Legendarni smučar Bojan Križaj, od koga je i počela popularnost ovog sporta u Jugoslaviji, govorio nam je o velikom rivalstvu sa Ingemarom Stenmarkom, po mnogima najboljim smučarom svih vremena, skromno govoreći da ga je samo nekoliko puta pobijedio.

“Ostali smo u odličnim odnosima, vidimo se barem 2,3 puta godišnje. Svi mi kažu da je moj najveći peh bio što sam se takmičio u vrijeme kad i on, ali ja uvijek kažem da je privilegija mog života bila što sam dio te strašne generacije smučara, i što sam nadmetao s njim, Andreasom Wenzelom, braćom Philom i Steveom Mahreom, Zurbriggenom…“

Naravno, dotakli smo se i otvaranja Olimpijade u Sarajevu, kada od treme nije mogao izgovoriti riječi olimpijske zakletve.

“Otvaranje Olimpijade je posebna priča. To je bilo najteže od svega“, rekao je Križaj, napominjući da sada relativno često dolazi u Crnu Goru, vozeći svakog ljeta motor od Ohrida do svoje Slovenije.

Dino Rađa je bio jedan od najtraženijih. Čekao se red na slikanje s njim i postavljanje pitanja. Nas je interesovalo samo jedno sjećanje – jun 1989, finale Evropskog prvenstva u košarci u Domu sportova u Zagrebu, kada je reprezentacija Jugoslavije bila toliko ubjedljiva protiv Grčke da je u zadnjih desetak minuta igrao naš drugi tim, kako bi komšije pošle kući iole dostojanstveno. Na kraju, apsolutna dominacija sa 98:77. Pitali smo ga da li je tim Jugoslavije sa Grčkom odigrao najbolju utakmicu nekog “bijelog” sastava u istoriji košarke. Nasmijao se.

“Apsolutno, bolja ekipa nije nikada postojala. Bila je to tolika dominacija u finalu da je ličilo da možemo apsolutno sve da uradimo. I to bilo ko od nas, Dražen, Divac, Kukoč… Na koncu, bio je zamijenjen prvi tim, jer treba svako na velikoj sceni da dobije priliku, osjeti atmosferu i bude dio spektakla. Naš trener je to odlično znao, i odlično obavio posao”.

Najveseliji je u opštoj gužvi bio Dražen Frfa Mužinić, srednjak “Hajduka” u najboljoj generaciji tima 1974. i narednih godina. Pitali smo ga, očekivano, za revanš sa “Saint-Étienneom”, kada su (nakon pobjede u Splitu sa 4:1) izgubili u Francuskoj 5:1 u meču koji je imao mnogo čudnih i sumnjivih obrta.

“’Saint-Étienn’ je naša crna tačka, ali tačka za koju smo najmanje mi krivi, i sve što smo mi još tada govorili ispostavilo se poslije potvrđenim. Imali smo do 71. minuta rezultat 1:1, a onda je nestalo struje. Oni odlaze u svlačionice, a mi se hladimo na centru. Poslije 15-20 minuta dolazi struja, a njihovi igrači kreću ludački, raširenih zjenica, bolesnih pogleda, dva brata Rocheteau su me gledali kao zvijeri, nisu znali gdje su, pravili su klizeće startove van aut-linije… Poslije smo primili od njih takvih tri gola, a oni su nakon meča padali i povraćali po hodnicima i svlačionicama. Poslije nam je Ivan Ćurković priznao da su primili doping, ali tada nije bilo testova. Čak se i u jednoj od knjiga koju je napisao igrač ‘Saint-Étienna’ to pominje i priznaje. Imali smo tada sa Tomislavom Ivićem ekipu za sam vrh Evrope“, govorio je Mužinić, nasmijavši se na opasku da su mnogi momci iz Jugoslavije kopirali njegovu frizuru, ali i Ivice Šurjaka, Blekija Bogićevića, Envera Marića: “A sad kose nema, tako to bude”.

Najpoznatiji skijaš-skakač s početka osamdesetih, Primož Ulaga, poznat po tome da bi prvi skok odradio tako da mu nije bilo premca, a u drugoj seriji bi često podbacio, potvrdio je da prije njega nije bilo velikih uspjeha (osim legendarni skok Bogdana Norčiča) u tom sportu.  

“Prije mene je ulazak u 10 najboljih bio baš veliki uspjeh, ali ja se nisam zadovoljavao time. Ja sam trenirao da pobijedim. Stalno sam ulazio u prepirke sa trenerima i ljutio se na njih jer su mi govorili da se smirim i da je plasman u prvih 10 uspjeh, ali ne, ja sam želio da i ja nekad pobijedim. I uspijevao sam. Moj uspjeh pokazao je drugima da se to može, pa su krenuli i Miran Tepeš i Debelak i Zupan i Bajc. Bilo je to vrijeme kad je Finska najviše ulagala u skijaške skokove, uz to je Matti Nykänen bio najbolji, tehnički perfektan, ali danas je Slovenija sigurno najjača, a uslovi na Planici kakvih možda nema na svijetu”.

U opštoj kakofoniji glasova, Husref Musemić je pričao o prvom golu “Crvene zvezde” protiv “Panathinaikosa”, Boško Đurovski o prvom golu istog tima protiv famoznog “Reala”, Stojko Vranković evocirao uspomene na šampionsku pobjedu “Zadra” 1986. nad “Cibonom” (“Stvorila se nova ekipa i došao novi trener Vlade Đurović, koga ni grad, ni ekipa, na početku nisu prihvatili, ali je je imao vjeru, volju i upornost, i sve nas stalno podizao pričama kako smo šampioni i da ćemo uzeti titulu”), Stanislav Karasi je za neizbježnu temu imao svoj najpoznatiji gol iz 1974, a najveselije su bile saigračice iz ženske košarkaške ekipe beogradskog “Partizana”, koje su osvajale titule osamdesetih.

Odlučili smo da posljednji razgovor obavimo sa Antom Matulovićem, košarkašem “Jugoplastike” pa “Zadra”, jednim od “nestašnih momaka” jugoslovenske košarke. Incident brkatog plejmejkera sa skidanjem šorca i gaća nasred terena dobro je upamćen. Kasnije ga je ponovio i njegov prijatelj Peter Vilfan.

“Igrali smo u Beogradu protiv ‘Crvene zvezde’, a dva makedonska suca su nevjerovatno sudila sve protiv ‘Zadra’, ama baš sve. Ja u očaju šta da radim, a u ono vrijeme nismo mogli komentarisati sudije, ja sam skinuo gaće, okrenuo im pozadinu i rekao: ‘Kad nam već sve to činite na terenu, možete to raditi i osobno’.

Jeste, i Vilfan je imao raznih eskapada, ne samo skidanje gaća, sjetimo se kako se dodavao sa protivničkim igračem Petrovićem, pa su obojica dobili tehničku, što je direktno uticalo na prvenstvo jer je to Bobanu bila treća tehnička i nije mogao igrati u finalu, a to je strašno oslabilo ‘Partizan’. Jugoslovenska liga bila je superkvalitetna, mali timovi su znali redovno dobijati one mnogo bogatije, pravi primjer je kad smo mi iz Zadra osvojili titulu nakon što smo u finalu play-offa pobijedili prvaka Evrope ‘Cibonu’, i u našim ‘Jazinama’ i kao gosti. Publika nas je doma čekala od Masleničkog mosta do centra Zadra, taj se osjećaj ponoviti ne može“.

The post Razgovori u hodnicima Mundijala prijateljstva first appeared on BARinfo.

Vođena ovom božanskom uputom, u islamskom svijetu je vijekovima ostala ukorijenjena čuvena mudrost: „Tražite znanje, pa makar i u Kini“. Iako je nauka o hadisu ovu izreku klasifikovala kao tradicionalnu mudrost a ne kao strogo autentični proročki hadis, njen civilizacijski smisao je neporeciv. Ona dokazuje da je Kina, u svijesti prvih generacija muslimana, bila simbol najudaljenijeg horizonta ljudskog napretka, industrije i mudrosti do kojeg se mora stići ako se želi spoznati širina svijeta.

Kao čovjek koji punih devetnaest godina posvećeno gradi mostove prijateljstva između Crne Gore i Narodne Republike Kine, mislio sam da sam vidio i doživio mnogo toga. Pa ipak, Kina uvijek pronađe način da vas iznenadi, dirne u srce i podsjeti vas da su istinska saradnja i prijateljstvo satkani upravo od ispunjenja te kuranske upute – od ljudskih priča, duhovnosti i uzajamnog poštovanja.

Tokom moje nedavne posjete Kini, imao sam čast da budem dio ugledne delegacije od 25 predstavnika iz 11 zemalja Centralne i Istočne Evrope (CEEC). Obilazeći istorijska mjesta poput Yan’ana i tehnološke lidere u provincijama Shaanxi i Fujian, svjedočili smo impresivnom modelu kineske modernizacije. Međutim, za mene lično, ovo putovanje je imalo i jednu potpuno jedinstvenu, duboko ličnu i duhovnu dimenziju. Među svim delegatima iz 11 evropskih država, bio sam jedini musliman.

Ta činjenica je dobila svoj puni, uzvišeni smisao u petak, 11. septembra, u drevnom Xi’an-u – istorijskom srcu Kine i početnoj tački legendarnog Puta svile. Xi’an nije samo grad imperatora i ratnika od terakote; on je vjekovno stjecište civilizacija, mjesto gdje su arapski i persijski trgovci prije više od milenijuma donijeli islam, stvarajući jedinstvenu kulturnu simbiozu sa kineskim narodom kroz zajednicu Hui.

Narod Hui predstavlja kulturološki najzanimljiviju grupu u Shaanxiju. Oni su etnički i jezički veoma slični Han Kinezi, ali su islamske religije. Njihovo prisustvo je direktna tekovina drevne trgovine: njihovi preci su arapski i persijski trgovci koji su Putem svile dolazili u tadašnju prijestonicu Chang’an (današnji Xi’an) i tu se trajno naselili, miješajući se sa lokalnim stanovništvom.

Muslimanska četvrt u Xi’anu: Danas u samom srcu Xi’ana živi velika zajednica naroda Hui (oko 60.000–80.000 ljudi). Ova četvrt je jedna od najvećih turističkih atrakcija zbog fascinantnog spoja islamske i tradicionalne kineske arhitekture (poput Velike džamije stare preko 1200 godina) i nevjerovatne ulične hrane koja kombinuje bliskoistočne začine sa kineskim tehnikama kuvanja.

Kao kruna tog istorijskog prožimanja stoji Velika džamija u Xi’an-u, stara preko 1200 godina. Kada sam zakoračio u njena dvorišta, ostao sam zadivljen fascinantnim spojem islamske duše i tradicionalne kineske arhitekture. Svaki drveni stub, svaka arapska kaligrafija urezana u kineskom stilu svjedočili su o suživotu, poštovanju i trajnosti.

U tom svetom prostoru, u petak, obuzet neopisivim mirom i ponosom, klanjao sam četiri rekata. Dok sam spuštao čelo na tlo u džamiji na drugom kraju svijeta, u srcu Kine, moje dove su sadržale duboku zahvalnost velikoj Kini na načinu na koji njeguje odnose sa islamskom zajednicom u svojoj zemlji, čuvajući njenu tradiciju, njene svetinje i njeno pravo na slobodno ispovijedanje vjere.

