VOJVODA GAVRO VUKOVIĆ O OSLOBOĐENJU BARA 1878. GODINE (IZVOD IZ NJEGOVIH MEMOARA)
Vojvoda Gavro Vuković (Lopate, Lijeva Rijeka, 1852 – Berane, 1928), diplomirani pravnik, političar i diplomata, pisac, sekretar Crnogorskog senata od aprila 1874. godine, tokom Crnogorsko-osmanskog rata 1876-1878. godine sekretar komandanta Glavnog štaba crnogorske vojske, te potom diplomatski predstavnik, poslanik Crne Gore u Carigradu od kraja 1879. godine i kasnije dugogodišnji ministar inostranih poslova Knježevine Crne Gore (1890-1905) i predsjednik Državnog savjeta Knjaževine Crne Gore, te narodni poslanik, u “Memoarima” opisuje, detaljno, opsadu Bara, borbe crnogorske vojske za oslobođenje Bara, i završne činove te vojne akcije, tokom decembra 1877. godine, po starom, julijanskom kalendaru, odnosno januara 1878, po gregorijanskom kalendaru.
Na stranicama 327-330, navedenog djela Gavro Vuković ubjedljivo hronološki, dnevnički, svjedoči. On koristi datume po starom, julijanskom kalendaru, koji je tada bio važeći u Knjaževini Crnoj Gori:
2. decembar. – Kako pade Plijevna, tako postadosmo sve nestrpljiviji. Knjaz prije zore otide više Bara kod topova, u namjeri da ponudi uslove za predaju. Topovi nijesu pucali, parlamentar zazva jedno tursko ime, neko mu se odazva iz grada. “Nemojte gađati, evo nosim pismo begovima”. Turčin je odgovorio: “Hajde slobodno, ne boj se”. Parlamentar je tražio da on iz ruke preda pismo. Turci ne samo da mu to nijesu dozvolili, nego ga ni u grad nijesu puštali. Pismo je bio napisao vojvoda Mašo Vrbica. Begovi su slušali iza bedema kad ga je parlamentar čitao. Odvratili su ovakav odgovor: “Ne žali nas, vojvoda, od stradanja i muka. Mi smo carski asker koji smo naviknuti da se mučimo. Što ni kažeš da se predamo, da ne ginemo zabadava, evo ti selam da se nećemo predati bez velike muke, ili carskog izina (dozvole). Ovaj grad nama je Car dao da ga čuvamo i da ga branimo, pa ćemo ga braniti dok mognemo. Hljeba i džebane imamo za godinu, a drugo i ne tražimo. No, ni molimo te, i ne dosađuj s tvojim pismima. Nećemo ih više primati, a grad ti evo, pa bujrum”. Ovaj odgovor slušale su obadvije vojske kad je Turčin iskraj begova odgovarao, jer pismeno nijesu htjeli. Iza toga topovi zapucaše najučestanije s obije strane. Knjaz se vrati u svoj logor. U putu dođe mu depeša da je Srbija priješla granicu i udarila na oblast Nišku.
3. decembar. – Oklopnice ne ulaze više u pristanište; one prosto krstare po moru, držeći blokadu cijele obale do Čanja.
4. i 5. decembar. – Ništa izvanredno. Sjeverni studeni vjetar ne da oka otvoriti. Vojska jako strada od zime.
Katolički popovi držali mise po svim crkvama za zdravlje Knjaževo i njegove vojske
6. decembar. – Osvanu Knjažev imendan. Bombardovanje bi obustavljeno danas cio dan. Katolički popovi držali su mise po svim crkvama za zdravlje Knjaževo i njegove vojske. Starješine sviju sela i svi popovi dolazili su da pozdrave Knjaza u ime stanovnika tih sela. Jedan pop donese Knjazu jedan stari krst iz doba kraljevstva našeg, sačuvanog od Turaka u jednoj maloj seoskoj crkvici. Pretvarali su se kao što su pred pašama činili. Knjaz ih je oslobodio, obećavajući im da će njihova crkva uživati sva prava, kao i pravoslavna.
7. decembar. – Defanzivni plan bude ponovo izmijenjen. Pop Ilija Plamenac po četvrti put vraća se na Dobru Vodu, da rasporedi vojsku. Knjaz ode da pregleda lično sva mjesta, pa odatle s malom pratnjom otputovao na Cetinje. Pošao je da uredi s glavnim administratorom Crvenog krsta ruskog kako da se rukuje s novcem što dolazi iz Rusije od svih društava i privatnih lica.
8. decembar. – Temel se vrati sa Kaštela, gdje je bio pošao radi obavještenja njegove vlade. Čim je došao, zahtijevao je da se Baru predloži formalno primirje dok se austrijski podanici izvade ispod topova i uvezu u brodove koje će austrijska vlada poslati u tu svrhu. Dan primirja nije još određen, ali je u načelu usvojen.
