1999. godine o tom događaju:

POMRAČENJE UMA U ZONI SUMRAKA

Avgust, jedanaesti. Još malo, pa podne. Avetinjski puste ulice. Čovjek bi mogao pomisliti da je opet zasvirala sirena. Nešto, kad bolje razmislim, Barani se nijesu ni tada krili po kućama. Sve je kao u “Zoni sumraka”… Još samo da počne onaj jezivi instrumental…

***

Čitam dnevnu štampu i prosto ne mogu da vjerujem rođenim očima. Svugdje se preporučuje zamračivanje stanova i ostajanje kod kuće, dok ovo “čudestvo” ne prođe. Moje zaprepaštenje je bilo još veće, kada sam vidio da se, kao stručni konsultanti novinara, pojavljuju istaknuti ljekari. Sigurno je zapadna medicina mnogo zaostalija u odnosu na našu, čim tamo kažu da pomračenje nije uopšte štetno po zdravlje, ako se, naravno, ne gleda direktno u Sunce.

Umjesto da se narodu objasni, da se, u suštini, ne dešava ništa strašno, da se zapravo Mjesec, u tom trenutku, nalazi između Sunca i Zemlje, štampa i TV su doveli do jedne zaista apsurdne situacije. Svugdje po Evropi, pomračenje Sunca je prvoklasna turistička atrakcija, dok su, kod nas čak i plaže prazne. Gdje je našim turističkim radnicima smisao za biznis? Kada će se ponovo ukazati prilika da se gosti okupaju u moru, za vrijeme pomračenja Sunca? “Vrlo brzo” – za osamdesetak godina. To su, naše komšije Italijani, odlično unovčili, iako je stepen pomračenja kod njih mnogo manji.

Pri pomračenju nema štetnih zračenja, osim uobičajene sunčeve radijacije. Specijalne naočare, koje se koriste za posmatranje Sunca, su bile prava rijetkost, mislim na naočare sa sertifikatom Evropske zajednice (CE). Cijena im je, u civilizovanom svijetu, bila stvarno smiješna –  oko jedne njemačke marke. Kao odličnu zamjenu je moglo poslužiti i staklo koje koriste varioci. Mi rijetki napolju smo upotrebljavali rentgen snimke, odnosno tamna mjesta na njima.

Među nešto starijim Baranima još uvijek je veoma jasno sjećanje na 15. februar 1961. godine, kada je “nestalo dana”, “kada su kokoti pojali ka’ u zoru”, kada su se “mrčila garom stakla”, a kada je potpuni nestanak dnevne svjetlosti trajao 2 minuta i 45 sekundi.

Pomračenje je, ove godine, kod nas zahvatilo 89% Sunca, tako da je došlo do veoma malog slabljenja dnevne svjetlosti, a nije došlo ni do većeg pada temperature, kao što se očekivalo. Interesantno je da se naučnici skoro uopšte više ne interesuju za ovu pojavu. Razlog je vrlo jednostavan. Pored činjenice da je ovaj fenomen potpuno ispitan, on je u prošlosti služio samo da bi mogli ispitivati koronu Sunca, a danas se, u naučne svrhe, ona izuzetno uspješno simulira specijalnim uređajima.

***

Na dan pomračenja Sunca, dio ekipe “Barskih novina” (trojac bez kormilara: Željko Milović – Milan Baković – Dragan Marović) se nije sakrio, kao većina populacije u našem gradu, već je vrijeme provodio krstareći sablasno pustim gradom, u potrazi za živim bićima na planeti Zemlji.

Sat prije, obavljene su opsežne pripreme – uzet profesionalni foto aparat, nabavljena “specijalna zaštita za oči” (rentgenski snimci iz barske bolnice – komada četiri), u Draganovu bilježnicu uneseni podaci o fazama pomračenja… U prvih sat vremena, obišli smo dvije glavne gradske raskrsnice, trg, pijacu (zelenu i buvlju), korzo i plažu, registrujući  tri osobe: Iva Babića – taksistu koji je odmarao u svom automobilu, Željkovog komšiju Raja koji je kupovao hljeb, i izvjesnog mladog gospodina, koji se bavio istim poslom kao i mi, dakle, fotografisanjem, gledanjem i čuđenjem. Kažu da je bilo još nekoliko ljudi na terasi poznatog barskog kafića, ali ih nijesmo vidjeli. Jednostavno, nismo prošli tuda.

Naša baza je, kao i obično, bio prostor kiosk-caffea “Andrijana”, između teniskih terena i mora, čiji su vlasnici blindirani sjedjeli unutra, gledajući pomračenje na TV-u, kao i većina Barana (dobro se nijesu bojali i da uključe televizor). Fotografisali su nas trojicu skupno, vireći iz objekta taman toliko da se promoli objektiv fotoaparata. Strah kojeg su nakupili sa državnih medija bio je toliki da smo sami morali da vadimo pivo iz zamrzivača, koji se, inače, nalazi u debelom hladu.

Spretnim tehničkim rješenjem (što ostaje tajna Milana, urednika fotografije “Barskih novina”) snimljen je kompletan tok pomračenja, kao i specijalna emisija “Puta za jug”, koju je mobilnim telefonom vodio Željko.

Isti je iskoristio istorijski trenutak da se okupa na potpuno pustom dijelu plaže, u vrijeme maksimalnog “nebeskog performansa” (samo su dvije familije bile ispod suncobrana, i u moru, na čitavom potezu od sekundarnog lukobrana do rijeke Željeznice), dok su ostala dvojica držala tehniku na oku, stalno mjereći i zapisujući ponešto. Kako je vrijeme odmicalo i strah je, kako kod žitelja, tako i kod osoblja “Andrijane” bivao manji. Stizali su gosti, među kojima i pariski slikar Kolja Kljajić.

Strah je bivao manji, ali razočarenje veće. Nije se desilo ništa što je proteklih dana tako pompezno najavljivano – niko nije oslijepio, niko se nije osuo, niko nije vidio crne mrlje, osim onih koji su to vrijeme proveli buljeći u TV, u tami svojih soba (da li da pomenemo Sandrine komšije, koje su stavile novine na prozore, da im se “opasni zraci ne uvuču u kuću”), nije bilo kataklizme, niti je orbitalna stanica “Mir” pala na Pariz i razorila ga…

Čak nijesmo ni zvijezde “usred bijela dana” vidjeli…