BI/RB: Dobrodošli u grad u kome ste otvorili serijal ljetnjih koncerta na otvorenom…

Belan: To je i za mene isto zanimljiv podatak, nisam ni slutio da je tako, a malo mi je, ono, moram priznati, u magli sve, ne mogu lagati, prošlo je 40 godina. Čovjeku mora da prija kad čuje tako nešto.

BI/RB: Mislim da su „Đavoli“ u moju generaciju, rođenu s kraja šezdesetih, ušli nakon one „Stereovizije“ i pjesme „Kucaj opet“.

Belan: Tako je, to je bilo prvo naše pojavljivanje na televiziji. To je bila emisija za nepoznate demo bendove, publika je glasala i mi smo pobijedili. Tu nas je vidio legendarni Siniša Škarica, osjetio da ima potencijala u nama i dao nam ugovor za prvu ploču, „Ljubav i moda“. Ostalo je, što bi rekli, sada već istorija.

BI/RB: To svakako, no da li ste očekivali da će naše generacije, vaspitavane ili na italo-disko muzici i euro-popu, ili na čvrstom roku, tako snažno radi vas prigrliti šezdesete godine. Donijeli ste neku drugu emociju, koje do tad nije bilo u jugoslovenskom roku. Jeste li očekivali da će čitava zemlja tako lako generacijski prihvatiti to?

Belan: Iskreno, nismo mi ni znali što smo očekivali. Jedino smo voljeli to što radimo i vjerovali smo u sebe. Bili smo uvjereni da to ima smisla, i vrijeme je pokazalo da ima. Samo šest godina smo postojali kao „Đavoli“, snimili tri vrlo uspješna albuma, pogotovo prvi i drugi. Snimili smo kasnije i onaj labuđi pjev, prekrasnu baladu „Dugo toplo ljeto“, koja je isto razvalila. Ostavili smo neki „legasi“ iza nas. Nakon 35-40 godina od nastanka tih pjesama, publika to i dalje poznaje, i voli. I očevi i njihova djeca ih prepoznaju, što znači da su postale transgeneracijske, da su proživjele, što dokazuje da su prave pjesme, one koje ne traju šest mjeseci pa ih se više niko nikad i ne sjeti, nego koje idu dalje.

BI/RB: Pa, ta moja maturska generacija 1986. je nosila upravo radi vas dignute kragne očevih košulja.

Belan: To je bio neki kratki rokabili revival period, i u stvari često su nas trpali u taj rokabili đir, ali nismo mi bili rokabili bend. Imali smo par takvih stvari, ali smo bili pop-rok bend koji je pokušavao rekonstruisati zvuk 60-ih godina, više naslonjeni na rad „Beatlesa“ i takvih bendova, sa puno bek vokala, melodija. Uz to, Italija i kancona je puno djelovala na mene, moji su roditelji to slušali, pa sam se kao dijete naslušao toga, i danas mi to još zvoni u glavi. Znam sve te stare pjesme italijanske, uspješnice sa San Rema i to me oblikovalo kao autora, i izvođača, i onda se to na kraju čuje u mom radu. „Beatlesi“ su meni najbolji svih vremena, to pršti od melodija, harmonija i svega. Ta neka mješavina, malo „Beatlesi“, malo Italija, malo ovo, ono, i to je zvuk koji je izašao iz mene na kraju.

BI/RB: Druga naša fascinacija bila je omotom druge ploče „Halo Lulu 22“, s onom rupom u sredini. Ko je to smislio?

Belan: Moram da se pohvalim da je to moja ideja. Kako smo se furali na šezdesete, tako smo slušali singlice, a one su imale sve rupe u sredini. Onda sam predložio Ćaleti koji je bio naš menadžer, ali i dizajner, likovnjak i pisao je tekstove, da tako nešto napravimo, kao veliki singl, ali da bude LP. Dopala mu se ideja, onda je dodao još onu žensku kako pije koktu, prvo domaće bezalkoholno piće, i one note i ispao je super omot.

BI/RB: I ime albuma, po cigaret-papiru.

Belan: Tako je, po starom cigaret-papiru. A prvi je dobio ime po legendarnom filmu.

BI/RB: I onda dolazi treći album, “Ostani uz mene”, po meni nepravedno zapostavljen. Tu ima predivnih melodija, recimo „Cha-cha, pusti me“. Nju ne izvodite na koncertima.

Belan: Kod trećeg albuma malo je palo u komercijalnom smislu, ali je ostalo par vrhunskih pjesama, koje i danas ljudi vole slušati i pjevati. A što se tiče neizvođenja… Ja imam previše pjesama u karijeri, nekih 250. A koncert je 30 pjesama, tako da imam problem što da odaberem za repertoar. Onda smo prošle godine imali proslavu 40 godina moje profesionalne karijere, i u „Areni“ Zagreb odradili četvorosatni koncert, vjerovali ili ne. Bilo je fantastično, a kad je završio nastup, opet su me ljudi pitali što nisam svirao ovu ili onu pjesmu. E, zato sam smislio jednu zgodnu foru – ove zime napravili smo koncert koji smo nazvali „B-strana“, dva dana smo u klubu svirali pjesme koje nikad ne sviramo na velikim koncertima. Nijedna nije bila od onih iz četiri sata „Arene“. Baš je bilo zabavno, i tu smo svirali „Ćaća (Cha-Cha) pusti me“.

BI/RB: Na trećem albumu je i divna „Sam na kraju sna“.

Belan: Da, fantastična pjesma, nije hitoidna, to je meditativna melodija. Nije baš za koncerte, osim ako je ne izvodiš sa simfonijskim orkestrom i horom, a to mi je ideja da jednom napravim, prije ili kasnije.

BI/RB: Jednom barskom bendu naročito bitna, jer je iskoristila strofe kao muzički preložak za refren svoje pjesme.

Belan: Nisam znao, ali čekam da dobijem snimak i čujem.

BI/RB: Nakon raspada „Đavola“ imali ste vrlo bogatu solo karijeru, šarenu, od festivala do čistog popa. Ali su tu izašla bar dva izuzetno dobra albuma, „Vino noći“ i „Dolazi ljubav“.

Belan: Kad sam otpočeo solo karijeru, počeo sam malo eksperimentisati sa drugim stilovima. Bilo je tu i latino i regea, pa sam sa klapama radio mediteranske pjesme, ipak je to bio jedan širi dijapazon djelovanja nego ranije, jer „Đavoli“ su baš bili, ono, strogo, kao da smo snimili ploču 1963. godine. Ta solo karijera mi je odmah na početku neočekivano donijela uspjeh koji nije bio moguć sa bendom. Već na početku sam izbacio „Sunčan dan“ i ubo iz prve, potrefilo se. Javljali su mi da su je puštali i slušali usred svih onih godina i u Beogradu, i u Sarajevu, i u Crnoj Gori. Nije moglo bolje početi, to me u stvari lansiralo. Kad sam se preselio iz Splita u Rijeku, okupio sam bend 1997. koji se zvao „Fiumens“, punih 28 godina smo bili istih četvorica. Šestorka smo od prošle godine i kao takvi nastupamo ovdje u Baru. Atraktivno je, zabavno, svi odlično sviraju, svi pjevaju… Dobro se družimo i zabavljamo uz put, bitna je dobra atmosfera u bendu jer onda to osjeti i publika.

BI/RB: Umjesto odjave, konstatacija da, kako sam sa nekim od kolega, i sa muzičarima i sa novinarima, razgovarao, kada se pomene Neno Belan, svi kažu – dobar čovjek, gospodin, Dalmoš, muzika, vino, druženje…

Belan: Lijepo je kad o tebi tako kažu, zahvaljujem. Ja jesam iz Splita, ali moj pokojni otac je iz Tivta, tako da sam porijeklom i ja. On je doselio u Split kada je bio mlad, upoznao mamu sa Brača, tako da je mene obrazovao i odgojio Split, ali imam korijene među svojim Bokeljima.

BI/RB: To bi značilo da ste ovdje kao doma?

Belan: Pa, ja ovdje i jesam kao doma.

The post Neno Belan: Vrijeme je pokazalo da je sve imalo smisla, naše pjesme su proživjele first appeared on BARinfo.

Ivanović: Osnovnu školu sam završila u Baru – OŠ “Jugoslavija”, nakon toga upisala sam Gimnaziju, ali ne može umjetnički duh da izdrži u sistemu koji ne podržava apsolutnu kreativnost, pa sam nakon drugog razreda prešla u Srednju likovnu školu “Petar Lubarda” na Cetinju, koju sam završila kao đak generacije. Odmah sam upisala Likovnu akademiju na Cetinju, gdje sam studirala prvo u klasi profesora Baneta Sekulića, potom kod sjajne profesorice Milenr Jovićević, kod koje sam, eto baš u februaru ove godine, i napokon diplomirala specijalističke studije.

RB/BI: Kada ste prvi put osjetili poriv da uđete u svijet likovnosti?

Ivanović: To se desilo jako, jako rano. Eto, možda je to ta sloboda koju je moja generacija imala u djetinstvu, to odsustvo tehnologije, pa nam je malo bilo dosadno i uvijek smo morali da nađemo neki način da se zanimamo, a da nas niko drugi ne animira. Uvijek sam tražila način kako sebi da napravim neku razonodu, uvijek je tu bila neka bojica, hemijska olovka, kamenčić neki na plaži, ljeti su se pravile kule od pijeska i svakakvi neki oblici. Kada je dijete slobodno i kad sačuvamo to dijete u sebi, kreativnost je jedini jezik koji neko može da poznaje.

RB/BI: Koliko su porodica, škola i okruženje uticali na razvoj vašeg umjetničkog senzibiliteta i na odluku da uđete u svijet likovne umjetnosti?

Ivanović: Ja sam neko ko uvijek voli da se postavi u ulogu posmatrača,  to mi je nekako ostalo još iz djetinjstva, to je ono što djeca i rade kroz posmatranje, pokušavaju da nađu sebe u svijetu u kojem borave. Imala sam izuzetnu sreću da me odgaja majka koja je izuzetno kreativna, iako  nije iz bilo kakvih sfera umjetnosti, ali, to je žena koju sam ja uvijek gledala da nešto šije, plete, hekla… Sjećam se, imala sam neku ćelavu lutku, veliku, i željela sam da ta lutka ima kosu, a onda me ona naučila kako od vunice da joj napravimo dugu kosu i da joj pletemo pletenice, tako da – mama, hvala puno!

RB/BI: Nakon tih prvih lekcija u umjetničkom obrazovanju, uslijedile su i one zvanične, prvo u srednjoj školi “Petar Lubarda”, a potom i na Akademiji. Što je ono najvažnije što ste ponijeli iz ovih ustanova?

Ivanović: Najvažnija lekcija, i zahvalna sam svim svojim nastavnicima i profesorima na tome, jeste da, koliko god se neko trudio da vas usmjeri kao određenom likovnom izrazu, nikad ne gubite svoj autentični izraz, jer, onog momenta kad počnete da radite nešto što nije autentično vaše, da bi ste zadovoljili nekog drugog, onda više nema vajde. Ono čemu svaki umjetnik, svaki čovjek u suštini treba da teži, jeste da zadovolji sebe. U ovom slučaju, ja kao umjetnik prvo moram zadovoljiti svoj kreativni izraz i ono što treba iz mene da izađe, a tek kasnije to se prenosi gledaocu.

RB/BI: Kroz studentsku razmjenu dobili ste priliku da učite i na čuvenoj Academia di belle arti u Firenzi, kakva iskustva nosite iz kolijevke renesanse?

Ivanović: To je bio fantastičan borovak u, bukvalno, utrobi renesanse, gdje mislim da bi svako trebao da vidi kako se nekad živjelo sa umjetnošću. Jer ljudi su ranije, to je ono što me je taj grad sam naučio, živjeli umjetnost. Sama arhitektura, svaka brava, svaka pločica, svaki kamen, skulptura, sačinjavali su prostor u kojem mi živimo. A to se danas već, ako mogu da uporedim, sve nekako vodi na ravne, svedene, čiste linije. Mislim da nam je potrebno da se malo vratimo, da uljepšavamo ponovo prostor na taj neki način, da ga oplemenjujemo.

RB/BI: Da li biste istakli nekog profesora koji je na Vas ostavio poseban utisak, od koga ste najviše naučili tokom školovanja?

Ivanović: Pomenula sam i profesora Baneta i profesorku Milenu, ali, bez obzira što nisam bila u njegovoj klasi, jako sam voljela da razgovaram sa profesorom Draganom Karadžićem. To je čovjek koji je uvijek nalazio vrijeme za studenta,  i za one kao što sam ja – mimo njegove klase. To su bili jako lijepi, opušteni razgovori o nekim jako dubokim temama, to je čovjek koji je znao da nam odštampa knjige, ako nismo kao studenti imali novaca da ih nabavimo u knjižarama i da nam ih donese onako, samo da bi prenio znanje. A to je suština jednog profesora.

RB/BI: Predstavite nam svoj umjetnički izraz, koje teme vas najviše interesuju?

Ivanović: Teško mi je da se baziram samo na jednu temu, tako da ono od čega uvijek krećem kada krećem da radim novo djelo jeste taj neki embrionalni, kružni motiv iz kojeg onda gradim određenu formu i apsolutno dozvoljavam sebi da se to desi bez ikakvog nametanja poznatih termina uma. Prosto, kad ugasim misli, kad se oslobodim poznatog – kao da je četkica četkica, da je stolica stolica – onda mi je nekako lakše da u tom koloritu nađem ono što osjeća duh koji je u mom djelu. Tako nekako bi možda najprostije bilo.

RB/BI: A koliko tražite i pronalazite u vašem neposrednom okruženju u gradu Baru, njegovom kulturno-istorijskom nasljedu, i koliko se to reflektuje na vaša razmišljanja u umjetnosti i uopšte na vaše radove?

Ivanović: Činjenica je da niko od nas nije tabula raza, naravno da će sve sa čime dolazimo u dodir biti dio onoga što će nas oblikovati kao ljude, generalno. Ono što mene prije svega inspiriše, ako mogu tu priču iskoristiti, jeste naša fantastična priroda. U svakom momentu, kad god sam ili u šumi ili pored mora ili tu u gradu ispod nekog drveta-to je jedino što je dovoljno da me uzdigne i pokrene da stvaram.

RB/BI: Prošlog petka ste se prvi put samostalno predstavili likovnoj publici i to u atrijumu Kuće maslina u Starom Baru. Koliko je to vama bitan moment u životu?

Ivanović: Izuzetno mi je bilo važno prvo da nađem prostor u koji sam željela da stavim svoje slike. Standardne galerije su zatvorene forme, četiri zida, bijeli zidovi, sve je to već poznato, a ja sam željela da moji radovi budu u otvorenom prostoru i to mi je atrijum Kuće maslina u potpunosti dozvolio, sa onom embrionom kružnom formom iznad centralne masline koja gleda na nebo. Prosto sam osjetila da moji radovi trebaju prostor koji diše.

RB/BI: Vaša postavka se zove “Metanoia”. Kako je nastajala, i koju priču nosi sa sobom?

Ivanović: Metanoia u bukvalnom prevodu sa starogrčkog, bez kasnijih promjena te riječi gdje se koristi u hrišćanstvu i duhovnosti, znači iza uma, odnosno iza onoga što je čovjekovom umu poznato. Čovjek je misao koji uvijek u nečemu traži prepoznavanje, objašnjenje. S obzirom da živimo u svijetu koji izuzetno traži i brzinu i ekstremno objašnjavanje stvari, odlučila sam se za ovo ime da stanemo malo sami sa sobom, da razmislimo o stvarima iza onoga što je opšte poznato, odnosno da naučimo da mijenjamo perspektivu nad poznatim stvarima.

RB/BI: Koliko nove tehnologije utiču na stvaralački kreativni proces i da li one dovode do  dehumanizacije čak i umjetnosti?

Ivanović: Imamo grafički dizajn koji je prije pojave ove nove AI tehnologije, bio potpuno kreativna industrija, slobodna kreacija. Sada već kada nam se AI upliće u kreativnost, nekako to gubi smisao. Trenutno sam angažovana kao likovni pedagog u Budvi i zaista se trudim da djecu vratim u taj dio kreativnog procesa gdje oni moraju da koriste prste da bi pokrenuli maštu, a ne da im sve dođe ukucavano u Chat GPT i gotovo, jer, ti prsti su kroz nerve povezani sa mozgom i okom i jedino na taj način će kreativnost kod djece da se razvija. Ta kreativnost će im kasnije donijeti da se manje muče sa ostalim predmetima. Voljela bih da stavim do znanja i roditeljima i učenicima koliko je zaista važno da se djeca vrate prirodnim bavljenjem kreativnosti. 

RB/BI: Kakvi su vaši umjetnički planovi nakon ove izložbe?

Ivanović: Planovi su bez planova. Jedino što mogu da kažem jeste da ću sigurno nastaviti da radim na svojoj umjetnosti, a ostalo ćemo prepustiti da se dogodi tako da možemo malo češće da se gledamo.

RB/BI: Šta biste poručili mladim ljudima koji posjeduju umjetnički talent, ali nisu baš sigurni da li da krenu putem profesionalnog bavljenja umjetnošću?

Ivanović: Sjednite malo sa sobom, sami negdje u smislu neke, da kažem meditacije, bez upliva drugih mišljenja, bez obzira ko ima mišljenje o tome kojim putem trebate da krenete. Kada sjedite sami sa sobom u tišini, znaćete tačno gdje trebate da budete i zašto, a sve ostalo je na vama. Ako radite-to će se isplatiti, ako ne radite, Bogami neće, tako da to je to-.

The post Jovana Ivanović: Nikad ne gubite svoj autentični izraz first appeared on BARinfo.

