Andrija Jovićević, u etnografsko-demografskoj studiji „Crnogorsko primorje i Krajina“ iz 1922. godine, piše o strukturi stanovništva Bara i Krajine, i šire, s područja Ulcinja, o naseljima, bratstvima, običajima, tradiciji na tome prostoru i njihovoj prošlosti, oslanjajući se primarno na usmene izvore, narodna predanja, porodična kazivanja, kao i na faktografiju.

Poseban značaj Jovićevićevog njegovog djela je u tome što je njegov autor vršio dugotrajna i složena neposredna istraživanja i ispitivanja na terenu i upoznao se sa običajima, kulturom, porodičnim pamćenjem, mentalitetom, te kazivanjem savremenika, uopšte sa istorijom prostora i stanovništva koje je proučavao. I njegovo djelo je nesumnjivo respektabilno i relevantno za proučavanje prošlosti Bara i okoline.

U navedenoj knjizi on piše o barskom i ulcinjskom stanovništvu, a u poglavlju knjige pod nazivom “Krajina” na stranicama 53, 54 i 55 kazuje i sljedeće:

Dragovići se nalaze do Tijane i leže niže od nje. Tu su brastva:  Radiškovići 10 i Kurtovići 6 – svega 16 domova.

Kostanja je odmah do Dragovića i ima 41 kuću (Vukovići 10, Milovići 3, Kolići 8 i Tomovići 20).

Madguš je pri stranama planinskog vijenca. Tamo su: Perezići 8 i Merovići 8 — svega 16 kuća.

Ramuša je dalje od Kostanje. Brastva su: Ramušići 12, Barjaktarovići 6 (nazvati po barjaku, koji je bio u njihovoj kući) i Kacići 10 svega- 28 kuća.

Ćurjan (ili Ćurilo) je iza Ramuše. Tu žive: Odžići 5, Bracovići 12, Čejovići 6 i Mujzići 8 — svega 31 kuća.

Runja je na strani između Ramuše i Ćurjana. Tu su brastva: Markovići 13 i Runjići 11 — svega 24 kuće.

Dalje se nastavljaju sela: Mali i Velji Ostros i Arbaneš. Ova su sela izrazbijana u dijelove, pa svaki dio čini maleno zasebno seoce.

Mali Ostros se dijeli na ove dijelove: Vrlić sa 23 doma (Adžimuratovići ili Barjaktarovići, nazvati po barjaku, koji je bio na toj kući, 8, Nikezići 6, Subrašnovići 6 i Cekovići 3), Ardolići 22 doma (Ardolići 13, Maršići 5, Redžovići 3 i Čeovići 1), Lađan 5 domova (Vuletići) i Kanaći 11 domova (Kanaći) – svega 61 kuća.

Velji Ostros se dijeli na dijelove. Njih čine brastva: Berjaši 11, Boljevići 8, Grdoči 5, Đenaši 11, Markaši 12, Madžuri 18, Peraši 10, Cukovići (ili Cukaj) 16 i Curovići (ili Curaj) 20- svega 113 domova.

Arbaneš se kao i Velji Ostros dijeli na grupe, koje su dobile imena po brastvima: Benčići 21 dom (Benčići 5, Vrući 2, Čeke 5, Doči 1 i osam kuća kojima se ne zna brastvena imena), Popovići 18 domova (Popovići 8, Boci 4, Đurovići 1 i Nikovići 5), Dodići (ili Dodaj) 23 d. (Dodići 12, Bulići 3 i Sefići 8), Đečbišrići 19 d. (Hasanj- čobanj 6 i Đečktroj 13), Kovači 19 d. (Kovači 10 i Redžovići 9) i Lekperi 11 (Lekperi, ali međusobno nijesu srodni) — svega 103 kuće. Kao što Lekperi nijesu međusobno srodni, tako i mnoga brastva po pojedinim dijelovima sela, koja nose jedno prezime, nijesu srodna. Manja su se brastva prislanjala uz veća i jača, pa su primala njihova imena, ne dajući tome nikakav značaj, a imajući od toga koristi.

Granica od 1873. god. ocijepila je bila Mali i Velji Ostros i Arbaneš od Krajine i prolazila pored manastirskih razvalina, slazeći na jezero. Prije ove granične podjele sva su se sela oko manastira svala Maršići.

Sela u Gornjoj Krajini imaju 428 kuća i sve su muhamedanske.

Donja Krajina se nalazi pored Skadarskog Jezera. Ovamo spadaju sela: Donji Murići, Bes, Bljaca, Bobovišta, Sijerča, Ckla, Zozanje i Široke.

Donji Murići su ispod Gornjih Murića, pri jezeru, na utoku suhog potoka, koji dolazi od Pinčića i Gornjih Murića. Brastva su: Palevići 4, Velovići 2, Ramuševići 6, Odžići 2 i Pelmanovići 1 — svega 15 kuća.

Bes je na putu od Donjih Murića, na potočini, koja dolazi od Bapsule. Ovdje su: Džaferovići 4, Veljovići 5, Likovići 3, Adovići 2 i Ćukovići 1 — svega 15 kuća.

Bljaca su pri povećem „limanu”, i tamo žive: Demirovići 9, Đonovići 4 i Dragovići 1 – svega 14 kuća.

Bobovišta su veće selo na obali jezera, na krševitom zaravanjku. Brastva su: Liharovići 3, Likovići 5, Džudžovići 2, Hajdarovići 6, Subašovići 5, Tafovići 3, Aručovići 5, Durakovići 9, Hasanđonovići 1 i Pervizović 1 — svega 40 kuća.

Sijerča su maleno selo do samog jezera, ispod Ćurjana. Ovdje žive: Usići 5 i Aliničići 3 – svega 8 kuća.

Ckla (arbanaški Skja, što znači „pravoslavni“) nalaze se dalje k Skadru, do jezerske obale. Dijelovi sela su: Demiri 9 (Štagaj 3, Đekaj 4 i Baca 2), Utići 9 (Utići 7 i Aruči 2). Perovići 8 (Cekovići 5 i Perovići 3) i Ljubani 16 (Lekaj 8, Šainaj 3 i Hodžaj 5) — svega 42 kuće. Neki se dijelovi spuštaju do jezera (Ljubani) a neki se uzdižu visoko (Demiri) i izdvojeni su krševitim brežuljcima. Jedan Štagaj se preselio u Kovače i danas se zove po imenu mjesta Kovač. Ovih primjera ima često u ovoj oblasti.

Zoganje su zbijene do jezerske obale ispod krševite i strme strane Goliša. U selu ima oko 80 domova i svi su, kao i u ostalim naseljima Gornje i Donje Krajine, muslimanske vjere. Od brastava nabrajaju: Čobaj, Prenaj, Rašaj, Zekaj, Brahaj, Metaj, Balanj, Ramcaj, Niljaj, Kukaj, Nreškaj, Mftaraj, Aruč, Likaj i druga. Najveća su brastva Ramcaj i Likaj. Mještani ne znaju, ili neće da pričaju, koliko je koje brastvo veliko”.

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (70) first appeared on BARinfo.

Prosvjetni radnik, učitelj, etnograf i pisac Andrija Jovićević (Riječki Grad-Rijeka Crnojevića, 8. II 1870 -Riječki Grad, 3. VII 1939), napisao je na Rijeci Crnojevića 1921. knjigu pod naslovom „Crnogorsko primorje i Krajina“, koja je 1922. objavljena u Beogradu, u izdanju Srpske kraljevske akademija nauka, odnosno, Srpskog etngrafskog zbornika i to pod uredništvom prof. dr akademika Jovana Cvijića, rektora beogradskog Univerziteta, a u okviru edicije „Naselja i poreklo stanovništva“.

Andrija Jovićević je bio sljedbenik istoriografsko-etnografske i antropo-geografske škole dr Jovana Cvijića i dr Jovana Erdeljanovića i istaknuti njihov saradnik. Bio je jako plodan i produktivan stvaralac i istraživač i autor brojnih vrijednih studija.

U navedenoj knjizi on piše o barskom i ulcinjskom stanovništvu, a u poglavlju pod nazivom “Krajina” na stranicama 52 i 53 kazuje: “Naselja u Krajini pregledaćemo od Seoca”.

