Početak glumačke karijere rijetko donosi šansu da se već tokom studija nađete u kadru sa velikim imenima regionalne kinematografije, a Baranka Anja Pavićević imala je upravo takvu priliku. Njen talenat prepoznao je reditelj Darko Bajić, koji joj je povjerio ulogu na filmskom platnu i omogućio da zaigra uz Ljubomira Bandovića, Anu Franić, Katarinu Žutić, Žarka Lauševića, Andriju Kuzmanovića… Tako su se mnoge priželjkivane saradnje, odnosno, kako Pavićević kaže “tihe želje”, ostvarile prije diplomiranja, a uskoro će i još jedna od njenih želja postati stvarnost. U aktuelnoj pozorišnoj sezoni, talentovana mlada glumica naći će se na pozornici sa glumcem Mikijem Manojlovićem.

„Započeli smo rad na predstavi ‘Pas de trois’, sa Mikijem Manojlovićem u glavnoj ulozi. To je jedna divna priča o baletskoj akademiji, odnosima, psihologiji baletskih igrača… Premijera nas očekuje u drugom dijelu ove pozorišne sezone u ‘Radionici integracije’“, najavila je gostujući u programu Radio Bara Anja Pavićević.

Barani našu sagovornicu pamte još iz vremena kada je kao djevojčica nastupala i osvajala nagrade sa Baletskom školom “Princeza Ksenija“. Danas je prepoznajemo kao glumicu koja podjednako pripada pozorištu, filmu i televiziji. Od prve Anjine profesionalne uloge, Danice u predstavi “Balkanska carica”, u režiji Gorana Bjelanovića, a u produkciji JP “Kulturni centar Bar”, prošlo je sedam godina, tokom kojih je Anja imala priliku da svoj talenat pokaže u pozorišnim komadima, televizijskim projektima, filmovima, muzičkim spotovima, studentskim ostvarenjima… No, gluma nije oduvijek bila njen san.

“Gluma je moja porodica, gluma je moj partner, gluma je moje dijete bez prezimena, sa njom liježem, sa njom se budim. Ali, gluma nije bila moja prva ljubav, već balet“, jasna je Pavićević.

Na razmišljanje o upisu na Fakultet dramskih umjetnosti podstakao je jedan od članova žirija na takmičenju u Italiji, poslije njenog baletskog nastupa. “Borba” između baleta i glume trajala je godinama. Konačnu odluku da pokuša donijela je uz podršku roditelja. Upisala je treću godinu gimnazije u Beogradu i počela pripreme za prijemni ispit kod Vanje Ejdus.

„Pripreme su trajale oko devet mjeseci i dolazilo je i do pada moje motivacije, pa sam na trenutke i preispitivala ideju da uopšte probam. U jednom takvom momentu, svega nekoliko dana pred prijemni ispit, odustala sam i tu je ključnu ulogu odigrao moj otac, koji me je, kao sportista, upitao – ‘A šta može najgore da se desi?’. I bila sam prvorangirana na tom prijemnom ispitu 25. juna 2017. godine. Izvela sam ‘Elektru’, komad iz antičke literature, što nije uobičajen izbor. Zanimljivo je da nikada prije prijemnog ispita nisam na scenu stala kao glumica, već uvijek kao balerina. Do tada je sve išlo kroz pokret, a tada su došle i riječi“, prisjeća se Pavićević, koja je studije završila u klasi profesorice Biljane Mašić.

Balet je u velikoj mjeri i danas značajan dio njenih uloga.

„Balet ostaje u tijelu. Iako se ne bavim klasičnim baletom, i dalje idem na ples, na savremeni pokret i džez balet. Ali, na klasični balet ne, prvenstveno zbog povreda. Za klasičan balet, takođe, više nisam mlada. Tijelo pamti, a balet je u svijetu glume jedan veliki plus. Kada sada razmišljam o godinama provedenim u Baletskoj školi ‘Princeza Ksenija’, najviše pamtim trenutke ‘mučenja’, višečasovnih priprema za nastupe, kada bi nam stopala krvarila. U tim danima, ja sam znala samo za taj nastup i za te pripreme“, prisjeća se mlada glumica.

Prvi angažman desio se na trećoj godini studija, u filmu „Ime naroda“, priči o Svetozaru Miletiću i njegovoj ćerki Milici Miletić, čiji lik je tumačila.

„To je film Darka Bajića, a glavnu ulogu igrao je Ljubomir Bandović. Za mene je snimanje sa Ljubomirom Bandovićem, Žarkom Lauševićem, Anom Franić, Andrijom Kuzmanovićem i mnogim velikim glumcima bilo veliko iskustvo. Na tom snimanju sam stekla kolege, ali i prijatelje. Za mene je i danas Ljubomir Bandović svojevrsna očinska figura. Možda to zvuči ružno, jer imam najdivnijeg oca, ali, u svijetu glume on je za mene profesionalni oslonac. Zahvalna sam i na kratkom, ali lijepom poznanstvu sa Žarkom Lauševićem. Uspjela sam sa njim da stvorim kolegijalan odnos i da imam slobodu da ga pitam za savjet. I tu je pala moja srećna zvijezda, što sam upravo njih dobila kao kolege u svom prvom angažmanu“, priča Pavićević i podsjeća da je za tu ulogu dobila nagradu za najbolju žensku ulogu u Nišu i nagradu u Stokholmu za najbolju mladu žensku evropsku glumicu.

Nakon prve uloge uslijedilo je zatišje.