“Naš prađed je iz Crne Gore najprije otišao u Argentinu, gdje je radio u industriji prerade mesa. Nakon što je tamo zasnovao porodicu i stekao iskustvo na rukovodećim poslovima, dobio je ponudu da se preseli u Urugvaj, gdje se naša porodica konačno nastanila 1931. godine. Iako smo tokom generacija izgradili život u Urugvaju i tamo postigli uspjeh, nikada nismo zaboravili svoje porijeklo. Svijest o crnogorskim korijenima ostala je snažna i mi Crnu Goru doživljavamo kao svoju matičnu zemlju”, priča Klisić. 

Predstavljajući svoj život u Montevideu, naš sagovornik kaže da je nastanjen u mirnijem dijelu grada, blizu obale, te da se bavi porodičnim biznisom iz oblasti špedicije, odnosno međunarodnim pomorskim transportom, uvozom i izvozom roba.

Pored poslovne karijere, aktivan je i kao muzičar, i to dobro poznat u više zemalja Južne Amerike. Piše tekstove i muziku, svira gitaru i pjeva:

“Ja sam kantautor. Objavio sam do sada pet CD-ova na španskom jeziku. Moja muzika nije baš klasični pop, ima dosta sastojaka iz brazilske muzike. Takođe pjevam i na crnogorskom jeziku, ja sam najveći fan Miladina Šobića u južnoj hemisferi. Baš bih želio da napravim jedan tribute projekat posvećen Šobiću, to mi je odavno velika želja, i već sam počeo razgovore o tome, ali, o tome više kad dođe vrijeme”, ističe Klisić.

Na pitanje da li postoji šansa da možda jednog dana svoje umijeće u pjevanju, sviranju i komponovanju predstavi i crnogorskoj publici, baš ovdje u svojoj postojbini, odgovar abez razmišljanja:

“Uh, da vam kažem, to mi je san i ja sam sto posto siguran da to će biti, da ću uspjeti da to napravim”.

U komentaru tvrdnje da je upravo muzika generacijama naše dijaspore glavna podrška u očuvanju i učenju jezika svojih predaka, Nikolas kaže da su muzika, knjige i filmovi najefikasniji način za očuvanje jezika među pripadnicima dijaspore.

On ukazuje da Crnogorska zajednica u Urugvaju redovno organizuje filmske festivale na kojima prikazuju filmove iz Crne Gore, ali i iz drugih država bivše Jugoslavije.

“Smatram da kultura predstavlja najbolji način predstavljanja naroda i očuvanja identiteta. U Urugvaju, Koliko procjenjujemo, postoji oko 300 ljudi crnogorskog porijekla, dok je oko stotinu njih aktivno uključeno u rad Crnogorske zajednice. Poseban izazov predstavlja nam asimilacija, naročito kroz hrvatske iseljeničke organizacije koje nude određene pogodnosti i programe. Zbog toga mi u  crnogorskoj zajednici nastojimo da ljude upoznamo sa njihovim stvarnim porijeklom i da ih podstaknemo da se uključe u aktivnosti zajednice, uključujući kurseve jezika i kulturne programe. Tu immao veliku podršku Matice crnogorske koja nam pomaže prevodima materijala i dostavlja nam kulturne sadržaje prilagođene ljudima koji ne govore dobro jezik. Do sada smo dobijali izložbene panele, prevedene knjige i druge edukativne materijale. Takođe bih pohvalio i saradnju sa Ministarstvom dijaspore i ranijom Upravom za dijasporu”, naglašava Klisić.

On je istakao dobru saradnju sa crnogorskim organizacijama u drugim državama Južne Amerike, posebno u Argentini, gdje živi veliki broj ljudi crnogorskog porijekla. Kako je naveo, saradnja obuhvata zajedničke susrete, organizaciju škole jezika i kulture, kao i povezivanje zajednica iz Perua, Čilea i Paragvaja.

“Posebnu pažnju posvećujemo radu sa mladima, jer je njihovo uključivanje najvažniji, ali i najteži zadatak. Mojoj generaciji Crna Gora predstavlja korijen i identitet. Ljudi koji nijesu porijeklom iz Crne Gore često ne mogu da razumiju koliko snažna može biti emocionalna veza sa zemljom predaka nakon toliko generacija. Urugvajci često primjećuju i cijene entuzijazam kojim mi, crnogorski iseljenici, čuvamo svoju tradiciju. Različite zajednice imaju specifične potrebe, ali i zajedničke interese kada je riječ o očuvanju identiteta”, dodaje Klisić.

Nedavno u Podgorici, zajedno sa kolegom predstavnikom crnogorske zajednice iz Argentine Huanom Vladimirom Martinovićem, Klisić  je razgovarao sa poslanikom u Skupštini Crne Gore Gordanom Stojovićem, bivšim crnogorskim ambasadorom u Argentini, o unapređenju saradnje sa dijasporom u Južnoj Americi. Nikolas je saglasan sa stavom iznijetim na tom sastanku da bi dio zvanične komunikacije matice sa ovom dijasporom trebao da bude i na španskom jeziku, “jer mnogi pripadnici mlađih generacija više ne poznaju dovoljno dobro crnogorski jezik”.

“Mislim da je to pošteno. Sa druge strane, treba da idemo dalje sa kursevima crnogorskog jezika, ali, i da komunikacija bude na španskom, jer bi to značilo da se brine o staroj dijaspori i na simboličkom nivou, smatram da mnogo znači našim ljudima”.

Govoreći o svom imenovanju u Savjet za saradnju sa dijasporom i iseljenicima, Klisić ističe da to za njega predstavlja veliku čast, ali i odgovornost. Podsjeća da je i ranije bio uključen u rad Savjeta, ali da je pandemija koronavirusa “prekinula mnoge aktivnosti”. Ipak, ispoljio je neskriveni optimizam-kako kaže, uvjeren je da će u narednom periodu biti realizovani brojni projekti usmjereni na promociju Crne Gore u Južnoj Americi i širom svijeta.

Put do Bara, odnosno do Crne Gore, trajao mu je preko 24 časa: prvo avionom iz Montevidea do Paname, pa onda iz Paname do Evrope, i još jedno presjedanje do Podgorice. Priznaje da je put bio naporan, no, osjećaj zadovoljstva već pri prvom koraku u Crnoj Gori, ističe, briše sav umor kao gumicom.

“Dolazio sam već pet puta, prvi put još 1984. godine kao dijete i taj boravak je ostavio snažan utisak na mene. Posebno se moram zahvaliti na velikom gostoprimstvu mom rođaku, čuvenom TV novinaru Voju Klisiću koji je izuzetan domaćin i čovjek, zahvaljujući njemu sam uspio da održavam redovne veze sa zavičajem”.

A kako crnogorska dijaspora danas održava kontakte sa svojom maticom, mimo društvenih mreža?

“ Postoji sjajna internet platforma koja omogućava  dijaspori pristup televizijskim programima, filmovima, serijama i informativnim sadržajima, a ja lično koristim i YouTube kako bih pratio savremene i stare filmove sa prostora bivše Jugoslavije. Posebno uživam u klasicima domaće kinematografije, koje smatram važnim dijelom kulturnog nasljeđa i dodatnim načinom očuvanja veze sa jezikom, tradicijom i identitetom mojih predaka”, dodaje Nikolas.

On je istakao da crnogorska zajednica u Urugvaju redovno obilježava sve najvažnije datume iz crnogorske istorije:

“Redovno organizujemo proslave značajnih državnih praznika, posebno Dana državnosti 13. jula i Dana nezavisnosti 21. maja, tako je i sada jubilej obnove nezavisnosti obilježen na dostojanstven način. Ove proslave prilika su da javno iskažemo privrženost Crnoj Gori, da se okupe članovi zajednice, istaknu državna obilježja i dodatno učvrste veze među ljudima koji dijele isto porijeklo. Za nas u dijaspori takvi događaji imaju poseban emotivni značaj jer predstavljaju vezu sa domovinom naših predaka”.

Upitan da slušaocima Radio Bara i čitaocima portala Bar Info uputi poruku Crnogoraca Južne Amerike svojim zemljacima ovdje, u matici, Klisić je kazao:

“Poručio bih da nikad nećemo zaboraviti našu Crnu Goru, i da vas volimo i cijenimo, i da se nadamo da i vi nas volite, jer je ljubav suština. Volimo vas sve!”

The post Nikolas Klisić: Nadam se da ću jednog dana održati koncert u Baru first appeared on BARinfo.

Jovan S. Plamenac rođen je u crmničkom selu Boljevići 1879. godine, a ubijen je 1944. Jedna je od najznačajnijih političkih ličnosti u prvim decenijama XX vijeka. U vrijeme kralja Nikole obavljao je visoke državničke funkcije – bio je poslanik u Crnogorskoj narodnoj skupštini, ministar prosvjete i crkvenih djela, član Državnog savjeta i predsjednik Crnogorske narodne skupštine 1911. godine. Organizator je i inspirator oružanog ustanka – Božićne pobune, protiv odluka Podgoričke skupštine 1918. godine, kada je Crna Gora prisajedinjena Srbiji. Na poziv kralja Nikole, napustio je Crnu Goru i preko Italije stigao u Francusku. Kralj Nikola ga je imenovao za predsjednika Crnogorske vlade u egzilu, 17. februara 1919. godine i na toj funkciji bio je do 1921. kada je podnio ostavku. Ubijen je 1944. godine, bez suđenja i prava na odbranu,  i do danas njegova porodica nije uspjela, uprkos stalnim pokušajima, da dođe do njegovih zemnih ostataka i dostojanstveno ga sahrani.

RB/BI: Draga gospodjo Ksenija, nedavno su Vam vaše prijateljice, naše sugradjanke advokatice Vesna i Sonja Čejović, putem talasa Radio Bara poželjele srećan rodjendan. One su nam mnogo govorile o Vama, Vašem porijeklu i o tome  koliko ste  vezani za naš grad Bar. Rodila se ideja da Vas zamolimo za razgovor, a rekla bih da ima puno razloga i povoda za to. Vi ste unuka čuvene istorijske ličnosti Jovana Simonova Plamenca, koji je obavljao visoke državne funkcije u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori, i bio politički vođa Božićnog ustanka. Dvije decenije od obnove nezavisnosti su dodatni impuls za ovaj intervju, koji ste rado prihvatili, kazali ste nam sa posebnom emocijom. Zbog čega, i kakva su Vaša sjećanja na slavnog đeda? 

Ksenija P. Vidinić: Prije svega  želim da se zahvalim Vama, kako za ovu priliku, tako i  na divnom izboru francuske šansone, za šta ste, kako sam obaviještena, zaslužni Vi i Vaše kolege, kojom je propraćena rodjendanska čestitka upućena meni od strane mojih dragih prijateljica Vesne i Sonje Čejović, kao i njihove majke Radmile. Vaš poziv za ovaj razgovor koji je bio potpuno neočekivan, prijatno me iznenadio, a istovremeno izuzetno emotivno uzbudio. U ovim mojim godinama, razumjećete, ja nemam potrebu za bilo kakvom javnom promocijom i nastupima, ali mi je drago što se po prvi put neko sjetio da me pozove i pružio priliku da se obratim gradjanima mog grada Bara, grada u čijem je  malom selu Boljevići  prije 147 godina, 10. marta, nedugo nakon što je Crna Gora na Berlinskom kongresu 1878. godine stekla nezavisnost, rodjen moj đedo Jovan Simonov Plamenac. Posebnu emociju imam i zbog toga što je Vaš poziv uslijedio u godini  kada se obilježava dvije decenije od obnove nezavisnosti Crne Gore.

Tačno ste rekli, moj đed je bio nosilac visokih funkcija, organizator i politički vodja „Božićnog ustanka“, što mu pojedini i danas zamjeraju. Mislim da je njegov život bio veoma ispunjen i dinamičan, kao u nekom filmu. Možete zamisliti – i danas bi bio veliki uspjeh, a kamoli prije  više od 100 godina, da jedan mladić iz malog crnogorskog sela, kapetanije Crmničke, Barskog sreza, ode da studira na njemačkom Univerzitetu u Jeni, stekne visoko obrazovanje i diplomira apstraktnu filozofiju, nauči više stranih jezika – njemački, italijanski, engleski, francuski i ruski, a potom se vrati u svoju domovinu i čitav svoj život posveti da joj služi koliko je mogao i kako je smatrao da treba u tom društveno političkom, istorijskom kontekstu koji je bio vrlo komplikovan i dinamičan, kakav je, rekla bih, uvijek na ovim našim prostorima.

RB/BI: Živite u Strazburu, u Francuskoj. Kako ste primili vijest da je Crna Gora povratila svoju nezavisnost na referendumu u maju 2006 godine?

Ksenija P. Vidinić: Ja sam pratila taj proces i dešavanja u Crnoj Gori. Saznala sam o ishodu referenduma na vijestima Euronews-a, i od moje drugarice iz EU čija je sestra bila u Crnoj Gori na licu mjesta. Briznula sam u plač, to je bila moja prva reakcija, a onda su uslijedili brojni telefonski pozivi prijatelja iz raznih zemalja u kojima sam živjela i putovala, koji su mi čestitali. Svi moji poznanici i prijatelji zvali su me znajući da sam Crnogorka i da nosim ime po crnogorskoj princezi Kseniji, sa kojom je moj đed dijelio prijateljstvo i veliko medjusobno poštovanje. To je bilo zaprepašćujuće. A onda, sjećam se da sam došla u Crnu Goru ubrzo poslije referenduma, u septembru 2006 godine sa mojim suprugom Blagojem Banetom Vidinić, proslavljenim jugoslovenskim golmanom i uspješnim trenerom fudbalskih klubova u svijetu.  Kada smo sletjeli na tivatski aerodrom, kunem se u sve što imam, ta ljubav koju sam cijelog života osjećala prema Crnoj Gori, a koja je ugradjena u moj DNK, napunila mi je žile i svaki djelić moga tijela. Osjetila sam potrebu da se od sreće bacim na koljena, na tlo moje zemlje. Moj muž me pogledao i vidjela sam suze u njegovim očima. Na šalteru  sam predala pasoš, a policajac koji ga je otvorio i pogledao, obratio mi se riječima: “Dobro došla Ksenija u Crnu Goru“!

Sa suprugom sam ostala nekoliko dana, jer smo morali da se vratimo u Španiju, gdje smo tada živjeli. Obišli smo Cetinje, otišli do Državnog arhiva gdje su se ljudi više oduševili dolaskom mog supruga, kao velike sportske zvijezde, a mene nisu ni poznavali.  Svojevremeno, moj otac Vlado, novinar, koji je rodjen na Cetinju, zamolio je mog supruga da pomogne lokalnom fudbalskom klubu „Lovćen“ i nabavi za momke opremu, lopte i drugo što im je bilo potrebno. Bane je to uradio na veliko zadovoljstvo mog oca i  uz ogromnu zahvalnost ljudi koji su došli iz Cetinja u Beograd da preuzmu  poklon.

Potom su nas predstavili gospodji Andji Kapičić koja nas je uvela u muzej na drugi ulaz, da ne čekamo red, jer je bila velika gužva.  Ja sam bila opčinjena. Andja mi je dala da kupim nekoliko knjiga i tom prilikom mi je rekla riječi koje mi odzvanjaju i danas u ušima: „A za Jovana…mnogo mi je žao za Jovana…“.

RB/BI : Politička uloga Vašeg đeda je još uvijek, i poslije toliko godina, predmet mnogih polemika. Jedni su skloni da ga hvale, a drugi oštro kritikuju. Kako Vi to komentarišete?

Ksenija P. Vidinić: Za mene je Jovan S. Plamenac jednostavno moj voljeni đedo i mislim da sam privilegovana što mi je on bio đed. Moja ljubav se ne odnosi na njegove funkcije, na njegova odlikovanja, na političko djelovanje. Ja jednostavno u svojoj glavi čuvam sjećanja koja imam iz najranijeg djetinjstva. To su neke sekvence koje su mi se trajno urezale u pamćenje kada me đedo držao u krilu, i divio se mojoj pameti i ljepoti, dozivao riječima „dođi da te đedo miši“ (pomiriše). Iako sam bila mala, upila sam tu njegovu nježnost, ljubav i pažnju koju mi je pružao i to mi je prijalo. Sa druge strane, veoma žalim što mi je oduzeto pravo da u toj ljubavi duže uživam zbog sudbine moga đeda kome je, kao što znate, život nasilno prekinut u 65. godini. Naravno da se jako uzbudim i da mi nije prijatno kada napadaju mog đeda, a posebno kada se služe neistinama. Ali, takvi su ljudi, uvijek imaju  neki interes.

RB/BI: Na zvaničnom sajtu Skupštine Crne Gore u biografskim podacima Vašeg đeda napisano je da mu je pripisivana vlastoljubivost, pretjerana ambicioznost, ali i lično poštenje, hrabrost, dosljednost i upornost. Kako bi, po Vašem mišljenju Jovan S. Plamenac, danas komentarisao praznik nezavisnosti.