Kao čovjek koji je lično svjedočio ovom neprocjenjivom civilizacijskom odnosu, osjećam moralnu i profesionalnu dužnost da se javno očitujem o onome što sam vidio. Svjedoci smo agresivne zapadne propagande, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, koja već godinama vodi prljavu kampanju o navodnoj ugroženosti muslimana u Kini, diskriminaciji i nehumanom životu. Danas, sa punim pravom, čistog srca i na osnovu ličnog iskustva, mogu javno da posvjedočim da je to laž i gnusna neistina. Kineska država ne samo da ne sprovodi diskriminaciju, već pokazuje duboko poštovanje prema muslimanima, integrišući ih u svoj bogati multikulturalni mozaik i omogućavajući im da dostojanstveno žive, rade i praktikuju svoju vjeru, što je tradicija duga više od trinaest vjekova.

Biti jedini musliman u evropskoj delegaciji koji je imao priliku da posvjedoči ovoj živoj, slobodnoj i poštovanoj tradiciji islama u Kini, za mene je neprocjenjiv dar. Priznanja poput nagrade „Magnolia“, koju mi je dodijelila Vlada Šangaja, predstavljaju veliku čast za moj dugogodišnji rad, ali trenuci poput ovog u Xi’anu daju tom radu najviši humani, diplomatski i duhovni smisao. Kina je još jednom dokazala da je svijet dovoljno prostran za sve naše specifičnosti i da nas upravo taj civilizacijski odnos, u kojem se različitosti poštuju i čuvaju, a ne politizuju, čini bližima nego ikada.

Dok drevna kamenita dvorišta Velike džamije u Xi’anu (Sijanu) tiho svjedoče o vjekovnoj istini islama u Kini – istini skovanoj od uzajamnog prožimanja, tolerancije i dubokog estetskog i duhovnog sklada sa domaćom kulturom – nemoguće je ne osvrnuti se na duboku krizu koja u isto vrijeme potresa moderni Zapad. Suočeni sa agresivnom propagandom koja sa zapadnih adresa pokušava da politizuje vjerska pitanja u Aziji, postajemo svjedoci paradoksa: upravo onaj dio svijeta koji sebe proglašava bastionom ljudskih prava i inkluzivnosti, danas prolazi kroz sistemski krah sopstvenog multietničkog projekta.

Za razliku od kineske istorijske zrelosti koja je kroz zajednicu Hui uspjela da integriše islam kao neraskidivi dio svog multikulturalnog mozaika, savremena Evropa i SAD pokazuju duboku nesposobnost da izgrade stabilno društvo na temeljima poštovanja. Evropski liberalni model ponudio je „toleranciju“, ali je zaboravio na „poštovanje“. Tolerisati nekoga znači pukim zakonskim dekretom „trpjeti“ njegovo prisustvo, dok istinski suživot, kakav vjekovima pulsira na Putu svile, zahtijeva uvažavanje tuđeg sakralnog identiteta.

Ovaj zapadni neuspjeh danas kulminira u zastrašujućim oblicima sakralnog vandalizma. Pod izgovorom apsolutne „slobode govora“, zapadna društva su institucionalizovala pravo na vrijeđanje i skrnavljenje onoga što je milionima ljudi najsvetije. Scene u kojima ekstremisti na trgovima skandinavskih gradova javno spaljuju Kuran, pa čak i Bibliju, ne predstavljaju demokratsku kritiku religije, već varvarski čin destrukcije i svesnu provokaciju. Isti korijen ima i talas pogrdnih, vulgarnih stripova i karikatura sa likovima proroka Muhameda i Isusa Hrista u zapadnim medijima. To nije sloboda – to je degradacija ljudskosti i svesno produbljivanje jaza između naroda.

Ovakva atmosfera direktno hrani i jača radikalnu, populističku desnicu širom Evrope. Ksenofobija i islamofobija više nisu margine političkog života, već mejnstrim oruđe za osvajanje vlasti. Politički lideri, podstaknuti zapaljivim algoritmima društvenih mreža i podržani od strane globalnih tehnokratskih moćnika, aktivno šire paranoju o „civilizacijskom brisanju“ i opasnosti od islama. Stvara se opasan, začarani krug: desnica koristi radikalizaciju izolovanih pojedinaca kako bi demonizovala cjelokupnu muslimansku populaciju, a ta sistemska diskriminacija i marginalizacija zatim gura umjerene vjernike u getoizaciju i naručje ekstremista.

U tom ogledalu zapadne krize identiteta, istina o islamu u Kini sija još snažnije. Ona nas uči da islam ne mora biti „strano tijelo“ niti prijetnja državnom poretku da bi sačuvao svoju bit. Kada se proputuje Putem svile i spusti čelo na sedždu u Xi’an-u, postaje kristalno jasno da problem nije u religiji, već u političkoj zloupotrebi i odsustvu ljudske širine. Kineski model dokazuje da je svijet dovoljno prostran za sve naše specifičnosti onda kada se različitosti čuvaju i njeguju, a ne kada se pretvaraju u oružje geopolitičkih pritisaka i medijskih manipulacija.

Zaštita svetosti od političkog teatra i medijskih manipulacija: Ključna razlika između kineskog pristupa i zapadne krize suživota leži u činjenici da u Kini nema politizacije religijskih osjećanja niti javnog manipulisanja njima radi jeftinih političkih poena. Dok zapadne demokratije često dozvoljavaju da vjera postane estradizovana tema, poligon za medijske senzacije i oruđe u rukama populističkih partija, kineski državni i društveni okvir postavlja jasne granice koje štite dostojanstvo vjernika i stabilnost zajednice.

U Kini se religija ne koristi kao sredstvo za polarizaciju društva u predizbornim kampanjama, niti se vjerska osjećanja građana instrumentalizuju kroz medijske linčeve i zapaljive debate na društvenim mrežama. Javni prostor je oslobođen od agresivnog političkog teatra koji na Zapadu svakodnevno proizvodi animozitet između većine i manjine. Umjesto da se religijske specifičnosti pretvaraju u medijske skandale i senzacionalističke naslove, u Kini se saradnja sa islamskom zajednicom vodi kroz institucionalni dijalog, ekonomsku integraciju i očuvanje kulturne baštine.

Takav stabilan okvir onemogućava pojavu društvenih anomalija koje vidimo na Zapadu – gdje se svetost izvrgava ruglu pod plaštom medijskih sloboda, a vjernici namjerno provociraju kako bi se izazvala reakcija koja bi opravdala dalju diskriminaciju. Kada sakralna sfera ostane zaštićena od političkog i medijskog profitiranja, vjera zadržava svoju izvornu ulogu: da bude izvor unutrašnjeg mira, duhovne obnove i moralne odgovornosti pojedinca prema društvu u kojem živi. Istina o islamu u Kini jeste i istina o državi koja prepoznaje da se stabilnost ne gradi na podgrijavanju međuvjerskih sukoba, već na obezbjeđivanju ambijenta u kojem svako može dostojanstveno i u miru da praktikuje svoju tradiciju, daleko od toksičnih refleksija globalne političke arene.

The post Samir Hadžić: Istina o islamu u Kini – Svjedočanstvo sa Puta svile first appeared on BARinfo.

Već na samom početku puta, u centru Virpazara, nailazim na prizor koji podsjeća na ono što tokom ljeta svakodnevno gledamo kroz grad – kolona automobila, nastala uglavnom zbog dugogodišnjeg problema sa parkingom u ovom turističkom mjestu.

Preko mosta i dalje prema tvrđavi Besac prolazi se pored automobila parkiranih duž ceste, pa se faktički vozi samo jednom trakom. Ipak, na moje iznenađenje, bez većeg zadržavanja nastavljam. Iako je podne, u tom trenutku nema veće gužve u saobraćaju. Po pričanju mnogih, imala sam sreće, ništa više. 

Već na raskrsnici koja razdvaja put prema Ostrosu i Sutormanu slika se mijenja. Nema parkiranih vozila, vožnja protiče lagano, a počinju da se otvaraju i prvi lijepi pogledi na prirodu. Sam put je u sasvim solidnom stanju.

Na ulazu u Zabes put postaje uži. Uz kuće je parkirano po nekoliko automobila. Na izlazu iz naselja, prema Limljanima, nailazim na nekoliko izbočina na asfaltu koje se, ukoliko iz suprotnog pravca nema vozila, mogu lako zaobići. 

Između Zabesa i Limljana nalaze se dva odrona, odnosno klizišta, koja nijesu obezbijeđena zaštitnom ogradom, niti su na tom mjestu postavljeni znakovi upozorenja. To je, čini se, i najproblematičniji dio cijele dionice. U ovim vrelim i sušnim mjesecima ne predstavljaju veću opasnost, ali svakako zahtijevaju oprezniju vožnju.

Na ulazu u Limljane desetak metara makadamskog i neasfaltiranog puta, a znak za suženje postoji iz pravca Bara, ali ne i iz pravca Virpazara. Vidljive su i pukotine u asfaltu iz kojih je izrasla trava – svojevrsni podsjetnik na starost ove dionice. Gotovo cijelim putem saobraćajnicu štite stare bankine. Saobraćajnih znakova, međutim, nema mnogo. Planinarske oznake su zato prilično vidljive.

Posebno me iznenadio broj automobila iz pravca Bara. Bilo je nekoliko naših vozila, ali je većina imala inostrane registarske oznake. Uz to, pojedini vozači “nisu žalili”, vozili su prilično brzo i sjekli krivine, što me je, uz gume ispunjene betonom pored puta, na trenutak vratilo u vrijeme kada su se upravo na ovoj dionici organizovale trke.

Zaista, ovdje je potreban veći oprez.

Nakon toga putovanje postaje pravo uživanje. I zbog prirode, i zbog samog puta. Naredni kilometri donose prostranu saobraćajnicu, bez većih oštećenja na asfaltu i bez posebno oštrih krivina.

Kako se približavate Sušari, odnosno prevoju Sutorman, put postaje sve krivudaviji, ali i priroda oko vas sve ljepša. Nakon nekoliko kilometara može se zastati i odmoriti na vidikovcu koji je postavila Turistička organizacija Bar. Pogled i mir dovoljan su razlog za kratku pauzu.

Nakon 16. kilometra stiže se do prevoja Sutorman.

I ovdje vrijedi zastati. Tu je info-tabla sa zanimljivostima o ovoj planini, na našem i engleskom jeziku, kao i mapa sa označenim značajnim mjestima.

Ovo je i svojevrsna raskrsnica. Desno put vodi prema Vrsuti, lijevo prema Čukulijerima. Tom rutom sam prije desetak godina, sa Planinarskim klubom „Rumija“ prepješačila, pa mi je prizor probudio i lična sjećanja.

Pri spuštanju prema Baru pogled se otvara prema Rumiji i Lisinju, ali se još uvijek može vidjeti i aktivan požar. Nakon toga slijedi trostruka krivina, koja zahtijeva dodatni oprez.

Moram priznati – ova “barska strana” puta mi je znatno ljepša. Pejzaž je drugačiji, zeleniji, a posebno se izdvajaju dvije livade, dobro poznata i omiljena mjesta za roštiljanje mnogih Barana.

Prvi saobraćajni znak na koji nailazim (iz pravca Virpazara) jeste znak za suženje puta, otprilike na 19. kilometru.

A upravo tu za mene počinje najljepši dio ovog puta – ulazak u četinarsku šumu. Ovaj dio posebno dobro pamte roditelji moje generacije. Mi, koji smo kao djeca imali problema sa bronhitisom,znamo da je, kada bi usred noći počeo napad, jedno od rješenja bilo – automobil, Sutorman i “svjež, planinski vazduh”. Uz put se nalazi i izvor. Tu zatičem nekoliko automobila čiji su se putnici zaustavili da natoče svježu vodu.