Seoca se dijele na Donja i Gornja. U Donjim su: Lekići 56 d (domova – nap. N.A.), Dabanovići 42, Pajovići 9 i Markovići 1 svega 108 kuća; a u Gornjim: Popovići 36 i Perovići 36 svega 72 kuće. Ukupno u Seocima ima 180 porodica pravoslavnih.

Krnjice sastavljaju Donje i Gornje Krnjice. Dijelovi Donjih Krnjica su: Vučerakovići 21 d. (Vučerakovići 11, Vukići 8 i Markovići 2), Markovići 16 (Markovići 3, Vukotići 4, Stojovići 1, Joketići 2, Vukići 2 i Đonkovići 4), Brod 9 (Vučerakovići 4 i Vukići 5), svega 46 kuća. U Gornjim su Krnjicama: Pekići 13, Stojovići 9, Jovovići 2, Lukići 3, Savovići 3, Joketići 6 i Joličići svega 44 kuće. U Krnjicama ima ukupno 90 porodica pravoslavnih.

Gornji Šestani se dijele na Lukiće 14 (Đur-Perovići 2, Đonovići 4, Kolići 3 i Vučetići 5), Gurazu 17 (Dabovići 12 i Perčovići 5), Barejiće 4 (Bardić 1, Đokmarkovići 2 i Lukolić 1), Dediće 21 (Vukmarkovići 8, Đokmarkovići 5, Vučići 4, Đurovići 2, Martinović 1 i Dreković 1) i Marvučiće 2 – svega 58 porodica katoličke vjere.  

Donji Šestani su sastavljeni iz dijelova: Gornji Karanikići (ili Marnikaj) 20 d. (Stankovići 6, Đokvučići 3, Durovići 6 i Lukolići 5), Donji Karanikići 16 (Marđonovići 6, Perkalići 7, Đukđurići 2 i Lulić 1), Marstijepovići 13 (Marstijepovići 11 i Stankovići 2), Vučedabići 14 (Premovići 3, Nikovići 6 i Davidovići 5) i Đuravci 23 (Maljevići 9, Đurovići 6, Čelići 5 i Palevići 3) – svega 86 domova.

Dračevica pripada Donjim Šestanima, a dijeli se na Peciće 21 d. (Savići 4, Nikdrehovići 1, Lukići 5, Malići 1, Nikpalovići 7 i Unkaševići 3), Dračane 12 (Nikđonići 2 i Pekići 10) i Poloviće 5 (Polovići 4 i Vučići 1) — svega 38 domova.

Ukupno u Donjim Šestanima ima 124 doma, od kojih su 72 katoličke, a 52 pravoslavne vjere (Dračevica 38 i Vučedabići 14 domova). Šestani broje svega 182 kuće.

Gornji Murići su dalje od Gornjih Šestana, a nešto niži od njih. Brastva su: Alibašići 5, Muratovići 4 i Lukolići 5 – svega 14 kuća muhamedanskih.

Repaza je između Gornjih Šestana i Gornjih Murića. Tu žive: Đokići 1 (na kome je bilo šestansko barjaktarstvo), Đurperovići 2 i Lukalić 1) – svega 4 doma muhamedanska.

Pinčići su iznad Gornjih Murića. Tamo su: Maljevići 2, Markoči 6, Vučevići 6, Čobdrehovići 5, Martinovići 1 i Vukmarkovići 1 (katolici), i Palevići 7 i Marinović 1 muhamedanci – svega 29 domova (21 katoličke i 8 muhamedanske vjere).

Bapsula je ispod puta, koji vodi od Gornjih Murića u Livare; tamo su 5 porodica muhamedanske vjere.

Livari su ispod Livrašnika. U selu žive: Palovići 10, Pecići 9, Nolovići 5, Dabovići 3, Malevići 1, Jankovići 6, Markolovići 6, Tagići 3 i Dobrece 10 katolici (osim 2 kuće Dabovića, koje su muhamedanske vjere) i Drugići 4 i Kolari 4 – svega 61 porodica: 51 katoličke i 10 muhamedanske vjere.

Gornja Briska je u blizini Livara. Brastva su: Marnikovići 5, Pekići 12 i Prelukići 17- svega 34 kuće, sve katoličke vjere.

Donja Briska je ispod Livara i Gornje Briske. Tamo žive: Marusenovići 4, Lulići 1 (katolici), Mehovići 5, Musovići 4, Kolari 2 i Nređečovići 1 (muhamedanci) – svega 17 domova: 5 katoličke i 12 muhamedanske vjere.

Tijana je dalje od Livara, a na istoj visini. Dijelovi sela su: Flokanj 16 (Iftijan 1, Marovići 4, Đinovići, 6, Cenovići 1 i Sulmujovići 4), Mustafići 10, Bogdanovići 11 (Bogdanovići 8, Marovići 2 i Ćukovići 1) (muhamedanci) i Pepđonovići 20 (katolici) – svega 57 kuća: 37 muhamedanske i 20 katoličke vjere.

Gornja Krajina nastaje od Tijane naprijed. Sela su: Dragovići, Kostanja, Madguš, Ramuša, Đurjan, Runja, Mali Ostros, Velji Ostros i Arbaneš”.

(Nastavlja se)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (69) first appeared on BARinfo.

Na oko milju jugozapadno od rta Volujica pred Barom, na dubini od oko 50 metara, prilikom snimanja TV serije “Podvodni svijet Crne Gore” sredinom devedesetih godina prošlog vijeka, pronađeni su ostaci nepoznatog drvenog jedrenjaka. Od tada do danas nije se pouzdano znalo o kojem se konkretno brodu radi, pa se špekulisalo da su to najvjerovatnije ostaci nekog turskog broda stradalog u nevremenu, tokom tzv. Veljeg rata između Knjaževine Crne Gore i Otomanskog carstva 1876-78. godine.

Ipak, najnovijim pregledom lokaliteta i njegovim snimanjem preciznim multibeam sonarom dobijena je vrlo detaljna trodimenzionalna slika olupine sa njenim preciznim dimenzijama, a njihovim upoređivanjem sa dostupnim podacima iz francuskih arhiva ustanovljeno je da je potonuli brod u stvari francuska topovnjača na jedra i paru “Aigrette” iz 1855. godine.

Ovaj ratni brod bio je jedan iz serije od ukupno 12 malih drvenih topovnjača klase “Étincelle”, koje je francuska Mornarica sagradila u Le Avru sredinom 19. vijeka, posebno za dejstva u plitkim vodama duž sjeverne obale Crnog mora i delti Dunava, u tada aktuelnom Krimskom ratu koji je protiv Rusije vodilo više evropskih država u saradnji sa Otomanskim carstvom. Brodovi klase “Étincelle”, deplasmana 350 tona, bili su dugi 43,9, široki 7,8 i sa gazom od 3,2 metra, imali su dva jarbola sa jedrima i klipnu parnu mašinu Creusot snage 400 konja, a bili su naoružani sa po četiri teška topa glatke cijevi kalibra 194 mm (50-funtaša), namijenjena za bombardovanje obalnih utvrđenja, te 20 manjih topova sa olučenim cijevima. Brodove klase “Étincelle” opsluživala je posada od po 78 ljudi.

Nakon pobjede saveznika nad Rusima u Krimskom ratu 1856., većina ovih topovnjača iz Crnog mora raspoređena je na druge zadatke u skladu sa potrebama Francuskog carstva širom Mediterana, pa je “Aigrette” tako dospjela na Jadran, gdje je ovaj mali ratni brod naredne tri godine obavljao patrolnu službu. Na jednoj od tih misija brod je 17. avgusta 1859. godine u blizini Bara doživio havariju – eksploziju parnog kotla, uslijed koje je i potonuo, a tom prilikom smrtno je stradalo devet članova njegove posade.

Budući da je tada ovaj dio jadranske obale još bio u sastavu i pod kontrolom Osmanskog carstva, na našim prostorima se malo znalo o okolnostima pod kojima je u blizini Bara sredinom 19. stoljeća stradala francuska topovnjača “Aigrette”, pa je stoga i razumljivo zašto je u protekle oko tri decenije, kada je ova olupina pronađena u blizini Volujice, bilo i dosta nepoznanica među stručnjacima oko njenog pravog identiteta.

Najnovija istraživanja stručnjaka Centra za arheologiju Instituta za interdisciplinarne i multidisciplinarne studije Univerziteta Crne Gore, u saradnji sa francuskim kolegama, međutim, riješila su ovu zagonetku.