Ksenija P. Vidinić: Imajući u vidu ono što ja znam, vjerujem da bi bio medju onima koji bi slavili ovaj praznik. Citiraću riječi moga đeda koji je rekao:  “U svom javnom radu rukovodila me osobita ljubav koju sam gajio od prvih dana  moje mladosti prema Crnoj Gori i mojoj naciji“. Dakle, mislim da je u ovoj rečenici kazano dosta i da ni najžešći protivnici političkog djelovanja moga đeda ne mogu dovesti u pitanje njegovu posvećenost i ljubav prema Crnoj Gori. Medjutim, osjećam potrebu da kažem ono što pouzdano znam, da nisu istiniti navodi i manipulacije koje se mogu pročitati ili čuti, da je mrzio Srbiju i narod Srbije. Naprotiv, poslednje decenije svog života proveo je u Beogradu i živio skromno, od penzije. Moj otac Vladimir, oženio je Zagorku, moju lijepu majku, Srpkinju iz Vranja, iz porodice Mihaila Veljkovića, srpskog oficira prve klase. Cijela porodica po liniji moje majke je iz Srbije, moja omiljena baba Draginja, rodjena Jovanović, moj đed Mihailo Veljković, prababa Taska, tetka Savka, tetka Ljubica, teča Pera….Svi oni su obožavali mog đeda. To nije bilo slučajno. Moja majka Zagorka nosila mu je hranu u zatvoru kada je bio uhapšen od strane Gestapoa. Dakle, mojim venama teče krv crnogorska, Plamenačka, koja čini mi se, preteže, ljudi kažu da i fizički ličim na svog đeda, ali sasvim sigurno pomiješana sa krvlju mojih drugih predaka, kako se pretpostavlja čak i Sokolovića, i tako dalje, da ne idemo više u prošlost. Ja sam rodjena u Beogradu, moj brat, pokojni Ratislav Ratko,  takodje. I danas imam moje drage drugove, prijatelje i rodjake u Beogradu sa kojima sam u kontaktu, koji me pozivaju, brinu za mene…Nikada u svom životu nisam doživjela neku neprijatnost u bišoj Jugoslaviji  i u Srbiji, zbog toga što sam unuka Jovana S. Plamenca i što sam se nacionalno izjašnjavala kao Crnogorka. To stoji u mojim svjedočanstvima i indeksu sa Filološkog fakulteta u Beogradu, gdje sam završila romansku grupu jezika. Uostalom, to što jesmo po rodjenju i po nacionalnosti ili drugim identitetskim karakteristikama, ne obilježava nas nužno kao dobre, časne i poštene ljude. Mislim da mladim generacijama treba da pošaljemo poruku da je važno poštovati i voljeti svoju porodicu, svoju državu, biti joj privržen, ali takodje, poštovati druge, družiti se, razmjenjivati iskustva, putovati, saznavati, otkrivati, davati i širiti pozitivnu energiju.

RB/BI: Što mislite, da li bi Jovan Plamenac bio sklon kritici današnje nezavisne Crne Gore?

Ksenija P. Vidinić: Vjerujem da bi moj đed jednako kako bi bio ponosan na nezavisnost svoje Crne Gore, bio oštar kritičar svega što smatra da nije dobro. On je bio po tome poznat. Nije se dodvoravao pretpostvljenima i imao je svoje stavove koje je bez straha iznosio i beskompromisno branio. Tako se u svom političkom djelovanju kritički osvrtao na crnogorsku političku stvarnost i izlagao svoje shvatanje parlamentarne demokratije, i o tome pisao. Podnosio je tokom svog političkog djelovanja ostavku na funkcije zbog neslaganja sa politikom kralja Nikole, a desilo se da je čak bio i otpušten 1914. iz službe kako se navodi „zbog bezobzirnog protivljenja vladi i kralju Nikoli“. Kritičan je bio i prema političarima i vlastodršcima u Srbiji, u Kraljevini Jugoslavije. Smatrao je da onaj koji se politički bori protiv unutrašnjeg režima ne može biti izdajnik u državno pravnom smislu, već da oličava jednog pravog političkog i narodnog borca. Dakle, bilo je tokom njegovog burnog života i bavljenja politikom raznih situcija, ali stalna konstanta je bila bezuslovna ljubav prema Crnoj Gori, a rekla bih i ljubav prema srpskom narodu. Mnogi smatraju da je u veličanju i onome što je želio za Crnu Goru znao i da pretjeruje.

RB/BI: Rekli ste mi da smatrate da istorijska uloga Jovana S. Plamenca još uvijek nije dovoljno i korektno proučena i prezentirana. U stručnim radovima prof. dr Šerba Rastodera , našeg Baranina, ukazano je na odredjene falsifikate dokumenata Vašeg đeda. Kakav je Vaš stav u odnosu na to?

Ksenija P. Vidinić: Da, ja smatram da istoričarima i drugima koji žele da se posvete onome što je bilo djelovanje mog đeda i njegov učinak, ono što je bilo pozitivno i što nije bilo dobro, predstoji još mnogo posla. Sam moj đed ostavio je u našoj porodičnoj arhivi dosta dokaza o falsifikovaju njegovih izjava i njegovih pismenih obraćanja na razne adrese. Tako, na primjer, prilikom povratka u Kraljevinu Jugoslaviju on je uputio pismo kralju Aleksandru koje je prepravljeno bez njegove saglasnosti i predato kralju. Tadašnji predsjednik Vlade Nikola Pašić napisao je mom đedu da je njegovo pismo bilo „Suviše oštro za kralja “, jer kako je Pašić napisao: „Vi ne molite, Vi napadate“, i zaključio da je pismo moralo biti promijenjeno, jer nije bilo vremena da se od njega traži da ublaži sadržinu, što on, sigurna sam, ne bi ni uradio. Eto, to je samo jedan mali primjer, kako se falsifikuju činjenice i dokazi, a time i istorija. Zahvaljujući visokoj profesionalnosti akademika Rastodera, taj važan detalj sa kojim se dugi niz decenija manipulisalo, da bi se on prikazao kao nekarakteran čovjek, je razobličen.

RB/BI: Koje osobine Crnogoraca je Vaš đed posebno potencirao?

Ksenija P. Vidinić: Ima mnogo toga što je on pisao o Crnoj Gori i Crnogorcima, ali za ovu priliku spomenula bih nešto što se meni dopalo  iz jednog dokumenta u kome se đed obraća kralju Aleksandru i kaže: „Nije li Crnogorac i spiritualni stvaralac čitavog našeg nacionalnog kulta. On je u isto vrijeme i filozof, i pjesnik, i nenadmašni vojnik-čovjek djela. Nisu li se, na primjer, izjasnili svi veliki industrijski magnati Sjeverne Amerike, na čelu sa Henri Fordom, da Crnogorac, kao manuelni radnik, nadmašuje svojom fizičkom snagom, svojom izdržljivošću, svojom prilježnošću, svojom vjernošću i svojom savjesnošću, sve ostale radnike koji su se pojavljivali na zemljištu Amerike….Sve srpske dinastije bile su crnogorskog porijekla, počev od Vojislavljevića”… Govorio je: „Nema nijednog bojišta crnogorskog u ovih nekoliko vjekova, da isto nije zastrto i sa leševima mojih predaka, čak i onda kada nije postojala vojna obaveza do Balkanskih ratova, ali je postojala obaveza morala, čojstva, viteštva i patriotizma“. Polazeći od toga da je dosta “crnogorske krvi, čojstva i viteštva ugradjeno“ kako bi se stvorile države i Crna Gora i Srbija , zalagao se da odnosi izmedju Srbije i Crne Gore počivaju na medjusobnom poštovanju i ravnopravnosti.

RB/BI: Pokušavate da dođete do zemnih ostataka i ostvarite pravo na grob Vašeg đeda u Crnoj Gori. Kako je prihvaćena ta Vaša inicijativa, i ima li pomaka u njenoj eventualnoj realizaciji?

Ksenija P. Vidinić: Ja dugo nisam bila svjesna porodičnog nasledja koje mi je ostavio moj đed. O tome se nije mnogo govorilo u mojoj porodici i otac nas time nije mnogo opterećivao. Malo po malo, toga sam bivala svjesna, ali sam najviše primila k srcu riječi mog oca Vlada kojima mi se obratio na samrti – „Dijete moje, znaš, ja umirem, i nije mi žao. Dosta sam živio. Ali moram nešto da ti kažem – umirem sa ogromnim grijehom zato što nisam mogao da pronadjem kosti mog oca“. Nije od mene tražio da ja to uradim, ali je počelo da me proganja da otkrijem gdje počivaju kosti mog đeda, kako je ubijen, zašto tako svirepo, kako ne bi zasluživalo ni neko pašče.

RB/BI: Dosta se u Crnoj Gori, u poslednje vrijeme, govori o obavezi sjećanja i prava svih žrtava da budu dostojanstveno sahranjene. Kome ste se obraćali i da li ste uspjeli da saznate bar neki važan podatak?

Ksenija P. Vidinić: Sudbina je htjela da moj đed bude rodjen, ali i svirepo  ubijen u svojoj voljenoj Crnoj Gori. I to tako da mu se ni danas, poslije više od 80 godina, ne zna ni groba, ni mjesta gdje počivaju njegovi zemni ostaci. Dakle, ja ne mogu da podjem na grob da oplakujem mog đeda. Njemu je oduzeto pravo na život, a nama i on i pravo na njegov grob. Obraćala sam se više puta institucijama predsjednika države i predsjednika Vlade u raznim mandatima. Nikakav odgovor, uprkos više urgencija, nisam nikada dobila. To je moje veliko razočaranje i nešto zastrašujuće. Nasuprot tome, uz pomoć advokatica Čejović, obratila sam se prvom američkom ambasadoru u Crnoj Gori, gospodinu Muru. On je odgovorio bukvalno istog dana i dostavio mi čak i odredjena dokumenta o mom đedu i vrlo korektno iskazao spremnost za dalju komunikaciju. Čini mi se da je to pravi primjer jednog visoko profesionalnog i nadasve ljudskog postupanja. Kod nas je ovo pitanje obavijeno jednim neshvatljivim velom tajne i kao da postoji zavjera ćutanja. Nije mi jasno zašto. Moj đed nije proglašen ni za ratnog zločinca, nije mu sudjeno, niti je osudjen. Ja imam neka privatna svjedočanstva, ali želim odgovor institucija koje sigurno imaju o tome saznanja i moraju imati materijalne dokaze. Ubiti takvu ličnost kakav je bio moj đed, nije moglo da se desi, a da o tome nema nikakvog traga. Moja potreba nije za osvetom, samo jedno želim – da nam se predaju zemni ostaci, ako je moguće, a ako nije da znamo mjesto na kome je ubijen i da to bude obilježeno. Moram da kažem da me aktuelni predsjednik Skupštine Crne Gore, gospodin Mandić, kome se ja uopšte nisam obraćala, već su mu se obratili gradjanski aktivisti koji se zalažu za pravo na grob svih nastradalih, nezavisno od njihove političke opredijeljenosti, obavijestio da će se lično založiti da se pronadju zemni ostaci mog đeda. Nažalost, prošlo je dosta vremena od tog pisma iz maja 2025. ali osim tog lijepog gesta koji me, naravno, obradovao i dao mi neku nadu, ništa do danas nije učinjeno, tako da moje advokatice planiraju da se obrate odgovarajućem tijelu Ujedinjenih nacija. Po važećim medjunarodnim konvencijama, torturom ličnosti smatra se, ne samo arbitrarno pogubljenje bez sudjenja, već i prikrivanje zemnih ostataka i groba. Ja živim u gradu koji je sjedište Evropskog suda za ljudska prava, ali sve činim i čekam ovoliko godina, ne bi li se pitanja koja smo postavili riješila u okviru naše države, a ne pred evropskim i drugim institucijama. Mislim da bi to bilo normalno očekivati, i tome se nadam. Zahvalna sam mojim prijateljicama, advokaticama Vesni i Sonji Čejović, koje su u razgovoru sa mnom sačinile tekst objavljen u „Vijestima“ 5. maja 2024. godine zahvaljujući angažovanju poštovanog novinara Balše Brkovića, kome to neću zaboraviti. Ja sam u tom razgovoru rekla, čini mi se, to što je bilo potrebno, kako bi se i tim putem poslala poruka nadležnim institucijama i najširoj javnosti. I moje advokatice su poslale snažnu poruku ukazujući da, dok groblje palih njemačkih vojnika čuva crnogorska vojska, naša porodica godinama uzaludno traži od crnogorskih vlasti da nam omogući da saznamo gdje je bez sudjenja ubijen Jovan S. Plamenac, gdje su završili njegovi zemni ostaci, kao i da nam se isti predaju kako bi ga dostojanstveno sahranili. Ovo je sveta dužnost države Crne Gore prema mom đedu i nama kao njegovim potomcima. Tekst je imao ogroman broj pregleda i uglavnom pozitivne komentare, što mi je drago, pa sam to doživljela kao specifičan pomen mom đedu, jer drugo, i više od toga, ja nisam do sada mogla da uradim.

RB/BI: Od vašeg đeda naslijedili ste  imovinu u Boljevićima, u Crmnici. Niste, medjutim, do danas ostvarili pravo na povraćaj tj. restituciju imovine koju je vaš đed imao u Štoju. Zašto do toga nije došlo? Jeste li i u tome, možda, diskriminisani u odnosu na neke druge?

Ksenija P. Vidinić: Meni je važno da se razumije da je cijela naša porodica materijalno obezbijedjena i svi živimo dobro u raznim gradovima Evrope i Amerike. Svi smo visoko obrazovani, poštovani. Pitanje imovine, koja bi trebalo da nam bude vraćena, jer je pripadala  našem đedu, za nas je važno jer je to nešto što nas povezuje sa našom domovinom i našim precima i što je naše osnovno ljudsko pravo. Mi svih ovih stotinu i više godina živimo potpuno normalno i bez te zemlje, ali nas vrijedja činjenica da nam je oduzeto nešto što nam pripada, i što ima i emotivnu i sentimentalnu vrijednost. Ta zemlja je, kako ste rekli, u Štoju, u Ulcinju. Ja vjerujem da možemo imati jednaka prava kao i potomci drugih vlasnika kojima je zemlja vraćena, uključujući onima u Štoju, Valdanosu i sl. Mi smo dali predlog Vladi, u skladu sa Zakonom o restituciji, da se postigne sporazum u vezi sa ovim pitanjem. Vidjevši kako su riješeni mnogi drugi slučajevi, nadam se da će, konačno, poslije 20 godina, i ovo naše pitanje doći na red. Mi nismo do sada prodali ni jedan jedini santimetar zemlje koju smo  naslijedili od našeg Jovana S. Plamenca. Ja, kao najstariji potomak, željela bih da mladje generacije – moja djeca i djeca mog brata i njihovi potomci, tako dalje nastave, i da uvijek imaju mogućnost da se vrate na svoje parče crnogorske zemlje.

RB/BI: Planirate li da dodjete u Bar u skorije vrijeme?

Ksenija P. Vidinić: Vrlo rado i jedva čekam tu priliku. Trenutno mi odredjene zdravstvene smetnje to ne dozvoljavaju, ali nadam se da će se sve brzo riješiti i svakako bih došla do Bara. Mogli bismo tada nastaviti razgovor, a mislim da grad Bar može i treba da se ponosi što je odatle potekla jedna ovakva ličnost koja predstavlja dio istorije Crne Gore, ali i istorije Bara. Rado bih sa Baranima podijelila sve informacije i ono što predstavlja zaostavštinu mog đeda, ako za to bude postojalo interesovanje poput Vašeg. Na kraju želim da uputim čestitke onima koji slave Dan nezavisnosti, da pozdravim i one koji ga ne slave, i poželim svima puno zdravlja i sve najljepše u životu i radu.

Ksenija Plamenac Vidinić, rodjena je u Beogradu. Unuka je Jovana S. Plamenca, kćerka Vladimira J. Plamenca, novinara, i supruga proslavljenog jugoslovenskog golmana i trenera mnogih svjetskih fudbalskih reprezentacija, Blagoja Baneta Vidinića, sa kojim ima dvije kćerke: Zoranu, koja je završila Diplomatsku školu na prestižnom američkom Georgetown University – School of Foreign Services, živi i radi u Americi, i Jovanu, uspješnu doktoricu koja sa porodicom živi u Strazburu. Ksenija je završila Filološki fakultet – romansku grupu jezika u Beogradu, a prije toga stekla je diplomu na Institutu za strane jezike. Tokom života u Bogoti stekla je i diplomu profesora španskog jezika za strance. U Maroku je radila kao profesor srpskog jezika. U Njujorku je diplomirala na prestižnoj Internacionalnoj školi za unutrašnji dizajn u okviru Univerziteta u Njujorku. Ima četvoro unučadi (Marko i Dimitri od kćerke Jovane i Stefani i Aleksandar od kćerke Zorane). Svi su uspješni , obrazovani mladi ljudi. Iako živi u Strazburu, Ksenija naglašava da redovno prati sva dešavanja u Crnoj Gori i Srbiji.

The post Unuka Jovana Plamenca: Bar treba da bude ponosan na mog đeda first appeared on BARinfo.

“Roman kombinuje esejistički ton i lirsku prozu, uz finu dozu melanholije i intelektualne provokacije. Autor briljira u sposobnosti da spoji filozofiju i umjetnost sa narativom koji zadržava pažnju čitaoca do poslednje stranice”, navodi se u kritici na sajtu “Delfi” knjižare, dodajući da se “može porediti sa djelima Miloša Crnjanskog i Danila Kiša, jer kroz introspektivni stil uspijeva da obradi velike teme – smrt, umjetnost, gubitak, transformacije”.

Da li je ovaj uspjeh za Vujovića bio iznenađenje, koliko mu je poznato stvaralaštvo drugih autora koji su bili u užem izboru za prestižno priznanje, kojom tematikom i u kojoj formi je pisan novi roman, kakav je njegov odnos prema književnosti i medicini, kakva je razlika između novog i njegovog prvog romana “Silentio”, koji je, takođe, bio u izboru za NIN-ovu nagradu, kao i drugim pitanjima, razgovarali smo sa mladim i uspješnim piscem, kojeg odlikuje skromnost i nesklonost publicitetu, ali i široko obrazovanje i temeljitost u radu.

RB/BI: Neminovno pitanje na početku – da li si bio iznenađen kada je tvoj roman ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu, jesi li to očekivao, u stvari, i što za tebe predstavlja ovakav uspjeh?

Vujović: Uobičajeno je da autori kažu da je kandidovanje u užem ili širem izboru za NIN-ovu nagradu za njih bilo iznenađenje, da nisu očekivali. Moram reći da je i u mom slučaju bilo zaista tako, ali i da mi je, naravno, mnogo drago što se to desilo.

