Gost emisije “Sunčanom stranom ulice” bio je doktor Milan Vukanović, oftalmolog u Opštoj bolnici Bar.
RB/BI: Oftalmologija je grana medicine koja se bavi dijagnostikom i liječenjem očnih bolesti i poremećaja. Uključuje komplikovanu hirurgiju, naprednu medicinsku tehnologiju, precizne dijagnostičke alate. Postoji mnogo različitih očnih bolesti, a simptomi su kao i mogućnosti liječenja, vrlo raznovrsni. Da li Oftalmološko odjeljenje u Opštoj bolnici Bar prati savremene standarde? Jeste li vi kao oftalmolog zadovoljni?
Dr Vukanović: Da napomenem prvo da upravo slavim deset godina boravka u Baru i taj trenutak radosti želim da podijelim s Vama, i eventualno, ljudima koji ovo slušaju, ako ih to raduje. Što se tiče oftalmologije, napomenuo bih da postoji još jedna grana (jako značajna) neurooftalomologija i da ima još niz veza oftalmologije sa sistemskim oboljenjima koje se tiču kože, potkožnih tkiva, unutrašnjih organa… Što se tiče Barske bolnice, kada govorimo o edukaciji, zaista možemo da kažemo da smo u toku. Neke stvari su prekinute, neke novine su prekinute, ali, nadam se da će vrijeme koje nam je „pojela“ Corona i vrijeme koje nam upravo „jede“ ovaj rat (i neka saznanja koja imam o vremenu koja su bila prije toga), biti nadoknađeno. Izrael je, recimo, najavio da će se raditi korekciju dioptrije kapima, što bi bila revolucionarna stvar… E, sad, da se vratim na ono što ste me pitali – da li u Bolnici pratimo trendove? Tehnički, nažalost, samo djelimično. Državna administracija uvijek procjenjuje, što zavisi i od sredstava koje preraspodjeljuje Fond, pa onda je Bar, možda zbog pozicije, možda zbog nekog drugog razloga, pomalo „gurnut u stranu“ što se tiče tog dijela, iako imamo na riječima jak poticaj – „samo vi recite“. Ipak, ne mogu zbog toga da krivim sebe, ni onoga ko se direktno time bavi, jer postoji lanac dobavljača, a da ne pominjem problem servisera. Dakle, u jednom vremenu smo imali čovjeka koji radi samo jednu stvar i onda ga je teško dobiti zbog njegovih radnih obaveza, tako da neki aparati čekaju na popravku. Dakako da znamo šta bi trebalo dobaviti, međutim, ta sredstva nisu nimalo beznačajna, već se procjenjuju na nekoliko desetina hiljada eura. Imali smo dobro iskustvo prekogranične saradnje sa Hrvatskom i BiH, kada je bio aktuelan „Meladetect project“, što je znakovit pomak u dijagnostici samog melanoma.
RB/BI: Poslije ovog uvoda možda bi bilo dobro da objasnite našim slušaocima zbog čega nastaje slabovidost?
Dr Vukanović: Slabovidost uglavnom nastaje zbog samog rasporeda dioptrijskog aparata oka. Imamo sledeću proporciju: duže oko – veći su izgledi da bude kratkovido, kraće oko – genetski su veći izgledi da bude dalekovido. Šta to znači? Koincidira dužina očne jabučice sa snagom dioptrije. Ukoliko nešto od ta dva elementa nije u sinhronizaciji, dolazi do dalekovidosti i/ili kratkovidosti. I jedno i drugo mogu dati slabovidost, zavisi u kom stepenu su izražene. Pritom, blaže vrste diptrije se lakše rješavaju i u kasnijem periodu, ne samo djetinjstvu, jer minus, za one koji ne znaju iz fizike, važi pravilo da se lik formira raspršivanjem svjetla. Kod dalekovidosti dobijate, poslije prelamanja kroz sočivo oka, lik koji je virtuelan i ide ispred, ili iza oka. Kod plusa, dječje dalekovidosti, taj mišić oka je stalno u grču i prijeti da ostane u spazmu. Taj grč onda alarmira viši vidni centar u mozgu koji ograničava veličinu predmeta koji ja vidim, na određenu mjeru. Recimo da zaustavi na 30-40 posto vida (ovo je ružno što kažem u procentima, ali nema drugog načina) i da onda u vidnom centru dobijamo određene slike koje korespondiraju oku kao produžetak mozga, lijevo – desno, i to koordinisano daje takvu sliku. Da napomenem da je spajanje te slike mentalna radnja, i kad ona postoji, dolazi do kompleksnih odnosa dva očna mozga (velikog mozga i centra), koji u tom trenutku mentalnom aktivnošću zaustavlja veličinu nekog predmeta, u ovom slučaju nekih slova 20, 30, 40 posto, da ne bih trpio glavobolje, duple slike, da ne bih imao problem nejasnog vida, sve u svemu, da mogu da funkcionišem. To su, možda, evolucioni ili, ako već baratam sa terminom mentalna snaga, onda da uključimo i pojam duhovnog. Vratio bih se time u Teslino vrijeme kada je govorio da će nauka napredovati onog trenutka kad počne da se bavi duhovnim koje nije u koliziji sa naukom.