“Posljednja detaljna snimanja olupine multibeam sonarom, precizno određivanje njenih dimenzija i poređenje tih podataka sa sadržajem francuskih arhiva, sa velikim stepenom tačnosti pokazala su da je olupina kod Bara gotovo sigurno francuska topovnjača na jedra i paru “Aigrette” iz 1855. godine. Ipak, bićemo potpuno sigurni u to kada se u narednom periodu na olupinu spusti naš ronilački tim i detaljno je pregleda, jer će se tom prilikom vjerovatno na ostacima trupa, naoružanja i opreme broda pronaći natpis ili neki drugi detalj koji će, bez ostatka ikakve dileme, potvrditi da je ovo zaista brod “Aigrette”, kazao je “Vijestima” podvodni arheolog dr Darko Kovačević, rukovodilac Centra za arheologiju Instituta za interdisciplinarne i multidisciplinarne studije Univerziteta Crne Gore.

The post Potopljeni jedrenjak kod Volujice napokon dobio ime first appeared on BARinfo.

Knjiga “Crnogorsko primorje i Krajina“, etnografa, etnologa i antropogeografa Andrije Jovićevića je 1922. objavljena u Beogradu, u izdanju Srpske kraljevske akademija nauka, odnosno Srpskog etnografskog zbornika i to pod uredništvom prof. dr akademika Jovana Cvijića, u okviru edicije „Naselja i poreklo stanovništva“. U etnografsko-demografskoj studiji „Crnogorsko primorje i Krajina“ iz 1922. godine, Andrija Jovićević piše o strukturi stanovništva Bara i Krajine, i šire, o naseljima, bratstvima, običajima, tradiciji na tome prostoru i njihovoj prošlosti, oslanjajući se primarno na predanja o porijeklu stanovništva i na kazivanja savremenika, ali koristeći i druge izvore saznanja o prošlosti.

U navedenoj knjizi on, između ostaloga, o barskom stanovništvu, na stranicama 74 – 77, piše i sljedeće:.

“Nikezići su najuvaženije pravoslavno brastvo u Baru. Oni su doseljeni iz Veljih Mikulića, u vrijeme, kada im je vjeri zaprijetila opasnost. Pop Đuro i pop Marko, braća Nikezići, bili su ljudi od poštovanja. Turci su ih mnogo cijenili”.

Nastavljajući opis barskog bratstva Nikezići, etnograf Andrija Jovićević veli da su uradili brojne vitalne i korisne stvari za svoje sunarodnike i stanovnike Bara i sprječavali nasilja osmanskih vlasti nad njima, te u tom smislu kazuje da “im Turci, iz obzira prema ovim ljudima, nijesu pravili nasilja. Nikezići su svoje ljude štitili i za njih se zalagali. No u potonje vrijeme Turci su ih gledali s podozrenjem, pa na jednoj gozbi kod barskog bega, na kojoj su bila oba brata, pop Đuro bude otrovan, a pop Marko se spase”, piše A. Jovićević.

I dalje nastavlja:

“Mustafagići i Omerbašići su dva najsilnija muhamedanska brastva u Baru, i sva vlast nad barskim kadilukom bila je u njihovim rukama. Oba su brastva uvijek živjela u neslozi, jer su se otimala o vlast; ko je imao više pristalica tome je i vlast bila u rukama. Oni su bili neograničeni gospodari Bara i okoline, i ljudi su se otimali o njihovo prijateljstvo. Od svih barskih zabita najčuveniji je bio Selim-beg Mustafagić. Njegovi saraji, kakvih nije bilo na daleko, sagrađeni su kulukom. Kad mu je nestalo para da dovrši rad, pozove Šušanjane, pa im naredi, da mu donesu crnogorsku glavu ili 5000 groša. Šušanjani su morali učiniti jedno ili drugo. Jedan Šušanjanin upita seljane: Koliko bi koji dao, da ne pogine od Crnogoraca? Svaki je pretpostavljao da može poginuti, i svi se izjasniše, da bi svaki dao veliku sumu, da ne pogine. I tako Šušanjani skupiše 5000 groša. Beg ih je pohvalio, kako su pametno učinili.

Mustafagići su iz Arbanije, iskraj Drača. Njihovi su se preci doselili ovamo odmah po padu Bara u turske ruke i brzo su se obogatili. Mustaf-aga, od koga su Mustafagići, imao je sina Zejnela. Ovaj je imao titulu kapetana i predvodio je Barane u borbama protivu Paštrovića. U muhamedanskom groblju i danas pokazuju „kapetanske grobove”, gdje je Zejnel sahranjen. Njega hvale kao junaka i Barani ga pjevaju uz gusle. Za zasluge kapetana Zejnela njegovo je potomstvo dobilo begovsku titulu, koju danas nosi. Mustafagići su živjeli u barskom gradu „Lonci“, na najglavnijem mjestu, i zato su ih zvali „begovi od Lonce” (Londža – prim. ur.). Imali su mnogo čitluka.

Od svih Mustafagića Selim-beg je bio najsilniji; bio je hrabar i pametan, ali i svirep. U mladosti je živio na Londži, gdje i njegovi preci. Kad je zagospodario Barom, sagradi dvor izvan grada na mjestu Držal. (Držak – prim. ur.) Tu je držao mnogo gavaza i zaptija, koje je iz svojih prihoda plaćao.

“Alil Ćatović iz Tuđemila, čuven zbog junaštva, bio je starješina njihov; on se i u pjesmama spominje. Selim-beg je bio zapovjednik Bara sve dotle, dokle se nisu njegovi momci posvađali s Baranima. Barani su onda podigli žalbu protivu njega. Selim-beg bude premješten za kajmakama u Ulcinj, a na njegovo mjesto dođe, ‘carski’ kajmakam. Kad su Crnogorci napali Bar 1877. g, Selim-beg dođe u Bar i s vojskom se zatvori u grad. Pred smrt je pošao u Carigrad, radi liječenja, i umro je na Krfu, gdje i sahranjen. Ženio se četiri puta; četvrta mu je žena bila Đurđijanka, i nju je kupio za pare. Nakon sebe je ostavio sina Ali-bega. Ovaj nije ostavio poroda i sa smrću njegovom utrla se čuvena kuća Mustafagića. Selim-begovi dvorovi leže u ruševini.

Povod svađi Selim-begovih zaptija sa Baranima bio je ovaj: Selim-beg je držao 20-30 zaptija iz Mirdite, i ovi jednog pazarnog dana htjedoše da nekom Srbinu (Niku Čapici), opančaru, otmu opanke, i u otimanju zaptije ga nekoliko puta ošamare. Barani, i inače neraspoloženi prema Selim-begu zbog držanja Miridita, koji se osorno ponašahu prema svakome, jako se ozlojede, pa poruče Selim-begu: da u roku od 24 sata otpusti svoje zaptije, inače će se oni svetiti nad njima. Selim-beg je upotrebio lukavstvo i odgovorio: da će ispuniti volju Barana, ali da mu ostave malo više vremena. On je odmah poslao za svoje pristalice u Mrkoviće (Mrkojeviće – nap. N.A), da hitaju k njemu preko Lisinja, poručivši im da Austrija namjerava da napadne Bar; i ovi, potpuno naoružani, odmah dođu. Selim-beg ih zadrži u svome dvoru, a Baranima poruči, da neće otpustiti zaptije. Barani, još više ozlojeđeni prevarom, napadnu njegov dvor i zametne se krvav boj. Puškaranje je trajalo dva dana, dokle nije došao izaslanik skadarskog paše s vojskom i razdvojio ih.