RB/BI: Zanimljivo je da ste upravo ti i ovogodišnji laureat Darko Tuševljaković, važili za favorite i najjače konkurentne za ovu značajnu nagradu. Analize uoči dodjele su izgledale ovako: “Ako žiri želi intelektualno hrabru odluku, Vujović je vrlo realan pobjednik”, da si “najopasniji izazivač Tuševljakoviću”, itd… Kakvi su tvoji uvidi u stvaralaštvo drugih kandidata, da li si, možda, pročitao nagrađeni roman?

Vujović: Iz najužeg izbora poznata su mi imena svih autora, osim Miloša Perišića, mladog pisca koji je ušao u najuži izbor sa prvim objavljenim romanom. Drugi autori su pisci koji su već objavljivali djela i dobijali nagrade, bili u izborima, širim ili užim i sa svojim prethodnim djelima. Nisam, nažalost, stigao da pročitam nijedan roman koji se našao u finalu za NIN-ovu nagradu, ali, svakako planiram da to učinim.

RB/BI: Da se vratimo tvom romanu “Razgovori s vješticom” koji je pisan u formi dijaloga između novinara i velikog slikara, u dugačkom vremenskom periodu, od 1980. do 2019. godine. Kako navodi kritika djelo “postavlja velika pitanja o umjetnosti, čovjeku i vremenu u kojem živi i stvara, jer razgovori, odnosno intervjui, ne otkrivaju samo ličnu dramu glavnog junaka, već odslikavaju društveni kontekst”, koji je, dodaću, bio veoma izazovan u tom intervalu. Zašto si se odlučio za formu dijaloga?

Vujović: Postojala su dva početna impulsa kada je riječ o ovom romanu. Prvi je bio istinita istorijska priča o izmještanju Pivskog manastira zbog izgradnje hidrocentrale Mratinje, sedamdesetih godina prošlog vijeka. Imao sam ideju da pišem o tom zaista nevjerovatnom poduhvatu, ali sam se udaljio od te teme. Priča o manastiru koji se u mom romanu zove drugačije, postao je samo fragment, epizoda, a roman je poprimio potpuno drugačiji oblik, koncept.

RB/BI: Da, to je upravo karakteristika tvog pisanja, nagli, izneđujući obrti, što doprinosi i atraktivnosti djela. Na početku, čitajući o manastiru Zemna, učinilo se da će u tom pravcu ići priča, ali ona se odvija na sasvim drugi način. Zašto se, najčešće, odlučuješ za takav postupak?

Vujović: Čini mi se da je dobro čitaoca “uzdrmati”. Iznenađenje, obrt, podiže tenziju. Nekada se to desi slučajno, nekada to uradim namjerno, ako mi se čini da je neuspio pokušaj mijenjanja u tom smislu, odustanem. Dakle, nema pravila. Ovoga puta sam se udaljio od početne ideje, a lik slikara koji je trebalo da bude periferni, postao je glavni lik. Nakon toga, tražio sam formu u kojoj bih ispričao njegov životni i umjetnički put. Učinilo mi se da intervjui u rasponu od četiri decenije, novinski, radijski, televizijski i poslednji u formi podcasta, što je danas, možda, najpopularniji format, mogu dati, kroz dijalog, pravu sliku o tome. To je bio eksperiment, a sada, možda, možemo reći da nije bio neuspio.

RB/BI: Naprotiv, uvjerili smo se u to. Da li takva vrsta komunikacije podstiče sagovornika na “otvaranje” ili si smatrao da je ta forma primječivija za čitaoce?

Vujović: Čini mi se da je dijalog nešto što veoma brzo, da tako kažem, “hvata”, uvlači čitaoce u naraciju i omogućava da ona bude tečna, naravno, uz određene zamke koje postoje, jer dijalog se, često, može pretvoriti u monolog, odnosno dva paralelna monologa. Međutim, mislim da ovdje postoji neka razmjena i da u njoj, kroz postavljanje pitanja, izazivanje, testiranje, na neki način uključujem i čitaoca u tu živu stvar.

RB/BI: Ovo je tvoj treći roman. I prva dva – “Silentio” (koji je takođe bio u izboru za NIN-ovu nagradu) i “Spaljivanje Džošua drveta”, doživjeli su odlične kritike. Književnica i esejistkinja iz Kopenhagena, Ljiljana Bulajić, kada je prije nekoliko godina gostovala u programu Radio Bara, takođe je navela da je “Silentio” sjajan roman i da se u tebi krije veliko književno ime, zbog čega, kako je kazala, Bar može biti ponosan. Očigledno da g-đa Bulajić ima sluha (a i neko je ko dobro piše), da prepozna vrijednost. Ti si jednom kazao da je je tvoj prvi roman bio provjera i dokazivanje. Da li su te pozitivne kritike podstakle da nastaviš sa pisanjem?

V. Vujović: Ja bih vjerovatno, nastavio da pišem u svakom slučaju, jer to je nešto za čim imam potrebu, bez obzira kakva je recepcija mojih knjiga. Kada stignu pohvale, kada se pojavi neka lijepa, pozitivna kritika, to svakako godi i pomaže. Što se tiče dokazivanja, mislim da je to slučaj sa svim mladim piscima – da kod onog što prvo objavimo, javlja se potreba za dokazivanjem. Mislim da to ima veze i sa uzorima. Ja sam sada tek, sa ovim trećim romanom, uspio da ih se otarasim, što iz mog ugla, ako ja mogu da sudim kao autor, predstavlja i uspjeh ovog romana, jer više nisam imao potrebu da se dokažem, pokažem, da svim čitaocima saopštim koji su to pisci koje sam čitao i koji su uticali na mene.

RB/BI: Koji su tvoji uzori?

Vujović: To se mijenjalo kroz vrijeme. Bilo je tu različitih uticaja, od osnovne, srednje škole. U jednom periodu to su bili latinoamerički pisci Ernesto Sabato, Borhes, Ljosa, pisac magijskog realizma kao što je Salman Ruždi, do američkih i engleskih uticaja – Don Delilo, Tomas Pinčon, recimo Džulijan Barns i drugi. Danas su to, na primjer, navešću nešto što sam u poslednje vrijeme čitao, a što je ostavilo jak utisak na mene – roman austrijskog pisca Kristofa Ransmajera, koji je sjajan, takođe Džon Berdžer. Od domaćih autora, to su, svakako, klasici – Pekić, Kiš, Kovač, Andrić, Crnjanski. Ko god na ovim prostorima želi da piše prozu, ne može da pobjegne od tih pisaca.

RB/BI: Upravo uoči dodjele NIN-ove nagrade, bilo je i ocjena da ti pišeš nalik Crnjanskom i Kišu. Jesi li to pročitao, koliko ti to znači?

Vujović: To je sjajan kompliment, ali mislim da ne mogu da se mjerim sa takvim veličinama.

RB/BI: Kada uporediš svoja tri romana, po čemu se razlikuju?

Vujović: Osim ovoga što sam kazao, da je kod prva dva romana postojao uticaj uzora i da sam bio opterećeniji time, svakako je najupadljivije to što prvi roman tematizuje jedan stvarni događaj – šahovski meč, povratnički, Bobija Fišera, koji se igrao 1992. godine na Svetom Stefanu. Za taj roman sam bio u obavezi da proučavam, istražujem istorijsku građu, da budem, koliko je to moguće, dosljedan činjenicama. Samim tim su stil i ambijent tog romana drugačiji od drugog koji ima elemente fantastike i može se nazvati distopijskim romanom. Dakle, između prvog i drugog romana postoji značajna razlika, dok je treći neka vrsta eksperimenta u formi – dijaloški roman o slikaru, umjetniku, fikcionalnom liku.

RB/BI: S obzirom na ovo što si kazao o uticajima, koliko je na tebe uticala filmska umjetnost, jer neki kritičari tvrde da je ona imala više upliva kod tebe, nego književnost, a u drugom romanu “Spaljivanje Džošua drveta” provijava tvoja fascinacija muzikom. U trećem romanu, koji je u centru našeg današnjeg razgovora, pišeš o velikom slikaru, ali na kojeg književnost, odnosno pisci, imaju veliki uticaj. Što je za tebe umjetnost i koliko se prepliću sve njene različite grane?

Vujović: To je zanimljivo pitanje i predstavlja nešto čime pokušavam da se bavim u svojoj prozi. To je, zapravo, pitanje granice jezika. Zanimaju me te oblasti, jer čini se da je cijelo naše iskustvo definisano jezikom – naše mišljenje, naše poimanje stvari, sve to ide kroz jezik, a opet, sa druge strane postoje područja našeg iskustva u kojima jezik nije dominantan. To je, recimo, u drugom romanu bila muzika. Pitao sam se da li je i kako moguće kroz prozni tekst iskazati moć muzike koja funkcioniše izvan jezika, izvan klasične komunikacije. U trećem romanu je to slikarstvo. Možemo pokušavati satima i satima da nekome kroz riječi opišemo neku sliku, ali sve je to izlišno ako taj neko nije u stanju da vidi, spozna sliku, odnosno veliko umjetničko djelo. To je nešto što ću i u budućnosti pokušavati da ispitujem – koje su granice jezika, jer svako bavljenje pisanjem jeste, upravo, ispitivanje tih granica.

RB/BI: Danas sve više likovnih umjetnika “slika”, odnosno preslikava književna djela i govore o tom uticaju, dakle, književnost utiče na slikare, slikarstvo. I tvoj junak u romanu “Razgovori s Vješticom”, slikar Vid Latinović, na jednom mjestu kaže: “Kada završim sa svojim platnima, imam potrebu da tragam za stimulacijom moje unutrašnje fabrike slika, i pokazalo se tokom godina da je najbolji stimulans čitanje”. Jesi li i ti prvenstveno čitalac, i da li je i tebe čitanje profilisalo u pisca?

Vujović: Da, to je sigurno tako, mislim da će većina pisaca reći nešto slično. Bez čitanja, i to puno čitanja, praktično je nemoguće zamisliti pisanje. Ali, ne bilo kakvo čitanje, već duboka uronjenost u tekst. Mislim da je to jedini trening za pisca, i kada bih nečega morao da se odreknem, vjerovatno bih mnogo lakše pisanja, nego čitanja.

RB/BI: Kao što sam kazala, tvoj junak kaže da na njega čitanje mnogo utiče, a u romanu se pominju dva velikana književnosti – Franc Kafka i Tomas Man. Pretpostavljam da i oni spadaju u tvoje uzore, je li tako?

Vujović: Da, to su zaista divovi književnosti XX vijeka. Kafka, jedan neobičan pisac koji nije imao prethodnika u književnoj tradiciji, a koji je ostvario toliki uticaj. Nemoguće je zamisliti književnost druge polovine XX vijeka bez Kafke. Nijedan veliki svjetski pisac tog vremena ne može da zaobiđe Kafku kada govori o uticajima, a sa druge strane Tomas Man, pisac koji je postigao najviše savršenstvo koje je moguće u formi romana. Dakle, njegov “Čarobni brijeg” je iz mog ugla, vrhunac romana. Nakon toga, ono što je uslijedilo, a što bolje poznaju istoričari književnosti, postmodernizam, dekonstrukcija žanra, ima svoje mjesto u istoriji književnosti, ali ako govorimo o modernizmu, Tomas Man i način na koji je on pisao romane, za mene je nešto neprevaziđeno.

RB/BI: Otvorio si, kao što sam kazala na početku, u romanu “Razgovori s Vješticom”, osim o umjetnosti, i mnoge druge važne teme, o identitetu, čovjeku, životnim okolnostima i kako one utiču na čovjeka, ali i etici življenja, i kroz glavni lik – slikara Vida Latinovića, ali i malih, tzv. običnih ljudi – tetku, koja je, ispostavilo se to na kraju romana, u stvari majka slikara, Mija i njegovog sina, a značajnu ulogu u romanu imaju i Korina, sveštenik Zaharije. Već si rekao da je slikar fikcionalan, iako na momente ne izgleda tako. Da li su i ostali likovi plod fikcije ili su stvrni?

Vujović: Fiktivni. To je ono pitanje koje čitaoci često postavljaju piscu, posebno ako ga poznaju. Pokušavaju da u likovima pronađu stvarne ličnosti. Možda moji likovi, iako su fiktivni, imaju neke osobine, karakteristike ljudi koje sam sreo i upoznao u životu, o kojima sam slušao ili za koje sam čuo, ali najbolje ih je posmatrati kao plodove fikcije.

RB/BI: Nije čudno što čitaoci pronalaze u tvom romanu sličnosti sa stvarnim ličnostima, jer pojedini likovi liče na neke poznate ljude, a tome možda doprinosi i činjenica da si u roman uveo i pominješ ga, takođe, velikog umjetnika Uroša Toškovića. Zašto si se odlučio da njega imenuješ pravim imenom i otkriješ?

Vujović: Da, mislim da se pominju još neki stvarni likovi, ali Uroš Tošković, da, i pojavljuje se kao lik. Bio je to, na neki način, i omaž Baru, barskoj umjetnosti. Mislim da je on kao lik dao neku autentičnost i učinio ostale likove, koji su fikcionalni, stvarnijim, jer će ljudi znajući za njegov lik i djelo, u istoj ravni posmatrati i ostale likove.

RB/BI: Neobični su naslovi tvojih romana, imena likova, toponima – jednom si kazao da se veoma mučiš i da to za tebe predstavlja “noćnu moru”, imenovati likove, mjesta radnje, dati naslove. Imamo prvi roman “Silentio”, drugi “Spaljivanje Džošua drveta”, a sada u trećem glavni junak se zove Vid Latinović, novinar Adam Vještica. Da li je i ovdje došao do izražaja tvoj poznati manir o kojem smo govorili – faktor iznenađenja, jer naslov “Razgovori sa Vješticom”, mogao bi čitaoca da uputi na sasvim drugu stranu od onoga što jeste, a to je da je to prezime jednog od likova u romanu?

Vujović: Da, to je bila jedna mala igra u naslovu, da odmah na početku iznevjerim očekivanja čitalaca, jer vjerovatno odmah svi pomisle na vješticu, a ne na prezime. Međutim, vrlo brzo se, čitajući roman, misterija naslova razrješava. Imenovanje stvari jeste teško i osjećam veliku odgovornost prema tome. Mislim da je veoma važno kada se imenuju likovi, naslovi, neophodno je da se pogodi u središte, suštinu stvari. Zato sam u tom smislu veoma oprezan i strpljiv. Nekada neki likovi ostanu neimenovani do samog kraja , nekada  imena i naslovi dođu spontano i lako, ali, uglavnom, treba vremena i strpljenja i za taj dio.

RB/BI: Pišeš veoma uspješno i priče. Prije nekoliko dana primio si u Kikindi nagradu “Đura Đukanov” za 2025. godinu, koju Narodna biblioteka iz tog grada dodjeljuje na godišnjem nivou za prozu kratke forme. Nagrađena je tvoja prva knjiga kratkih priča “Slobodni udarci”. Indikativno je da su mnogi dobitnici te nagrade kasnije dobili ili su bili u izboru za NIN-ovu nagradu, što se potvrdilo i u tvom slučaju. Koliko ti je ova nagrada važna, radi se o drugom i vrlo zahtjevnom žanru?

Vujović: Da, tako je bilo i ove godine. U finalu za NIN-ovu nagradu pojavili smo se Dalibor Pejić (ne sjećam se koje je godine on dobio nagradu “Đura Đukanov”) i ja. Ta nagrada je, očigledno, dobar pokazatelj potencijala talenta autora. Kratka forma, kratke priče, čini mi se da su neopravdano zapostavljene i da se ne čitaju dovoljno. Razlog zašto sam svoju zbirku poslao na konkurs, jeste to što bi većina urednika, kada im stigne rukopis od mladog pisca, mnogo lakše prihvatili roman nego kratke priče. Upravo je ovaj konkurs prilika za mlade autore da nekako objave knjigu, da ona bude vidljiva i promovisana.

RB/BI: Poznavaoci književnosti kažu da nije lako pisati kratke priče, da je to, kao što sam navela, zahtjevna forma, ali da se u njoj upravo zbog toga, prepoznaje istinski talenat i književno umjeće. Da li dijeliš to mišljenje, i da li je teže pisati kratke priče nego roman?

Vujović: Svakako. U kratkoj priči je mnogo teže sakriti neke nedostatke i manjkavosti u pisanju. Roman je šira forma i daje više prostora za grešku, ali na malom prostoru, one su uočljivije. Moja zbirka je naslovljena “Slobodni udarci”, upotrijebio sam fudbalski termin, jer kratka priča  je dribling na malom prostoru, da se tako izrazim. Jeste zahtjevnije pisati kratke priče, jer su neophodni neki preduslovi i sposobnosti koje nisu potrebne za roman.

RB/BI: S obzirom da si tako dobar, odnosno odličan u pisanju romana i kratkih priča, da li imaš afiniteta i da li pišeš poeziju?

Vujović: Ne, za sada ne pišem poeziju, iako je veoma rado čitam. Ima sjajnih mladih pjesnika i pjesnikinja na našem prostoru. Uživam u poeziji, volim da je čitam i mislim da mi pomaže za pisanje proze, jer to je, takođe, forma koja zahtijeva fantastičnu kreativnost i vladanje jezikom.

RB/BI: Kada je riječ o tvom književnom radu, zanimljivo je nekoliko činjenica – osim te da si rano počeo da pišeš, što, možda i nije neuobičajeno, ali specifično je to što si odmah, kao veoma mlad, postigao i postižeš veliki uspjeh. Drugo, po struci si ljekar, dakle, tvoje primarno zanimanje nema dodirnih tačaka sa književnošću. Kako miriš i usklađuješ ta dva, dosta zahtjevna angažmana?