„Tako je i Darko Bajić predvidio. Rekao mi je ‘Odigrala si ovo, dobila si nagrade, svi će da te tapšu, a uloga biti neće’. Gluma je specifičan poziv. Drago mi je, ipak, što je do tog zatišja došlo, jer sam na miru završila fakultet. Kao ‘štreber’, morala sam da završim akademiju. Onda je došla prva uloga u teatru, u komadu ‘Bokeški D-moll’ Milana Karadžića, u Pozorištu ‘Boško Buha’. Ređale su se razne uloge u tom, ali i drugim pozorištima, poput Zvezdara teatra i ‘Klaustrofobične komedije’, a na kraju je došlo i zaposlenje u Pozorištu ‘Boško Buha’. Malo po malo, došla sam i do uloga u serijama ‘Branilac’, ‘Kalkanski krugovi’, ‘Močvara’, u divnim studentskim filmovima, muzičkim spotovima… Drago mi je što sam do sada imala priliku da budem dio kvalitetnih projekata, jer, mislim da je regionalna kinematografija krenula nekim pogrešnim putem… Bavimo se temama koje možda i nisu toliko bitne i ‘duboke’“, smatra Pavićević.

Najdraža joj je uloga Ane Garčević u seriji „Močvara“ Olega Novkovića, po scenariju Milene Marković.

„Zanimljivo je da ja nisam bila prvi rediteljev izbor za tu ulogu, ali, nakon što je glumica koja je odabrana na kastingu iz određenih razloga bila spriječena da glumi, reditelj Oleg me nazvao i uloga je bila moja. Kroz pripreme za snimanja sam morala mnogo da ‘čačkam’ po sebi i mojim raznim ličnostima. Psihički i emotivno je taj projekat bio jako težak i potvrdio je ono o čemu je i na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu govorila naša Baranka, profesorica Dijana Marojević – ‘Bez rada nema dara’. Srećna sam i zadovoljna što sam uspjela da lik Ane Garčević iznesem onako kako sam ga iznijela i to je definitivno vrh moje dosadašnje karijere“, ispričala je Pavićević.

U godinama koje slijede, voljela bi da sarađuje i sa glumicom Mirjanom Joković.

„Jako bih željela da sa njom budem na sceni ili u kadru. Mirjana Joković živi i radi u Americi, ali ima povremene angažmane u Srbiji i u našem regionu“, podvukla je Pavićević.

Značajan dio dosadašanjih projekata čine angažmani u komadima za djecu.

„Do prije nekoliko godina čak ni lično nisam imala mnogo bliskih kontakata sa djecom i djeca su me tokom izvođenja predstava nervirala svojim komentarima. U početku sam jedva čekala da se predstava završi. I tako je bilo sve dok nisam počela sebe da izazivam i da slušam šta mi oni zapravo govore i tada sam uvidjela koliko su pametni i koliko su zapravo uloge u komadima za djecu zahtjevne. Možemo da se igramo žanrovima, jezikom, načinom izražavanja… Kako god da se izrazimo, djeca razumiju, ako znamo da im prikažemo suštinu. Posljednja predstava koju sam radila, ‘Palčica’, nije rađena u stilu realizma, žanrovski je vrlo neodređena i u fokusu je više tema. Djeca su razumjela mnogo više nego odrasli. I djeca su surovo iskrena – ako je zanimljivo, nagradiće nas, a ako nije, to je to. Za mene je improvizacija na fakultetu bio jedna od najvećih izazova i zadataka koje sam najviše mrzjela, a upravo me pozorište za djecu naučilo toj vještini“, iskrena je Pavićević.

Žao joj je, kako kaže, što nije imala priliku da bude dio većeg broja projekata koji se realizuju u Crnoj Gori, ali se nada da će se to u budućnosti promijeniti.

„Bila sam dio predstave ‘Balkanska carica’, u režiji Gorana Bjelanovića. Imala sam priliku da dijelim scenu sa Danicom Maksimović, Pavlom Ilićem, Dragišom Simovićem… Crna Gora i Srbija su male države, svi su međusobno poznajemo. Jesam završila akademiju u Beogradu i tamo se zaposlila, ali, ja sam iz Bara i nisam dobila nijedan više poziv iz moje branše iz Crne Gore. Voljela bih da se taj poziv desi i da budem dio novog talasa naše kinematografije“, navela je Pavićević.

Raduje je što publika u njenom gradu posljednjih godina ima priliku da i mimo programa Barskog ljetopisa pogleda najnovije komade regionalne produkcije.

„Primjećujem da Bar tokom cijele godine dovodi jako kvalitetne predstave sa kvalitetnim glumačkim imenima i jakim porukama. I drago mi je zbog toga. Ljudi me ponekad pitaju zašto se ne vratim da živim ovdje. Voljela bih, ali svojim poslom, koji obožavam, ovdje ne mogu da se bavim. Imamo prelijepe scene, zimsku, ljetnju, magičnu scenu u Starom Baru i voljela bih da moj grad ima oformljen mali ansambl. Jasno mi je da pojedinac ne može sam da donese promjenu. Pojedinci moraju da se okupe i da krenu u rad. Kod mene želje ima, ali još nema uslova da se vratim rodnom gradu“, rekla je Pavićević.

Na kraju, ima jasan savjet za mlade.

„Mnogo čitajte, gledajte filmove, istražujte sebe i druge, zapažajte. A najbitnije je obrazovanje. Bez rada, talenat propada. Radom ćemo taj talenat unaprijediti. Nažalost, u našim zemljama se pojavio fenomen koji je prisutan u Holivudu, pa se primat daje sreći, popularnosti, svemu što mene nije dovelo do FDU-a. Ja sam akademiju upisala zbog umjetnosti i iz želje da budem dio nečega što će ostati poslije mene. Ja ću umrijeti, ali, to će ostati ‘za vijek i vjekova’“, zaključila je Pavićević.