I Omerbašići su isto tako čuveno brastvo u Baru. Njihov predak Omer došao je u Bar od Drača u isto vrijeme, kada i predak Mustafagića. Omer je imao pet sinova i svi su živjeli u gradu. Omer je bio neki starješina u Baru, pa je otuda dobio pridjevak „baša“. Po ovome Omer-baši njegovo je potomstvo dobilo ime. Četiri njegova sina se docnije isele iz grada u varoš, gdje se i danas nalazi ‘mahala Omerbašića’, docnije sagrade i džamiju, koja se po njihovom imenu prozvala. Kuće Omerbašića su 1878. g. popaljene i danas su u ruševinama. Omerbašića ima i danas u Baru; ima ih i iseljenih. Najglasitiji Omerbašić je bio Smailbeg; on je bio savremenik i ozbiljni suparnik Selim-bega Mustafagića. S njim se otimao o vlast nad Barom, pa nekoliko puta i gospodario Barom. I Smail-beg je bio vrlo bogat i imao poviše čitluka. U Baru je imao svoju stranku, koja je gdjekada bila jača od Selim-begove. Kad je gospodario Barom objesio je o maslinu dva Seočanina na mjestu Biskupija, zato što su uhvaćeni u pljački. Bio je ne samo strog, već i svirep; nevaljalce, izdajnike i lupeže kažnjavao je batinama. Da ne bi pri preotimanju o vlast sa Selim-begom dolazilo do većeg krvoprolića, gdjekada su rješavali spor ovako: ispalili bi, ugovorno, top sa barske tvrđave i put čije kuće okrene dim, taj je imao zagospodariti Barom.

Smail-begov bratučed, Ša-beg, poginuo je u Sutormanu u borbi protivu Crnogoraca zajedno sa svojim robom, jednim Arapom, koji ga je svuda pratio. Sin Smajil-begov zvao se Zejnel-beg. Ovaj je za doba turskog gospodarstva bio kajmakam u Turskoj i odlikovao se u mnogim bitkama.

Ni Selim-beg Mustafagić ni Smail-beg Omerbašić nijesu primali nikakve plate od cara; naprotiv, oni su skadarskom valiji; odnosno državnoj kasi, plaćali izvjesnu sumu na ime danka, u znak pokornosti caru. Osim velikih prihoda sa svojih čitluka, oni su uzimali za sebe sve novčane kazne, kojima su teretili i krive i prave, a prisvajali su i imanja uginulih porodica, jer su sva takva imanja prelazila u carsku svojinu.

Od ostalih muhamedanskih porodica u Baru ističu se: Škanovići, Memići, Trcetići, Skejovići, Mustafići, Ćatovići i Suličići. Škanovići su starinom iz Budve; bili su bogati i imali su titulu age. Potonji je Škanović bio Dulo-beg. On se prozvao begom po majci, koja je bila od Mustafagića. Memići su bili barski barjaktari; starina im je iz Krajine. Oni su bili veoma hrabri, otuda im je i moglo dopasti barjaktarstvo. Trcetići su rodom iz Cuca, a Skejovići iz Ćeklića. Mustafići, Ćatovići i Suličići su čuveni sa junaštva”, piše Jovićević.

(Nastavlja se)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (68) first appeared on BARinfo.

Pismo prvo (1792) nas vodi pred crkvu u crmničkome selu Građani. Ovaj nam zapis pokazuje segment živopisne tradicije lokalne samouprave i klira narodne Mitropolije cetinjske – Crnogorske pravoslavne crkve, za vrijeme mitropolita Petra I Petrovića-Njegoša. Starješine i glavari plemenski nastoje da regulišu ekonomsko-pravni spor između mještana i igumana Filipa Popovića „iz Berčelih, a rečeni iguman manastira vraninskoga svetoga čudotvorca Hristova Nikolaje”. Problem je – „dohodak” za manastir u pšenici (šenici) i kukuruzu (furmetinu) sa imanja u Šišovićima.

Naši pređi ne samo gradili i izgradili tolike hramove, nego i jerarhiju izdržavali. A model je nudio i duhovno-hedonistički kompromis! U zamjenu za žito, manastir se obavezuje da šalje kaluđera da služi liturgiju za seosku slavu, pod uslovom „da ima davati Građanima po dva vijedra vina, kako i ostalomu plemenu od Cermice”.

Pismo drugo (1829) – kako zaustaviti zlo krvne osvete? U Brčelima se sastaje narodni sud crmničkih starješina i glavara „i svi dogovorno Građani”… Povod je stravičan: poginula su dvojica – sin Vuka Lorovića i sin Pera Stankova Aleksića (Алехсића), od Go[j]nića (Гонићахь). A kako je sve počelo?

Izvor tragedije su „nepoštene riječi” Pavića Lazova, koji je kaljao obraz „poštenijema šćerima crnogorskijema”. Da se spirala krvne osvete ne nastavi, donosi se presuda. Primjenjuje se drevno, skoro hirurški precizno običajno pravo Crnogoraca: dvije poginule glave se prebijaju „jedna za drugu” (krv za krv); razrezuju se globe u talijerima i asprama za pretrpljene rane i pobijene koze – i kao garancija naređuje se ritual: 50 Lorovića mora otići na trpezu kod Aleksića, da se obavi bratski cjelov, „i dinar preśekosmo i u vječni mir ostavismo”. U ovome pismu se pominje Šćepčević, ili varijante prezimena u metatezama: uz Lorović, još i Štetić – o njima u našim napomenama na kraju ovoga priloga.

Pisma na izvornome crnogorskom jeziku su ispisana grafemama crkvenoslovenskim, uključujući „Ь”, „Ѣ”, „Я”, „Е” (je), „Ю”, „Ѹ”, „Омега”, Ћ (đerv, slovo koje se u to vrijeme koristilo i za glas „ć” i za glas „đ”)….

Priređivač Novaković, za digraf „Ѹ” piše da je „u originalu svuda”, a što se tiče slova „Омега”, nastavlja: „po negđe dolazi, ali sam ja oboje zamjenjivao”. O „баштинахь” veli: „U ovoj riječi i inače dolazi slovo Щ”. Komentare Novakovića, koji su odštampani na starijem pravopisu hrvatskoga jezika, objavljujem ispod prijepisa dva pisma. Za „Усѣкновение” i „пресѣкосмо”, glasovnu grupu nastalu spajanjem staroga slova „С” i „Ѣ” (jata) – „Ś” naša je logična transkripcija…

* * *

Va ime Hrista, aminj; na 1792. pred svetijem Jovanom 4. aprila u Građani pred cerkvom.

Da jest vedenije, sije pismo tverdo, nepokolebito pred svakijem sudom iliti gospodarom, koje činimo mi starješine i glavari i svi dogovorno Građani.

I da se zna, kako na današnji dan dođe pred nama iguman Filip Popović iz Berčelih, a rečeni iguman manastira vraninskoga svetoga čudotvorca Hristova Nikolaje, i donese pismo čisto i istinito, kako je vazde hodio dohodak ot baštinah iz Šišovićah u više rečene cerkve na godište šenice bagašah 15, a drugu godinu furmetina, redom, kako se koje žito rađe, na isti način, kako je bila pogodba, što su se bili pogodili Šišovići s igumnom Gavrilom Đuraškovićem i Isajom Braićem.

Dakle, mi više rečeni Građani, svi dogovorno ponavlamo i dajemo u naprijeda rečenomu igumanu i po njem koji bude u više rečeni manastir, također mi i naši posljedni za vječni spomen živim i mertvim.

I nama se obećaje iguman, da će šiljati po jednoga kaluđera u cerkve svetoga Nikole u Šišoviće na prenesenije moštej svetoga, da služi leturđiju, a Građani da nose ta danj kerste, a rečeni iguman da ima davati Građanima po dva vijedra vina, kako i ostalomu plemenu od Cermice.

I tako odlučismo i utamismo da dohodi iguman rečenoga manastira, ali kaluđer njegov, na Uśeknovenije svetoga Jovana, da mu dajemo ovi rečeni dohodak od Šišovićah, i ko bude što jakosanj na slavu božu da piše u rečene cerkve svetoga Nikole. I biće podpisata ova karta od popovah Građanskijeh na ime svijeh Građanah, a potverđena od gospodina vladike…

(Komentar S.N. – Među tijem potpisa nema nikakvih. Na zavoju, upravo na spoljnoj strani drugoga lista tabačića, kome je ovo ozgo napisano na prvoj strani prvoga lista, stoji zapis: Книга за Граћене и Шишовиће)

—

Slava Gospodu Bogu. 1829. Genvara 12-og.

Da se zna i da je vjerovato ovo istinito pismo iliti setencija, koja može biti vjerovata pred svakijem sudom i gospodarom, pred kojiem izide.