Vujović: Za sada uspijevam u tome. Nije lako. Medicina oduzima dosta vremena, ali ja sam shvatio da svo slobodno vrijeme želim da provodim čitajući i pišući. Sve dok imam tu potrebu, nastaviću, a vremena će, vjerujem, uvijek biti.

RB/BI: Kako se kod tebe, uopšte, rodio taj poriv za pisanjem, kako si to prepoznao u sebi?

Vujović: Kroz čitanje. Počeo sam da čitam veoma rano, od najranijeg uzrasta, i prirodno se nametnula potreba da pokušam i ja nešto da napišem, slično knjigama koje sam pročitao. To su bile u osnovnoj školi dječje knjige i avanturistički romani. Prve stvari koje sam napisao bile su, u stvari, pokušaji imitacije takvih knjiga. Onda u srednjoj školi, takođe sam puno čitao, tragao za temama, idejama, za što je, vjerovatno, bilo potrebno i neko životno iskustvo, da bih tek na fakultetu počeo da objavljujem prve priče.

RB/BI: U svemu tome, kako si došao do medicine?

Vujović: Uprkos mom interesovanju za književnost, nisam imao potrebu da to studiram, jer mi nije bilo primamljivo. Činilo mi se da bi studiranje književnosti oduzelo tu neku privlačnost koju sam uvijek osjećao prema svijetu knjige, da bi to, možda, oduzelo nešto od te magije koju sam doživljavao čitajući i pišući. Mislio sam da bi učenje istorije, teorije književnosti, na neki način narušilo moj odnos, koji je zaista poseban, prema knjizi. Medicina se pojavila kao opcija za studiranje, jer i ona je nešto što me privlačilo, ne na način na koji knjiga i književnost, ali kao profesija i posao koji volim da radim, svakako.

RB/BI: Postaviću ti i jedno lično pitanje. Tvoj otac je ljekar, kao i ti, koliko mi je poznato, on se ne bavi pisanjem, majka je psiholog – pedagog, ali tvoj stric, donedavno glavni i odgovorni urednik Radio Bara, Milan Vujović, piše i objavio je nekoliko knjiga. Da li tu možemo pronaći genetski kod i inicijaciju za tvoje toliko zanimanje za knjigu, pisanje?

Vujović: Definitivno, u našoj porodici postoji ljubav prema knjigama, književnosti. Imamo velike kućne biblioteke, odrasli smo okruženi knjigama. To je nešto što je za sve nas prirodno okruženje. Svi smo strastveni čitaoci, ali neko ode i korak dalje, pa proba da piše, kao Milan i ja. Zanimljiv je svijet koji Milan gradi u svojim knjigama, posebno kroz “Barske priče”, koje će ostati i sljedećim generacijama. One su “književna mapa” ovog grada, nešto što je vrijednost i zaista sjajno što je uspio to da zabilježi, jer ono što se na taj način zapiše, ostaje za sva vremena. Njegovi romani su, takođe, veoma zanimljivi, svaki na svoj način.

RB/BI: Kakve su reakcije, odjeci, nakon tvog užeg nominovanja za NIN-ovu nagradu?

Vujović: Puno je poziva za gostovanja u zemlji i regionu, za razgovore o knjizi i književnosti. Moram reći da ja nisam navikao na publicitet, piscu više prija samoća, ali dobar aspekt NIN-ove nagrade, kao sigurno najznačajnije za roman na ovim prostorima, jeste upravo to što skrene pažnju na knjigu. Bio sam na dodjeli nagrade, jer je to obaveza za sve koji su ušli u uži izbor, dan poslije sam boravio u Kikindi gdje sam primio pomenutu nagradu, malo ću da odmorim, a onda ću se posvetiti promocijama.

RB/BI: Da li trenutno nešto novo pišeš?

Vujović: Imam ideje, mnogo razmišljam, ali moje pripreme za pisanje, vidjeću hoće li to biti kraći roman ili kratke priče, traju dugo, veoma temeljito istražujem, analiziram, i u stvari, kod mene pripreme za novu knjigu traju mnogo duže od samog pisanja. Ni sada ne žurim.

RB/BI: To je vidljivo u tvom novom romanu i u prethodnim. Prepoznaje se zavidno, široko obrazovanje. Očigledno je da radiš mnogo na tome, zar ne?

Vujović: Pisanje je takav zanat, takav posao da moramo da obuhvatimo široka znanja, jer ako pristupamo tome površno, onda su i likovi i događaji o kojima pišemo isto tako površni i teško da mogu izdržati neki ozbiljniji test vremena.

The post Vladimir Vujović o romanu i kandidaturi za NIN-ovu nagradu first appeared on BARinfo.

U periodu do formiranja vlasti u Baru bilo je ponuda da aktuelna većina, na čelu s Dušanom Raičevićem (DPS) “ne izgleda ovako kako sada izgleda”.

To je u intervjuu “Vijestima” kazao predsjednik Skupštine opštine (SO) Bar i poslanik Socijaldemokrata u Skupštini Crne Gore Branislav Nenezić.

Funkcija predsjednika opštine, kako je rekao, bila je na stolu, ali on nije htio da razgovara u tom smjeru, smatrajući, na osnovu podrške građana, da mu to nije pripadalo. No, kaže, to ne znači da sebe ne vidi na tom mjestu nakon narednih izbora, ukoliko građani tako odluče, a navodi i da će tada možda biti na “višoj poziciji” ili, potencijalno, “ni na jednoj”.

On je kazao da je, ukoliko Upravni sud odluči da je odluka Agencije za sprečavanje korupcije zakonita pa bude morao da se odrekne jedne od fotelja, izbor je jasan – da bude šef barskog parlamenta.

Nenezić tvrdi da je vlast u Baru stabilna, uprkos mimoilaženjima u vladajućojoj koaliciji tokom 2025. godine, a to što je Raičeviću na posljednjoj sjednici SO kazao da “ne poštuje Skupštinu koja ga je izabrala” znači da je došlo “novo vrijeme za Bar”, kako glasi naziv liste koju je predvodio na izborima 2022. godine.

Tokom rasprave o budžetu ste izašli kao “pobjednik”, a odbili ste sve Raičevićeve predloge i kazali da ne poštuje Skupštinu. Kakvi su utisci poslije te sjednice SO? Sve partije su podržale vaš predlog za besplatne vrtiće, dok su Raičevićevi predlozi “pali”. Je li ovo neko “novo vrijeme za Bar”?

Te večeri kada je bila rasprava o budžetu opštine pobijedili su samo građani Bara, posebno naši najmlađi sugrađani, jer smo pokazali da njihov interes može da nas ujedini nezavisno od partijske pripadnosti. Sigurno da jeste “novo vrijeme za Bar” jer do sada nije bilo sličnih situacija, a upravo je to ono što je bio slogan i naziv liste koju sam predvodio na prethodnim lokalnim izborima i ono što smo obećali građanima u kampanji.

Jeste li zadovoljni odnosima u vladajućoj koaliciji? U ovoj godini je došlo do, kako su iz DPS-a kazali, određenih “usklađivanja stavova”. SO Bar jednom nije ni imala kvorum za odlučivanje jer odbornici te najbrojnije vladajuće partije nijesu došli na sjednicu kako bi “poslali određenu poruku”. Jeste li čuli njihovu poruku? Jesu li se usaglasili stavovi?

Ja još ne znam šta je razlog nedolaska odbornika DPS-a, u skladu s Poslovnikom dao sam pauzu, pa je sjednica u zakonskom roku nastavljena i oni su se pojavili. Smatram da su oni, očigledno, dobili neke odgovore koje su tražili, ali nisu dobili od mene, jer me zaista niko nije ništa pitao, važno je da su između sebe “usaglasili stavove”.

U našem prethodnom razgovoru ste kazali da je kampanja SD-a za lokalne izbore “počela čim su se završili prethodni”. Novim zakon diktira da svi lokalni izbori budu održani u 2027. godini pa ste na taj način dobili dodatno vrijeme u Vašoj fotelji. Kako ćete ga iskoristiti? Kakve su vaše želje i ambicije za naredne izbore?

Mi smo od prvog dana mandata ove vlasti kroz sve pozicije koje smo pokrili ljudima koji su bili na našoj listi “Novo vrijeme za Bar” se trudili da dovedemo do toga da poboljšamo sve ono što smo imali u prethodnom periodu. Sve ono što sam se trudio da uradim je bilo usmjereno ka onome što smo obećavali u predizbornoj kampanji. Odlaganje izbora nije bila odluka SO, već zakonsko rješenje koje je donijeto. Ja to nisam gledao kao dodatnu korist, smatrao sam da, sve i da su izbori održani u redovnom periodu, nakon četiri godine, bismo ih puni entuzijazma i elana dočekali, s obzirom na sve ono što je urađeno, a naši sugrađani će najbolje suditi jesmo li to ispunili ili nismo.

Vidite li sebe kao sljedećeg predsjednika Opštine Bar? Na sjednicama SO Bar je opozicija često “korigovala” ime vaše liste “Novo vrijeme za Bar” u “Drugo poluvrijeme za Bar”, insinuirajući da do toga može doći i prije izbora?

Bio sam nosilac liste na prethodnim izborima, ali nisam ni političko djelovanje ni kandidaturu usmjeravao u tom pravcu. To smo pokazali kroz funkcije koje smo uzeli da pokrivamo jer smo se vodili time da za svako mjesto koje budemo dobili delegiramo ljude koji će ih voditi na najodgovorniji način.

Što se tiče moje funkcije, prirodno je bilo da mi, kao predstavniku partije koja je drugi konstituent aktuelne većine, pripadne mjesto predsjednika loklane skupštine. Možda je, u nekoj matematici, to mjesto (predsjednika opštine) moglo već sada da mi pripadne, ali ja kažem da uvijek čovjek mora biti realan i da ne treba da uzme više od onoga što mu pripada. U periodu do formiranja vlasti možda je bilo i nekih ponuda da aktuelna većina u Baru ne izgleda ovako kako sada izgleda. Ja se, prije svega, neću prihvatiti pozicije koja mi na neki način nije povjerena rezultatom ostvarenim na izborima.

Dakle, tvrdite da ste mogli biti prvi čovjek barske opštine, da ste htjeli?

Vidite, nije samo to. Nije to nikada dovedeno do faze da se može o tome razmišljati jer ja nisam bio taj koji je na tu temu htio da nastavi komunikaciju.

Hoće li doći do tog “drugog poluvremena za Bar”?

Mislim da sam već odgovorio. Da je povjerenje građana bilo veće, možda bih mogao o tome razmišljati već sada. Ja sam realan, ostavljam građanima da sami procijene da li je ovaj period, i sve što je urađeno, krajnji domet lokalne uprave kojem treba stremiti. Naš zadatak sada je da u ovom formatu radimo što više za ovaj grad i sve ono što je započeto bude završeno do kraja mandata. “Novo vrijeme za Bar” – siguran sam, donijelo je i donijeće mnogo dobrog građanima Bara, a u krajem siguran sam da će podrška biti mnogo veća na narednim izborima.

Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) donijela je odluku da ne možete sjedjeti u dvije fotelje – poslaničkoj i predsjedavajućeg u SO Bar i naložila da podnesete ostavku na jedno od mjesta. Vi to niste učinili. Zbog čega i planirate li da podnesete ostavku?

Ja sam, po pitanju te odluke, pokrenuo upravni postupak i očekujem ubrzo odgovor Upravnog suda po pitanju pravne valjanosti odluke koju je donijela ASK. Ono što je pokušano tada, u narativu jednog dela političkih oponenata, meni i partiji koje pripadam je izjednačavanje slučaja koji je bio moj i slučaja dva predsednika opštine, Dušana Raičevića (Bar) i Marka Kovačevića (Nikšić). Nismo po istom članu zakona crpjeli mogućnost poslaničkog mandata.

Smatram da nijednom građaninu Bara ne može da šteti moj politički angažman u Skupštini Crne Gore, a to sam prethodnim radom u ove dve godine i pokazao. I što se tiče samog delovanja, ja ću uvijek biti, prije svega, Baranin i svoj dalji rad i angažman uvijek usmjeriti ka svom gradu. Koju ću funkciju u nekom narednom periodu pokrivati, to niko ne zna, možda neću nijednu, ni lokalnu, ni državnu, ali sve dok imam mogućnost da utičem na to da se u Baru ljepše živi i da se Bar čuje, ima svog predstavnika u Skupštini, to pravo ću iskoristiti.

Ukoliko dođe do sudskog tumačenja da je odluka ASK bila ispravna, koju biste funkciju odabrali?

Bez sumnje – predsednik Skupštine opštine. Sve što sam u politici postigao, postigao sam zahvaljujući zajednici kojoj pripadam i uvijek ću se vratiti svom Baru.

Šta Barani i Baranke mogu dobiti ukoliko vam pruže još veće poverenje nego na prošlim izborima, a što nemaju sada, dok je vlast u ovoj formaciji?

U narednom periodu, a već u 2026. godini, akcenat će biti još veće uključivanje građana. Na samom početku svog mandata, među prvim stvarima o kojima sam govorio je bio upravo bazen, jer to je ono što sam maltene mogao da čujem u svakom trećem razgovoru koje sam imao s nekim od sugrađana. Ono što je sigurno je da bi Nacionalni akvatički centar bio samo prvi od projekata koji bi Bar mogao da očekuje, jer je veliki je potencijali smatram da nije iskorišćen onoliko koliko bi trebalo.

Ukoliko budem u prilici da na neki način dobijem poverenje građana, da možda i na znatno veći način utičem na donošenje odluke, sigurno bismo imali priliku da kroz nekoliko godina potpuno iz punih usta govorimo da je zaista privilegija živeti u Baru.

Ono što će sigurno zaokupiti jedan dobar dio mog narednog rada i delovanja u samoj Skupštini će biti pitanje izmiještanja pruge koja treba da bude na neki način predviđena prostornim dokumentima, a ugroziće 200 porodica u našem gradu i ja opet kažem daću maksimalan napor, doprinos i, kao i do sadašnjih tema, ja sam siguran da će biti pozitivan ishod za građane Bara.

Mislite sa glavne pozicije u Opštini Bar? Samo jedna je veća od Vaše.

Nikad se ne zna. Može da se dobije i znatno veće poverenje. Možda se dobije i najveće poverenje, ali to, u nekim političkim kalkulacijama, nije garancija da će se obavljati vlast.

Ja sam sportista, optimista, ja uvijek idem na pobjedu, drugačije ne umijem. Meni je satisfakcija da u svom gradu, iako politički angažovan, mogu slobodno da prošetam, sa svojim djecom, mogu da odem na svako mesto, ne moram da razmišljam da li mogu da doživim neku nelagodnost. Radim onako kako sam učen, da niko nema ni u jednom trenutku mogućnost da mi na bilo koji način nešto spočita ili da neko moj ima bilo kakvu nelagodnost zbog mog angažmana.

Naveli ste pozitivne primjere, ali je odložen završetak radova kod Kulturnog centra, zakočena je izgradnja Gradske kuće u Starom Baru, čeka se otvaranje Dvorca kralja Nikole… Zašto se neki projekti prenose iz godine u godinu?

Razlog kašnjenja su svi neki dodatni radovi i neplanirani problemi koji se dešavaju na samom gradilištu. Što se tiče Dvorca, više puta je o tome govoreno i isticano da se samim početkom rekonstrukcije tek vidjelo stanje samog objekta i sve ono što je neophodno dodatno odraditi i došlo je do prolongiranja samog izvođenja. Šteta je što još uvijek nemamo Dvorac u pravom i lijepom ruhu. Događa se da se jedan dio projekata iz godine u godinu ponavlja u budžetu, Opština Bar nije prva i jedina takva, to se i na državnom nivou i na lokalnim nivoima dosta često dešava zbog problema koji nastaju na samom terenu, posebno po pitanju infrastrukture, eksproprijacije, saglasnosti… To su stvari koje odlažu, nažalost, sve ove projekte.

Šta biste izdvojili kao najvažniji projekat u Baru koji je završen tokom 2025. godine?

Ne može se možda izdvojiti jedan projekat, a nažalost ne možemo se ni pohvaliti nekim krupnim kapitalnim objektom, niti realizovanim projektom. Ipak, napokon se krenulo sa sanacijom dječjih igrališta i otvorenih igrališta, završeni su radovi na Ulici 2, kroz iIlino, koja je ove godine dosta uticalo na smanjenje gužve, što je gorući problem ne samo opštine Bar, nego cijelog crnogorskog primorja. Rekonsturisana je jedna od najstarijih ulica u Baru – Makedonska ulica.

U saradnji s Vladom počelo se s radovima na putnom pravcu R-29 kroz Mrkojeviće, izgradnja fiskulturne hale u školi u Mrkojevićima, radovi na izgradnji novog vrtića…

Ono najvažnije, po meni, najduže čekani projekat, jete izgradnja Nacionalnog akvatik centra koji treba da se sastoji od otvorenog i zatvorenog olimpijskog bazena. Nakon sprovedenog javnog poziva, žalbenog postupka, kao najbolji ponuđač za izradu projekta izabran je konzorcijum koji predvodi firma “Ing-invest” iz Podgorice.

Kao predsjednik tenderske komisije, predložio sam da Opština Bar, odmah po donošenju rješenje uđe u postupak izbora revidenta, i time ubrza proces izrade glavnog projekta, do kraja 2026. godine završen i izvođački tender i početak radova na izgradnji nacionalnog akvatik centra u Baru.

Neki projekti u gradu kasne, pa se još čeka na Dnevni centar za djecu sa smetnjama u razvoju, halu u Mrkojevićima – projekte koji se rade u saradnji s resorima Vlade. Kako ste zadovoljni saradnjom s Vladom i odnosom državne vlasti prema Baru?