Nakon izvora počinje nešto lošiji dio puta, poprilično krpljen. Ono što nedostaje jeste putokaz do sačuvane turske kule – karaule Crni krš, odnosno Ljubim. Nema ni znaka koji bi vozaču ukazao da se tu nalazijedna od najtraktivnijih lokacija na putu Virpazar – Bar.  

Još jednu pauzu pravim kod obeliska pobjednicima sa Tuđemila 1042. godine, a potom nastavljam prema Baru. Između obeliska i još jednog vidikovca postavljeni su znakovi upozorenja za suženje puta na mjestima gdje je ranije dolazilo do odrona i odvajanja asfalta. Kroz Tuđemile se sada prolazi veoma dobro. Veći dio dionice je obnovljen, a asfalt je očigledno noviji.

A onda, nailazim na prizor koji budi posebnu nostalgiju – autobusko stajalište, čuvenu “žutu pečurku”. Takvih stajališta u Baru nema, čini se, već više od dvije decenije.

Na mjestu gdje je tokom zime došlo do odrona, dionica je sanirana i asfaltirana. Put je na tom mjestu nešto udubljen, ali su postavljeni saobraćajni znakovi upozorenja. Nekoliko pukotina primjećujem prije skretanja za Ratkoviće. Ipak, mnogo ozbiljnije izgleda klizište na koje su mještani, ali i drugi vozači, više puta upozoravali tokom ove godine.

Glina je ovdje zauzela dobar dio kolovoza, zbog čega je put sužen i saobraćaj se odvija naizmjenično. Nakon toga ulazi se u Sustaš, naseljeni dio u kojem su automobili parkirani uz ulicu. Do grada nema još mnogo. I tu se, nakon otprilike sat vremena vožnje, završava moje putovanje preko Sutormana.

Nije ovo idealan put i ne razlikuje se posebno od mnogih prigradskih. Ima svojih problema, dionica koje traže dodatni oprez, nedostajućih znakova, pukotina, klizišta i djelova koje bi, svakako, trebalo urediti.

Ali, nije ni put kojim se ne može proći. Daleko od toga.

Uz laganu i pažljivu vožnju, od Virpazara do Bara stiže se za oko sat vremena. Bez čekanja u kilometarskim kolonama, bez nervoze i bez svakodnevne ljetnje gužve. A zauzvrat dobijate nešto što kroz gradski haos tokom ljeta gotovo i ne primjećujemo – mir, tišinu, planinu, poglede i osjećaj da ste na trenutak otišli mnogo dalje od našeg grada.

Možda je upravo zato, u danima kada se kroz Bar jedva prolazi, put preko Sutormana vrijedno ponovo otkriti. I nagovoriti vlasti da se konačno u cjelosti renovira!

The post Autom preko Sutormana first appeared on BARinfo.

Jedno od takvih mjesta je tvrđava Tabija na Golom brdu, udaljena svega nekoliko minuta hoda od centra Sutomora. Iako predstavlja vrijedan istorijski lokalitet i mjesto sa kojeg se pruža jedan od najljepših pogleda na kompletno Sutomore, ali i barsku luku, Tabija je danas gotovo neprimjetna na turističkoj mapi.

Zbog blizine tvrđave, ali i želje da provjerim u kakvom je stanju, odlučila sam da se popnem do nje. Do Tabije vodi samo slabo utabana staza koja počinje u podnožju Golog Brda, gotovo uz samu obalu (sadašnji parking). Na pojedinim djelovima prolazi se kroz visoku, oštru, travu, mada ima dosta i crvenice (crvene zemlje), kao i kamenitog terena, naravno, bez putokaza i informativnih tabli koje bi posjetiocima pokazale da su na pravom putu. Jedina orijentacija tokom uspona je trafostanica, nakon koje se staza nastavlja ka tvrđavi. I dalje su vidljivi tragovi požara koji je 2024, ali i prošle godine, zahvatio brdo.

Već pri dolasku pažnju privlači karakteristični polukružni ulaz – portal, ostaci zidina i puškarnice koji svjedoče o prošlosti ovog mjesta. Posebnu draž tvrđavi daju ostaci kule kružnog oblika, sa kojih vam je cijelo Sutomore, ali i okolne planine, kao na dlanu. Sa druge strane, pogled se otvara prema moru, u beskrajno plavetnilo. Upravo zbog položaja i pogleda, Tabija ima potencijal da postane jedna od atraktivnijih tačaka za posjetioce, posebno za ljubitelje fotografije i prirode.

Namjerno sam birala period pri zalasku sunca, jer sa ovog mjesta, zalasci su zaista fascinantni, gotovo magijski.

Tokom obilaska zatekla sam turiste iz Poljske i Ukrajine. Zanimljivo je da su do Tabije stigli zahvaljujući Google mapama i snimcima koje su pronašli na YouTube-u, a ne preko turističkih mapa ili eventualno nekog vodiča.

Tadeuš i Alisa, otac i ćerka iz Poljske prvi put borave u Sutomoru i kažu da su oduševljeni prirodom i ljepotama ovog mjesta.

„Sve je blizu i lako se obiđe. Tvrđava nam se posebno dopala, a iskoristili smo priliku da napravimo i mnogo fotografija. Ovo mjesto je tako fotogenično“, kazali su za Radio Bar i Bar Info.

Kako su kazali, osim Tabije, najveći utisak na njih ostavile su plaže Tunel i Maljevik, koje su takođe pronašli zahvaljujući Google maps-u, te ih je upravo ta netaknuta priroda podstakla da dođu u Crnu Goru.

Slične utiske podijelio je i sredovječni bračni par iz Ukrajine Oleah i Olga, koji su Sutomore ocijenili najvišom ocjenom. Ni oni se ne kupaju na gradskoj plaži, već su odabrali Tunel i Maljevik, koje smatraju pravim skrivenim biserima ovog mjesta.

I jedni i drugi saglasni su da bi turistima mnogo značilo kada bi postojalo više putokaza, informativnih tabli i organizovanih obilazaka, jer su sve znamenitosti otkrili samostalno.

Nakon razgovora preporučila sam im da obiđu i tvrđavu Nehaj, još jedan vrijedan istorijski lokalitet koji, baš kao i Tabija, zaslužuje mnogo više pažnje.

Možda je upravo tvrđava Tabija najbolji dokaz da Sutomore ima mnogo više da ponudi od slike koja ga često prati. A potrebno je relativno malo da ova tvrđava iz XIX vijeka dobije mjesto koje zaslužuje na turističkoj mapi – uređena staza, nekoliko putokaza, klupe za odmor i informativna tabla značajno bi unaprijedili doživljaj ovog lokaliteta i učinili ga dostupnijim posjetiocima. Podsjetiću da je ideju da valorizuje ovu tvrđavu imala nekadašnja NVO „Novo i ljepše Sutomore“ – počelo se sa arheološkim istraživanjima, neke stvari su otkrivene, ali nažalost, tu se i stalo, jer očigledno, nijedna nadležna institucija nije imala sluha za ovaj dragulj Sutomora.

Tabija ima i te kakav potencijal, što dokazuju i posjete mahom stranih turista, koji očigledno znaju da cijene i vrednuju istoriju ovog mjesta, samo ga je potrebno učiniti vidljivijim.

The post Zaboravljeni biser iznad Sutomora: Do Tabije nema ni putokaza first appeared on BARinfo.

Nedavno je Andora ugostila i članove FK Mornar, koji su po prvi put u istoriji kluba igrali protiv jednog tima iz ove zanimljive planinske zemlje, u kojoj je fudbal uglavnom na amaterskom nivou, dok primat drže zimski sportovi.

Glavni grad je Andora la Velja, gdje smo bili smješteni. Sa blizu 21.000 stanovnika, ovo je najviša prijestonica u Evropi, smještena na nadmorskoj visini od 1.023 metra. Službeni jezik je katalonski, ali se na svakom koraku mogu čuti španski, francuski i portugalski. Iako Andora nije članica Evropske unije (članica UN-a je od 1993. godine), zvanična valuta je, baš kao i u Crnoj Gori – euro.

Tokom četvorodnevnog boravka, Andora nas je kupila na prvu loptu. Prvo što upada u oči jesu izuzetno ljubazni i gostoprimljivi ljudi, a odmah zatim i fascinantna arhitektura. Glavni grad, kao i cijela zemlja, neodoljivo podsjećaju na naš Kotor – okolo su gorostasne planine (samo bez mora), a u podnožju brižno izgrađeni sadržaji. Bukvalno svaki centimetar prostora je maksimalno i pametno iskorišćen.

Ono što nas je prilično iznenadilo bile su visoke dnevne temperature. Zbog specifičnog položaja, u glavnom gradu su žive na termometru tokom dana išle i do 40. podioka Celzijusove skale, ali su zato večeri bile izuzetno prijatne i svježe.

Iako Andora nije punopravna članica EU, sa njom ima posebne odnose, u šta smo se uvjerili tokom vožnje autobusom od Barselone prema krajnjem odredištu. Na administrativnom prelazu smo prošli bukvalno bez zadržavanja. Inače, u ovu zemlju se može ući samo kopnenim putem, modernim saobraćajnicama, dok se za avio ili željeznički prevoz morate osloniti na susjednu Španiju ili Francusku. Andora nema plovnih puteva, a najbliža velika morska luka je upravo Barselona, od koje vožnja kroz prelijepe planinske predjele traje oko tri do tri i po sata.

Na trgu u samom centru grada smještena je prelijepa skulptura Salvadora Dalija “Plemenitost vremena”, a nedaleko odatle je i Nacionalni fudbalski centar, bukvalno uklesan u planinski masiv. Od istorijskih građevina dominira crkva Sent Đoan de Kaseles, sagrađena u 11. ili 12. vijeku i obnovljena u prošlom vijeku, kao i crkva Sent Esteve u samom centru grada, tik uz jedan od glavnih trgova. Prostor je nevjerovatno funkcionalan – iz svake ulice ili trga vrlo lako stižete do željenog odredišta.

Čiste ulice i razdragani ljudi bez trunke grča na licu prve su asocijacije na ovaj grad. Tome u prilog govori i podatak da stopa kriminaliteta iznosi nevjerovatnih 0,05 odsto.

Za kraj, nezaobilazna tema je šoping. Porez na dodatu vrijednost (PDV) ovdje iznosi svega 4,5%, što je najniža stopa u Evropi. Zbog toga ljudi masovno dolaze po elektroniku, parfeme, kozmetiku, luksuznu garderobu, alkohol i duvanske proizvode, koji su znatno jeftiniji nego u susjednim zemljama. Uz prisustvo velikih svjetskih brendova ugođaj je potpun, a zanimljivo je da butici i radnje (osim onih u velikim tržnim centrima) uglavnom rade dvokratno.

The post FOTO: Reportaža iz Andore – Zemlja neobičnih ljepota first appeared on BARinfo.

Kompletna temeljna rekonstrukcija započela je još 2023. godine, radovi su povjereni renomiranoj firmi “KOTO” iz Beograda, a razlog za ovoliko odlaganje svečanog otvaranja bio je niz neočekivanih otkrića tokom same sanacije. Ekipu Bar Infa i Radio Bara, kao prvog medijskog tima koji kamerom i fotografijama prezentuje novi izgled Dvorca, dočekali su Đorđe Milosavljević – glavni arheolog-konzervator i Anja Todorović – arhitekta u firmi KOTO, rukovodilac ogranka u Crnoj Gori.