I kako dođosmo, mi niže upisati kmetovi od cermničke nahije u Berčele, među Lorovićima i Alehsićima iz Gonićah, koji se u pokolj naođahu. I bješe poginuo sin Vuka Lorovića i sin Pera Stankova Gonića s uzroka od početka Pavića Lazova nepoštenijeh riječih, što je zborio za poštenijema šćerima cernogorskijema, i za koje se skupilo pleme Berčeosko, i osudili i globili pleme Pavića Lazova – i mi kmetovi sastavismo obje parte, i nihove davije razumjesmo, pa ime božije prizvasmo, a suditi počesmo.

Pervo, sudimo više rečene dvije glave da pođu jedna za drugu; a nađosmo ranjena Iliju Vuka Lorovića, kojega su ranili Alehsići – sudimo ranu Ilinu šezdeset talijera, makosmo treću, ostaše četerdeset, koje sudimo da ima se od ove četerdeset dati Novaku Ilinu pet talijera za koze, koje su Alehsići pobili, a sudimo, da se dadu Đuru Markovu pet talijera, a trideset Iliji Vukovu za njegovu ranu, koje aspre razpoložismo, da ima dati više rečene četerdeset talijera Pavić Lazovu z braćom deset talijera, a Đuro Perov Štetić deset talijera, a na ostale sve Alehsiće talijera dvadeset i naše karate.

A ostalo sve prebismo jedno za drugo, i rekosmo: što su učinili setencu Berčeljani za Pavića Lazova mi je svi pofalismo da se ispuni; i rekosmo, za višu tverđu, da pođu pedeset Lorovića na terpezu u Alehsića; pa rekosmo, da zovu Lorovići Luku Perova su deset druga, i cjelive učinismo, i dinar preśekosmo i u vječni mir ostavismo, koji se podpisujemo:

serdar Marko i Rado Bogdanov i Markiša Andrije Nikova – Plamenci; pop Milo Klisić i Ilija Stanov, Mićo Perov, Milo Bošković, Niko Đura Ilina, pop Marotić, Savo Stijepov iz Sotonića, knez Marko Barjamović; pop Pero Hajduk, Kersto Markov, Ilija Milov, i pop Stefan – Đonovići; Jovo Iličković i pop Ivan Rajković, i pop Marko Šćepčević; Jovo popa Mila Đonović i Rado Lekić, i ostali do dvadeset i četiri

Pisah ja svešteno Stefan Lazarović dogovorno svega suda, i jesam sudnik.

(Komentar S.N. – Ma da je ovo drugo pismo pisano ne malo četrdeset godina nakon prvoga, pravopis je u njemu potpuno onakav, te sam i ja u prijepisu onake iste promjene učinio)

* * *

NAPOMENE „ANTENE M”

– Prezime Lorović, metateza je za prezime Rolović.

– Đuro Perov Štetić, vjerovatni je lapsus calami u prijepisu s originala: prezime je zapravo Šestić, iz crmničkih Limljana. Poznatiji bratstvenik, Savo Šestić, bio je posljednji gradonačelnik Podgorice tj. kapetan kapetanije Podgoričke u Kraljevini Crnoj Gori, etc.

– Šćepčević – na Njegušima je Šćepčević patronim (očinstvo), a ne trajno prezime: otac rodonačelnika dinastije Njegoš, vladike Danila, zvao se Šćepac (Šćepan) Radulov Petrović. Crmnički Šćepčevići iz plemena su Podgor, iz sela Ovtočići. Starocrnogorski narodni oblik grčkoga imena Stefan (Stephanos/Στέφανος) bio je Šćepan, ili kraće Šćepac, otuda verzija prezimena Šćepčević.

Ali, nama ostaje nejasno zbog čega su crmnički Šćepčevići promijenili prezime, ili su im promijenili tj. administrativno ubilježili novo – Stjepčević. Ova tranzicija dovela je da u Ovtočićima i Crnoj Gori uopšte imamo isključivo formu Stjepčević.

Međutim, da su članovi ovoga bratstva i početkom 1914. godine još nosili svoje staro prezime, pokazuju i nama dostupni izvori. Upravo u to vrijeme, u Podgoru, sahranjen je sin sveštenika Stejpa Šćepčevića – oficir Nikola Popov Šćepčević. On je preminuo i od posljedica teške rane koju je zadobio godinu ranije, predvodeći juriš svoje jedinice na utvrđeni Taraboš kod Skadra. Za junaštva, a borio se kao mladić i u Veljemu ratu, Nikola Šćepčević je odlikovan Danilovim krstom i Medaljom za hrabrost.

The post Crmnica: Dva crnogorska pisma first appeared on BARinfo.

Prosvjetni radnik, učitelj, etnograf i pisac Andrija Jovićević (Riječki Grad – Rijeka Crnojevića, 8. II 1870 – Riječki Grad, 3. VII 1939.), iako nije uspio, sticajem okolnosti, završiti Višu Gimnaziju, niti, naravno, fakultet, bio je darovit istraživač i ostavio je iza sebe značajan i ozbiljan istraživački i kreativni opus. U Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori radio je kao učitelj, u nedostatku nastavničkog kadra formalno višeg obrazovanja, ali je on, mukotrpnim radom, sticao, samostalno, znanje izvan okvira institucionalnog domaćeg ili stranog obrazovnog sistema, bez daljeg redovnog oficijelnog školovanja ili diplomiranja.

Napisao je na Rijeci Crnojevića 1921, knjigu pod naslovom „Crnogorsko primorje i Krajina“, koja je 1922. objavljena u Beogradu, u izdanju Srpske kraljevske akademija nauka, odnosno, Srpskog etngrafskog zbornika i to pod uredništvom prof. dr akademika Jovana Cvijića, a u okviru edicije „Naselja i poreklo stanovništva“. A. Jovićević je bio sljedbenik istoriografsko-etnografske i geografske škole dr Jovana Cvijića i dr Jovana Erdeljanovića i istaknuti njihov saradnik.

U etnografsko-demografskoj studiji „Crnogorsko primorje i Krajina“ iz 1922. godine, Andrija Jovićević piše o strukturi stanovništva Bara i Krajine, i šire, o naseljima, bratstvima, običajima, tradiciji na tome prostoru i njihovoj prošlosti, oslanjajući se primarno na usmene izvore, narodna predanja, porodična kazivanja, legende, mitove, nacionalni romantizam itd, ali i dijelom i na faktografiju. Međutim, ta studija je jako značajna, kao istoriografska literatura (iako se dominantno ne temelji na primarnim i provjerljivim pisanim istorijskim, arhivskim izvorima, dokumentima), jer sadrži brojne bitne i korisne podatke i njen autor se poziva na starije i novije istorografske radove, knjige istoričara (poput Konstantina Jiričeka, Pavla Rovinskog, Jovana Radonića, itd) i časopise (poput „Prosvete“ i „Luče“ itd), kako ondašnjeg vremena, tako i od znatno ranije.

Poseban značaj njegovog djela je u tome što je njegov autor vršio dugotrajna i složena neposredna istraživanja i ispitivanja na terenu i upoznao se sa običajima, kulturom, porodičnim pamćenjem, mentalitetom, te kazivanjem savremenika, uopšte sa istorijom prostora i stanovništva koje je proučavao. I njegovo djelo je nesumnjivo respektabilno i relevantno za proučavanje prošlosti Bara i okoline itd. Jovićević se oslanjao dakako na narodna, porodična kazivanja, u kojima nadasve ima puno onog što je teško naučno provjeriti, pisanim izvorima, dokumentima, kao sasvim pouzdano, jer samo narodno predanje, po prirodi, mnostruko naučno problematično i spada u sekundarne istorijske izvore, u nedostatku drugih i prema tome se naučno i sa speksom treba odnostiti s pozivom na primarne istorijske izvore sa kojima se rasplolaže.

U navedenoj knjIzi on, između ostaloga, piše o barskom stanovništvu, između ostalog i sljedeće, na stranicama 73 i 74 navedene knjige:

„Barsko stanovništvo:

Ovamo ide stanovništvo Zubaca, Sustaša, Tuđemila, Zaljeva i Bara.
a) Zupci. Po tome, što u Hercegovini postoji selo Zupci, neki nagađaju da su iz Hercegovine. Drugi opet govore, da su došli preko Crne Gore. Luka Jovović, učitelj, zabilježio je da su Zupčani živjeli u Donjoj Sozini, u podnožju Vrsute, gdje je zemljište veoma zupčasto, po čemu je mjesto i dobilo ime Zupci. Tu se i danas nalaze razvaljene suhomeđe, kuće, ublovi i zemljana guvna. Odatle su ih odagnali Crmničani. Zupčani su se onda naselili kod Ribnjaka, više današnjeg sela, kada su i katoličku vjeru primili. Kada su Turci razrušili manastir Rotac, Šćepan Mali sa Crmničanima nadpadne Zupčane, razruši manastir Ribnjak i Zupčane raseli. Ovi su se onda spustili, gdje i danas žive.