S obzirom na promjene koje su se desile nakon 2020. godine, grad Bar je postao, na neki način, opozicioni grad vlasti koju imamo na državnom nivou. Imamo jedan dio projekata na kojima je zaista odlična saradnja i treba istaći posebno Ministarstvo prosvjete nauke, na čelu s ministarkom Anđelom Jakšić Stojanović (PES). Drugi primjer je Ministarstvo saobraćaja. Na radost Barana i svih u lokalnoj samoupravi je činjenica da je upravo ministarka saobraćaja naša sugrađanka, gospođa Maja Vukićević (DNP), koja mora imati dodatni sentiment – i ima ga, po pitanju grada iz kojeg dolazi.

Razumijevanje je izostalo, rekao bih, povodom komunikacije i saradnje po pitanju Predloga urbanističkog plana, tj. Nacrta PUP-a Bara koji se trenutno radi u Ministarstvo urbanizma i prostornog planiranja, kojim rukovodi Slaven Radunović (NSD). Ono što je najdominantnije i što utiče na živote građana je upravo predlog građana da dođe do izmještanja kraka željezničke pruge, koji bi umnogome uticao na živote, ako se ne varam, nekih 200 porodica u našem gradu, koji su prikupili skoro 4.000 potpisa, uputili ih nadležnim institucijama i bili odbijeni.

Ministrka Vukićević je jasno i decidno odgovorila da ministarstvo nema u planu izgradnju takvog objekta, već sanaciju postojeće pruge, a ono što zabrinjava je da još u nacrtu PUP-a imamo taj predlog.

U ovoj godini izmijenjen je zakon po pitanju samih nadležnosti, opštine su dobile pravo izrade i Prostornog urbanističkog plana i Detaljnog urbanističkog plana, tj. kako će se u narednom periodu zvati LPDR – Lokalni plan detaljne regulacije, i nastaje problem što ministarstvo i dalje nije odustalo od izrade prostornog plana i planiranog izmiještanja pruge.

Ministar (Radunović) je navodno izjavio da nije Bar jedini ali, po nekim informacijama, ja smatram da će jedino PUP Bara biti usvojen. Sjutra će se stvoriti problem lokalnoj samoupravi, kada ti ljudi budu podnosili zahtjeve za legalizaciju, a neće biti mogućnosti da legalizuju objekte. Više nije moguće sklopiti nijedan popravljeni ugovor za objekte koji neće biti legalni.

Do čega to može dovesti?

Može dovesti do negativne reakcije, da ti ljudi sjutra idu ili u kršenje zakona ili možda, što je najgore, da moraju tražiti neku alternativu za život, a svjesni smo svi da je posljednjih tri godine postalo maltene nemoguće kupiti nekretninu u Baru, s obzirom na zaista visoku cijenu kvadrata i u izgradnji i u prodaji i pitanje je kako će se ljudi sjutra nositi s tim problemima.

Morsko dobro nije eura uložilo u Bar

Kakva je bila turistička sezona u Baru? Tender Javnog preduzeća za morsko dobro bio je u fokusu javnosti ali i Vašeg političkog djelovanja. Kako je on izveden u Baru i kako je to uticalo na Bar tokom ljetnih mjeseci?

Mislim da su odluke koje su donijete u prethodnoj godini, prije svega po pitanju povećanja PDV-a na turističke usluge, u mnogome uticale na turističku sezonu, pa smo imali situaciju da su znatno povećane same cijene usluga na našim kupalištima. Cijelu turističku sezonu proveli smo bez zakupaca na plažama – na glavnoj gradskoj plaži, kompletnom prostoru šetališta do rijeke Željeznice, a da je opštinsko Komunalno preduzeće, iako nije ugovorno bilo vezano taj prostor održavalo na najbolji način.

Ono što danas treba da nas zabrinjava, a, što nas očekuje naredne sezone, s obzirom na to da je inflacija zaista ostavila trag na kućni budžet, jeste kako će se sve to reflektovati na cijene usluga koje ćemo imati našim kupalištima. Nažalost, dolazimo u situaciju da odlazak na plažu postaje luksuz za građane Crne Gore.

Iako smo imali najave iz Morskog dobra, da će za sve plaže koje nemaju zakupca to preduzeće opredijeliti sredstva za spasioce i infrastrukturu na tim plažama, to je izostalo i stvaralo problema na terenu.

Izostaje i odgovor Morskog o ulaganju u priobalnoj zoni, s obzirom na rekorne prihode, ako se ne varam, od nekih 30 miliona eura. Nisam siguran da je išta od tih sredstava uloženo u poboljšanje uslova na kupalištima, a mogu reći da na današnji dan u Bar nije uložen ni jedan jedini euro.

The post Nenezić: Biću prvi čovjek Bara ako građani tako odluče first appeared on BARinfo.

RB/BI:  Kako je došlo do saradnje sa galerijom u Milanu i šta vam ona znači u ovom trenutku karijere?

Ćetković: Rekao sam ranije da putujem samo tamo gdje me vode slike, odnosno inspiracija. Prošlog ljeta turistički sam posjetio Milano sa suprugom, obilazeći grad, pojetili smo i Pinakoteku Brera, u tom elitnom dijelu grada nalazi se veliki broj galerija, pa smo tako ušli i u galeriju s kojom ćuo kasnije ostvariti saradnju. Zahvaljujući supruginom poznavanju italijanskog jezika, uspostavio sam kontakt s vlasnikom galerije, koji je, čim je vidio moje slike, bio oduševljen. Na otvaranju izložbe, vlasnik je izjavio: „Majko mila, kakav slikar!“ Ubrzo smo dogovorili saradnju, uključujući predstavljanje mog rada u uglednom časopisu Mondo Arte, koji galerija izdaje već 37 godina i koji okuplja savremene umjetnike sa internacionalne scene. U tom časopisu prvi put sam se pojavio ove godine, paralelno sa svojom 47. samostalnom izložbom u istoimenoj galeriji. Inače, milanska Brera je jedan od umjetničkih epicentara sjeverne Italije, a na časopisu su  radili i stručnjaci povezani sa muzejom Pinakoteka Brera, uključujući dizajnera i vajarku koji su posjetili moju izložbu.

RB/BI: Kako biste opisali tematsku nit ove postavke? Da li ste za Milano pripremali radove koji čine zaokruženu cjelinu, ili je riječ o presjeku vašeg dosadašnjeg stvaralaštva?

Ćetković: U Milanu sam premijerno predstavio ciklus  „Drvo života“, koji ranije nije bio izlagan. Do tada je iz tog ciklusa prikazano samo nekoliko manjih slika na jednoj večeri povodom međunarodnog festivala mode i umjetnosti u hotelu „Princes“. Ciklus u Milanu prvi put je predstavljen cjelovito, a u njegovom centru nalazi se motiv žene, što je u skladu sa snažnom tradicijom italijanske umjetnosti. Ljudsko tijelo, posebno ženska figura, kroz istoriju umjetnosti – od antike, preko renesanse, do 19. i 20. vijeka – bilo je nepresušan izvor inspiracije. Upravo ta istorijska nit podstakla me je da u Milanu izložim ciklus u kojem je žensko tijelo centralni motiv. Formalne odlike mojih radova su poznate, slike su ekspresivne, sa pojednostavljenim formama koje naglašavaju ključne elemente ženskog tijela. U njima se prepoznaje moj osobeni likovni rukopis, uključujući igru svjetlog i tamnog, što predstavlja važan dio moje likovne priče.

RB/BI: Kakve reakcije publike u Milanu su vas posebno radovale ili iznenadile?

Ćetković: Od početka vjerujem u svoj rad, iako mi je Milano, kao evropski centar kulture i mode, predstavljao veliki korak naprijed. Izložba je imala izuzetno dobru posjećenost, i to ne samo na otvaranju već i tokom pripreme postavke, dan ranije. Publika je bila izrazito internacionalna: Kinezi, Amerikanci, Španci, Nijemci i mnogi drugi. Posebno me je obradovalo što je na otvaranje došlo i desetak posjetilaca iz Crne Gore, koji su se tada turistički zatekli u Milanu i informaciju o izložbi dobili putem društvenih mreža.

RB/BI: Vaš rad karakteriše snažan kolorit i energija poteza. Šta vam je najvažnije dok gradite sliku – emocija, struktura, kompozicija, ideja…?

Ćetković: Svi navedeni elementi su važni, ali,  u posljednje vrijeme je najbitnija intuicija. Ona mi omogućava da pronađem novu formu i izbjegnem ponavljanje, oslobađajući se pretjeranog racionalnog pristupa, nalik stvaralaštvu primitivne umjetnosti. Sjećam se  svojih razgovora s Urošem Toškovićem, koji me je često molio da mu donesem dječije crteže. Tošković je želio da vidi radove koje djeca stvaraju, kao i one koje njihovi roditelji prave, jer je smatrao da umjetnost vijeka počiva na spontanosti, iskrenosti i neposrednosti kakva se vidi u dječijim radovima. I sam se trudim da u svom stvaralaštvu budem krajnje iskren i da slika mora imati emociju, jer tehnička perfekcija sama po sebi nije dovoljna. Intuicija, emocija i unutrašnja iskrenost predstavljaju moj stvaralački put.  U procesu stvaranja trudim se da sliku oslobodim klišea tako što, kada osjetim da forma postaje statična ili previše konkretizovana, mijenjam njen položaj – okrećem je horizontalno ili vertikalno – kako bih otkrio nove simbole, znakove i pravce. To mi omogućava da spontano dođem do novih figurativnih formi i do izraza koji zadržava dozu kreativnosti i nepredvidljivosti, što smatram suštinom umjetnosti.

RB/BI: Koliko na vaše stvaralaštvo utiče mediteranski ambijent u kojem živite i stvarate?

Ćetković: Mediteran snažno utiče na svakog umjetnika koji stvara na tom prostoru. Rođen sam u Kolašinu, sada sa srećom živim u Sutomoru, gdje me more, svjetlost i atmosfera neprestano inspirišu. Iako moje stvaralaštvo počiva na emociji,  simboli i znaci iz spoljnog svijeta uvijek utiču na umjetnika. I direktor projekta Mondo Arte na otvaranju izložbe pohvalio je Crnu Goru kao izuzetnu zemlju, što je dodatno olakšalo našu saradnju, naročito jer mu je otac ranije živio u Crnoj Gori. Časopis u kojem sam predstavljen je luksuzno izdanje, mom stvaralaštvu posvećeno je  17 strana sa reprodukcijama radova nastalih posljednjih godina.

RB/BI: Šta vam je, kao umjetniku, najveći izazov kada izlažete pred publikom koja možda manje poznaje kontekst iz kojeg dolazite?

Ćetković: Jezik likovne umjetnosti je univerzalan, što likovne umjetnike stavlja u prednost u odnosu na pisce i druge stvaraoce. Publika koja je obrazovana i kultivisana lako prepoznaje kvalitet, bez obzira na to odakle umjetnik dolazi. Milano mi je potvrdio tu univerzalnost, jer su moji radovi privukli pažnju posjetilaca iz različitih dijelova svijeta još prije otvaranja izložbe. Zbog toga vjerujem da će ova izložba biti odskočna daska za nove međunarodne projekte.

RB/BI: Koliko je važno da se crnogorska likovna scena sve više predstavlja u inostranstvu? Vidite li u tome i neku vrstu lične odgovornosti?

Ćetković: Smatram da je to od presudnog značaja, iako nijesam u potpunosti zadovoljan kako državne institucije funkcionišu u tom pogledu. Ipak,  ne bavim se  previše tim problemima, jer umjetnik prije svega mora raditi na sebi. Trud, rad, talenat i podrška institucija tokom školovanja i ranih faza karijere na kraju se isplate, i svaki umjetnik mora pronaći sopstveni put promocije.

RB/BI: Može li se rad u ateljeu porediti sa iskustvom komunikacije s publikom na izložbi? Da li vam jedno utiče na drugo?

Ćetković: Poznat sam po tvrdoglavosti i oslanjanju na vlastitu intuiciju, ali priznajem da komentari, bilo stručne javnosti ili običnih posjetilaca, ponekad mogu ostati skriveni u „fiokama“ podsvijesti i spontano se pojaviti u nekoj slici. Svaki obrazovani umjetnik nužno je podložan uticajima, ali je važno da ih prima i obrađuje spontano, nesvjesno, bez racionalne kontrole. U takvoj spontanosti nastaju najvrjedniji dometi umjetnosti.

RB/BI: Da li je ova izložba u Milanu bila prilika da razmišljate o novim ciklusima, temama ili tehnikama koje biste voljeli istražiti?

Ćetković: Utisci iz Italije neće donijeti revolucionarne promjene u moj rad. Ipak, već sam na putu novih tema i eksperimenata. Tokom stvaranja vodi me isključivo intuicija i unutrašnji osjećaj, te nikada unaprijed ne znam u kom ću se smjeru razvijati. Do prije nekoliko godina ne bih mogao ni naslutiti da ću danas slikati motive kojima se bavim, ali, vjerujem da je umjetnost jedina disciplina u kojoj se i unutrašnji i spoljašnji neotkriveni svjetovi mogu otkriti kroz kreativnost i prenijeti na platno. Novi motivi i ciklusi često nastanu bez prethodne odluke, spontano. Za razliku od umjetnika koji unaprijed definišu teme, ja ulazim u stvaralački proces bez unaprijed postavljenih namjera. Evo, da navedem primjer najnovijeg iznenađenja u mom radu: motiv ptica. To se dogodilo spontano. Inspiracija je došla iz neposrednog okruženja – dolazak proljeća, laste koje prave gnijezdo iznad mojih ulaznih vrata i svakodnevno lete iznad njega. Takvi prizori spoljnog svijeta provociraju umjetnika i nehotice ulaze u njegov rad. Tako sam, počevši od glave koju sam slikao, jednog dana prešao na formu ptice, ni sam ne shvatajući u potpunosti kada i kako se taj prelaz dogodio.

RB/BI: Koji su vaši naredni planovi – da li već razmišljate o sljedećim projektima ili izložbama, u Crnoj Gori ili inostranstvu?

Ćetković: Već imam dogovorenu još jednu izložbu van Crne Gore koja je, zanimljivo, bila ugovorena čak i prije milanske, iako se milanski projekat desio iznenada i veoma brzo realizovao. Ova nova izložba trebalo bi da se održi u januaru naredne godine, u jednoj zemlji Evropske unije u kojoj ću se predstaviti prvi put. Ipak, ne želim prerano da otkrivam detalje, jer preferiram da sve tehničke i organizacione okolnosti prvo budu sigurne. Volim da „stanem na loptu“ i sačekam da vidim kako će se stvari razvijati, ali, projekat je u planu i rado ću govoriti o njemu kada dođe vrijeme-.

The post Ćetković: Putujem samo tamo gdje me vode slike first appeared on BARinfo.

Riječ je o lijepoj Ruskinji po imenu Daria Aras, AI kreatorki i digitalnoj dizajnerki, koja u Baru sa porodicom živi od 2017. godine. Završila je Nationalni vazduhoplovni univerzitet u Harkovu, odsjek “Kompjuterska nauka”, inače je iz grada po imenu Stari Oskol, u Belgorodskoj oblasti, više od 600 kilometara od Moskve.

“Moj muž, četvorogodišnja kćer i ja živjeli smo dosta dugo u Beogradu i avgusta 2017. došli u Crnu Goru na odmor. Međutim, kad smo stigli u Bar, odlučili smo nakon nekoliko dana da se ne vraćamo u Srbiju. Nešto u ovom gradu se odmah osjeti”, kaže Daria, objašnjavajući da posljednjih godinu i po dana pravi storytelling visuale, cinematic AI radove i umjetničke koncepte za različite brendove i projekte, ali da je video koji je napravila o Baru postao najvažniji za nju.

“Emotivno je dodirnuo tako mnogo ljudi, a kada vaš rad čini da i drugi nešto osjete, to postaje najveća njegova vrijednost”, jasna je Daria.

Potencira da video nije bio komercijalni, već lični projekat.

“Napravila sam ga jer je Bar igrao veliku ulogu u mom životu, kao nešto što je trebalo da odslika koliko je grad značio za mene u ovih osam godina. Bar je postao dio mog dnevnog rituala, njegov ritam, ljudi, atmosfera… Poslije toliko dugo vremena po raznim mjestima, nisam se više osjećala kao turista ili izvanjac. Počela sam da shvatam karakter grada, njegove nemire i snagu. I mislim da je to razlog što se moj video osjeća autentičnim – kreiran je ne izvana, već iznutra”, objašnjava Daria Aras.  

Objašnjava kako je u izradi koristila ličnu arhivu: “To su fotografije i osjećaji skupljeni tokom mojih barskih osam godina. Na osnovu njih, kreirala sam vizuale generisane vještačkom inteligencijom, animirala ih, i sklapala djeliće scenu po scenu: kompoziciju, prelaze, atmosferu, kolore i ritam. Ispao je miks tehnologije, uspomena i emocija. Potrošila sam puno sati kako bi sve to ispalo više pričanje priče nego rad”.

U Bar je došla sa mužem i malom kćerkom, a 2018. se ovdje rodio i sin. Međutim, sticajem različitih okolnosti, u prvoj četvrtini iduće godine namjerava da promijeni mjesto boravka. I državu.

“Planiramo da se preselimo u Španiju ili moguće Portugal. Naša djeca rastu, a sa novim crnogorskim zakonima o strancima dugotrajna stabilnost za nas postaje sve teže održiva. Takođe, Španija nudi mnogo bolje uslove meni kao AI kreatoru za razvoj karijere, veće tržište, kreativnija studija i bolji profesionalni napredak. Ali, čak i ako se preselimo, Bar će ostati vrlo važan dio mog života”, zaključila je razgovor AI kreatorka, čiji je rad osvojio mnoga srca Barana.

The post Bar od vunice – klip Darie Aras koji je opčinio grad first appeared on BARinfo.