RB/BI: Jedna od čestih bolesti oka je katarakta. Šta ta bolest prouzrokuje, koliko je česta među Baranima i može li se prevenirati?
Dr Vukanović: Pa, ona jeste najčešće nasljedna, kao posljedica drugih oboljenja, kao posljedica uzimanja nekih ljekova na duže staze… S druge strane, postoji jedan broj pacijenata (zbog protokola odlaženja do Podgorice) koji se podvrgavaju unaprijed ugovorenoj hirurgiji katarakte. Katarakta može da prouzrokuje povišen očni pritisak i slabiji i nejasan vid, što kompromituje funkcionisanje i toga ko ima kataraktu, a možda i njegovo okruženje koje računa da može da se snađe i sa to malo vida, jer onaj ko ima dosta, možda mu nije jasno koliko je ovome malo.
RB/BI: Šta je glaukom, kako nastaje i kakve su posljedice ako se ne tretira na vrijeme?
Dr Vukanović: Glaukom doslovno znači zelena katarakta. Ali, mi smo evoluirali u prevodu i sad je to neuropatija. Tako se i posmatra. Znači, to je progresivna bolest koja ima više parametara (vrijednosti očnog pritiska, izgled očnog živca i širina vidnog polja). Sad imamo nove metode, debljina neuralnih vlakana koje ulaze iz oka u očni živac i bilježe se sa optičku koherentnu tomografiju (OCT). Zvuči mnogo komplikovano, u suštini nije. Dobijate validan podatak o debljini nerava koji sa mrežnjače ulaze u očni živac i onda posljeđuju signal centru za vid. Ukoliko na tom putu iz nekog razloga počne da se luči više očne vodice, onda dolazi do pritiska. Koji je najmekši dio u oku? Očni živac. Šta radi povišeni pritisak? Gnječi očni živac i, ukoliko budete u takvoj situaciji, a da pritom imate utisak da se dešava glavobolja, određena tegoba, a ne morate da imate nikakav simptom, onda se desi gubitak ili slabljenje vida sa trajnim propadanjem nervnih vlakana.
RB/BI: Oboljenje oka koje pogađa stariju populaciju je makularna degeneracija. Koji su simptomi i kako se ta bolest oka liječi?
Dr Vukanović: Možda prvo kao nastanak određene “mušice“ u određenoj dobi, a onda nejasna centralna oštrina. Šta to znači? Ukoliko gledam list hartije da središnji dio, gledano ukršteno ili centralni kvadrat tog lista, ne mogu da prepoznam neko slovo, a da periferno mogu. E, to bi bio alarm da je odmakla faza. Ali svaki nagovještaj da centralno gledajući, ono gdje je moj vid usmjeren, i da želim nešto da vidim, ukoliko je to kompromitovano, to je napomena da treba doći do najbližeg oftalmologa. Šta mi tu možemo? Možemo da zaustavimo ili eventualno usporimo, što zavisi od volje, snage i organskog potencijala u ovom slučaju. Reklo bi se da stavljam organske potencijale na kraj. Ne. Ali, u svakom slučaju mnoga oboljenja kao što su hipertenzija, dijabetes, astma, a i mnoga kožna oboljenja se računaju kao psihosomatska. Prema tome, sve se začinje i počinje negdje u duši, da ne kažem u duhu. Postoji knjiga Ridigera Dalkea koji se dugo godina time i napisao je „Bolest kao govor duše“. Sad da ne ispadne da sam više okrenut bogoslovskom tumačenju bolesti – nisam, ali bih htio da skrenem pažnju da i u svjetskoj definiciji zdravlja, ono podrazumijeva psihičku, fizičku i socijalnu ravnotežu, da ne kažem blagostanje.
RB/BI: Šta uzrokuje daltonizam i možemo li uopšte govoriti o uzrocima?