I jedno i drugo su jedinstveni u ocjeni da je rekonstrukcija odrađena relativno brzo, s obzirom na nove okolnosti, te da je sada Dvorac najbliži originalu iz vremena Petrovića. “Po našim podacima, rekonstrukcije su rađene 1970. godine i 1984. nakon zemljotresa, a negdje 2007. odrađena je obnova fasade. Imali smo u rukama planove, nacrte, arhivska dokumenta, fotografije, sve što se iz prošlosti moglo pribaviti. Sva nova saznanja koja su prikupljena prilikom demontažnih radova su ponovo procesuirana i implementirana u novi projekat, što je iziskivalo iznova nove zakonske procedure, samim tim i pomjeranje rokova“, kažu oni.  

I letimičan pogled na Dvorac spolja donosi drugačiju sliku od one na koju smo navikli. Obilazak unutrašnjosti utisak mnogostruko pojačava. Na samom ulazu, vrata su očišćena od naslaga boje, tako da se vide rozete i ostali ukrasi, u centralnom hodniku su nove, moderne led lampe, a na svakoj od soba, u prizemlju i na spratu obnovljeni su trobojni vitraži.

Glavnu novinu na prizemlju predstavlja rekonstruisana balska dvorana. Parket na podu je drugačije, suptilnije dizajniran, novo je osvjetljenje, a u nju se više neće ulaziti na dosadašnja vrata. Nekadašnji depo, sa strane, preuređen je u neku vrstu preddvorane sa garderobom, pa će se kroz ovu prostoriju ulaziti u glavnu salu. Predviđen je i lift za osobe sa posebnim potrebama.

Na krovu Balske dvorane postoji terasa, na koju se decenijama rijetko izlazilo jer boravak nije donosio osnovnu sigurnost zbog opterećenja, ali i zbog niske ograde. Đorđe i Anja kažu da je taj dio rekonstrukcije bio poseban izazov.

„Balska dvorana je prokišnjavala, a ranije su taj problem pokušavali da riješe dodavanjem slojeva betona i hidroizolacije, što je uništilo statiku. Bilo je dodato nekih 30 cm debljine betona na osnovni podni nivo balkona, što je nekih 700 kg po metru kvadratnom bespotrebnog tereta. Čim smo to uklonili, balkon više nije bio opasan za izlazak. Time smo spustili i pod, pa je tako ograda sada na bezbjednoj visini. Uz to, uradili smo sondiranje slojeva i sondiranje greda da su utvrdi količina armature. Rezultate je obradio naš kolega Kolja Muravljev i dao rješenje sanacije karbonskim trakama, to je nova generacija armature – umjesto debelih žica su stabilne karbonske trake. Urađena je nova ploča, hidroizolacija i vraćen kamen koji je najsličniji originalnom. Imali smo i još jedan problem, vrlo konkretan – nismo znali kako je tačno pod balkona izgledao, a to smo otkrili tek kad je izašla fotografija u knjizi ‘Dvorci Petrovića’ gdje se vidi kralj kako sjedi na balkonu, a pod je u vidu roze-bijelih šahovskih polja“, navode Đorđe i Anja.

Na gornjim spratovima Dvorca krije se najveće otkriće – ispod debelih naslaga betona izronile su originalne zidne dekoracije. Pred konzervatorima se otvorilo novo pitanje – šta raditi s tim, jer bi restauracija crteža znatno povećala troškove, i odložila otvaranje objekta. Gradska uprava je bila decidna u tome da se takav biser mora sačuvati, i odvojila dodatni novac za to.  

Crteži raznih motiva, cvijeća, riba, makova, ptica, jelena… dokazuju raskoš lagodnog života kraljevske porodice u Baru. Ima ih u bukvalno svim prostorijama na dva gornja sprata, ali i u hodnicima.

„Cio dvorac je bio ukrašen zidnim dekoracijama, što je bilo pravilo ljetnjikovaca i vila, čak i mnogo manje važnijih nego što je ovaj objekat. Ta se praksa vezuje za kraj XIX i početak XX vijeka. Naišli smo na problem jer su 1984. godine, kad je rađena statička sanacija, svi unutrašnji zidovi obloženi debelim slojem betona, što je zarobilo ove dekoracije i gotovo ih sve uništilo. Na svu sreću, postoje pregradni zidovi od betona iz neke od faza dograđivanja krajem XIX vijeka, i na njima je sačuvana originalna dekoracija, kao i na mansardi. Sve gdje se moglo doći do stare izvorne dekoracije, ona je sačuvana, rekonstruisana i prezentovana na uvid javnosti i budućim posjetiocima Dvorca. Važno je istaći da su vlasnici mijenjali izglede zidova na svih recimo pet godina, pa se mogu vidjeti sačuvani na jednom zidu ostaci nekoliko perioda slikanja tim ukrasnim šablonima“, ističe Milosavljević.  

Iz centralne sobe izlazi se na potpuno obnovljeni balkon sa podom istovjetnim balkonu iznad balske dvorane, a drvenarija koja je decenijama bila najveći problem objekta potpuno je obnovljena. Prozori imaju originalan izgled, a načinjeni su od ariša, četinara koji je ubjedljivo najbolji za tako nešto.

Sa zadnje strane objekta aktiviran je izlaz koji sada vodi u laboratoriju. Istraživanjima je utvrđeno da je prostorija koja je godinama bila zazidana, a nakon toga služila kao podrum, u stvari bila bistijerna u kojoj se čuvala voda. Poseban odjeljak je zauzimao veliki kazan, danas potpuno obnovljen, u kome se grijala voda za kraljevsku familiju.

„Vidi se da je prostorija zasvođena. U prvu prostoriju je dolazila voda, potom išla kroz filtere od kamenja i uglja do druge dvije prostorije odakle je cijevima dovođena do prostorija gdje su ih koristili članovi dinastije Petrović. Zidovi su obloženi hidrauličnim malterom i zato znamo da je bila bistijerna, do početka svoda. Očuvan je i jedan zdenac, dok je drugi potpuno zazidan“, ističe arheolog-konzervator.

I ne, iako se ta bajkovita priča proteže mnogo godina unatrag, nije postojao podzemni tunel od podruma do Gvardije, u slučaju bjekstva. Realno, čemu bi služio tajni prolaz za bijeg dugačak samo nekoliko desetina metara?

„Nema tajnog prolaza i teško da ga je ikada bilo. Odradili smo jednu sondu na mjestu gdje su ljudi navodili eventualno postojanje tajnog prolaza i ništa nema osim zemlje“, jasni su Milosavljević i Todorović.

Zadnje stepenište dobilo je novo, umiveno ruho. Obnovljeno je novim ciglama, rađenim na starinski način, a napor arheologa nagrađen je i malim otkrićem.

„Do 1895. objekat je služio kao ljetnikovac Petra i Zorke Karađorđević, a onda u Bar dolazi knjaz Danilo Petrović. Tada ovo nije bilo funkcionalno kao dvorac, već kao kuća za odmor, pa je, shodno željama mladog princa, sve preuređeno – dodata je mansarda, pa zadnje stepenište, a 1909. i balska dvorana. Takvog stepeništa ima na svim dvorcima Petrovića, samo što je ovo jedino građeno opekom, ostala su od kamena. Zanimljivo, kad smo skidali staru ciglu pronašli smo kao spoliju djelove nekog doprozornika ili nadvratnika sa mnogo starijeg objekta, dok je u temeljima kamen novoklesan baš za ovaj objekat“, zaključuje Milosavljević, dodajući odgovor na pitanje koje mu stalno postavljaju: „Na osnovu svih fotografija i dostupnih arhivskih dokumenata, ovo danas je originalna boja Dvorca, crven je bio samo od 1984. do 2007. godine“.

I kule Gvardije su u fazi završnih radova. Jedna će biti suvenirnica, a druga kafić. U drugoj fazi uređenja kraljevog kompleksa biće odrađen eksterijer – park Dvorca, staze u njemu, fontana i botanička bašta.

Rad na Dvorcu je svakako jedan od najkompleksnijih poduhvata toga tipa ikada na južnom Jadranu. Iščekivanje dugo više od dvije godine ubrzo će biti okončano, nakon što se barski Zavičajni muzej artefaktima useli u nove prostorije. Kompletan novac za ovaj opsežan i težak posao, uključujući konzervatorske radove i uređenje enterijera sa namjestajem, obezbijedila je Opština Bar. Nezvanično, radi se o sumi od blizu dva miliona eura.

I da se vratimo na početak priče.

Dvorac kralja Nikole niko nikada tako nije zvao, dok je bio u upotrebi. Od nastanka po projektu arhitekte Josipa Sladea do podizanja mansarde, objekat se zvao Vila Topolica, i kao takav upisan je na svim razglednicama. Od podizanja mansarde pa sve do kraja crnogorske države, objekat se zove Dvorac prijestolonasljednika Danila (koji je u njemu najčešće od svih Petrovića boravio, još od odlaska Karađorđevića 1895. godine). I svi novinski natpisi, domaći i strani, potvrđuju to: u svakom od njih se ističe da je to “Dvorac knjaza prijestolonasljednika Danila”. I ničiji drugo.

Ne zna se tačno kad je objekat nazvan “Dvorac kralja Nikole”, najvjerovatnije u decenijama nakon Drugog svjetskog rata.

The post VIDEO, FOTO: Prvi put u potpuno obnovljenom Dvorcu kralja Nikole first appeared on BARinfo.

***

Između 6. i 8. decembra 2025. u luci Bar u Crnoj Gori odvijalo se istraživanje olupine crnogorske kraljevske jahte “Rumija”, potopljene prije 110 godina od strane jedinica austro-ugarske mornarice, u sklopu snimanja tursko-mađarsko-crnogorskog koprodukcijskog dokumentarca koji predstavlja istoriju broda. Mađarsku je u projektu predstavljao dr Tamás Balogh, pisac pomorske istorije, istraživač brodoloma, predsjednik Udruženja za pomorsku istoriju, modelarstvo i očuvanje tradicije, naučni potpredsjednik Mađarskog ronilačkog saveza.

Naš 13 metara dugi ronilački brod s jednim jarbolom nazvan “Lounge” – katamaran “Hélia 44” iz francuskog brodogradilišta “Fountaine Pajot”, pluta u luci Bar u Crnoj Gori, iznad morskog dna dubokog jedva 12-14 m, u blizini kružnog lukobrana koji odvaja luku od otvorenog mora i smiruje vodu u stanje bez valova. Na njegovoj širokoj palubi nalaze se ronioci i filmaši, kapetan i – kao istorijski i tehnički stručnjak ekspedicije – ja. Na desnoj strani našeg broda, okrenute prema obali, sunčeve zrake svjetlucaju na stijenama masiva Rumije visokog 1600 m, najjužnije planine u Crnoj Gori. Kao da nije ni sredina decembra: temperatura zraka je 15 stupnjeva.

Planina odvaja obalnu luku Bar od Skadarskog jezera. Rt Voluica, koji s juga grli Barsku ravnicu, sada se nadvija nad morem iza krme našeg broda, baš kao i istočni kraj Kineskog zida – Zmajeva glava – kod Shanhaikuana.

Ovo planinsko poluostvro, Rt Voluica, koji se proteže duboko u more, omogućio je razvoj grada kada su stanovnici Starog Bara (Stari Bar) na velikoj nadmorskoj visini, udaljenog jedva 4 km, odlučili napustiti svoj vjekovima stari utvrđeni grad i preseliti se u obalnu ravnicu. Upravo je na rtu firma “Marconi Telegraph Company” otvorila prvu radio stanicu na Balkanu 4. avgusta 1904. godine (3. avgusta – prim. prir).

Odašiljač velike snage komunicirao je s radio stanicom San Cataldo izgrađenom u Bariju u Italiji. Važno komunikacijsko središte postalo je vojni cilj u Prvom svjetskom ratu: radio je utišala austrougarska mornarica kada ga je krstarica “Zenta” pogodila 8. avgusta 1914.

