“Prvu izložbu, neku vrstu retrospektive, imao sam sa 85 godina! Jednako tako i monografski katalog. A sa 92 godine prva nagrada za moj rad. Samo treba raditi i vjerovati u taj rad”, istakao je u intervjuu za “Pobjedu” ovogodišnji dobitnik nagrade “Petar Lubarda”, akademski umjetnik Ilija Šoškić.

Upravo ovom rečenicom Šoškić sažima životni i stvaralački princip koji je odredio više od pola vijeka njegovog djelovanja. Pripadnik prve generacije jugoslovenskih umjetnika koji su radili u duhu novih umjetničkih praksi, Šoškić je nagrađen za “izuzetan značaj višedecenijskog umjetničkog rada i doprinos razvoju i afirmaciji savremene likovne umjetnosti”.

Šoškić se smatra jednim od pionira video i performans umjetnosti čiji je rad uticao na čitave generacije umjetnika na prostoru nekadašnje Jugoslavije i šire. Pripada samom vrhu evropske neoavangardne umjetnosti sedamdesetih godina i predstavlja legendu eks-jugoslovenskog kulturnog prostora. Nije pripadao umjetničkim krugovima koji su čekali institucionalnu potvrdu, nije pristajao na konvencije, a stvaralaštvo nije ograničavao ni galerijskim zidovima, ni tradicionalnim shvatanjem umjetničkog djela.

U posebno emotivnoj poruci koju je uputio novinarki “Pobjede”, Ilija Šoškić napisao je: “Adrijana, pozdravljam te sa tvrdnjom – ovo je moj posljednji intervju, a drago mi je što sam ga dao Pobjedi”. Riječi koje ovom razgovoru daju posebnu, gotovo intimnu dimenziju i čine ga svjedočanstvom jednog izuzetnog umjetničkog života, ali i povjerenja koje nam je ukazao.

U intervjuu Šoškić govori o vremenu u kojem živimo: o ratu i nasilju kao simptomima civilizacijske krize, iznevjerenim utopijama, položaju savremene umjetnosti u Crnoj Gori, ali i o odgovornosti novih generacija da pronađu vlastite oblike otpora.

POBJEDA: Nagrada “Petar Lubarda“ jedno je od najznačajnijih državnih priznanja u oblasti likovne umjetnosti. Šta Vama danas znači ovo priznanje, imajući u vidu da ste decenijama gradili međunarodnu karijeru, često izvan institucionalnih okvira svoje zemlje?

ŠOŠKIĆ: Čini mi se da su me svakog desetljeća koje je proticalo pitali da sumiram svoju “umjetničku karijeru”. Ako sam se prvih godina pitao postoji li mogućnost da se bavim umjetnošću, da li to ima smisla i kakvo značenje ona ima u savremenom svijetu, drugu dekadu sam se bavio “neumjetnošću”, odnosno onim vidom stvaralačke aktivnosti koju su neki stavljali pod znak pitanja i suprotstavljali tradicionalnom načinu gledanja na (likovnu) umjetnost. Mislim da sva djela nastala u našem vremenu i u odnosu na njega svojim idejnim nabojima i vrijednostima jasno i rječito govore o tome. Moje djelo “isteklo” je iz škole koju je osnovao Petar Lubarda, jedan sam iz prvih generacija koji su se obrazovali po estetskim i estetičkim postulatima osnivača škole, ali je moje odrastanje od tih pedesetih godina koje je teklo između trauma, dilema i uspjeha, dovelo do univerzalizma kao životnog opredjeljenja gdje ima mjesto i jedna nagrada, “najznačajnije državno priznanje u oblasti likovne umjetnosti“! Treba zahvaliti kustosici Milici Bezmarević i predsjednici žirija nagrade Ljiljani Zeković, naravno i svim članovima žirija, koji su se usudili na scenu, društvenu i kulturološku, donijeti jedno iskustvo poput moga!