“Ono što mogu sa zadovoljstvom da istaknem jeste da smo u godini za nama nastavili pozitivan trend finansijske stabilnosti, fiskalne odgovornosti i konstantnog uvećanja budžeta Opštine Bar. Raduje nas da je budžet za narednu, 2026. godinu koncipiran na iznos od preko 65 miliona eura, uprkos jednoj ishitrenoj odluci Vlade Crne Gore i izmjeni indeksa razvijenosti po kojem je Opštini Bar umanjen iznos sredstava od skoro pet miliona eura koje smo projektovali da ćemo ostvariti u narednoj godini. Uprkos svemu tome, bilježimo rekordni budžet i nastavljamo sa jednim pozitivnim trendom uvećanja budžeta. Ono što posebno raduje mene i moje saradnike jeste da ja gotovo 60 posto ukupnog budžeta Opštine Bar namijenjeno za kapitalne investicije. Time još jednom potvrđujemo da naš budžet dominantno jeste razvojni i da ima izraženu razvojnu komponentu,” naveo je Raičević.

Raičević je saopštio da su sa uspjehom nastavili sa realizacijom značajnih projekata u oblasti infrastrukture koji mijenjaju percepciju Bara kao perspektivnog grada za razvoj biznisa i turizma.

“Dominantno, pažnja je bila usmjerena na poboljšanje saobraćajne infrastrukture, izgradnju novih saobraćajnica koje kao takve treba da omoguće lakši i komforniji život u samom gradu. Ono na čemu smo takođe vrijedno radili u prethodnoj godini jeste nastojanje i da konačno ponudimo kvalitetno rješenje za rješavanje izrazite saobraćajne problematike, a tiče se Jadranske magistrale. Pri kraju su idejna rješenja za izgradnju bulevarskih saobraćajnica od Sutomora do Šušanja i od Biskupade do tunela Ćafe. Mi smatramo da saobraćajna problematika, koja je sveprisutna u toku ljetnjih mjeseci, tako može da se značajno umanji,” istakao je on.

Kao najznačajniji infrastrukturni projekat koji se trenutno realizuje na području barske opštine Raičević izdvaja radove na regionalnom putu R29 od Bara preko Mrkojevića do graničnog prelaza Sukobin. Taj značajan projekat realizuje se u saradnji sa Ministarstvom saobraćaja i Upravom za saobraćaj.

“Raduje da dinamika radova na regionalnom putu R29 ide zaista dobrim tempom. Vrijednost investicije je oko 13 miliona eura. Važan doprinos realizaciji tog projekta u prethodnoj godini smo dali osiguravanjem značajnih sredstava za eksproprijaciju zemljišta. Kumulativno sa ranijim iznosima koje je Opština opredijelila, preko tri miliona eura iz lokalnog budžeta je opredijeljeno za eksproprijaciju zemljišta. Želim da vjerujem da možemo okončati sa svim onim radovima na rekonstrukciji ovog regionalnog putnog pravca po planiranom roku koji je definisan na period od dvije godine,” ispričao je predsjednik Opštine.

Značajna ulaganja u godini za nama bila su izdvojena za oblast obrazovanja.

“Konačno smo riješili jednu višegodišnju problematiku – započeti su radovi na izgradnji novog vrtića u Baru koji bi djelimično trebao da riješi sveprisutnu problematiku smještaja djece u predškolske ustanove. Radovi se odvijaju poželjnom dinamikom. S druge strane, kroz memorandum koji smo potpisali sa Ministarstvom prosvjete, nauke i inovacija, došli smo do pozicije da udružimo snage i da sa sredstvima koja su opredijeljena iz lokalnog budžeta značajno doprinesemo poboljšanju uslova u obrazovnim institucijama. Naša pažnja će biti usmjerena na rekonstrukciju tri školske sportske sale u osnovnim školama “Jugoslavija”, “Meksiko” i “Srbija”. Vrijednost tih radova bi trebala da bude preko milion i po eura.”

Posebna pažnja posvećena je i valorizaciji i rekonstrukciji svih objekata kulturno-istorijskog značaja. Raičević napominje da su sve aktivnosti sa nivoa lokalne samouprave i Kulturnog centra Bar usmjerene upravo u valorizaciju i relizaciju mnogih projekata unutar zidina Starog Bara.

“S druge strane, privodimo kraju radove i na jednom od najznačajnijih projekata rekonstrukcije kulturno-istorjskih spomenika našeg grada – Dvorcu kralja Nikole. Riječ je o prvoj temeljnoj rekonstrukciji ovog objekta nakon gotovo 50 godina. Sa zadovoljstvom mogu da najavim da će svi oni planirani radovi u dijelu građevinskih radova i uređenja samog enterijera Dvorca kralja Nikole biti završeni do kraja ove godine. Time ćemo stvoriti pretpostavke da u narednih par mjeseci izvršimo instalaciju muzejske postavke i da do početka naredne turističke sezone stavimo u punu funkciju Zavičajni muzej na Topolici,” najavio je prvi čovjek Bara.

Značajna sredstva iz budžeta opštine izdvajaju se i za socijalne izdatke i subvencije.

“Izuzetno sam zadovoljan zbog činjenice da smo u nacrtu budžeta Opštine Bar za narednu godinu dostigli iznos od skoro dva miliona eura koje ćemo opredijeliti za različita socijalna izdvajanja iz lokalnog budžeta i programe subvencija koji kao takvi jesu jedinstveni u Crnoj Gori. Opredjeljujemo skoro 500.000 eura podrške za razvoj preduzetništva. Imamo dva sjajna programa lokalna akciona plana za socijalnu dječju zaštitu kojim nastojimo da pružimo mnogo bolju perspektivu za djecu iz socijalno ugroženih porodica kroz nabavku školskog pribora, kroz subvenciju članarine u sportskim klubovima, kroz nabavku školskog obroka ili kroz neformalno obrazovanje. Nismo zaboravili ni druge ranjive kategorije našeg društva poput RE populacije koja je zastupljena kroz lokalni akcioni plan koji u obimu od preko 100.000 eura osigurava kontinuitet izdvajanja iz lokalnog budžeta za RE populaciju. Mladi su uvijek u vrhu prioriteta rada lokalne uprave. U prethodnoj godini smo osigurali preko 300.000 eura za stipendije najboljim studentima iz našeg grada. Opredijelili smo i stipendije za deficitarna zvanja koja smo kao takva definisali u komunikaciji sa Savjetom za lokalni ekonomski razvoj. Svi đaci, učenici i penzioneri u našem gradu imaju besplatan javni prevoz.”

Raičević je takođe istakao da je investiciona klima u Baru izuzetno dobra, te da su prisutne značajne investicije ne samo u oblasti stanogradnje, već i kada je riječ o izgradnji novih i rekonstrukciji starih hotelskih kapaciteta.

“U prethodnim godinama, prvi od takvih projekata je završen u Virpazaru. Početkom naredne godine očekujemo i završetak radova na rekonstrukciji nekadašnjeg kompleksa Ineks – Zlatna obala u Sutomoru. Svjetski poznati brend Iberostar će preuzeti upravljanje nad novoizgrađenim hotelskim kompleksom koji će značajno doprinijeti samom turističkom pozicioniranju opštine Bar. Naša obaveza je da zbog tih investicija koje se realizuju u Čanju, Sutomoru i na Velikom pijesku osiguramo sve dalje pretpostavke za stavljanje u punu funkciju tih objekata. Za lokalitet Čanj smo dobili podršku Ministarstva javnih radova koje je u ovoj godini opredijelilo značajna sredstva za izgradnju novih saobraćajnica, eksproprijaciju zemljišta. Takve saobraćajnice bi značajno trebale da unaprijede sve ono što jesu turistički potencijali lokaliteta Čanj, vodeći računa da se na ovom lokalitetu realizuje jedan od najznačajnijih projekata u oblasti turizma na području naše opštine, ali i šire, gdje očekujemo da ćemo u narednom periodu svjedočiti otvaranju novog hotelskog kapaciteta InterContinental grupacije,” naveo je on.

Osim kroz unapređenje hotelskih kapaciteta, Opština Bar u saradnji sa Turističkom organizaciom Bar nizom drugih aktivnosti teži da produži turističku sezonu u Baru.

“Sve te aktivnosti koje zajedno sprovodimo daju ozbiljne pozitivne efekte i mijenjaju percepciju o Baru kao gradu u kojem se može boraviti duže od tri ili četiri dana. Već za novogodišnje praznike pripremamo zaista jedan sjajan višednevni program. Sa nivoa lokalne uprave i lokalne turističke organizacije nastojimo da naš posao odradimo u najboljoj mjeri mogućeg i mislim da se to primjećuje. Siguran sam da će Bar u narednim godinama biti pokretač turističkog razvoja Crne Gore, jer potencijali za tako nešto postoje, ne samo u dijelu obale Jadranskog mora, već su tu i značajni potencijali koji još uvijek čekaju valorizaciju u dijelu obale Skadarskog jezera koje jeste jedan od primarnih generatora turističkih posjeta na području barske opštine,” kazao je Raičević.

Predsjednik opštine dodaje da bi se do produžetka ljetnje sezone moglo doći i uz uz ulaganja u sportski turizam.

“Turistička sezona koja u Baru sada već traje šest mjeseci može trajati duže – minimum devet mjeseci, upravo kroz formu sportskog turizma, vodeći računa da sportska infrastruktura kao takva zadovoljava određene pretpostavke i da su klimatski uslovi vrlo povoljni. U narednom periodu u saradnji sa hotelijerima trebamo da istražimo sve one mogućnosti koje se tiču dodatnog doprinosa u oblasti valorizacije svih potencijala sportskog turizma”, poručio je Raičević.

The post Raičević: Bar će u narednim godinama biti pokretač turističkog razvoja Crne Gore first appeared on BARinfo.

U intervjuu sa dr Janjušević Leković centralna tema bila je kako je djelo genijalnog pjesnika „oko koga se kultura konstituiše”, tumačila “zlatna trojka” jugoslovenske književnosti – Ivo Andrić, Miloš Crnjanski i Miroslav Krleža.

RB/BI: Rekli ste da je Andrić u svojim esejima o Njegošu citirao mnoga značajna imena kulture, književnosti, umjetnosti. Koga i na koji način?

Janjušević Leković: Getea, Ekermana, Rivarola, Lazarevića, Gagića, Matiju Bana, najviše samog Njegoša, Nenadovića i njegova „Pisma iz Italije” ( koja su vrijedno svjedočanstvo o Njegošu), Nikolaja Velimirovića, vezira Skadarskog i Njegoševu prepisku sa njim. Nenadovića Andrić naziva Njegoševim Ekermanom, jer znamo da smo od Ekermana, u njegovoj prepisci sa Geteom, saznali dosta o Geteu, njegovim idejama, i posebno veličanstvenom Geteovom konceptu svjetske književnosti – od njega potiče ideja o prevođenju svjetske literature ( što je danas veoma široka tema), i danas, pojam svjetske književnosti nije isti kao što je bio u Geteovo vrijeme, ali je i dalje veoma važan. Andrić citira i razne Njegoševe biografe, već pomenutog Njegoševog sekretara Milorada Medakovića. Recimo, govoreći o pjesničkom geniju Petru II Petroviću Njegošu, Andrić navodi da je „naivni i strogi Medaković”, zašto je strog vrlo brzo saznajemo iz tog citata, a zašto je naivan, možemo samo da promišljamo, kazao da je vladika mogao još mnogo više da uradi za Crnu Goru da se nije bavio pisanjem poezije, jer je njega ta pasija, ljubav prema poeziji, ponekad potpuno odvojila od državničkih poslova. Takođe, citira Andrić i Njegoševog ruskog biografa koji je imao suprotno mišljenje, smatrajući da je Njegoš mogao još više dati poeziji, jer je bio rođeni pjesnik, da ga nisu državni poslovi u tome ometali. Andrić zaključuje: „Što je najgore, i jedni i drugi su u pravu”. Pomenula sam u prethodnom dijelu razgovora da je Crnjanski napisao za Sarajliju da je “taj mag srpskog romantizma imao taman i oblačan pojam Ilijade, kojim je zaogrnuo pleća Njegoševa”. Andrić detaljno i sugestivno opisuje kako su na drugi način zaogrnuta pleća Njegoševa, gotovo istoga časa kada mu je preminuo stric Petar I Petrović Njegoš. Ostroški starješina mu je odmah obukao kaluđersku mantiju strica, mladom Njegošu koji je imao, Andrić nije siguran da li 17 ili 19 godina, jer se izvori ne poklapaju. Onda opisuje trenutak kada prilaze i ostali, brojni sveštenici, da celivaju novog vladiku, poljube mu ruku, a “Crnogorci klicahu i pucahu iz pušaka”. Od tog prelomnog trenutka, tog bremena koje se zove Crna Gora i njena sloboda, i uopšte njeno blagostanje, koje je sada u rukama mladog Njegoša, potiče Andrićevo dublje promišljanje njegovog položaja i saosjećanje sa vladikom. „Njegova visoka misao i osjetljiva duša premladoga kneza, u sukobu sa stvarnošću i surovošću sveta, počele su da stvaraju onu Njegoševu opštu sliku svijeta i života”. U nastavku Andrićevog eseja saznajemo kakvo je to viđenje, u onome što govori iguman Stefan, vladika Danilo, u onome što čitamo u Luči, koja je filozofsko djelo par ekselans, i pjesničko i filozofsko, jer Njegoš jeste i filozof i pjesnik. „Visoka misao i osjetljiva duša” – ja tu vidim Andrića samog, jer je i on bio dječak visoke misli i preosjetljive duše. Njegova rana lirika, s toga je bila potresna, puna emocija i on se negdje sukobljavao sa surovošću svijeta. Crnjanski je jednom zapisao „Andrić je u mladosti bio mnogo osjetljiviji na nepravdu”. U monologu studenata u romanu „Gospođica”, to vidimo i kroz onu rečenicu „Dobro ste podelili svet”, koliko se buni to osjećanje pravde u njemu protiv nepravde. Kasnije u njemu vidimo mirnoću, visinu, sa koje je posmatrao svijet, ali Njegoš, nažalost, nije dočekao njegove godine. Pominje i onu rečenicu, koja može biti, odnosno jeste, posebno interesantna i simbolička – „Koga Bogovi vole taj umire mlad”, u dijelu gdje opisuje Njegoševu ranu smrt. Samo još da dodam, kada govorimo o Andriću i njegovom tumačenju kosovskog zavjeta i Njegoša, koga vidi kao tragičnog junaka kosovske misli, tu se mogu praviti višestruke paralele. Ideal slobode i beskompromisna borba za slobodu, to je nešto što je tražio XIX vijek – heroizam i spremnost na žrtvu. Svaka država u okruženju željela je oslobođenje od imperijalnih sila. Krleža je, naravno, želio da Hrvatska bude oslobođena od Austro-Ugarske, i svi su u prošlosti težili jugoslovenskoj državi, a za to je bilo neophodno jedinstvo. Andrić u svom eseju citira Njegoša, odnosno pismo skadarskom veziru – „Prvo što kažeš, da operemo svoja srca, pa da učinimo svaki lijepi način i slogu na naše granice… Kad je Bajazit ( Ilderim nazvani) Bosnu pokorio, i kada su divlje azijatske orde naše maleno, no junačko carstvo razrušile, onda su moji predci i još neke odabrane familije, koje nijesu tu poginule od Turaka, ostavili svoje otačastvo i u ovijem gorama utekli. Ja sam inokosan, ja sam sirak – pomisli: đe su mi braća slavni i glasoviti knezovi i vojvode našeg carstva, đe je Crnojević ( Bušatlija), đe je Obren Knežević ( Mahmut Begović), đe je Kulinović? Đe je Skopljak? Đe je Vidajić? Đe je Filipović? Đe je Gradaščević? Đe je Ljubović? Pa đe su mnogi ostali? Kamo gospoda i cvijet našeg naroda? Da svoje otačastvo i svoju slavu zajedno potražimo? Da smo svi na jedno, onda bi ja s njima nešto veliko potražio.“

Kao što vidimo on pominje imena ljudi koje veoma poštuje i cijeni iz gospodskih i slavnih familija koji su primili islam. On priziva jedinstvo, to su ljudi iz ranijih epoha, nisu više živi, i ovo je simboličko kazivanje o njima, ali pokazuje njegovu želju da budu zajedno, bez obzira koje su vjere. Skadarskom veziru su upućene i ove riječi: „Kada mi dolaziš kao Bošnjak, ti si moj brat i imaš u meni prijatelja, ali ako mi dolaziš kao Azijatin, onda se ti stavljaš na stranu neprijatelja”. Dakle, on je jasno pravio razliku u tom smislu. „Oda Stambolu”, koju izgovara mustaj Kadija u Gorskom vijencu su najuzvišeniji, najsublimniji i najljepši stihovi o toj prijestonici islamske kulture i duha, i islamskoj vjeri. Svi koji su pokatkad skloni drugačijem tumačenju Njegoševog djela, trebalo bi da je pročitaju:

O, Stambole, zemaljsko veselje,

 Kupo meda, goro od šećera,

 Banjo slatka ljudskoga života,

 Đe se vile u šerbet kupaju.

 O, Stambole, svečeva palato,

 Istočniče sile i svetinje,

 Bog uz tebe samo begeniše

 Črez Proroka sa zemljom vladati,

 Što će mene od tebe odbiti?

 Sto putah sam u mojoj mladosti

 Iz mundira u zoru hitao

 Na tvoj potog bistri i čudesni,

 Nad kojijem ogleduješ lice

 Ljepše sunca, zore i mjeseca,

 U nebu sam, u moru gledao

 Tvoje kule i oštre munare,

 S kojih su se nebu podizali

 U svanuće, u divnu tišinu,

 Hiljadama svešteni glasovi,

 Glaseć nebu ime svemoguće,

 Zemlji ime strašnoga Proroka.