Od 1965. godine, ogromni, okrugli tankovi benzinske luke koja je opsluživala prekookeanske tankere za naftu stoje na mjestu bivše radio stanice, naslagani jedan iznad drugog na terasastom rtu. Industrijski karakter može se vidjeti i na strani okrenutoj prema luci Voluica (i novom gradu), gdje je površinski rudnik u punom jeku, nedostojan ljepote planine: dolomit planine kopa se od početka 1900-ih, a u početku se koristio samo za lučki mol i izgradnju Novog Bara.

Gradnja molova započela je 1905. godine na mjestu drvenog mola izgrađenog za vrijeme osmanske vladavine između 1571. i 1878. godine. Dugi mol (250 m) od prirodnog kamena koji je tada izgrađen i danas postoji, iako je 1965. godine proširen 1800 m dugim lukobranom. Međutim, produbljivanje korita ispred mola naftne luke – nužno zbog povećanja veličine tankera – bilo je nestručno (jaružanje je išlo ispod temelja), te je stoga ugao mola potonuo (ovdje su sada vidljiva samo 3 od 4 reda prirodnog kamena koji se uzdižu iznad površine).

Teški uslovi

Sidrište je – iz sigurnosnih razloga – dostupno samo tankerima, a inače je zatvoreno za promet. Kamen temeljac novog grada položio je 8. maja 1908. knjaz Nikola, koji se ubrzo proglasio kraljem 28. avgusta 1910.

Kamenolom Voluica tada se koristio za izgradnju gradskih kuća. Međutim, rudarstvo nije napušteno ni kasnije: nakon Drugog svjetskog rata kamen je bio potreban za obnovu i proširenje luke 1960-ih, a potreban je i od tada, iako se danas uglavnom izvozi: od 1978. u Gabon u Africi, a od 1990. u Italiju. Do 1990. iz planine je iskopano više od tri miliona kubnih metara kamena. Ne samo krajolik, već i špilja Pristanska pećina, žrtve su intenzivnog rudarenja, dok kamenolom gleda na grad i inače slikovitu uvalu.

Iskusni ronioci ekspedicije – Turčin Bengiz Özdeleri i njegov tim, morski biolog Nesem Demiray, podvodni snimatelj Serdar Avci i njegov inženjer rasvjete Ozan Gümüş, te njihov podupiratelj, pripremaju se za ronjenje. Lokacija “Rumija” nalazi se odmah ispred benzinske pumpe Bar i kamenoloma na sjevernoj strani Voluice: olupina leži 100-110 metara istočno od sjeveroistočnog ugla starog mola (Stara obala) izgrađenog 1905. godine. Plutu za označavanje pozicije u vodu spušta veteran ronilac Slobodan Lekić, prvi istraživač olupine, koji pomaže kapetanu Bilgheanu Baydemiru što manevriše katamaranom, da odredi njenu lokaciju.

Čim uže pričvršćeno za olovni teg dotakne dno, propeleri se zaustavljaju i ronioci se spuštaju jedan za drugim. Iako je more i prilično toplo za to doba godine – oko 15 stepeni – radi zaštite od hladnoće, ronjenje je moguće samo u toplinski izolacijskim i vodootpornim, takozvanim suvim odijelima. Čim posljednji ronilac napusti brod, članovi tima još jednom u vodi provjeravaju opremu i zalihe kiseonika, a zatim rone. Plutača koja pluta na površini ubrzo je okružena samo mjehurićima koji izbijaju na površinu zbog njihovog disanja.

Pilot drona i ronioci

Privremeno smo ostavljeni sami na brodu. Međutim, nema govora o mirnom čekanju: Muhammet Cuver, pilot drona filmske ekipe, priprema svoju letjelicu opremljenu kamerom za vježbanje snimanja eksterijera, što će biti potrebno kada se ronioci vrate na površinu za sat vremena. Njegov stroj se brzo diže, više od jarbola našeg broda, a zatim napravi nekoliko probnih krugova.

To vjerovatno nije mali zadatak, s obzirom na bezbrojne opasnosti i zabrane industrijskog područja. Uostalom, u prvom planu površinskog kopa, na južnom keju lučkog bazena, rade dvije nove dizalice: njihove duge ruke koje se njišu naprijed-natrag služe i kamenolomu i brodovima usidrenim uz gat, čekajući utovar. Jedna od dvije dizalice trenutno utovaruje otpadni metal u skladišta teretnog broda od 1200 tona, dok druga radi na hrpi ugljena od 100-120 000 tona koja čeka utovar.

Slična je situacija i na zapadnoj strani: devet čeličnih rezervoara benzinske luke kapaciteta 1400, pet kapaciteta 5000 i četiri kapaciteta 25 000 kubnih metara dovoljan su razlog da se nad njima proglasi zona zabrane leta. To se odnosi i na sidrišta namijenjena utovaru cementa i tekućih tereta na zapadnoj strani starog mola, odmah pored našeg broda. Muhammet zato mora biti vrlo oprezan.

Dok Muhammed promatra let svog aviona, ja gledam tužni panj Volovice, pitajući se zašto su na ovom mjestu neusporedive ljepote 1905. godine pomislili da će stanovnici novog grada koji će se graditi dobiti ovaj strašni krajolik na dar kada gledaju kroz prozore svojih novoizgrađenih kuća. Međutim, nema puno vremena za razmišljanje, jer mjehurići koji se množe oko plutače ukazuju na to da su se ronioci na kraju svog putovanja oko olupine Rumije vratili na uže koje vodi na površinu i da će uskoro započeti svoj uspon.

Nismo razočarani: nakon pola sata, sva četiri ronioca su ponovo s nama, na baznom brodu. Nakon što su osigurali svoje fotoaparate, riješili se peraja, boca, rukavica i ronilačkih odijela – dok se detaljna zajednička evaluacija rezultata ne obavi naveče u hotelu – usmeno obavještavaju o svojim prvim utiscima i daju kratak pregled svojih iskustava na dubini.

Rumija iz Zaze

Olupina “Rumije” poznata je otkako su je potopile jedinice mornarice, stoga nema potrebe za potragom, već praćenjem stanja i promatranjem promjena. Položaj nalazišta i mala dubina u luci izlažu ostatke stalnoj opasnosti, a njihovo stanje se shodno tome brže pogoršava nego stanje olupina u dubljim vodama. Budući da su ostaci kraljevske jahte 1967. službeno proglašeni zaštićenim kulturnim dobrom, ovaj rad je također od presudne važnosti za moguće konzervacijsko spašavanje (oživljavanje raznih predmeta iz olupine).

Osim toga, opsežno međunarodno istraživanje olupina – provedeno u tursko-mađarsko-crnogorskoj saradnji – služi i razvoju odnosa između savezničkih i suprotstavljenih strana u Prvom svjetskom ratu, što je upravo osnovna ideja našeg podvodnog filmskog projekta koji je pokrenuo Bengiz Özdeleri.

Brod je izgrađen 1900. godine u Škotskoj i bio je u vlasništvu Britanaca do 1905. godine: kao jahta jednog od najprestižnijih brodograditelja tog vremena, Sir Williama Beardmorea, pod imenom “Zaza”. Godine 1904. kupio ga je turski sultan Abdul Hamid II u zamjenu za njegovu neutralnost prema Turskoj.

Jahta, vrijedna 12.610 britanskih funti (otprilike 14.000 turskih lira, 300.000 austrougarskih kruna, odnosno 3,1 milion eura), stigla je u južnu vojnu luku Austro-Ugarske, Cattaro (danas: Kotor, Crna Gora), početkom novembra  1904, a zatim je predana crnogorskim vlastima u luci Antivari, današnji Bar, 19. novembra 1904. Međutim, dar nije ispunio nade koje su se uz njega vezale: Crna Gora je ušla u Balkanske ratove 1912 – 1913. kao protivnik Turske, a brod – koji je u međuvremenu preimenovan u “Rumija”- u sukobu je obavljao zadatke pomorske dostave i vojnog prevoza.

Kobni napad

Na početku Prvog svjetskog rata čekala je ista uloga: nakon crnogorske objave rata Austro-Ugarskoj 5. avgusta 1914, odigrala je ključnu ulogu u prevozu ratnog materijala kao jedini pomorski parobrod u zemlji. Doprema koju su saveznici namijenili Srbiji često se prevozila manjim jedrenjacima: njih je “Rumija” po mirnom vremenu vukla u luku. Austro-ugarska mornarica zato je u nekoliko navrata pokušala izvesti napad na brod – 14, 21. februara i 1. marta 1915. Martovska operacija na kraju je okrunjena uspjehom.

Akciju su izveli razarači “Csikós”, “Streiter” i “Ulan”, kao i torpedni čamci “TB-57” (Albert Heinz-Erian shgy.), “TB-66” (Guido Magerl von Kufheim shgy.) i “TB-67” (Johann Ressel shgy.), koji su u ponoć napustili bazu u Kotoru pod zapovjedništvom zapovjednika poručnika Alberta Heinza-Eriana. Prepad su čamci trebali izvesti pod zaštitom razarača, koji su prvenstveno trebali voditi paljbu s obalnim baterijama, privlačeći pozornost topništva sve dok torpedni čamci ne uđu u luku.

U 02:30:00, na kraju olujnog, kišovitog noćnog putovanja otežanog jakim udarima vjetra, austrougarski ratni brodovi stigli su u zoru pred Antivari, gdje se odvijala operacija:

Hiljadu metara od rta Voluica, “Csikós”, 2000 metara sjeverozapadno od njega, “Streiter”, i na istoj udaljenosti zapadno, “Ulan” su zauzeli vatrene položaje nasuprot obalnim baterijama, koje su nekoliko minuta kasnije otvorile vatru na brodove, što su pokušavali zaslijepiti crnogorske topove svojim reflektorima.

U međuvremenu, tri austrougarska torpedna čamca, napredujući punom parom blizu obale iz smjera rta Crni Rt, počela su prodirati u luku, koristeći zaklon koji je pružala sve intenzivnija oluja. Kako su brodovi stigli do luke, kiša je prestala, a vjetar je rastjerao oblake, dok je mjesečina jarko i jasno osvjetljavala luku. “TB-57” je zatim lansirao tri torpeda u smjeru mola. Oni su pogodili mol otprilike trećinu njegove dužine od obale, oštetivši ga.

Crnogorske obalne baterije zatim su prebacile vatru s razarača na otvorenom moru na tegljače u luci, koji su pokušali vratiti topovima od 47 mm što su im bili na raspolaganju. Laka baterija smještena u blizini kraljevske ljetne rezidencije, palate “Topolica”, takođe se pridružila pucnjavi, privlačeći vatru tegljača.

“TB-66” se u međuvremenu približio netaknutom dijelu mola blizu obale, gdje se njegov odred za rušenje iskrcao pod zaštitom mitraljezaca s druga dva jedrenjaka kako bi izvršio zadatak. Diverzantska skupina postavila je tri morske mine u liniji obalnih skladišta, zatim provalila u skladišta, gdje su pronašli veliku količinu žitarica, koje su zapalili, a zatim se vratila na jedrenjak bez gubitaka. Zamjenik zapovjednika “TB-57”, poručnik Paul Meixner, u međuvremenu se prebacio na “Rumiju”, iz koje je već pobjegla njegova vlastita posada. Brod je bio privezan uz obalu, ali sidro se nije moglo podići, jer brodski kotlovi nisu bili zagrijani, pa se parno vitlo sidra nije moglo staviti u pogon. Sidreni lanac je stoga raznesen granatom, a brod, oslobodivši se sidra, počeo je plutati bez snage motora prema sjeveroistoku, tj. prema obali, prema crnogorskim topovima.