Dr Vukanović: To je urođeni nedostatak. Ono što smo učili u školi, čepići, štapići, čepići detektuju boje, imaju senzibilitet za zelenu, plavu i crvenu, a tablice služe da se otkrije defekt. Mada, po mom iskustvu, ipak postoji jedan aparat koji se zove anomaloskop, koji preciznije detektuje defekt boja, i nažalost, mi tu ne možemo ništa. Ako nekome fali određeni broj ćelija koji razaznaje boje, onda je zaista u problemu za određenu vrstu zanimanja, što ne znači da je nesposoban za druge vrste zanimanja. Što se tiče percepcije svjetla, tu već stvar urođenog bolje stoji, s tim što je kod nekih oboljenja značajno promjenljiv, ali više se odnose na oboljenja neurološkog stanja, nego na samo izmijenjeno oko.
RB/BI: Šta je diplopija?
Dr Vukanović: Dupla slika. Najčešće bude kao oznaka za neurološka oboljenja a, bogami, i vaskularna, ukoliko je kompromitovan zadnji dio lobanjske jame, što se odnosi na potiljačni mozak i vratnu cirkulaciju. To treba imati u vidu. Onoga trenutka kada se ispravi eventualni deformitet, ili protok kroz zadnji dio mozga (moždanog stabla), gdje su sva vitalna jedra za disanje, održavanje srčanog ritma, pa takođe, iznad toga niži i viši vidni centri, onda je vrlo lako pretpostaviti, ukoliko se vratimo na pređašnju priču o mentalnom spajanju, da bi bilo koji deficit mogao da uzrokuje ne samo pomjeranje oka, pri čemu otklon od nekoliko stotina mikrona može da dovede do vidnog centra drugačiju sliku. Ta slika ne korespondira sa ovom, jer više nije u mogućnosti da je mozak prati iz organskih razloga. Pritom napominjem da osim diplopije, mogu da se pojave takozvane pozitivne halucinacije, različite svjetlosne iskrice, kojih se ne treba plašiti. Njima ne pridajemo poseban značaj, ukoliko nema dokazanog oboljenja, jer te iskrice označavamo organskim halucinacijama, i osobu ne smatramo za psihijatrijskog bolesnika. Ljudi ne treba da se plaše ako i vide u nalazu da postoji organska halucinacija. To je samo znak da postoji deficit protoka ili neka druga problematika.
RB/BI: Kako se tretira razrokost i da li možemo očekivati da će možda u skorije vrijeme u Barskoj bolnici početi da se izvode operacije?
Dr Vukanović: One su rađene davno, prije nego što sam ja došao, radio je kolega Branko Stankov, on je strabolog kod koga sam učio strabologiju. Da li će ponovo da se radi? To je bila jedna od ideja koju sam sugerisao da započne u Ulcinju, pošto imaju dovoljno prostora. Mogao bi tamo da bude Centar za strabologiju, ako već nemamo prostora u Baru. Tamo je koleginica koja je tek došla sa specijalizacije. Da li bi mogla hirurgija? Da. Ali, i ona je vezana za nabavku mikroskopa i aparature i instumenata, jer ne možemo da se upuštamo u hazarde „štapom i kanapom“ i da improvizujemo. Za neko precizno mjerenje i ispravljanje, da se dovede i jedno i drugo oko u paralelni položaj – to zahtijeva i iskustvo i mjerenje. S druge strane, kod nekih strabizama, kod kojih je ugao otklona manji od 30 stepeni, ne radi se operacija, jer on, u nekim slučajevima, može izgledati šarmantno. Možemo, eventualno nešto ispraviti dioptrijom, ukoliko je do dioptrije. Oko pokreće šest mišića, a to su tri različita živca iz zadnjeg dijela moždane jame. Ukoliko bilo koji od njih ima urođeni deficit, može postojati strabizam. On, naravno, sa zrelošću, moždanih struktura možda nestane, a može i trajno da ostane. Tada radimo širenje zjenica da vidimo da li je to uzrok. Ukoliko jeste, može se sekundarno pojaviti slabovidost, pa bi poželjno bilo da se i time bavimo. Zbog toga pozivam roditelje da obrate pažnju ukoliko tako nešto primjete, da dođu na pregled, jer je bilo dosta otpora u tom smislu, a i vjerovanja s kojima nisam siguran da smo se izborili, pogotovo ako je žensko dijete i ako nosi naočare. Došla je na pregled sa djetetom relativno mlađa majka koja je za svoju djevojčicu od 12-13 godina, motivisanu da nosu naočare, to odbila, uz obrazloženje: „doktore, nemojte joj davati naočare, neće se udat’“. To su te naše nedozrelosti i zamjena prioriteta. Za nas je važno ono čemu pridajemo značaj, a ono što je stvarno važno to i nije bitno. Iz toga je proizišla moja muka sa terminom „mora“, jer ako nešto mora, onda zaista mora (iako sam gajio otpor prema “moranju”) s obzirom da imperativ stvara problem za onoga kome je izrečen. Mogu da preporučim ali, ako neko kome preporučim terapiju, pita „jel’ mora?“, ja kažem „mora!“.