Kad su Turci razorili manastir Rotac, zahvatili su manastirsko zemljište i Zupčani se nasele na aginskoj zemlji; ovu su s početka radili kao čipčije (čivčije – nap. N.A.), a docnije su je otkupili.

Za Vickoviće se priča, da su starosjedioci i da su ih Turci našli ovdje, kad su osvojili Bar. Za njih se priča i to, da su od turskog zuluma napustili ovo mjesto, a samo je ostala jedna trudna žena koja je docnije rodila muško dijete. Iseljeni Vickovići misleći, da se ova žena nije htjela preseliti, prokleli su je. Vickovići se ne množe, i to pripisuju ovoj kletvi. Zupčani cijene ovo brastvo. Slave Miholjdan, a poslužuju Mali Miholjdan. Iseljeni Vickovići su se preselili u Perast.

Dumezići su doseljeni odmah iza pada Bara u turske ruke. Slave zimski, a poslužuju proljetni Nikoljdan. Ostala bratstva ne znaju ništa kazati o svom porijeklu. Milovići, Ivovići, Đurovići, Babići i Antunićevići slave što i Dumezići; po tome se može pretpostavljati, da se sva ova bratstva međusobno srodna.

Vreteničići slave Matijevdan (21.ІX) a poslužuju zimski Matijevdan (24.11.). To isto slave i poslužuju Ćetkovići, Vukotići i Božovići, što daje povoda mišljenju, da su ova brastva srodna.

Kako Zupčani imaju tri krsna imena, može se nagađati, da proističu od tri grane; da li su sve tri grane s jednog debla, ni sami Zupčani ne znaju. Svi su Zupčani katolici.

6) Sustaši. Vučetići su iz Malih Mikulića, odakle su se doselili na kupljeno imanje. Manija je iz Bara, Mujići su iz Tuđemila i Velembusa, iznad Bara, Dumezići i Vukotići iz Zubaca, a Karanikići iz Šestana. Ratkovići su se negda zvali Kovači zbog kovačkog zanata. Oni su jedini pravoslavne vjere; neki ih smatraju kao starince, ali se dokazuje, da su iz Šestana, iz Dračevice. Radi toga, što je svijet gledao prezrivo na njihov zanat, Ratkovići su ga napustili.

v) Tuđemili. Tuđemilci su uskoci iz raznih krajeva Crne Gore. Kad su Crnogorci, u početku 17. vijeka, istrijebili poturice (tzv. “istrage poturica” kako se naziva nije bilo kao masovnog, poput Vartolomejske noći ili slično, istorijskog događaja iz stare Crne Gore, to je uglavnom predanje bez provjere u izvorima, ali je bilo u staroj Crnoj Gori islamizacije stanovništva – nap. N.A.)., onda su preci današnjih Tuđemilaca prebjegli amo i naselili se u Tuđemilima, ili blizu njih, na aginskoj zemlji, koju su docnije otkupili. Oni su došli kao muhamedanci, i tu su vjeru do danas zadržali. Velovići su iz Limljana, gdje i danas ima Velovića Kuća i Velovića Grobovi. Šorovići su od Kapa s Uganja, iskraj Cetinja, a Mustafići iz Bajica. Durakovići su se najprije naselili pod Grlom od Mužice, a Alovići pri vrhu Sutormana, odakle su se spustili u selo. Baše, Vučkovići i Banovići su iz Ljubotinja; oni su pravoslavne vjere, a preselili su se ovamo poslije 1878. god.

g) Zaljev. Stanovništvo je veoma raznorodno. Tu ima 15 raznih brastava sa 44 doma i ne znaju za međusobno srodstvo. Tofule, Čobići, Ponše, Bajmak i Trupica su starosjedioci. Ostala su brastva novi doseljenici sa raznih strana, najviše iz Mrkovića (Mrkojevića-nap. naša). Drljani u Zaljevu svoje se s Perezićima na Podima”.

(Nastavlja se)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (67) first appeared on BARinfo.

Prije nego što je izabran za muftiju crnogorskih muslimana, za kadiju, narodnog poslanika i člana Državnog savjeta Kraljevine Crne Gore, Murteza Karađuzović bio je imam džamije u Zaljevu, a potom i vjeroučitelj u Mrkojevićima.

Dugi niz godina bio je saradnik i dopisnik “Glasa Crnogorca” iz Bara. Pisao je i izvještavao kako o duhovnim prilikama, tako i o aktuelnim sekularnim temama i događajima. U istoriografskim radovima prisutan je kod njega faktografski i romantičarski pristup. Slijedio je do kraja 1918. godine državnu i dinastičku politiku i nacionalnu ideologiju knjaza/kralja Nikole. Odanost vladaru Crne Gore pokazvao je decenijama uvijek etički, odnosno, moralno, kao i privrženost pravnom sistemu Crne Gore, odnosno, institucijama njene državne vlasti.  

Murteza Karađuzović je objavio niz članaka u “Glasu Crnogorca” tokom 1890. godine. Između ostalog, izvještavao je i pisao kako je u Baru sa oduševljenjem od strane vjerskih institucija i vjernika pravoslavne, katoličke i islamske vjeroispovijesti proslavljen rođendan knjaza Nikole I Petrovića Njegoša. Recimo, on kao dopisnik navedenog lista iz Bara tada objavluje u “Glasu Crnogorca” članak pod naslovom “Proslava rođendana knjaza Nikole u Baru”. Mi taj članak donosimo, preuzet iz monografije akademika prof. dr Šerba Rastodera o muftiji Murtezi Karađuzoviću iz 2019. godine, objavljen na strani 229.

Taj Karađuzovićev tekst glasi:

“Bar, 25 septembra. Rođen dan Nj. Visočanstva Knjaza ove godine proslavljen je na najsvečaniji način. U veče 24 o. m. bilo je u varoši i na Pristanu, u Zaljevu i na okolnijem brdima veliko osvjetljenje. Danas 25 o. m. varoš je bila okićena trobojnim zastavama. U svijema bogomoljama bilo je blagodarenje ovijem redom: najprije okupio se narod, obučen u svečanijem haljinama, sve tri vjeroispovijesti na čelu s vlastima u pravoslavnu bogomolju, iz pravoslavne bogomolje išlo se u glavnu džamiju, iz džamije u katedralnu rimokatoličku crkvu. Po izlasku iz katoličke bogomolje išlo se kod uprave okružnog suda i tu je g. Zejnel beg primao čestitke od naroda sviju vjeroispovijesti: tu se pilo razno piće sve u slavu Boga i za zdravlje Nj. Visočanstva srećno vladajućeg Gospodara Crne Gore. Sav narod najtoplije i najsrdačnije molio je Svedržitelja da još dugo i dugo podrži našega viteškoga Gospodara, da i drugu polovinu svog vijeka na ponos i diku sviju nas Crnogoraca poživi.

Presvijetli Prabiskup nazdravio je Nj. Visočanstvu, moleći Svedržitelja da još dugo poživi Knjaza i da proslavi Njegovo ime među najprvijema vladaocima u svijetu, a mi da budemo vjerni podanici Njegovi vazda na ugled svemu svijetu i t. d. što je izazvalo dugo klicanje „Živio Knjaz Nikola!”- U isto vrijeme Prabiskup nastavi kako nam je preblagi Bog udijelio veliku milost te nam izbavi Svijetlu Knjaginju Milenu od opasne bolijesti, moleći Boga da nam još dugo vremena poživi, te opet se podiže klicanje: „Živjela Knjaginja Milena!” Poslje podna bilo je veliko narodno veselje, pjevanjem i igranjem različi- tim s pucnjavom iz levorvera.

Daj nam bože da još mnogo poživi Gospodar i mi kao vjerni podajnici Njegovi za mnogo ljeta da budemo slavili i svetkovali Njegovo slavno ime. „Amin ja Mu in”.

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (66) first appeared on BARinfo.