U 03:25:00, torpedni čamac koji se približavao jahti bacio je vučno uže, ali ga nije mogao osigurati u žestokoj oluji. Kako se domet obalnih baterija brzo smanjivao, smanjivala se i mogućnost tegljenja “Rumije”. Poručnik Albert Heinz-Erian stoga je naredio svojim ljudima da se vrate, a “TB 57”, koji ih je preuzeo, naredio je da torpeduje jahtu.

03:45:57: “TB-57”, koji je preuzeo austrougarsku posadu, odmaknuo se i ispalio torpedo na “Rumiju” s udaljenosti od 200 m, koji je pogodio u sredinu broda, malo ispred lijevka što je silinom eksplozije prepolovljen, tako da je odmah potonuo.

04:00:00: Torpedni čamci okrenuli su se i isplovili iz luke na otvoreno more, gdje su se pridružili razaračima. Iako su u završnim fazama operacije granate bijesno pucajućih crnogorskih topova pale u vodu vrlo blizu brodova, nisu postigle direktan pogodak, samo su šrapneli pali na palubu, ali nisu uzrokovali nikakve tjelesne ozljede ili materijalnu štetu.

04:05:00: Jedini uspjeh crnogorskih topova bilo je uništenje čamca “TB-57”, koji je bio napunjen eksplozivom kako bi se razbio sidreni lanac Rumije, ali u sve žešćoj pucnjavi nije bilo vremena da ga se vrati na brod. “TB-66” pokušao je odvući čamac iz luke, ali jedna od crnogorskih baterija postigla je direktan pogodak, razbivši prazan čamac u komade.

04:15:00: Brodovi su se okrenuli prema sjeverozapadu i otplovili prema Kotoru, južnoj austrougarskoj pomorskoj bazi.

Sudbina olupine

Potapanje “Rumije” paralizovalo je ratne transporte Antante prema Srbiji preko Crne Gore i onemogućilo dalje snabdijevanje francuskog topništva stacioniranog u crnogorskim planinama, kako bi se ometala austrougarska pomorska baza u Boki Kotorskoj. To je pridonijelo invaziji austrougarske 3. i 8. armije predvođene Hermannom Kövessházijem Kövessom u to područje i porazu crnogorske vojske 23. januara 1916.

Brod je potonuo u vodi dubokoj 14 m, s gazom od 4 m, a njegovi 20 m visoki jarboli virili su iz vode, jedva 100 m od mola Antivari. Budući da je olupina bila prepreka za brodove koji su opskrbljivali austrougarsku vojsku koja je okupirala Antivari, gotovo je sigurno (iako do danas nije pronađen pisani izvor) da su jarboli – ili barem njihovi gornji dijelovi – uklonjeni. U svakom slučaju, više nisu vidljivi na fotografijama luke u blizini starog mola iz marta 1918.

Olupine su dugo bile zaboravljene nakon Prvog svjetskog rata. Ponovo su otkrivene tek nakon Drugog svjetskog rata i naknadne obnove, kada je 1965. trebalo biti proširenje luke Bar. Dvije godine vodila se rasprava o tome što učiniti s olupinama – čak je predloženo i njihovo uklanjanje – i konačno su 1967. stavljene pod zaštitu, a brodska ruta do naftne luke označena je lijevo od olupine, do kontejnerskog terminala desno. Radovi jaružanja koji nužno prate povećanje veličine teretnih brodova koji posjećuju luku, ali posebno okretanje velikih morskih plovila, nisu ostavili olupinu netaknutom, čije je propadanje ubrzano i poteškoćama nadzora i regulacije (pljačka olupine) tokom razdoblja koje je pratilo raspad Jugoslavije između 1991. i 2003. godine.

Situaciju nakon pljačke lokacije dodatno je pogoršalo ukidanje sankcija između 2003. i 2025. godine, što je povećalo aktivnost luke i mogućnost da olupinu gaze veliki brodovi koji dolaze i kreću se oko luke. Sve veće zagađenje smanjuje vidljivost, a od 2016. snimanje je gotovo nemoguće.

Važni rezultati

Sve su to potvrdili ronioci koji su se upravo vratili na naš brod s ronjenja: prema njihovim riječima, more u luci je u biti industrijska voda, s puno čestica zagađivača. Osim toga, mekani sediment se lako uzburka, što takođe smanjuje vidljivost.

Situaciju je dodatno pogoršalo vrijeme prethodne nedjelje: od srijede do petka neprestano je padala kiša, tako da se u zoni miješanja slatke i slane vode različite gustoće blizu površine mora razvila refrakcija svjetlosti, koja je skrenula sunčeve zrake koje padaju u more (pod malim uglom u decembru), što je rezultiralo još nižom vidljivošću. Ronioci su izvijestili da, ako se udalje više od metar i po jedan od drugoga, više ne mogu golim okom uočiti prisutnost svog pratitelja.

Uprkos tome, odgovoreno je na nekoliko pitanja – postavljenih tokom brifinga prije ronjenja:

Na primjer, bilo je potrebno upoznati se s trenutnim uslovima dna, budući da se luka stalno jaružava. Budući da ne postoji prirodni površinski tok vode koji uliva u lučki bazen, zamuljivanje lučkog bazena takođe se događa drugačije, ali je primjetno: sediment, slijedeći prevladavajući smjer vjetra koji pomiče vodu, nakuplja se u jugozapadnom uglu lučkog bazena (odmah blizu gatova ispred kamenoloma koji se koristi za utovar suvog rasutog tereta – tj. lokacije), pa je redovna aktivnost jaružanja stalni izvor opasnosti u području oko olupine. Zahvaljujući radu ronilaca, otkriveno je da olupina leži na blago nagnutom terenu: pramac je prekriven vodom na dubini od 13,6 metara, a krma na 12,3 metra. Ovo je u biti podvodno uzvišenje, budući da je voda svugdje drugdje oko olupine dublja (osim u spomenutom jugozapadnom uglu, gdje se luka zamuljila do 6,0 metara).

Osim toga, postojalo je i temeljno pitanje na koje je trebalo odgovoriti: što je ostalo u olupini nakon decenija pljačke i nenamjernog oštećenja (je li uopšte išta ostalo), što bi, s obzirom na njenu istorijsku vrijednost, po potrebi moglo biti predmet konzervatorskog spašavanja (nakon restauracije moglo bi se ukloniti i smjestiti u muzej). Kao takav artefakt identifikovan je glavni brodski motor, trocilindrični klipni parni stroj, koji stoji u sredini broda, ispod gornje palube, prekriven sedimentom do polovice visine, a koji bi se, nakon čišćenja i konzervacije, mogao prezentirati na potpuno isti način kao i motor torpednog čamca iz tog vremena izložen u Bečkom tehničkom muzeju.

Konačno, trebalo je razjasniti i veze i odnose između pojedinačnih dijelova razbijene olupine, jer ni prve sonarne snimke snimljene 1967. godine, niti najnovije sonarne snimke snimljene 2024. godine u saradnji sa Univerzitetom Crne Gore i Institutom za hidrometeorologiju i seizmologiju Crne Gore – provedene u hrvatsko-crnogorskom partnerstvu s finansiranjem EU-a u vrijednosti od 1,0 milion eura – ne pružaju dovoljno detaljnih informacija. Na temelju sonarnih slika možemo znati samo da se pramac razbijene olupine odmaknuo i lagano pomaknuo udesno od krme – njihove uzdužne osi se ne podudaraju i smjerovi su im pod uglom jedan prema drugome – ne samo da više nema nadgrađa na brodu, već se i bivša gornja paluba urušila. Drugim riječima, danas je u biti vidljiva samo oplata trupa, sve ostalo je prisutno u olupini i njezinoj okolini kao krhotine. Međutim, pregled tih krhotina (osim ako ne koristimo najmodernije podvodne 3D skenere) moguć je samo ronilačkom tehnologijom. Iz te perspektive, interpretativni pregled metalnih dijelova koji su se savijali naprijed-natrag tokom eksplozije torpeda i sve bržeg urušavanja broda takođe je bio uspješan, pružajući detalje poput prethodno spomenutog parnog stroja i spojnih cijevi, ili identifikaciju bočnih i palubnih rebara s mjesta loma koje je brod prepolovilo, te koljena koja ih spajaju. Takođe se pokazalo da je i kormilo broda sada otkinuto sa svog mjesta: na mjestu je ostao samo stup kormila. Propeler je, međutim, još uvijek tu: tri od njegove četiri lopatice jasno su vidljive (jedna u uspravnom položaju, dvije na morskom dnu, na desnoj i lijevoj strani broda).

Proces rekonstrukcije dizajna

U prvom koraku zabilježene su poznate glavne dimenzije – dužina, širina, gaz – te je određen redosljed otvora, što je adekvatno potkrijepljeno savremenim fotografijama. To je otkrilo, na primjer, gdje su se na brodu nalazili prozori ili otvori (tj. strukturni elementi koji se nisu mogli zamijeniti, pa se njihova prisutnost mora uzeti u obzir kao dano tijekom rekonstrukcije dizajna).

Nakon toga, sljedeći korak bio je identifikovati strojne jedinice poznatih dimenzija (npr. kotao, parni stroj itd.), na temelju dimenzija i položaja prozora i otvora, bilo je moguće odrediti minimalne prostorne zahtjeve strojeva. To je otkrilo položaj kotla i parnog stroja, priključnih strojnih jedinica te tlocrt, veličinu, prednje i završne zidove prostorija koje su ih smjestile (istodobno, veličinu preostalog prostora u koji su morale stati sve ostale poznate funkcije).

Konačno, u trećem koraku, bilo je potrebno razjasniti koje su tipične karakteristike unutrašnjeg rasporeda poznate s drugih brodova iz tog razdoblja (npr: funkcija, položaj, broj salona, ​​odnosno veličina, smjer otvaranja unutarnjih vrata, veličina, smjer uspona stepenicama, broj, veličina, oprema tipičnih prostorija broda itd.), koje se ne mogu zanemariti ili drugačije primijeniti tokom rekonstrukcije nacrta “Rumije”. Iz toga je bilo moguće zaključiti o funkciji, položaju, veličini i opremi ostalih prostorija broda izvan strojarnica (tj. što je još moralo biti u brodu osim motora).

Sljedećeg dana, naš tim će se vratiti na lokaciju kako bi provjerio rezultate prethodnog dana završnim kontrolnim ronjenjem i, ako je moguće – ako se vidljivost u međuvremenu poboljšala – proširio dostupnu vizualnu bazu informacija o olupinama dodatnim slikama.

Spontano izgaranje na obali

Međutim, kako se približavamo lokaciji, zadržavamo dah: primjećujemo da tanki pramenovi dima tu i tamo izranjaju iz hrpe ugljena koju smo vidjeli dan prije, nagomilane na obali ispred kamenoloma, spremne za otpremu, njihove tanke serpentine hirovito plešu na laganom povjetarcu: Spontano izgaranje!

Nagomilani ugljen sposoban je za samozapaljenje i ne zahtijeva nikakav vanjski katalizator za svoje izgaranje. U zatvorenom prostoru (na primjer, kada se utovari u skladišni prostor broda), ne proizvodi dim niti bilo koju drugu pojavu koja bi ga brzo učinila očitim, pa predstavlja veliku prijetnju brodovima, budući da se spontano samozapaljenje, koje uzrokuje požar s tinjajućim sjajem na temperaturama većim od 500 stepeni, može dogoditi nedjeljama prije nego što se požar otkrije, a budući da metalni konstrukcijski elementi brodskog trupa, izloženi ekstremnoj toplini, mogu omekšati, izgubiti čvrstoću te se saviti ili slomiti.