RB/BI: Djeluje li?
Dr Vukanović: Uglavnom. Jer, mora!
RB/BI: Koji su najčešći problemi s kojima se suočavaju djeca predškolskog i školskog uzrasta?
Dr Vukanović: Najviše sa telefonima, nažalost. Nešto malo povrede koje su zadesne, iz igre, koje nisu namjerne i uglavnom nisu ozbiljne, ili one iz saobraćajnih udesa. U suštini, najveći su nam problem rana navikavanja na igrice i telefone, što uveliko mijenja raspored navika, a iz toga, po prirodi stvari, dijete želi da budi učesnik onoga što vidi na ekranu, pa onda približava. Međutim, kad to traje dva ili tri sata, imamo elektromagnetni talas koji rasušuje oko, a da ne govorim šta radi sa pažnjom. Tako nastaje poremećaj pažnje, pa neke disfunkcije u smislu da to dijete ne može da se koncentriše duže od dva-tri minuta… To su već studije koje se rade po čitavom svijetu. Nažalost, to je civilizacijski problem. Kako ćemo se s tim izboriti? Teško je reći.
RB/BI: Na koji način pokušavate da objasnite tinejdžerima u kojoj mjeri ta ekranizacija može da bude štetna, ne samo za oči, nego za kompletan razvoj?
Dr Vukanović: Suočavanjem. Dosta djece tog uzrasta dolazi sa nedefinisanim glavoboljama. Ispostavlja se da nema razloga da bude u dioptriji, ili u nekom organskom oboljenju, nema psihičkog oboljenja, ali ima lošu naviku. Ali, kao kod svih loših navika, postoje oni koji su povremeni konzumenti i oni koji su hronični, dakle, sada već zavisnici. To svakako predstavlja problem. Ne mogu da nešto ne kažem ukoliko sam primijetio kao realnost, a da smo nakon svih pretraga, poslije obrade i snimanja dijagnostičkim metodama isključili sve potencijalne mogućnosti i na kraju došli do nekakve glavobolje koja nema ni neurološku podlogu, osim ove koja dolazi iz telefona.
RB/BI: Kako su Vaša iskustva u praksi, da li mali pacijenti nose naočare, prihvataju li preporuke ljekara ako ustanovite da su im potrebne?
Dr Vukanović: Da. Osobito školarci, uvjere se veoma brzo, ukoliko je to poticano i od strane roditelja, i prihvate, jer uvide da ne vide bez naočara i onda ih traže. Zaista se treba navići na novi izgled, pa onda je moja preporuka da i taj roditelj uzme neke naočare, da bi se dijete zbog identifikacije lakše naviklo ili bolje prihvatilo da nosi pomagalo. Niko od nas ne voli da ima bilo kakve dodatke na sebi, ali ako bismo (zvučaću grubo) mogli sa nekim prslukom da dišemo jednim plućnim krilom umjesto 20 posto, 80 ili 100 posto, svako bi to vrlo lako prihvatio. Da ne pominjem razmišljanje, ako bi postojala kapa takve vrste, to bi bilo sjajno.
RB/BI: S obzirom da je dijabetes stanje od kog pati veliki broj stanovnika Crne Gore, ali i globalno, jedna od uobičajenih komplikacija je dijabetička retinopatija. Kakve su mogućnosti liječenja ove bolesti oka?
