O MUFTIJI CRNOGORSKIH MUSLIMANA MURTEZI KARAĐUZOVIĆU, 2. dio
Murteza Karađuzović je bio značajna ličnost u vjerskoj, političkoj i kulturnoj istoriji Crne Gore potonjih decenija XIX i nekoliko decenija XX vijeka. Rođen je u Baru 1865. godine, a preminuo je, takođe, u Baru i to 8. oktobra 1941. godine.
Od juna 1912. godine vjerski je poglavar svih muslimana u Kraljevini Crnoj Gori.
Bio je političar, narodni poslanik, prevodilac, državni funkcioner Kraljevine Crne Gore – član njenog Državnog savjeta od 1911. godine. Ličnost koja je bila zagovornik i praktičar vjerske tolerancije i ravnopravnosti religijskih prava u Crnoj Gori. Vrlo ugledna ličnost je bio.
Nosilac je najviših državnih crnogorskih odlikovanja. U prvom redu Danilovog ordena za nezavisnost Crne Gore – najprije četvrtog, a potom i trećeg stepena.
Dok je bio kadija u Baru, knjaz Nikola ga je odlikovao početkom 1909. godine, Danilovim ordenom trećeg stepena, zbog zasluga za Crnu Goru i njenu dinastiju, a posebno za narod, o čemu je izvijestio i list “Glas Crnogorca”, broj 2, od 10. januara 1909. godine na strani 5.
Murteza Karađuzović je 15. avgusta 1910, na Cetinju, u Vladinom Domu, na svečanosti proslave 50-ogodišnjice vladavine knjaza Nikole I Petrovića Njegoša i proglašenja knjaza Nikole za kralja, a Crne Gore za kraljevinu, nakon episkopa Kirila Mitrovića, koji je govorio u ime Crnogorske crkve, te Metoda Radića, tadašnjeg upravitelja Barske nadbiskupije, koji je besjedio u ime katoličog sveštenstva, održao govor, koga su, kao i njegovih prethodnika, na toj ceremoniji, prenijeli listovi “Glas Crnogorca”, broj 36, od 19. avgusta 1910., strana 4 i “Cetinjski vjesnik”, broj 67, od 21. avgusta 1910. godine, na strani 4.
Taj govor, u ime crnogorskih muslimana, održan na svečanosti 1910. godine, na Cetinju – Murteze Karađuzovića istražio je i prenio u cjelini, akademik prof. dr Šerbo Rastoder, u knjizi “Murteza Karađuzović (1865-1941) Muftija crnogorskih muslimana”, Podgorica, 2019. godine, na strani 127, i on glasi integralno:
“Vaše Veličanstvo slavni Gospodaru!
Ostavljajući drugima, da nižu pera slave na svijetli vijenac Tvoje glave, ja uzimam slobodu, da na oltaru današnjeg Tvoga slavlja, u ime svoje i od strane duhovenstva Crnogorskih Muslimana podnesem ono, što svi u našim srcima osjećamo, a to je neizmjerna i najpokorenija blagodarnost za velika dobra, sto si Ti nama učinio, od kako smo postali crnogorski državljani.
Kao Tvoji i vjerni podanici mi uživamo takve povlastice u Tvojoj slobodnoj državi, kakve ostali muslimani nigdje ni u kojoj drugoj hristijanskoj državi ne uživaju. Mi znamo, da si u tome imao dosta truda i napora, ali se nije čuditi, jer pomiriti braću, koja su se preko 500 godina klala, nije lak posao, mudri Gospodaru. Mi smo zastupljeni u svijema granama crnogorskoga života; zastupljeni smo u sudovima, u administraciji i u najvišem državnom tijelu. Zastupljena je naša šerijatska i vakufska samouprava, zastupljene su naše džamije i mejtepi, stare koje su bile i nove, koje su tvojom dozvolom ogradile. Sve je nama zastupljeno i odobreno, da naša vjera bude u dodiru sa Šeik-ul; Islamom, odnosno visokim kalifatom. Na nama ostaje, da Ti se za to odužujemo, velikodušni Gospodaru? Za to u ime svoje i od strane duhovenstva i sviju crnogorskih muslimana podnosim na podnožju Tvoga kraljevskoga Prijestola najdublju blagodarnost sa najponiznijom molbom, da se naša blagodarnost zabilježi na listovima istorije ovog velikog slavlja – slavnog srpskog vladara, (njegovo legitimno mišljenje – no, kralj Nikola je bio vladar nezavisne Crne Gore i rodom autentični Crnogorac sa Njeguša – nap. aut.) koga iz dubine naših srdaca pozdravljamo i kličemo mu: Živio!
Živjelo Njeno veličanstvo kraljica Milena, narodna Majko!
Živio Njegovo Kraljevsko Veličanstvo knjaz Danilo Prestolonasljednik! Živio sretnovladajući dom!
Živjela Kraljevina Crna Gora! “
(Nastavlja se)
