ODNOSI KNJAZA NIKOLE I BARSKOG NADBISKUPA CARLA POOTENA – PREMA SVJEDOČENJU VOJVODE SIMA POPOVIĆA (2)
Vojvoda Simo Popović (Tovarnik, 1846 – Ulcinj, 1921) je bio fakultetski obrazovani političar, žurnalista i pisac, sekretar knjaza Nikole I Petrovića Njegoša tokom Crnogorsko-osmanskog rata 1876-1878. godine, urednik „Glasa Crnogorca“ i prvi crnogorski guverner u Ulcinju, od 1896. godine ministar prosvjete i crkvenih poslova i član Državnog savjeta Knjaževine Crne Gore.
U “Memoarima” koji su objavljeni 1995. godine (priredili ih dr Jovan R Bojović i dr Novica Rakočević), o barskom nadbiskupu Carlu Pootenu i vikaru Barske nadbiskupije Josipu Koloviću, rodom Peraštaninu, kao i odnosu vlasti u ondašnjoj Knjaževini Crnoj Gori prema rimokatolicima, u nastavku svjedočenja, navodi, pored ostalog, i sljedeće:
“To je taj Kolović, od koga se Pero Jovićević, okružni kapetan barski, bješe toliko prepao, da će povesti sve Barane u austrijsko podanstvo”. Između ostalog, vojvoda Popović, pošto iznosi potom svoje lično mišljenje o etničkom porijeklu Peraštana, koje nije sada relevantno za temu našeg priloga, o katoličkom prelatu Josipu Koloviću navodi:
“Ja sam, kao upravitelj primorja imao s Kolovićem posla i bio sam vazda šnjim zadovoljan. Bio je čovjek miran i pogodan. On se nadao, da će ga Knjaz učinjeti Arcibiskupom barskim, kada se radilo o tome s Rimom, i pošao je iz Bara ožalošćen, ali ni onda nije učinio nikakvih nepriličnosti”.
Knjažev odgovor Arcibiskupu Potenu ovo je:
“Pismo Vašega Visokopreosveštenstva od 9. Dek. pr. god., koje mi je prečasni vikar barski g. J. Kolović preko Načelstva barskoga poslao i svojim proveo, ispunilo me je osobitim zadovoljstvom. Ja najsrdačnije zahvaljujem Vašem Visokopreosveštenstvu za osjećanja, koja ste izvoljeli izjaviti mi, i koja me još više ukrjepljuju u očekivanju, da će biti uvjenčana potpunijem uspjehom moja ljubav i očinsko staranje za sreću i dobro mojih rimokatoličkih državljana, kojima je providnost božja dala u Vašoj preuzvišenosti dobra i mudra arhipastira. Vašem je Visokopreosveštenstvu vrlo dobro poznato, da istorija Crne Gore predstavlja veliku i neprekidnu, tešku, ali, blagodareći Svegomućemu, i uspješnu borbu za slobodu naroda i njegove hrišćanske vjere. Ovu slobodu uživaće moji rimokatolički državljani potpuno i moje vlade biće postojana briga i dužnost, da rimokatolici ne odvojeni ni u čemu i ni u koliko od svojih pravoslavnih sudržavljana, uživaju sve blagodati državnih zakona i moje prema svijema jednake vladalačke ljubavi i pravičnosti”.
Na svršetku pisma izraženo je zadovoljstvo Knjaževo, što je Arcibiskup postavio baš g. Kolovića za svoga vikara u Baru, “koji sa svojim odličnim svojstvima i kao sin našega naroda daje najviše jemstva, da će se njegove želje za dobro Crnogoraca rimokatolika ispuniti”.
“Kolović je doša u Bar još 20. Marta g. 1878. i donio sobom arcibiskupovo pismo Knjazu. No to pismo docnije je datirano 9. Dek (decembar- po starom kalendaru- nap. N. A). iste g., a Knjažev odgovor šljedovao je 3. Jan. 1879. Ovo se objašnjava tijem, što je Arcibiskup svoje pismo Knjazu najprije bio uputio preko austrijskog konsulata u Baru i austrijske legacije na Cetinju. Arcibiskup je još od vremena turskog bio naviknut na taj put, jer je Austrija zaštićavala rimokatoličku crkvu u Arbaniji. Crkvu i rezidenciju arcibiskupsku u Baru ogradila je Austrija povodom dolaska u Bar brata careva, erchercoga Maksimilijana, potonjega cara meksikanskog. Prije je bila mala crkvica i kućica pozemljuša u maslinama malo niže sadašnje crkve, đe je arcibiskup stanova. Maksimilijan dolazio je toga puta u Sv. Nikola na Bojanu, te je i tu iste godine ograđena velika rimokatolička crkva.
Knjaz primivši ono arcibiskupovo pismo od barona Temela, zamoli ga, da on povrati pismo Arcibiskupu sa upustvom, da ga Arcibiskup pošlje ili preko načelstva barskog, ili neposredno Knjazu, pošto je prestala protekcija Austrije nad rimokatolicima u barskoj arhidijecezi. Baron Temel je bio u tome odmah saglasan s Knjazom i on povrati pismo, koje je poslije došlo preko načelstva barskog.
G. 1882. kada sam opet pograničnim poslovima bio u Skadru kod valije Mustafe Asim piše, našao sam mjesto Potena njegova pomoćnika, biskupa Paskala Gverini, koji je po smrti Potenovoj našljedio ga. Tom prilikom smo se posjetili i poznali. I on je bio čovjek dobar i mudar. Sveštenike je premješta po potrebi, i nove šilja na parohije u Crnoj Gori, a nikada im nije davao upustva, koja bi nam mogla protivna biti.
20. Jan. 1883 piše mi kao guverneru primorskom i zetskom, a u te dvije oblasti su svi rimokatolici crnogorski:
“Presvijetli Gospodine! Budući da župe Sv. Nikola i Pulaj sjedinjene i ona od Salča jesu vele prostrane, te imaju potrebu od zdravih i jakih župnika, a nahodeći se ondje dva slaboga života, bila je trijeba njima olakšati tegote i postaviti na njihovo mjesto dva jaka i mlada. S toga za župu Sv. Nikola i Pulaj bi određen g. Don Gašpar Bufli, vrli sveštenik, dobro učen, i izvrsna duha; a za Salč i Ulcinj g. Don Antun Miedija, mirne naravi. Moja žudnja bila bi zadovoljiti rimokatolicima Ulcinja, koji prose jednoga svećenika, i za to brinem se za izvršiti.
Ja se uzdam da određeni župnici biti će Vam ugodni, a puku korisni, s kojijem baviti će se, i za kojijem imati će vruće i na žrtve spremno srce. Ja oba preporučam vašoj vlasti, da izvolite njih uzeti pod vaše moćno zakrilje”.
(Vojvoda Simo Popović, Memoari, Podgorica, 1995, str. 586-588)