Muftija crnogorskih muslimana od 1912. godine, Murteza Karađuzović je bio značajna ličnost u vjerskoj, političkoj i kulturnoj istoriji Crne Gore potonjih decenija XIX i nekoliko decenija XX vijeka.

Pokazivao je konstantnu lojalnost, odanost i pripadnost crnogorskoj državi i dinastiji i njenom suverenu – knjazu (od 1910. godine) i kralju Nikoli I Petroviću Njegošu, radeći trajno za dobro Crne Gore, vjerske tolerancije i ravnopravnosti u njoj, za napredak crnogorskih muslimana i posebno za sveukupni prosperitet barskog područja.

Relativno često je objavljivao tekstove u cetinjskom “Glasu Crnogorca”, i to dugi niz godina, o brojnim temama, između ostalog i o proslavama Bajrama kod barskih muslimana, kao i o obilježavanju rođendana knjaza Nikole, te o vjerskim, školskim i generalno društvenim prilikama u gradu i okolini, njegujući i zastupajući uvijek dostojanstveno, princip zajedništva između kultura i religija sugrađana Bara i jednakosti u zakonskim pravima i obavezama.

Činio je brojna plemenita djela od interesa za Bar i njegove građane i ukupno za Crnu Goru. Radio je to i kad je bio vjeroučitelj, hodža i kadija u Baru, a naročito je to dobilo na značaju i uticaju od kada je postao državni funkcioner i vjerski poglavar, budući da je bio poslanik Crnogorske narodne skupštine i član Državnog savjeta.

Knjaz Nikola je izuzetno cijeneći njegov rad od koristi za Bar, Crnu Goru, multivjerski skad u njoj, prosvjetni i kulturni napredak i odlikovao je povodom jubileja proslave 400 godina od Obodske štamparije, prvi put hodžu Murtezu Karađuzovića Danilovim oredenom IV stepena (reda) 1893. godine, o čemu izvještava i list “Glas Crnogorca”, broj 32, od 7. avgusta 1893. godine, na strani 4.

Tada je, valja podsjetiti, istim dekretom, odlikovan Danilovim ordenom III stepena  paroh Barske nadbiskupije ugledni i obrazovani katolik Metod Radić, a V stepenom istog ordena odlikovani su, istim aktom, i Barani, odnosno, Crmničani – komandir Miloš Lekić, oficir Miloš Neškov Barjamović i oficir Marko Đurović, te Ilija Plamenac, brigadni ađutant (nije riječ o vojvodi Iliji Plamencu), te Jusuf Barjaktarević iz Mrkojevića, Jaša Dervišević i Dula Šurla… 

Pomenuti list objavljuje vijest pod naslovom “Odlikovanja”, u kome se kaže: “Odlikovanja. – Njegovo Visočanstvo Gospodar Knjaz Nikola izvolio je odlikovati povodom Obodske proslave: Komandira Radovana Mišetina Vasojevića, komandira popa Nikolu Brskutskog, komandira Mehmed-bega Resulbegovića, Metoda Radića paroha barskog i Afiza Lukavčevića iz Podgorice III-ijem stepenom Danilova reda; komandira Agicu Lakića iz Bjelopavlića, profesora Panta Popovića, Đura Čelovića upravitelja varoši Nikšići, Sima Đorđijevića i oficira Šćepanu Plisku u Uskocima, Milosava Bojovića u Nikšićkoj Župi, podkomandira Uroša Đulića, Radoju G.arčevića, brig. barjaktara i Draga Bakića iz Vasojevića, potkom. Anta Škutića, potkom. Nuša-bega Bušatliju i odžu Karađuzovića u Baru IV-ijem stepenom Danilova reda, komandira Miloša Lekića, oficira Filipa Neškova Bajramovića i oficira Marka Đurovića iz Crmnice, oficira Iliju Gazivodu i perjanika Marka Vukmirovića s Ceklina, Mitra Pekića iz Nikšića, kap. Iliju Popovića i Stanoja Miletina iz Brskuta, Omera Bibezića, kapetana Novaka Čejovića i oficira Meda Ablabega iz Podgorice, Milutina Vučinića, brig. adutanta, Jovana M. Vučinića i oficira Nikolu Pulevića iz Pipera, oficira Milutina Čejovića, barjaktara Boža Dragojevića, Radovana Vešovića, brig. ađutanta iz Bratonožića, Mata Vujisića komand. Artilj. i Sava Anđelića, zastupnika kapetanskog iz Kolašina, Jusufa Barjaktarovića iz Ocinja (Ulcinja – ali on je bio iz Mrkojevića – nap. N.A.), Jaša Derviševića i Dula Šurlu iz Bara, Ilija Plamenca brig. adutanta, Steva Jovićevića brig ađutanta, kap. Janka Milića iz Bjelica i oficira Dura M. Martinovića iz Bajica V-ijem stepenom Danilova reda”.

Taj akt knjaza Nikole o odlikovanjima objavio je akademik prof. dr Šerbo Rastoder u monografiji o Murtezi Karađuzoviću, objavljenoj 2019. na strani 239.

(Nastavlja se)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (65) first appeared on BARinfo.

Ukazujući na značaj i ulogu srednjovjekovnog latiniteta za najstarije slojeve naše pismene književnosti, predstavljaju ne samo zalogu zagrobnog života tih prelata, već i prvorazredne istorijske izvore. Prvobitno smješteni u podu ili na sarkofazima katedrale, u osvit gotike izmješteni su na njenu fasadu, reprezentativnošću sadržaja meritorno se izdižući nad monumentalnim portalom. Koliko je poznato, prvi im pažnju posvećuje barski nadbiskup Andrija Zmajević 1671, a zapisivanjem i posredovanjem nadbiskupa Karla Pootena, njihov sadržaj objavljuje Franjo Rački u zagrebačkom “Katoličkom listu” 1860. godine.

Među sačuvanim svjedočanstvima bogatog barskog epigrafskog nasljeđa ističe se fragment epitafa posvećenog nadbiskupu Ivanu, koji je u devetoj deceniji života preminuo najkasnije početkom 1247. godine. Bio je uzidan u fasadu katedrale lijevo od njenog portala. Njegov sadržaj glasi:  

PRAESUL IN TVMVLO IACET PERSONA IOANNIS,

ECCLESIAM MVLTIS ISTAM QVI REXIT IN ANNIS.

NOBILIS ISTE, POTENS, SAPIENS FVIT ATQVE BENIGNVS,

PAVPERIBVS LARGVS HOSPES, HOMO COELIS DIGNVS.

HVNC NIMIVM REGES HVIVS REGIONIS AMABANT,

CVI REGNI IVRA COMMITTERE NON DVBITABANT,

QVI FACIENTE DEO BENE DISPENSABAT VTRVMQVE:

MVNDANOS ACTVS TRACTANDO SEQVENDO DEVMQVE.

U GROBU POČIVA LIČNOST PREZULA (NADBISKUPA) IVANA

KOJI JE UPRAVLJAO MNOGE GODINE OVOM CRKVOM.

BIO JE PLEMENIT, MOĆAN, MUDAR I DOBROSTIV,

SIROMAŠNIMA DAREŽLJIV DOMAĆIN, ČOVJEK DOSTOJAN NEBESA.

NJEGA SU MNOGO VOLJELI KRALJEVI OVE OBLASTI,

NISU OKLIJEVALI DA MU POVJERE POSLOVE KRALJEVINE;

ON JE, UZ BOŽJU POMOĆ, OBOJE DOBRO UREĐIVAO:

POSTUPAJUĆI U SVJETOVNIM DJELIMA, SLIJEDEĆI BOGA.

U podsjećanju na ličnost nadbiskupa Ivana, ističe se činjenica je dug vremenski period proveo upravljajući s barske katedre, s obzirom da je na nju mogao stupiti iza 1194, a da je preminuo poslije 1236, najkasnije početkom 1247. godine. Barska nadbiskupija je bila opet kanonski uspostavljena 1199. godine, možda inicijativom ovog prezula i nastojanjem udionog vladara Vukana Nemanjića (koji se već 1195. nazivao kraljem; Dioclie atque Dalmatie rex), a te je godine u Baru, sazivanjem sinoda sufragana, održan veliki pokrajinski crkveni sabor (Concilium provinciale), što je dovelo do obnove metropolitanske vlasti. Dukljansko-barski nadbiskup Ivan je jula/avgusta 1199. godine zahvalio papi Inocentu III na poslatom paliju.