POBJEDA: Koliko je za umjetnika važno da ga prepozna sredina iz koje potiče, posebno kada je riječ o autoru čiji je rad mnogo decenija prisutan na međunarodnoj umjetničkoj sceni?

ŠOŠKIĆ: Sve dok djelujete, dok ste aktivni, dotiču vas se oni aspekti koji omogućavaju proizvodnju veze vaše umjetnosti i društvenih okolnosti, a da to ne bude kultura (pod znacima navoda) koja bi vas mogla upotrebljavati. Zato danas smatram da sam uspio u jednom prirodnom procesu izbjeći i dezorijentaciju i anahronizam, pa na taj način biti primjer onima koji dolaze iza mene. Utoliko sam prepoznat u “sredini iz koje potičem” među svima onima koji stvaranje ne vraćaju u konfekcijsku umjetnost i kulturu, onima koji nijesu disciplinovani.

POBJEDA: U intervjuima ste često govorili da nijeste dobijali odgovarajuću institucionalnu podršku u Crnoj Gori. Ko bi u Crnoj Gori trebalo da odgovori na pitanje zašto je Vaše djelo decenijama ostajalo izvan sistemske kulturne politike?

ŠOŠKIĆ: Meni se danas čini da sam više odgovarao na pitanja novinara koji su u činjenici da nijesam institucionalno uvažavan dobijali sjajnu provokaciju za neku vrstu obračuna sa takvom politikom kulture, a ne da bi se dobijalo nekakvo, određeno rješenje. Ja jesam drugačiji, poseban ako hoćete i trebalo je vremena da se to shvati, prihvati i ocijeni. Ja to mogu razumjeti. Ali, moj je osjećaj da je sve ovo vrijeme koje je trebalo da dovede do institucionalnog prepoznavanja kao neka vrsta odgođene namjere. Pa ako hoćete, može biti i neka vrsta teorijskog koncepta s pravom na zaboravljanje! Ja jesam ponosan da sam dobio nagradu, ali još više sam ponosan da se neko interesuje za moje djelo. Umjetnost ne trpi da je stalno na sceni!

POBJEDA: Smatrate se jednim od pionira video umjetnosti i performansa. Kada ste počinjali, takve prakse nijesu bile dio dominantnog umjetničkog jezika. Jeste li tada bili svjesni da stvarate nešto što će imati značaj i izvan vremena u kojem nastaje?

ŠOŠKIĆ: Na izložbi “Nove tendencije 5”, 1973. godine u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu moj “televizor” i moje video trake bili su jedina “video umjetnost”, predstavljeni u sekciji konceptualne umjetnosti. Sav postav je danas dio kolekcije Muzeja ZKM (Zentrum fur Kunst und Medien), a o toj krucijalnoj istorijskoj izložbi napisano je i nekoliko knjiga. Jednako tako, radeći na destrukciji građanskog pojma kulture zamijenio sam umjetničko djelo kao integralnu jedinicu djelovanjem u prvom licu – “uživo”! Među prvima sam radio “alla presenza”, što će reći prisustvo umjetnika licem u lice: određen govor, izraz lica, ponašanje, nošenje odjeće i slično. Vjerujući u snagu umjetničkog preobražaja, nijesam se čak trudio ni da uradim brižljivu foto i pisanu dokumentaciju jer sam tvrdio da sve treba da uđe u memoriju čovječanstva. Ne znam koliko je toga ostalo zapamćeno, vjerovatno ne sve. Naravno da sam već tada bio svjestan da je to utopija, paradoks, ali nijesam mogao drugačije.

POBJEDA: Vaš čuveni performans “Maksimalna energija – minimalno vrijeme“ izveden 1975. godine u rimskoj galeriji “L’Attico”, ostao je jedan od najupečatljivijih gestova evropske avangarde. I danas se o njemu govori kao o pucnju koji je prevazišao granice umjetničkog čina. Da li je radikalnost danas izgubila svoju moć?