Dr Vukanović: Široke, ukoliko je pacijent motivisan. Opet ovdje dolazimo do muškog pola koji se bavi poricanjem, što je najlošiji mehanizam odbrane. Ako poričem – onda toga nema. Teško da biste započeli liječenje bez prihvatanja. To se odnosi i na mene samog. Ukoliko nešto nisam prihvatio, govorim iz lične perspektive, počev od naočara, pa do dobnih naznaka, već se nazire problem. A, ako imam organski problem i to negiram, to već zalazi u domen psihopatologije i ne daje povoljne rezultate. Može se dosta toga uraditi ako se razumije cijela priča, a ona je pojašnjena i od endokrinologa, i od neurologa, i od oftalmologa sa svim komplikacijama. Retinopatija dođe, uglavnom, na kraju ili ukoliko takvo stanje dugo traje bez nadzora ili pregleda bilo koje vrste, u ovom slučaju očnog. Onda imate stvari koje su nerješive, tipa krvarenje ili masivnija krvarenja recimo u jednoj polovini, donjoj, gornjoj ili lijevoj, desnoj polovini oka koje pacijent ne vidi. Imao sam slučaj da čovjek kaže da je došao po naočare, a ja mu kažem da ima krvarenje. On me ubjeđuje da ne vidi krvarenje, pa mu objasnim da u onom trenutku kada ga bude vidio, nastupa mrak. Pacijenti treba da dođu do nekog laserskog tretmana ili intraokularnih injekcija koje se daju u oko, za šta, takođe postoje razni otpori, ali sve zavisi i od motivacije i od stanja onoga ko je obolio. Ukoliko nekoga bolest nosi, taj ima mnogo veći problem, a ukoliko on nosi bolest, onda je problem značajno manji, jer su njegove psihološke i organske rezerve značajno veće, a taj potencijal dobro dođe u liječenju.
RB/BI: Mnogo ljudi pati i od sindroma suvog oka. Šta tu preporučujete?
Dr Vukanović: Tu smo „tanki“. Iz prostog razloga što kod težih slučajeva, kao što su reuma, psorijaza, rozacea (sva ta kožna oboljenja) prouzrokuju oslabljeno vlaženje, a tu su i već pomenuti telefoni. Ukoliko imamo manje tečnosti na površini, ona zbog prirode posla vrlo lako isparava, i oko se suši. Činjenica je da oko luči u toku dana 80 ml, pa onda bočica od 15 ml to sigurno ne može nadomjestiti, makar kapali čitav dan. Dakle, problem je gotovo nerešjiv, ali se može ublažiti stalnim kapanjem i upornošću, do jednog trenutka kad se napravi nekakav balans, a to je prirodno zamašćivanje oka, treća komponenta ili mucinska, koja je pojavljuje na površini oka. Tako da sve to može da se ublaži, a i naše tijelo ima dosta tih kompenzatornih nadoknadnih mehanizama koji su vid samoodbrane i onda dođu u situaciju da je nalaz jedan, a da oko dobro funkcioniše, bez obzira na dijagnozu suvoće. Eto, ima takvih situacija gdje se srijećemo sa, naoko, paradoksima, a nisu.
RB/BI: Koliko često treba kontrolisati vid?
Dr Vukanović: Ovdje ne postoji takva praksa da se djeca kontrolišu u školi. U Novom Sadu, odakle sam došao, postoje propisi i obaveznost u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti da se djeca do četvrte godine, a poslije u drugom razredu škole, preventivo pregledaju i da se na taj način, možda, potpomogne ili izbjegne ono o čemu smo pričali – ranije slabovidost ili niz tih optičkih mana koje mogu, možda, blagovremeno da se razriješe pa makar one bile vježbama strabološki ili čak privremeno sa naočarama. Mada, to sa naočarama ne mora da znači da će biti privremeno, ali u nekim slučajevima, da.
RB/BI: Kako se zakazuje pregled kod oftalmologa u Opštoj bolnici Bar?
Dr Vukanović: Sada lakše, ima nas dosta u Baru, pa je ta rasterećenost Bolnice svela broj ljudi koji dođu na racionalnu mjeru. To što bi Bolnica trebala da se bavi liječenjem, to sam rekao, zavisi od formiranja eventualno odjeljenja, a da bismo sve to imali treba nam hirurgija i nešto od dijagnostičke i terapijske procedure da bismo zaokružili krug. Svakako je i za mene frustrirajuće ukoliko čekam određene nalaze nekoliko mjeseci, jer je to zaista u realnom vremenu i životu, toliko. Ukoliko se nešto plaća, jer ne može sve Fond da pokrije, onda se to razvuče. Zakazivanje je preko Izabranog, ja u tu politiku ne ulazim. Onaj koji je došao sa ili bez (ali bolje sa uputom) bude pregledan. Rješavamo i hitna stanja, a pogotovo ako su u pitanju djeca, trudnice i ostale ranjive kategorije, tu nemam nikakvu zadršku.