9. decembar. – (Dobra Voda). Vojska se rasporedi po visovima iznad Dobre Vode, po Dobroj Vodi do Mrkojevića. Odjeljenje pod upravom vojvode Maša Đurovića zauze položaje po gornjim Mrkojevićima ispod Rumije. Bataljon Ceklinski neprekidno je stojao da pazi kad Turci krenu od Skadra, kudijen će se uputiti, da prema tome naša vojska znade uzeti dobra mjesta.
Rušenje vode i bedema – Turci čuvaju zidove
10. decembar. Sinoć se privukoše petoro momčadi iz Cetinjsko-njeguškog bataljona pri zidovima grada, radi rušenja vode i bedema. Pri temelju ukopaše nekoliko funata dinamita i zapališe. Dinamit otcijepi od zida veliki komad, ali ne učini otvor kojim se može u grad ući. Zidovi su debeli i uzidani uz glavicu, pa zasuti do vrha stijenama tako da se ni na jednoj strani ne može potrebni otvor učiniti. Uostalom, Turci su dobro čuvali zidove svud unaokolo. Noću nijesu prekidali pucnjavu na one strane odkuda im se može primaći. Božo Petrović vrati se iz Italije đe je Knjeginju pratio i dođe u glavni logor u Šušanj.
11. decembar. – Šestani i mnoga sela do Ulcinja nijesu bila još zauzeta. Pop Ilija uzme po tristo ljudi od sedam bataljona što su na Dobroj Vodi bili i pođe k Ulcinju. Ova operacija učinjena je najviše iz tog uzroka da se jednom potstakne turska vojska da se krene od Skadra i udari na nas. Prije zore, vojska naša se skupila na kraj Mrkojevića kod džamije. Na brijegu Kunje više džamije stojaše krajnja turska straža, koja uteče tek ugleda naše vojnike, dade glas selima da bježe k Ulcinju. Dok je pop Ilija raspoređivao vojsku s koje će strane udariti, Turci su imali vremena da uteku. Čim vojska ugleda s brda da Turci bježe s čeljadima i sa stokom, jurne preko sela, zaždi kuće, plijeni stoku i rašćera Turke baš do više Ulcinja. Neki se Turci zatvoriše (selo Bratica) u jednu kuću kraj Šestana i odbraniše veliki dio stoke koji umače put Ulcinja. Latini su se predavali, a sa njima i nešto Turaka, samo da im se povrati plijen i da im se kuće ne pale. Tu je plijenjeno oko sedamsto konja i govedi, kao i pet hiljada sitne stoke. Naši gubici bili su vrlo neznatni.
Oklopnice bijahu pod Bar, pa kad viđeše dim doploviše ispod vojske i gađaše je nekoliko puta bez da su štete učinile. Ali ono što se iz ovog očekivalo ne bi postignuto. Vojska turska osta nepokolebljiva oko Skadra. Pop Ilija naredi da naša vojska ostane kod džamije, dok se uvjerimo idu li Turci ili ne. Ako sad ne dođu, teško da će se usuditi da se drugi put odvoje od Skadra.
12. decembar. – Plijen se razdijeli na svu vojsku što je oko Bara. Mnogo stvari i stoke bude noću protureno put Crmnice. Pop Ilija odredi stražu da hvata one koji krišom stoku progone i stvari zanose, da im sve oduzima i da se oni vezani dovode pred njim. Što je učinjeno, to je tako ostalo.Kasnije se nije niko uhvatio.
13. decembar. – Pop Ilija s vojskom vrati se na određene pozicije da i dalje čeka vojsku tursku dok dođe, ili se Bar zauzme. Komandiri molili su ga da se ne vraćaju, nego da udare na Ulcinj. Pop Ilija nije smio to učiniti iz dva uzroka: jedno što se bojao od ratnih lađa da ne pobiju vojsku po strmoj ravni iznad Ulcinja, a drugo što je bio malo vojske uzeo, s kojom se nije usuđivao tako duboko zaći, jer je turska vojska, koja bi došla iz Skadra, mogla zaopkoliti ga i odsjeći od glavnog odjeljenja.
15. decembar. – Knjaz se vrati s Cetinja. Uzgred naredi da se nanovo dovuku s Vira ruski topovi i da se s njima produži bombardovanje.