ŠOŠKIĆ: Prije tačno 40 godina, dakle (samo!) 10 godina poslije pucnja u zid galerije, najvažnije u svijetu tih godina, sarađivao sam sa emisijom Radio Zagreba, postaja Dubrovnik – “Kulturni mozaik”. U nekoliko mjeseci iščitavani su moji eseji koji su nadživjeli vrijeme. Njihov sadržaj kao da preslikava moja današnja razmišljanja, ali bolje ispisan! Zato ću Vam odgovoriti citirajući sebe: “…na kraju, sve se vrti u krug, i samo je pitanje boljeg ili goreg stanja. Samo umjetnost i filozofija ostaju izvan monstruoznog kruga, ali naravno kao apstraktan svijet, kao dislociranost, kao svijest i savjest nekomunikativnosti i duhovnog primitivizma. Svakodnevni život teče u nesporazumu ili, preciznije rečeno, u maglovitosti i konfuziji. Posljedica toga je sužavanje svijesti u pojmovima vrijednosti, pa se nameću krajnje redukovana opredjeljenja kao što su monetarna vrijednost i stabilnost sistema, u skučenosti sporazumijevanja i analfabetizmu“. Svjedoci smo reakcija mladih u velegradovima Italije i Francuske: u inter-razmjeni odnosa ta nepunoljetna mladost navaljuje, u psihologiji mediokritetstva, na najskuplji plijen.

POBJEDA: U Vašem radu umjetnost nikada nije bila odvojena od svijeta u kojem nastaje. Ako je Vaša izložba “Šapat/trodjelna refiguracija“ bila odgovor na ratove, nasilje i duboku civilizacijsku krizu, šta biste danas izdvojili kao najdramatičniji simptom vremena u kojem živimo?

ŠOŠKIĆ: Identičan je taj simptom: rat, rat, rat… ljudska katastrofa, masovna ubistva, genocidi, izgubljen životni smisao. Ovaj period mora da evoluira, i to brzo, zbog toga što svako na svakog može da puca i nihilizam nije više metafora za razgovore već svakodnevni realizam, a to je neodrživo. Radi se o tome da se proturječnosti trebaju oplemeniti i novu političku snagu pronaći u novom senzibilitetu.

POBJEDA: U mladosti ste bili dio radikalne ljevičarske intelektualne sredine i vjerovali da se umjetnošću i političkim djelovanjem može mijenjati svijet. Danas govorite o neuspjehu te utopije. Da li ste se razočarali u ideju revolucije ili u ljude koji su je napustili čim im je sistem ponudio mjesto u svojim strukturama?

ŠOŠKIĆ: Ja sada nemam tu pasionalnost iz doba utopije o promjeni svijeta, jer ta promjena se dogodila, ali je invertirana ideja u koju sam vjerovao. Nemam više nikakav prostor u kome bih mogao da korelacioniram. Kada se dogodi nešto na nezakonit način, pa se onda to uključi u civilizacijski sistem, surogat prestaje da bude surogat, dolazi do zamjene teza, kao što se dogodi kada se tautologija i protivurječnost nađu u konfuziji. I onda počinje da se konstruiše nešto, nešto na ničemu, događa se totalna ništavnost. To je pomračenje uma iz čega proizilazi apsolutno nasilje. I stalno se proizvodi kontekst kulture apsolutnog nasilja.

POBJEDA: Vaš umjetnički put obilježila je borba protiv institucionalnih ograničenja, tržišnih pravila i konvencionalnog shvatanja umjetnosti. Međutim, danas se i najradikalniji avangardni umjetnici predstavljaju u velikim muzejima, retrospektivama i međunarodnim manifestacijama. Može li umjetnička gerila ostati gerila kada je institucije prihvate?