Istorija brodarstva poznaje nekoliko slučajeva kada je samozapaljeni ugljen uzrokovao nesreće ili ozbiljne tragedije, a jednom je čak i izbio nad njim (okidač za Špansko-američki rat 1898. bila je eksplozija bojnog broda “USS Maine” u havanskoj luci, što je kasnije objašnjeno kao španska sabotaža kako bi se ublažila odgovornost brodskih ofciira, iako postoji osnovana sumnja da je netretirano samozapaljenje užarenog ugljena dovelo do aktiviranja municije uskladištene u blizini).

Uprkos tome, naši ronioci savjesno se pripremaju za svoj posao: odijevaju se i ulaze u vodu, kako bi se nakon sat vremena ponovno podigli na površinu, prema rasporedu prethodnog dana. Dok rade u dubini, sjaj ogromne hrpe ugljena sve je jači i jači. Uskoro jedva dišemo dok naš brod lebdi iznad mjesta, dok opsežno gorenje širi oštar dim posvuda.

Ako samo to nije dovoljno da se procijeni ozbiljnost situacije, najkasnije ćemo saznati koliko smo visoko kada dizalice na obali istovremeno oglaše svoje signale za nuždu. Kolos strojeva stupa u akciju. Jedan od njih pruža svoju granu prema gustom oblaku dima koji se diže iznad tinjajućeg gnijezda, zatim njegova širom otvorena dvostruka kašika nestaje u dimu, samo da bi se ponovo pojavila, zatvorena, puna ugljena, koji premještaju na drugu točku na odlagalištu u pokušaju da ugase tinjajući ugljen. U međuvremenu, druga dizalica spušta kašiku u more, koristi je za podizanje vode, a zatim se okreće prema obali i posipa njezin sadržaj po ugljenu iznad tinjajućeg gnijezda.

Ronioci su se vratili. Svi zadovoljno sliježu ramenima, a dok se spremaju presvući i osigurati opremu, kapetan Bilgehan diže sidro: nećemo čekati da se situacija na obali pogorša. Osim toga: imamo posla na sjeveru, u Kotoru, a odatle moramo doći do Cetinja na kopnu kako bismo posjetili muzej dvorca koji prikazuje život kralja Nikole. Oblaci se skupljaju nad masivom Rumije. Odlazimo taman na vrijeme.

*-**

Članovi ekspedicije i filmskog projekta: Bengiz Özdeleri  – arhitekt, dizajner, osnivač i vlasnik “Beng’S Production”, nezavisne kreativne agencije i produkcijske kuće sa sjedištem u Turskoj, specijalizovane za podvodno snimanje i produkcijske usluge. Trideset pet godina radi širom svijeta sa setovima, kamerama i komunikacijskim sistemima za produkciju programa; Ahmet Kücükkayali diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta Mimar Sinan. U industriju je ušao 2000. godine svojim kratkim filmovima, režirao je komercijalne filmove između 2003. i 2006, a onda osnovao “Era Creative Film” za produkciju nezavisnih dugometražnih filmova i dokumentarnih filmova; Selma Babayić diplomirala je turski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Prevodi s turskog na jezike bivše Jugoslavije. Od 2019. radi kao producent na filmskim projektima u Era Creative Group; Dragan Gačević iz Herceg Novog, vlasnik Ronilačkog centra “Marina”, tehnički ronilac, profesionalni instruktor ronjenja, bivši vojni ronilac, pripadnik 82. pomorskog centra, specijalne jedinice Jugoslavenske mornarice, autor knjige i dokumentarne serije “Crna Gora pod morem”, autor 30-ominutnog ronilačkog filma “Potopljeni brodovi Rumije”, snimljenog 2012. godine;  Slobodan Lekić iz Šušanja, istaknuti crnogorski ronilac poznat po svojim podvodnim arheološkim istraživanjima. Prvi je zaronio kod olupine “Rumije” 1973. godine; Princz Ágoston je kreativni producent iz Budimpešte s preko 20 godina iskustva u snimanju filmova, 2D i 3D animaciji, vizualnim efektima i postprodukciji. Profesionalni supervizor vrhunske AAA kinematografije videoigara (Assassin’s Creed, League of Legends), sudionik u pokretanju novih podružnica za vizuelne efekte i virtuelnu produkciju; Dr Tamás Balogh je advokat specijalizovan za socijalno osiguranje i zaštitu spomenika, rođen i obrazovan u Segedinu, široko priznati pisac pomorske istorije i istraživač brodoloma. Njegov profesionalni pisani rad uključuje knjige (8), članke (56 članaka), objave na blogu (405 objava na blogu), izložbe (40 stalnih i privremenih izložbi) te izradu brojnih pomorskih grafika i tehničkih crteža.

The post National Geographic o snimanju međunarodnog dokumentarnog filma o jahti Rumija first appeared on BARinfo.

Kad pričam o ovoj kući i danima provedenim tamo, svi se čude kako sam mogla zapamtiti toliko detalja kad sam imala svega tri–četiri godine. Ratno vrijeme, a mi ispred kuće sjedimo bezbrižni (barem je meni tada tako izgledalo), brojimo zvijezde i slušamo Čolićevu “Čija je ono zvijezda” na tranzistoru koji je tata nekako spojio na akumulator. Mislim da sam od tada počela da slušam i volim tog čovjeka.

Tamo sam prvi put vidjela magare i, po nekoj TV emisiji, dala mu ime Risto. Umjesto mačke i psa, on mi je bio ljubimac. Poseban doživljaj bio je odlazak na bunare, gdje smo metalnim kanticama vezanim konopom zahvatali vodu i sipali je u bidone obložene stiroporom. Nije bilo ljepše vode za popiti!

Kako sam bila najmlađa, svi su gledali da me zabave, a posebno su mi u sjećanju ostali Đeljo i njegova sestra Mara. Tada nisam ni znala da postoje osobe sa posebnim potrebama – oni mi nisu tako djelovali. Iako puno stariji, činilo se da se jednako dobro igramo. Od Đelja sam naučila da “pucam” listom (palcem i prstima se napravi krug, u njega se stavi list, pa se drugom rukom, blago zaobljenom, udari preko njega… kako je to pucalo).

Na ulazu u kuću bilo je ognjište, sa crnim loncem po sredini i tronošcima. Desno kuhinja, sa niskim stolom i drvenim, polukružnim stolicama, đe nas je majka redovno okupljala – a đe drugo no za sofrom. Na sprat se dolazilo širokim drvenim stepenicama – gore se nalazio crveni ormar i dva – tri metalna kreveta. Pored mog je bio prozor kroz koji sam gledala zvijezde, a majka nam je prije spavanja, uz plavu petrolejku, čitala i pričala priče. Sve je to u mojoj glavi ostalo kao nešto veliko, divno… sveto!

***

Prije nekoliko dana sanjala sam da sam opet bila gore. Od tada me držala želja da stvarno odem. I danas sam to i uradila – jedva sam uspjela da nađem kuću. Porušena, obrasla dračama… pod od sobe i krov samo što se ne uruše. Sve polomljeno. Kažu, lovci su ulazili, nasilno očigledno. Stvari nema…

Samo sam uspjela da nađem jedan plavi tronožac (samo sa jednom nogarom) i fenjer. Ništa nije isto kao što je ostalo u mom sjećanju.

Ni kuće, ni čovjeka. Čak se i murva koja se nalazila iznad, i po kojoj bih znala da smo stigli, osušila. Pred tim prizorom bilo je teško ne zaplakati.

Zamolila sam AI da mi restaurira kuću, pa sad zamišljam da ponovo boravim tamo.

The post Darija Jelić: Dedići, od djetinjstva do AI realnosti first appeared on BARinfo.

Sve je u Starom Baru slojevito nasloženo jedno preko drugog – poput palimpsesta, čiji tragovi svjedoče da Kneževa palata ne pripada samo istoriji, nego upravo i ovom trenutku u kojem se ponovo rađa, dok se zraci sunčeve svjetlosti razbijaju o srednjovjekovne zidine.

Nakon četiri i po mjeseca arheoloških istraživanja na Kneževoj palati, koja će ovih dana biti okončana, ekipa predvođena arheologom Mladenom Zagarčaninom prošle nedjelje pronašla je dvojnu grobnicu na tom lokalitetu u Starom Baru.

“Pronašli smo nepoznati manastir u Starom gradu, a on je bio u građevini koja je nekada bila poznata kao Kneževa palata. To znači da je pretpostavka o prvoj fazi kao manastiru ili konventu potvrđena. Postoji indicija i da su na drugim mjestima, gdje su ostali samo tragovi, grobnice… Samo što su sada prazne”, priča za “Pobjedu” Zagarčanin, kojeg je ekipa rano izjutra zatekla u radnoj atmosferi sa svojim timom na arheološkom lokalitetu.

Dodaje da je manastir iz 14. vijeka, te da je vjerovatno katolički.

“Prva faza je grobnica u okviru manje kapele koja je služila manjem manastiru, nekoj kenovijalnoj zajednici… Onda se ona niveliše i umjesto grobnice, koja može da postoji još od kraja 13. vijeka, gradi uljara sa sistemom za skladištenje i čuvanje ulja”, objašnjava on.

U jednoj od prostorija Kneževe palate ekipa je iskopala srednjovjekovni kameni mlin, kao i santrač u uglu prostorije. Strukture koje su najvjerovatnije služile za skladištenje maslina i maslinovih produkata, priča Zagarčanin, stradale su u požaru otprilike krajem 14. i početkom 15. vijeka.

“Onda se cijeli prostor nivelisao. Sve se to na neki način preobrazilo u novi prostor koji je napravljen isključivo za produkciju maslinovog ulja. Unutra vidite osnovu, odnosno trapetum. U sredini je osovinska greda koja je bila vezana za gredu santrača od gornje konstrukcije poda i za tu gredu je bila osovina u koju je ubačen točak za mljevenje. Znači, okretanjem te osovine okretao se i sam točak oko ovog kruga i tako su ubacivali masline i onda se sve to mljelo”, objašnjava on.

U jednom trenutku, priča Zagarčanin, iz nepoznatog razloga “mijenja se cijela filozofema ovog prostora”.

“Oni zatrpavaju sve ovo, vjerovatno dolazi do problema sa mlinom zbog toga što se on zbog vremena i zbog slijeganja cijele strukture izvitoperio i vjerovatno nije mogao da se okreće onako kako bi to trebalo da bi funkcionisao na onaj način kako je najbolje, odnosno kako bi donosio što više proizvoda”, kaže Zagarčanin.

On podsjeća da su 2007. i 2009. godine zajedno sa Univerzitetom Ca’ Foscari iz Venecije pokrenuli neka mala sondažna istraživanja gdje su otkrili da je to prvo bila vojna kula, da je ovaj objekat bio naslonjen na spoljni bedem iz 14. vijeka koji je ovuda prolazio prije ovih venecijanskih bedema koji se vide sada i da su polako u jednom procesu između 14. i kraja 15. vijeka uz taj bedem nadograđivali prostorije.

“Prvo jedna prostorija sa istočne strane i ova prostorija ovdje sa južne strane”, pokazuje Zagarčanin, dodajući da pronalaze ogromnu količinu najrazličitijih materijala.

“Pronalazimo ogromnu količinu pokretnog arheološkog materijala, izvanredne posude koje su urađene u sjevernoj Italiji, u najboljim italijanskim ali i španskim radionicama, a jedan dio u tadašnjim vizantijskim radionicama na Korintu. Ono što smo mi proširili ovim iskopavanjima jeste da se ovdje radi stvarno o jednom izvanrednom objektu koji ima nekoliko faza”, objašnjava on.