Barski nadbiskup Ivan je mogao imati značajnu društvenu ulogu u vrijeme kad je Stefan Prvovjenčani dobio krunu iz Rima (1217), na što bi mogao ukazivati pjesnički navod iz epitafa (cvi regni ivra committere non dvbitabant). Svakako se njegovo dugo stolovanje poklapalo s vladavinom ne samo ovog vladara (1196-1228), već i Stefana Radoslava (1228-1234), Stefana Vladislava (1234-1243), Stefana Uroša I (1243-1276). Epitaf to takođe učenim stilom sugeriše: hvnc nimivm reges hvivs regionis amabant.

Istoriografija je zarana bila zaintrigirana ličnošću prezula Ivana, pa je tako učeni Ivan Baranin (Joannes Antibarenus, vir doctus) ušao u knjigu znamenitih Dubrovčana, a sa istoimenim duhovnikom iz vremena cara Samuila dubrovački su hroničari povezivali istoriju svoje metropole. Iznošena su stanovišta i da je to bio Ivan mnogo voljen od strane dukljanskih kraljeva, kao i pretpostavke da je to mogao biti neki od nepoznatih barskih prezula iz vremena 1099-1172. godine.

U vrijeme nadbiskupa Ivana, Žička arhiepiskopija stiče autokefalnost i osniva episkopije u primorskim krajevima (1219), dok se papa Grgur IX po njegovoj molbi obraća u maju 1237. dominikanskom prioru o potrebi da se pošalju braća reda propovjednika ad visitandum provinciam Antibaren. et mores corrigendos. Papa je tom prilikom naglasio da neće tražiti od nadbiskupa „zbog njegove starosti, da lično podnosi napor putovanja do Apostolske stolice“, ali se svakako Barska crkva našla u novim teškoćama i zbog toga i zbog pretenzija Dubrovačke nabiskupije.

Isklesana slova barskog epitafa su po svojim obilježjima dragocjen paleografski indikator najstarijih slojeva naše kulture, literarnog dijela pjesničkog triptihona koje u srednjovjekovnim heksametrima sadrži i leoninsku rimu. Epitaf je prenosilac poruke o dinamičnim društvenim i religioznim zbivanjima prve polovine XIII vijeka, koja su naznačila procese dugog trajanja u ovoj i susjednim „oblastima“. Ostaje za nadanje da će biseri barske epigrafistike biti adekvatno predstavljeni i približeni javnosti.

The post Savo Marković: Barski epitaf prezula Ivana (oko 1247. godine) first appeared on BARinfo.

Prije nego što je izabran za muftiju crnogorskih muslimana, kadija i narodni poslanik Murteza Karađuzović, imenovan je 24. oktobra 1911. članom Državnog savjeta Kraljevine Crne Gore, o čemu je dekret objavio u službenom dijelu list “Glas Crnogorca” 25. oktobra 1911, na strani 1. Dekret o tome su potpisali kralj Nikola I Petrović Njegoš i tadašnji predsjednik Ministarskog savjeta (Vlade) Kraljevine Crne Gore dr Lazar Tomanović. Na položaj muftije izabran je 1912, kako smo u ranijim nastavcima pisali. Penzionisan je nakon 1918. godine, ali je ponovo izabran za muftiju 1923, da bi naredne (1924. godine) bio ponovo penzionisan.

Bio je obrazovan čovjek, vjeroučitelj i zaslužan za razvoj prosvjete u barskom području. Pisalo je brojne novinske članke, priloge u časopisima, te druge tekstove vjerskog i svjetovnog profila. Bavio se religijskim, političkim, kulturno-istorijskim i drugim, kako duhovnim, tako i sekularnim društvenim pitanjima. Posebno je pisao o istoriji muslimana u Crnoj Gori i prošlosti Bara. U istoriografskim radovima prisutan je i faktografski i romantičarski pristup. Slijedio je do kraja 1918. godine državnu i dinastičku politiku i nacionalnu ideologiju kralja Nikole.

Između ostalog, u svom spisateljskom opusu muftija Mureza Karađuzović ostavio je iza sebe i objavljeni zapis o oslobođenju Bara od strane crnogorske vojske početkom 1878. godine i događajima koji su tome prethodili. Taj njegov rad objavljen je 1929. godine u kalendaru “Crnogorac”, Podgorica, 1929. godine, a istražio ga je i u cjelini objavio akademik prof. dr Šerbo Rastoder u monografiji o Murtezi Karađuzoviću 2019. godine (na stranicama-71-72).

Mi iz tog rada izdvajamo onaj dio za koga smatramo da je prikladan i adekvatan ovoj vrsti prezentacije. Naime, Murteza Karađuzović kazuje:

“Godine 1877. čim su doznali da crnogorski Knjaz sa velikom vojskom maršira na Bar, Selim beg Kapetanović, Baranin, koji je onda bio kajmekan u Ulcinju sa 300 dobrovoljaca sa kojima je bio i prvak Hadži Mehmed Baci, stigoše u pomoć Baranima. U pomoć je došao i Šaban beg iz Skadra sa 70 Skadrana. Sve muslimanske porodice iz varoške i brbotske mahale preseliše u grad; Takođe i iz nekih obližnjih sela. Dočim, neke iz podgradske mahale pribjegoše kod austrijskog konzula Netovića, jer beše obećao, da će brzo stići Turska vojska iz Skadra; a da ni Njemac (tako su onda Barani zvali Austriju) neće nikad dozvoliti da Crnogorci uzmu Bar. Od regularne vojske Turci su imali u gradu jednu četu mustahfiza (treća klasa) i oko 60 tobdžija. Bar 1877.

U jutro oko Bara osvanuše Crnogorci. Pošto noćnom urediše šančeve po brežuljcima i na dominirajuća brda smjestiše topove, sa vrha Mukavala pozvaše poznatog junaka, Selima Trcetića, da pođe na junački sastanak.

Sa dozvolom civilno-vojnog komandanta Ibrahim-bega iz Carigrada, još sa dva druga pođe Selim na sastanak s Crnogorcima. Otuda doniješe usmenu poruku Vrhovnog Komandanta Crnogorskog, da se grad predadne bez krvoprolića, jer velika Rusija maršira na Carigrad, inače nek se žene i djeca presele iz grada pa onda neka junaci dijele megdan. Turci dadoše odgovor: ‘Vjerozakon ne dozvoljava gazijama, da posle 300 godina iznevjere velikog Sultana’ i da su odlučili da i ‘žene i djecu žrtvuju na oltaru domovine’.

Na glas borija dobiše riječ: top, puška, kumpare, dinamid i halak vitezova i gazija. Od grmljavine topova Rumija tutnjaše, od granata se paljahu čardaci i rušahu kule; od dinamida se trijesaše čitav grad; plotuni kao grad padaju, majke tješahu uplakanu djecu; ranjenici padaju na svaku stranu; gazije ‘padišah čok jaša’ vikahu a crnogorski sokolovi odgovarahu: ‘Živio Knjaz”, Živjela Rusija!’

Žestoka borba trajala je 63 dana. Više od polovine grada pretvori se u ruševine. Avlije i bašte pretvoriše se u groblje. Ni mrtvi nemahu mira, jer ih granite u vazduh bacahu. Pošto ne stiže željno očekivana pomoć, komandant grada posla Etema Lacovića sa jednim drugom kod glavnog zapovjednika Turske vojske na Bojani, da mu kažu, da će grad morati predati, ako brzo ne stigne pomoć. Kad su poslanici iz Bara stigli kod Ali Said paše doznali su da su Rusi blizu Carigrada.

U gradu posle tolike borbe nesta hrane, te crveni bajrak, izrešetan kuršumima, zamijeni bijela bandijera. Na glas borije prekide top, pušaka i halak junaka. Komandant turske posade uz čestitku na pobjedu predade sablju Knjazu Nikoli, a ovaj mu je vrati s napomenom: ‘Turci su naučili svijet na junaštvo’. Knjaz Nikola na hatu, uz pratnju gorštaka, prekrstivši se na glavna vrata, ponosito uđe u grad…”, piše, između ostaloga, Murteza Karađuzović.

(Nastavlja se)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (64) first appeared on BARinfo.