ŠOŠKIĆ: Te “najradikalnije avangardne umjetnike“ predstavljaju! Jer i umjetnost i ekonomija neraskidivo su vezane sa kapitalburžoaskim svijetom, čak i više: one su mu temeljna struktura, ali iznad ekonomije i umjetnosti je revolucija – radikalnost i gerilnost! Stoga istraživanje, okupljanje i predstavljanje takvih umjetnika istorijski je kamen s kojeg treba dokučiti ovo vrijeme: istraživanje umjetnosti kao povijesne kategorije, s jedne strane prepoznajući mehanizme otuđenja, a s druge trenutke otpora. Dakle, na onima koji su upravo stupili na scenu i koji se usuđuju istraživati, makar im se nudi izolacija i fragilnost, ostaje da odgovore na ovo pitanje. Ali ako to ne kažeš, ako ne daš otpor tim “predstavljačima”, onda ćeš biti plaćen!

POBJEDA: Od radikalne ljevice sedamdesetih godina do ekologije, Vaš put obilježila je potraga za načinom da se promijeni odnos čovjeka prema svijetu. Rekli ste da je ekologija jedino područje borbe koje je za Vas ostalo suštinski vrijedno. Zašto danas više vjerujete borbi za prirodu nego političkim ideologijama koje su nekada obećavale promjenu društva?

ŠOŠKIĆ: Nakon samostalne izložbe u Muzeju Diamanti u Ferrari, koju je kustosirao Emilio Villa, vanvremenski intelektualac, prethodnik novih avangardi, osnivač bijenala u Sao Paolu, jedna od ključnih figura talijanske kulture od 60-ih godina, zapita on mene: “Što ćeš, Ilija, sada s ovim objektima, možeš odmah ići s njima na tržište ili ih odbaciti, ali onda je tvoja budućnost samo tvoja briga (reče vulgarnije: sono cazzi tuoi)!“ Odlučujem da zapalim radove sa izložbe i tako prekinem sa “solidnim“, čvrstim objektima. Takva radikalnost me je dovela da istopim granice između životnih stvari i mogućnosti umjetnosti, tj. životne stvari postaju mogućnosti umjetnosti! Kao u matematici: 1 + 1 = situacija! Tada, kao i sada, civilizacija u cjelini je u krizi, zato se ne zna šta je umjetnost?! Dovoljno je biti svjestan toga i nastaviti kako bi se preživjelo. Preživio loš ukus i neznanje! Ja sam to pokušao na motoru, dugim samotnim putovanjima gdje mi je dozrijevala svijest stavljanja u kontekst tijela i pokreta, matematičkog tijela i pokreta u prirodi! S matematikom sam se branio, mogao sam stvarati distance, kao što se radi u epidemijama i pandemijama: udaljenost iz straha od brutalnog kraja svijeta! Ona umjetnost koja je nepredvidiva pobjeđuje banalnost i indiferentnost. A u takvoj umjetnosti čaša vode već ima veću vrijednost od jednake količine zlata, što sam bio ustvrdio u osvit naših balkanskih ratova. Volja za planiranjem događaja koji interveniraju s opreznom sviješću u raspravi kultura, podjarmljujući prostor i vrijeme, čine da su predmeti koje koristim prolazna sredstva jednoj preciznoj akciji!

POBJEDA: U Vašoj biografiji ima mnogo odlazaka, prekida, putovanja i povrataka. Postoji li mjesto koje doživljavate kao dom, ne u geografskom smislu, već kao prostor u kojem ste mogli da budete potpuno svoji?

ŠOŠKIĆ: Filozofija i umjetnost. Ipak i naravno.

POBJEDA: Kako danas vidite položaj savremene umjetnosti u Crnoj Gori? Postoji li dovoljno prostora za umjetničke prakse koje ne potvrđuju postojeće kulturne obrasce, već ih dovode u pitanje?

ŠOŠKIĆ: Mi razmjenjujemo ovaj epistolar kojem je povod nagrađivanje jedne umjetničke prakse koje na geografsko-kulturnom prostoru Crne Gore nije bilo. Stoga, osvojili smo prostor spregnuvši stručnost u kulturi (kustos, žiri) i politiku kulture (Ministarstvo). Koliko ga je? Možda ćemo moći ocjenjivati nakon ovoga čina jer će učenje o mom djelu i djelovanju ulaziti polako u školske programe, a znanje je to koje utiče kako će pojedinac razmišljati i djelovati unutar društva. I tako društvo mijenjati.