Nakon faze obilježene proizvodnjom maslinovog ulja, ističe Zagarčanin, dolazi do toga da se ovaj prostor jednostavno ostavlja i u jednom trenutku on služi kao mjesto gdje se baca otpad, koji vidimo u mnogobrojnim gajbicama u koje ih je arheološki tim sakupio.

“Tako da u tom otpadu koji je prepun materijala, kostiju prije svega, raznih predmeta, ima puno keramike i metalnih predmeta. Takođe, veliki broj raznih vrsta nakita – prvenstveno prstenja, naušnica, veliki broj autonomnih folara primorskih gradova, vizantijskog novca, novca Mletačke republike, Zadra, Bara, Skadra, svih mogućih gradova s kojima je Bar trgovao u to vrijeme. Ali ono što je možda i najznačajniji i najvažniji nalaz od svih tih pokretnih nalaza koje smo našli jeste jedna ogromna količina zgure, znači tog nekog otpada od topljenja”, kaže Zagarčanin. Priča nam kako prvobitno nijesu znali od čega je ta zgura, jer su našli polufabrikante, odnosno deformisanu đulad od topa…

“Prvi put dokazali smo proizvodnju đuladi, odnosno topovskih projektila u srednjem vijeku na jednom našem lokalitetu. Možemo slobodno da uzmemo i sve gradove na Jadranskom moru, nigdje nema posvjedočena proizvodnja. Ovo je služilo za bacanje tog istopljenog materijala, polufabrikata, zajedno sa bacanjem ostalog smeća, do jednog trenutka kada su oni ponovo odlučili da ovaj objekat stave u funkciju i onda su ga nivelisali do ovog nivoa koji vidite sada”, govori Zagarčanin pokazujući na gajbe prepune zgure, pa dodaje da je to vjerovatno povezano sa venecijanskim periodom i venecijanskim zidom koji se tu nalazi.

“Tako da se proizvodnja, odnosno topionica sigurno nalazila van grada, pošto smo bili na ivici te druge i treće faze gradskih bedema, vjerovatno je negdje bila uz gradski bedem, ili blizu njega, jer ne bi moglo da se živi u gradu od tih topioničarskih isparenja”, objašnjava on.

Zagarčanin pokazuje tačnu liniju i sloj gdje se vidi dokle je srednjovjekovno zidanje i odakle počinje kasnije zidanje iz raznih drugih perioda. Nakon venecijanskog perioda, nalazi se sloj u kojem se naziru tragovi Otomanske imperije.

“Kada dolaze Turci, u tom periodu, ovdje je bio po sredini jedan veliki stub, ovdje se otvaraju velika vrata, pravi se ova kaldrma koju sada vidimo i cijeli prostor postaje jedna konoba, vjerovatno za radionicu, za neki zanat koji je tada postojao u Starom gradu, tako da ovdje nastavlja da se živi”, priča on. Ono što je nevjerovatno, prema njegovim riječima, jeste činjenica da u prostoriji za koju su očekivali najviše materijala nema uopšte srednjeg vijeka, nego sve počinje od 17. vijeka, kada dolazi do zatvaranja svih otvora, prozorskih itd.

“Radi se jedna velika rekonstrukcija, da li je to period do Kandijskog ili Morejskog rata kada su katolici još mogli da budu u gradu, to ne znamo, ili se ona odmah prihvata od strane neke otomanske porodice i počinje da živi novi život, ni to ne znamo i vjerovatno nikad nećemo saznati”, s uzdahom izgovara Zagarčanin.

On objašnjava da svako arheološko saznanje upotpunjuje našu istorijsku sliku, zbog toga što je istorijskih podataka vrlo malo i jer su “na izdisaju”.

“Rabe se stari istorijski izvori i u tom nekom hijatusu jedino je arheologija ta koja može da nadomjesti i da pomogne istoriji da krene naprijed. Zbog toga je ovo veliki iskorak naprijed, jer ovdje vidimo cijeli sistem, kontinuitet koji je neprekidan i koji se stalno nastavlja”, priča on. Otkriva i da su upravo tu našli i jednu bulu koja je stigla od nekog ugarskog plemića, koju još nijesu uspjeli paleografski da dešifruju i koja će najvjerovatnije pokrenuti proces novih saznanja određenih kontakata između Bara i velikih kraljevstava u okruženju.

“Već imamo određene konkretne, pisane istorijske podatke koji su pronađeni na ovom mjestu i koji će sigurno istoričarima pomoći da rekonstruišu sliku u određenom periodu. Sve je povezano. Svaki komad keramike koji je pronađen je povezan s određenim centrom”. pojašnjava on.

Zagarčanin dodaje da se znaju politički kontakti iz tog perioda – preko trgovine – sa kim se trguje a sa kim ne, ko ima monopol na određene proizvode…

“Možemo da kažemo da je izvađena ogromna količina materijala koja do sada nije pronađena u ovoj mjeri u Starom gradu. Mukotrpan rad nam predstoji, jer ovo je samo terenski dio, a onaj kabinetski će trajati puno duže… On će nam omogućiti da saznamo nešto mnogo više u tom periodu, jer ovo je objekat koji je napravljen u vrijeme Balšića, to je sasvim sigurno, a trajao je do kraja njihove dinastije. Poslije su Kneževu palatu preuzeli Venecijanci, pa je njima to otela Otomanska imperija, tako da svi ti procesi koji su ovdje nasloženi su nevjerovatna priča i poticaj za istorijsku nauku, naravno i za arheologiju prije svega”, zaključuje Zagarčanin entuzijastično.

Opština je, kako kaže Zagarčanin, pokrenula ovu izvanrednu inicijativu restauracije Kneževe palate, odnosno procesa izrade idejnog rješenja njenog prvobitnog izgleda.

“To će biti veliki poduhvat. Ali da bi se uradio jedan takav projekat moraju se prikupiti arheološki podaci. Mora sve da bude istraženo do žive stijene, da se dobiju svi mogući podaci o svim fazama života na ovom mjestu, pa tek onda da se krene u to neko projektovanje koje bi, nadam se, rezultiralo time da Kneževa palata služi svojoj namjeni. Ovo je nekad bilo predviđeno za etnografski i prirodnjački muzej. To bi bilo izvanredno da se nastavi u budućnosti i da ta ideja zaživi. Znači, da se povežu Arheološki muzej koji je ovdje pored – koji smo napravili prije tri, četiri godine i da se ovo uveže kao muzejska cjelina. Opština je tu stvarno uradila veliku stvar. Finansirala je ovaj projekat koji je izuzetno bitan, a koji je Kulturni centar iz Bara podržao. I mogu da kažem i da su i predsjednik Opštine Dušan Raičević i naša direktorica Sandra Grabež izuzetno zaslužni što mi evo prvi put vršimo najveće istraživanje u Starom gradu. Značajnu ulogu u projektu ima i upravnik Zavičajnog muzeja Goran Pajović”, kaže Zagarčanin.

Najdugoročniji cilj, prema njegovim riječima, jeste da se grad potpuno očisti od ruševina, bršljana i da se konzervira, ali i da se naprave još jedan ili dva objekta koje bi arheološka ekipa koristila…

Jedan od najdragocjenijih nalaza koje je ekipa predvođena Mladenom Zagarčaninom iskopala u Kneževoj palati jeste mala glinena figura Bogorodice Pijete iz 14. vijeka, koja u naručju drži Isusa Hrista, otprilike pola vijeka prije nego je Mikelanđelo Buonaroti počeo da kleše svoju “Pijetu“, jedno od najvećih remek djela svjetske umjetnosti.

“Ova figurica indicira da je ovdje postojala i neka radionica za pravljenje takvih figura. Pronašli smo nekoliko takvih, npr. raspeće Hristovo i još jednu Bogorodicu koja je malo lošije očuvana. Sve su glinene. Prvi put u Crnoj Gori – mogu da kažem i prvi put i na Jadranskoj obali – da je pronađena neka takva figurica”, ispričao je on.

Dževad Ferati iz Skoplja, koji je izvukao Pijetu, s oduševljenjem govori kako mu se prvi put desilo nešto tako.

“Neopisiv, zanimljiv osjećaj. Dođem u osam, kada počinjemo, dvije-tri lopate i naiđem na figuru. Čovjek kad nađe nešto značajno, onda on to zna. Odmah sam prijavio Mladenu da sam nešto lijepo našao i svi su se obradovali jer do tada ništa bolje od te figure nijesu pronašli”, prisjeća se Ferati.

Tokom prethodne dvije decenije, uzeći period od 2004. godine, Zagarčanin kaže da je u Starom Baru urađen ogroman posao.

“Te 2004. počeli smo projekat sa venecijanskim Univerzitetom Ca’ Foscari. Iskopavali smo do 2012. godine, objavili smo šest knjiga i istražili smo nekih 20 objekata u gradu. Onda nakon toga je došlo do male stagnacije 2012, tu su uglavnom bile neke intervencije, manja iskopavanja. Godine 2019. smo iskopavali mesdžid i otomansko groblje, kada smo ga spasili od urušavanja”, priča on. Prethodnih pet godina, prema riječima Zagarčanina, zahvaljujući Opštini Bar i projektima koje su pokrenuli uz podršku Kulturnog centra, potpuno se promijenila slika Starog grada Bara.

“Raščišćeno je 70 odsto ulica, imamo veći priliv novca… Još je 70 odsto grada neistraženo, neprohodno, ali ovakvim tempom, ako nastavi Opština, to će biti brzo završeno”, smatra Zagarčanin.

The post Život i smrt govore iz Kneževe palate first appeared on BARinfo.

Bilo je to veče sjećanja na najljepše školske dane, ali i više od toga. Ozarena i srećna lica, jos uvijek “dobro držeće” generacije, pokazala su da im turbulentne i teške devedeste godine, nakon bezbrižnih gimnazijskih dana, ali i mnoge lične bitke i nedaća, nisu oduzele ništa od vrijednosti na kojima su vaspitavani i koje su dijelili i prije četiri decenije – radost u “malim” životnim stvarima, druženju, prijateljstvu..

Ljiljana Dabanović, jedna od onih koja je najzaslužnija za redovna, jubilarna okupljanja, pozdravila je školske drugove i profesore sa istim utiskom: “Prošlo je četrdeset godina od kada smo maturirali, a večeras vidim ista ona lica iz školskih klupa – nasmijana i srećna, što me posebno raduje. Hvala što ste ovdje, što smo jedni drugima dio života, posebno pozdravljam naše drage profesore. Želim da se zahvalim u svoje i ime svih nas, Anici, Andru i Krstu, koji su najzaslužniji što smo večeras opet zajedno. I, zapamtite – mi nismo stariji, već samo iskusniji i zreliji. S godinama vrijedimo još više”, kazala je Dabanović.

Poruku generaciji uputila je i Anica Dabović.

“Lijepo je da se vidimo, družimo, podsjetimo na prošla i jače povežemo za buduća vremena, posebno danas kada svjedočimo da su se ljudi otuđili i zaboravili jedni na druge. Ne dozvolimo mi to. Budimo ona ‘stara’ garda koja prkosi novom vremenu i dokazuje da su druženje, razgovor i prijateljstvo jači od mobilnih telefona i društvenih mreža”, istakla je Dabović.

Zaslužni za ono što su bili i što su i danas, jesu i sjajni gimnazijski profesori, od kojih mnogi koji su predavali ovoj generaciji, nažalost, nisu živi. Četrdeset godina mature sinoć su sa svojim nekadašnjim đacima proslavili omiljeni među profesorima – Mira Vučićević, Rajko Ćalasan i Miloje Knežević.

The post Proslava 40 godina mature gimnazijske generacije 1984/85. first appeared on BARinfo.