Stručno vođenje kroz stvaralaštvo i retrospektivu izložbe „Mikrokozmi Ilije Šoškića“, održano je preksinoć u Kolektoru. Kustoskinja izložbe Nela Gligorović i autor su publici predstavili decenijski rad svjetski priznatog umjetnika kojem je ova izložba jedan od povrataka u Crnu Goru.
Publika je upoznata sa faktografskim podacima i bogatom umjetnikovom biografijom. Bilo je riječi o raznim fazama njegove artističke energije. Šoškić se nije uklapao u koncepte visokog modernizma koje je jugoslovenska kultura tada trasirala. Kako je rečeno, autor je praktikovao umjetnost mišljenja i umjetnost stvaranja, koje nije bilo po mimetičkom modelu.
Gligorović je podsjetila na Šoškićevu aktivnu ulogu na studentskim protestima 1968. godine u Beogradu i ispričala kako je dospio do Bolonje, u kojoj je nastao prvi predstavljeni rad na izložbi „Prva Tautološka akcija“ na stadionu Virtusa.
Šoškić je kazao da ga je sport spašavao.
„U Jugoslaviji su sportisti bili poštovani i mogli su da putuju po svijetu, ali politički su me smatrali huliganom. Bio sam sa bradom i dugom kosom i to je smetalo i remetilo javni red. Kada sam pošao u Italiju shvatio sam da mogu da radim neke stvari u smislu umjetnosti“, rekao je Šoškić.
Gligorović je pojasnila da u tim danima Šoškić postaje član italijanske lijeve scene.
„Bolonja je tada poznata kao rodni grad Pjera Paola Pazolinija, koji je definisao kao konzumeristički i komunistički grad. Važna tačka Šoškićevog rada jeste i referenca na Pozolinija“, rekla je Gligorović.
Šoškić se odlučio da živi u Bolonji, a zanimao ga je Univerzitet.
„Poslije beogradskog univerziteta bilo je prirodno da krenem na zapad, da se priključim internacionalnom pokretu jedne nove ljevice“, rekao je Šoškić.
On je sedemadesetih godina praktikovao umjetnost u ideološkoj funkciji. Na izložbi je prikazan i segment koji je omaž Pazoliniju. Gligorović je kazala da je Pazolini takođe performer.
„Njegovi filmovi su performansi koji su sinteza u nekim sinkretičkim metodama“, kazala je Gligorović.
Šoškić se složio sa njenim mišljenjem i istakao je da u njegovim filmovima nema glume.
„On je bio genijalan. Bio je omrznut od crkve i na kraju od Komunističke partije“, kazao je Šoškić.
Kada je Šoškić čuo da je Pazolini ubijen 1975. godine, otišao je na mjesto ubistva.
„To je bio zločin. Tek poslije 30 godina sam mogao prikazati te slajdove“, kazao je Šoškić.
Serija fotografija je rad koji prati ovaj događaj i dio je postavke „Mikrokozmi Ilije Šoškića“.
Publika je u Kolektoru mogla prisustvovati i stručnom vođenju kroz radove kao što su „Trafos“, „Ušiveni fikus“, „Da i ne“, „Zigota“, „Sizif“ „Korota i suša“, „Kamen na ramenu“ i drugim.