 Kakva vjera da se s ovom mjeri,

 Kakav oltar bliže nebu stoji?

RB/BI: Uz Crnjanskog, Andrića, i Krleža se bavio Njegošem. On je 1966. godine dobio Njegoševu nagradu. Dakle, Crna Gora je kasno ustanovila Njegoševe dane, ali nagradu koja nosi njegovo ime davne 1963. kada je prvi dobitnik bio Mihailo Lalić za roman „Lelejska gora”. Kasnije su, u trogodišnjem ili četvorogodišnjem periodu, Njegoševu nagradu dobili i Oskar Davičo, Josip Vidmar, Meša Selimović, Desanka Maksimović, naši savremenici Miljenko Jergović, Milorad Popović itd, dakle pisci različitog nacionalnog predznaka, što znači da Njegoš i na ovaj način objedinjuje južnoslovenski prostor. Da se vratimo Krleži. On je nakon što mu je uručena nagrada u Podgorici, dao intervju tadašnjoj TV Titigrad koji je prenio dnevni list „Pobjeda”. Jevrem Brković ga je pitao „Što će duže ostati u vremenu – Gorski vijenac ili Luča mikrokozma”. Kakav je bio Krležin odgovor, i što je, uopšte kazao tom prilikom, kakva su njegova promišljanja o Njegošu ?

Janjušević Leković: Tu je zanimljivo napraviti poređenje na više planova. Krleža počinje svoj odgovor prilično umjereno i uzdržano: „Na temu ‘Njegoš‘ ne bih improvizirao… Njegoš je bio romantik i pripadao je svome vremenu”. Dalje govori o tome koje su bile teme, motivi, ideje Njegoševog djela. On kaže da je Njegoš tražio odgovore na brojna pitanja – tajne čovjekove, njegove sudbine, da je izrazio svoj pogled na svijet baveći se tim vječnim pitanjima. Milton, Gete, i mnogi velikani bavili su se, kao što sam kazala, prometejstvom i pitanjem čovjekove sudbine. Krleža konstatuje kroz taj razgovor da odgovore nije našao, ali nisu ih našli ni mnogi drugi svjetski velikani koji su se bavili istom tematikom. Na kraju zaključuje: „Njegoš se kod nas tim pitanjima bavio prvi, i možda, jedini. Oba djela ostaće u vremenu kao svjedočanstvo trajne vrijednosti”. Kasnije je još Krleža govorio o Njegošu kao velikom pjesniku, i moram reći da je imao zdrav stav o tome, kao što ima i Jergović, kao i na početku ovog intervjua pomenuti Đorđe Matić, sve hrvatski književnici, koji kaže: „Svi velikani sa ovog prostora smatrali su Njegoša genijem, od Gaja do Krleže, i od Andrića do Kiša”. Zato bi mi sada trebalo da se zapitamo kome ćemo vjerovati – njima ili nekima drugima koji bi htjeli da ga predstave na drugačiji način.

RB/BI: Njegošev odnos prema Bogu, takođe, je uvijek bio predmet istraživanja i tumačenja ( različito ga vide velikani jugoslovenske književnosti ). Crnjanski je pisao: „Lirski taj odnos prema Bogu velika je novost”. Posredno, i Vi ste to konstatovali u Vašim analizama, i uputili čitaoca na najvažnije segmente, kada je riječ o tom pitanju, na Gorski vijenac – molitvu u vladičinom monologu, koji, između ostalog, izgovara i čuvene stihove „Provedri mi više Crne Gore”… U tom smislu – odnosa Njegoševog prema Bogu, izdvaja se i Krležino mišljenje. Na što nas ono upućuje?

Janjušević Leković: Crnjanski kaže da je poslednji lirski momenat epske poezije na ovom prostoru, kada o tom pitanju govorimo, bio kada Lazar bira carstvo nebesko, poslije čega će uslijediti, navodi Crnjanski „more besmislenog i nepreglednog klanja”. Sada dolazi Njegoš koji želi da nas iz toga izvede. Njegoš priziva mir. To je tačno. Prvi monolog vladike Danila: „Bože dragi, svim upravljaš (…) provedri mi više Gore Crne”. To je prizivanje mira. On govori o Crnogorcima islamske vjeroispovijesti, obraća im se kao braći i boji se da će se braća isklati među sobom. Dakle, jasno je da Crnjanski vidi Boga u Njegoševom djelu, međutim, Krleža ne vidi. On, na primjer, kaže: „Njegošu je itekako bilo jasno kada je iznosio svoj pogled na svijet, da nema nikoga na ovoj planeti ko može imati nekakav pogled na svijet, život, izuzev čovjeka, ljudskog bića”. Sjetimo se stihova „sirak tužni, bez iđe ikoga”. Njegošu je, po Krležinom mišljenju bilo jasno da nema ničega što bi bilo neka viša sila, da nema vrhunaravne tvari, ničega vrhunaravnog što bi gospodarilo čovjekovom sudbinom, Ali, opet, Krleža je to vrlo lijepo rekao- da je Njegoš bio romantik i pripadao svom vremenu. I Krleža je pripadao svom vremenu, znamo da je bio dosljedni ljevičar, Crnjanski baš i nije, a Andrić je uvijek bio Jugosloven. Pisao je o Franji Asiškom tako divno, da kada to pročitamo, moramo pomisliti da Andrić nije bio ateista. Međutim, Krleža je imao taj marksistički, sa stanovišta naučnog materijalizma, pogled na svijet, što je karakteristika ideologije njegovog vremena, šezdesetih godina prošloga vijeka. Ali, njegova rečenica: „Njegoš je bio romantik i pripadao je svom vremenu”, je veoma bitna i isijava mnoga značenja. Da se osvrnem i na Andrića, i on i Crnjanski smatrali su da je Njegoš volio svjetovni način života, da je volio da uživa, putuje. Na jednom mjestu Andrić navodi „Njegoš nigdje nije mogao da ima mira. Gledajući ljepote prosvijećenog svijeta, nije mogao do kraja da uživa, jer mu je stalno na pameti bila njegova mala, siromašna zemlja, koja je niti bogata, niti prosviještena”. Koliko god on volio svjetovni život, na primjedbu Medakovića „da se suviše ponaša kao čovjek, a malo kao vladika”, odgovarao je: „teže je biti čovjek nego vladika”. Andrić se, ipak, na kraju priklanja Velimirovićevom stavu koji Njegoša vidi kao hristolikog, i kaže „u cjelokupnoj našoj književnosti ne postoji poezija koja bi bila bliže Bogu i koja bi to bila na uzvišeniji način. To je nama dosta, jer to je nama sve “.

RB/BI: Već smo se dotakli pitanja zloupotrebe Njegoša u političke i nacionalističke svrhe. Rekli ste mi u pripremi za ovaj razgovor da je to apsurdno, a već ste to u intervjuu dokumentovali i pasažima iz njegovog djela, koje na najbolji način demantuje zagovornike takvih stavova. U tom smislu, željeli ste, da pročitate i skrenete pažnju na Odu Stambolu mustaj Kadije, ali i na neke značajne savremene pisce koji se bave tom tematikom?

Janjušević Leković: U tom kontekstu, i u kontekstu dobitnika Njegoševe nagrade, moram pomenuti velikog, savremenog bosanskohercegovačkog i hrvatskog pisca, Miljenka Jergovića. Govorio je i pisao dosta o Njegošu, a na jednom mjestu kaže: „Čekajte, vi nalazite nešto antiislamsko kod Njegoša? Više ima antisemitskog kod Šekspira, nego antiislamskog kod Njegoša, ali niko još nije rekao da je Šekspir antisemita”. Jergović se poziva i na svog nastavnika srpskohrvatskog jezika, iz osnovne škole, koja je nosila ime velikog Silvija Strahimira Kranjčevića, musliman, ali Crnogorac iz Plava, koji je njega uveo u proučavanje Njegoša i koji mu je otkrio Njegoševu veličinu. Meni je taj dio izuzetno drag, jer su i moji roditelji imali prijatelje muslimane iz Plava koji su se zaista osjećali kao Crnogorci, i tako se izjašnjavali, iskreno voljeli svoju zemlju, bili veliki ljudi, isto tako i iskreni prijatelji. Nastavnik se prezivao, mislim, Šahmanović, a Jergović kaže „ako hoćete da amputirate nešto tako veliko, iz kulture vaših susjeda, nešto tako veliko kao što je Njegoš, vi radite protiv kulture vaših susjeda, protiv njih samih”, parafrazirala sam, ali to je suština. Jergović tvrdi i da nema nikakve osnove da se Njegoš naziva „genocidnim pjesnikom”. Prvo, navodi, Njegoš kao vladar nije počinio nikakav genocid, niti ga je zagovarao. Drugo, vijek o kojem piše Njegoš i na koji referira njegovo djelo, Gorski vijenac, to je vrijeme vladike Danila, vijek i više prije nego što je živio Njegoš, i riječ ‘genocid’ nije ni postojala. Izraz „istraga poturica”, značio je nešto sasvim drugo, a Crna Gora je tada bila samo jedna malena mrlja na ogromnoj mapi Otomanske imperije. Njegoš je naslijedio titulu duhovnog i svjetovnog vladara Crne Gore, i on u mnogim prepiskama, pa čak i onda kada mu jedan vezir prijeti da će istrijebiti Crnogorce, znači prijeti genocidom, kako bi to danas nazvali, odgovara da je to Božja volja i da je sve u Božjim rukama – hoće li Crnogorci opstati kao narod ili neće, a da se boriti moraju. Opet dolazimo do onoga – beskompromisna borba za slobodu. To što je rekao Jergović „da ima više antisemitskog kod Šekspira, nego antiislamskog kod Njegoša”, može se na brojne načine dokumentovati. Negdje sam imala sličnu misao čitajući Tonija Kregera, novelu Tomasa Mana, gdje na jednom mjestu Kreger, na pitanje da li će te godine putovati u Italiju, kaže: „Ne, neću više ići u Italiju, jer ne mogu više da podnesem onaj njihov tamni pogled zverinja. Romanska rasa nema savjesti u očima”, a vrlo dobro je poznato koliko je Tomas Man bio demokrata i antinacista, i da je kao protivnik Hitlerovog fašizma morao da napusti Njemačku. Sa svojom porodicom proveo je jedan značajan dio života u Americi. Dakle, on, kao takav, ima u svojoj noveli tu rečenicu „romanska rasa nema savjesti u očima”, i niko na to nije reagovao, a i zašto bi, jer to izgovara jedan književni lik u jednom trenutku, kao što u Gorskom vijencu različiti likovi izgovaraju različite stavove i razmišljanja. Njegoš se ruga i Crnogorcima nazivajući ih prostim, jer ne znaju da čitaju, ne znaju šta je pozorište… On se pomalo grohotom smije tom neznanju sopstvenih Crnogoraca, kojih mu je i žao. Znamo kako čita pop Mićo – „amana ti, đe nauči tako, jesu li te u Mletke šiljali”. Stihove, u kojima Crnogorci pravoslavne vjeroispovijesti upućuju braći islamske vjere, neko može naći da su uvredljivi, ali to nisu Njegoševi stavovi. To su riječi koje izgovaraju književni likovi, kao kod Tomasa Mana, koji je i sam bio romanske rase, i imao romanske krvi, jer mu je otac Njemac, majka iz Brazila.

RB/BI: Književna, “zlatna” trojka o kojoj smo govorili, Crnjanski, Andrić i Krleža, imali su, u stvari da li su svi imali stav i o Mauzoleju na Lovćenu?

Janjušević Leković: Eksplicitan stav su imali Crnjanski i Krleža. Za Andrića nije sigurno da se jasno izjasnio o tome. Ja makar nisam naišla na tragove o tome u literaturi, a istraživala sam. Polemisalo se o tome u književnim krugovima. Crnjanski je bio ‘za’, jer je smatrao da je to veličanstveno – uzdići jednog pjesnika, postaviti ga na vrh planine i sagraditi mu taj veliki objekat. Kod Crnjanskog je veoma važno kako se završava ljudski život. Vidjeli smo koliko se divi podizanju kupole na crkvi Svetog Petra u Rimu, čime se završava život Mikelanđela. Ovjekovječiti Njegoša na Lovćenu jednim Mauzolejom smatrao je značajnim. Crnjanski ima taj izraz „sazidati u vrh brda”, često se sreće u njegovim djelima, a istakla bih još jednu činjenicu, on je bio veliki poštovalac Ivana Meštrovića. Isidora Sekulić, na primjer, je kazala kada je obišla Njegošev grob, odnosno, kapelu, da je osjetila jako i složeno uzbuđenje (pedestih godina prošlog vijeka na tom mjestu je još bila kapela) i navodi: „nije ni crkva, ni grob, ni spomenik. Ovdje treba sipati duboki sloj zemlje, posaditi travu i šiblje, onda zapaliti vatru da to izgori, a ostane vječan plamen”, jer ona smatra da je Njegoš Prometej, da je bio vatra i da je svom narodu donio Prometejski plamen. Njegoš na Lovćenu treba da bude ono što je i bio – vatra. Ona to tako vidi, prilično antički, a bilo je umjetnika u ondašnjoj Jugoslaviji koji su tim povodom izražavali svoje stavove i koji su se kosili sa zvaničnom politikom i namjerom da bude sagrađen Mauzolej. Među njima je bio i Lalić. Ne protiv Mauzoleja, već su se potpisivalli za to da se ne ruši kapela. To nije isto – biti protiv rušenja kapele i biti protiv gradnje Mauzoleja. Krleža u tom smislu ima kratki, a ubojiti odgovor kada su ga pitali o gradnji Mauzleja. On je smatrao da, ako već mora da se gradi, da to bude na Cetinju, a ne Lovćenu. On je lapidarno i prilično grubo odgovorio: „Da, ja sam protiv te ideje, jer je užasno glupava, a i mnogo košta”. Dakle, imao je viđenje suprotno od Crnjanskog, koji je želio upravo to – veličanstvenu i skupu građevinu, mramornu i kolosalnu, kakav je kolos i Njegoš bio i kakvim ga je Crnjanski vidio.

RB/BI: Vraćamo se Crnjanskom i njegovoj kultnoj pjesmi „Njegoš u Veneciji”, koju ste Vi ( govorite ruski i francuski) ali preveli ste je na engleski, pretpostavljam da bi bila dostupna široj čitalačkoj piblici?

Janjušević Leković: Da, to je pjesma koja je napisana i prvi put objavljena 1920. godine. Dominira zvono, zvonik Svetog Marka, najviše zdanje u Veneciji, visinom, dakle, iznad svih okolo. Znamo da Venecija ima tragova vizantijskog nasljeđa, pa je Njegoš i u ovoj pjesmi objedinio, sublimno, Istok i Zapad. Zvono Svetog Marka se oglašava da oplakuje Njegoševu smrt. To je pjesnička vizija, imaginacija. I da kažemo, pošto ima polemike i o tome da li je Njegoš bio više antički (znamo, na primjer – pjesma„Noć skuplja vijeka” ima toliko antičkih motiva, boginje grčke, rimske…), više Prometej , ili više “hristoliki” kao pjesnik – o čemu su pisali i Andrić, i Crnjanski… U ovoj pjesmi se vidi da je Njegoš bio i jedno i drugo.

 Njegoš u Veneciji

 Nasmešio se poslednji put.

 U prozoru se sjaše kao zapeti luk,

 Kao Mesec u vodi, mlad i žut,

 Rialto.

 Mirisaše bolan svoje bele ruže

 I gledaše kako galebovi kruže,

 Tužni i beli, ko misli na Lovćen,

 I smrt.

 Dok noć pljuštaše, čitaše Omira,

 Crn i težak, ko Ahilov,

 Što samo kraj mora nađe mira,

 Grob.

 Bogovi, na plećima sa oblacima tamnim,

 Bolovi i mora sa valima pomamnim,

 Pređoše po njegovom bledom licu bez traga.

 Ali, kad čitaše o Brizeji, što se budi,

 I otvara oči, pune tame, u zori,

 Bol neizmeran pade mu na grudi.

 Jer svemu na svetu beše utehe.

 Svim mislima, za sve junake, i grehe.

 Ali držeći glavu rukama obema,

 Suzno, umirući, pomisli, bolno,

 Da za oči neveste utehe nema.

 Tada zaplaka u vodi i zvono

 Svetog Marka.

* * *

Dr Gordana Janjušević Leković završila je Filozofski fakultet u Nikšiću – Odsjek za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost, postdiplomske studije ( smjer Sociologija jezika – osnivač i šef odsjeka prof dr Ranko Bugarski) na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, gdje je magistarski rad odbranila 2002, a doktorsku disertaciju iz oblasti lingvostilistike 2013. godine.

Izuzetan dar za jezike i književnost, dr Leković pokazala je još u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju, koje je završila sa diplomom „Luča”, a kao studentkinja treće godine za izuzetno znanje francuskog jezika nagrađena je boravkom u Avinjonu. Za diplomski rad „Poezija Miloša Crnjanskog”, Zadužbina velikog književnika, na čelu sa prof dr Nikolom Miloševićem, uručila joj je prestižno priznanje „Stražilovo”, za 1988/1989. godinu. Objavila je veliki broj stručnih i naučnih radova iz oblasti književnosti, lingvistike i interdisciplinarnih lingvističkih područja, učestvovala na dvanaest međunarodnih naučnih skupova, uključujući tri svjetska kongresa. Kao autor i recenzent sarađuje sa institucijama kulture, nauke i obrazovanja. Autorka je, koautorka i recenzentkinja više udžbenika. Radi u Gimnaziji „Niko Rolović” u Baru.

The post Njegoš u djelima Crnjanskog, Andrića i Krleže (2. dio) first appeared on BARinfo.