Ponašanje vice-konzula austrijskog i njegovih štićenika
20. decembar. – Za vrijeme opsade Bara od početka dosad neprekidno je stajao austrijski vice-konsul u konsulskoj kući blizu grada. Tu ga je naročito držao Temel, pod izgovorom da štiti austrijske podajnike koji su pribjegli u njegovu kuću i drugim kućama blizu konsulata. Izgleda da je njegovo bavljenje imalo za svrhu da bude posrednik opsađenih Turaka i paše skadarskog. No kako je Bar bio opkoljen, nije mogao primati od Turaka poslanice, niti im neposredno dodavati one koje su im dolazile od Skadra i Carigrada. U nadoknadu tog nedostatka, služio se nekim očiglednim telegrafom sa znacima koje su Turci razumjevali i kojima je on dodavao glasove što se s naše strane čini. Ova misija austrijskog vice-konsula bila je nama jako škodljiva. Ipak ga nije bilo moguće ukloniti odatle. Knjaz je nastojavao više puta kod Temela da bi ga makli zbog slučajnih opasnosti koje mu prijete između grla topovskih s obadvije strane. U tome nije uspio sve dotle dok je kazao izričito Temelu da namjerava upotrebiti krajnje mjere oko Bara i da će da priugotovljava nužne sprave i vojsku da grad uzme na juriš.
U takvim prilikama može se svašta dogoditi i vice-konsulu i njegovim štićenicima. Štaviše, dodao mu je da se odsad ne smatra odgovornim ako se ne uklone no budu i dalje čekali da im se zlo dogodi. Na tu Knjaževu izjavu otišao je Temel u Kastio i izvijestio o svemu svoju vladu. Pošto je razumjela položaj stvari, ova je odmah poslala jednu ratnu lađu i nekoliko vapora da prihvate štićenike i vicekonsula.
21. decembar. – Turci primiše primirje koje bi zaključeno jutros od šest ura do noći. Svi štićenici austrijski odoše iz Bara. Naša vojska pomagala im je prenijeti sve pokretnosti koje su mogli sobom uzeti. Knjaz se primače pri Baru u katoličku Biskupiju da posmatra zidove izblizu i da vidi u kakvom je stanju grad iza jednomjesečnog bombardovanja. Turci se bijahu oslobodili, pa izmiljeli po bedemima, žene i đeca izašli iz laguma da vide svjetlost i da otpočinu, dahnu. Predveče bude poslat pregovarač da opet zatraži predaju. Ni sada ne bude primljen. Turčin je odogovarao u ime begova s bedema iz glasa: da im ništa ne manjka, da se neće predati i da se Vrbica, ako mu se dosadilo, makne, pa da će počinuti obadvije strane.
Austrijski vicekonsul dođe u Biskupiju da izađe pred Knjazom. Knjaz progovori sa njim samo nekoliko riječi dosta hladno, pa ga ostavi ne obrativ više pažnje na njega. Predveče vrati se Knjaz pored pristaništa, đe ga dočeka zapovjednik austrijske ratne lađe sa svim oficirima.
Novo bombardovanje i oslobođenje Bara
22. decembar. – Primirje se prekide. Bombardovanje učesta svim topovima, među kojima su bili i veliki ruski topovi. Austrijska ratna lađa i vapori sa narodom otploviše.
Turska flota krstarila je po moru tamo i ovamo, ne primičući se dok su austrijski vapori tu bili. Kad ovi izađoše, jedna turska ratna lađa priđe pri austrijskoj. Predpostavlja se da je tražila neko izvješće. U devet ura ratne lađe uđoše u pristanište. Sa jedne od njih pucao je top sedam puta, što znači neki razgovor s Barom, odakle su mu odgovorili samo sa tri metka. Iza toga su se puštile u široko more.
23. decembar. – Kretanje srpske vojske put Sandžaka dade Knjazu misliti da se ona može primaći našim granicama, jer je Sandžak bio prazan od vojske turske, te da neće naići ni na kakav otpor. Toga radi, Knjaz me posla u Vasojeviće, da ponesem vojvodi Miljanu Vukoviću instrukcije kako se ima držati prema srpskoj vojsci ako bi se primakla sferi naših aspiracija u Sandžaku.
24. decembar. – Pošao sam iz Bara ovog dana i prekinuo ovaj bilježnik.
27. decembar. – Nijesam bio još stigao u Vasojeviće, a Bar je pao pod noge crnogorskih junaka 27. decembra, na Šćepan-dan. Prema dobivenom izvještaju. Ibrahim-beg, vojni zapovjednik, Anadolac. hrabar, čovječan i ozbiljan oficir (kojemu je dato pravo da zadrži oružje), Selim-beg barski, Šaban-beg Bušatlija došli su kod Gospodara i izjavili da se predaju.
Predaja je izvršena odmah. Nastupilo je veliko veselje, ali dostojanstveno i uredno. Okupiran je Ulcinj i cio predio do Taraboša. Za tijem su zauzeti: Grmožur, Vranjina i Lesendro od 7.1 do 17.1 1878. Tako se završila opsada Bara i ostvario naš tako davno željeni izlaz na more…”.
(Vojvoda Gavro Vuković, Memoari, priredio prof. dr Slobodan Tomović, urednik izdanja, Obod, Cetinje, 1996, str. 327-330)