POBJEDA: U više navrata govorili ste o tome da je crnogorska kulturna scena zatvorena za umjetničke prakse koje izlaze izvan tradicionalnih okvira. Da li je problem u tome što institucije ne razumiju savremenu umjetnost ili u tome što je razumiju, ali ne žele da joj ustupe prostor?

ŠOŠKIĆ: Institucije su organizmi koji se aktiviraju kako bi dali život nečemu od interesa zajednice, ali ovise, naravno, o ljudima koji ih opslužuju, koji tvore i kroje akte/pravila, vrijednosti i modele ponašanja. Ko su ti ljudi? Odabrani politikom i/ili kompetentnim autoritetom. Ako se na mjesto kreatora programa u kulturi biraju i najbolji “kadrovi“, ali koji nijesu ni studirali ništa savremeno, kako očekivati da djeluju van tradicionalnih okvira? Pročitali su mi jednom odluke o finansiranju projekata vizuelne umjetnosti! I kako komentirati, sigurno je uz takvo neznanje i puno drugih asistencija. Postaje sve kafanska komedija.

POBJEDA: Kada govorite o mladim crnogorskim umjetnicima, često ističete njihov potencijal, ali i teške egzistencijalne uslove u kojima rade. Može li se od mladog čovjeka očekivati da bude avangardan, hrabar i posvećen umjetnosti ako istovremeno ne zna kako će platiti stanarinu, materijal za rad ili izložbeni prostor?

ŠOŠKIĆ: Ja još uvijek ne znam kako platiti stanarinu, zdravstveno osiguranje i druge režije! U takvim okolnostima, ideja postaje osnovni stvaralački materijal i polazište za oblikovanje sopstvenog umjetničkog kreda. Izložbeni prostor je svuda: plićak rijeke, tračnice pruge, đedovina sa stajama i sa stogovima sijena, bezbroj ih je. Danas ni ne trebaš fotografsku opremu jer u rukama svi imaju kameru na telefonu… Sve ostalo je izgovor za nerad, a raditi treba uvijek još više! Za prijatelje, za slučajne prolaznike. Naravno, nije lako. Upoznao sam nekolicinu zanimljivih, mlađih, crnogorskih stvaralaca u vizuelnim umjetnostima. Spomenuću samo Milku Delibašić jer mi je prethodila kao laureat nagrade “Petar Lubarda”, koja je ovdje u Splitu izlagala u jednom minijaturnom, nereprezentativnom prostoru. Ali, okupila je toliko stručnih, važnih znatiželjnika i ostavila jasan i upečatljiv trag!

POBJEDA: Ne zaboravimo i da je sport bio važan dio Vašeg života prije umjetnosti. Državni rekord u bacanju kladiva iz 1962. godine ostao je upisan u crnogorsku atletsku istoriju. Govorili ste da su sport i performans povezani koncentracijom, energijom i disciplinom. Da li je tijelo za Vas oduvijek bilo prvi umjetnički instrument?

ŠOŠKIĆ: Od odlaska sa beogradske Akademije do odlaska u Italiju, 1969. godine bio sam, prije svega, sportista, šampion i državni prvak i reprezentativac. I to mi je jedino bilo važno. Znao sam za Maljeviča i Poloka, čitao sam Ničea, a ono što je bila jugoslavenska art scena bilo je sasvim dovoljno da se ne osjećam umjetnikom. Dolaskom u Italiju, odmah se upoznajem sa Manzonijevim “govnom umjetnika u konzervi“ što mi otvara glavu. Svoju umjetnost lociram u vlastitom ponašanju, u prezentnosti. I tu mi pomaže iskustvo ulaska u središte platforme za izbačaj kladiva, u položaju maksimalne napetosti. Elastičnost tijela i stabilnost srca su maksimalni elementi izdržljivosti i u performansu. Osim šta sam još uvijek rekorder Crne Gore, još uvijek sam “prvi hitac” klubova “Slavonija Žito Osijek” i “Virtus Bologna”!