ETNOGRAF ANDRIJA JOVIĆEVIĆ O BARSKOM STANOVNIŠTVU U KNJIZI “CRNOGORSKO PRIMORJE I KRAJINA”, OBJAVLJENOJ  1922. GODINE – 2. DIO

Knjiga “Crnogorsko primorje i Krajina“, etnografa, etnologa i antropogeografa Andrije Jovićevića je 1922. objavljena u Beogradu, u izdanju Srpske kraljevske akademija nauka, odnosno Srpskog etnografskog zbornika i to pod uredništvom prof. dr akademika Jovana Cvijića, u okviru edicije „Naselja i poreklo stanovništva“. U etnografsko-demografskoj studiji „Crnogorsko primorje i Krajina“ iz 1922. godine, Andrija Jovićević piše o strukturi stanovništva Bara i Krajine, i šire, o naseljima, bratstvima, običajima, tradiciji na tome prostoru i njihovoj prošlosti, oslanjajući se primarno na predanja o porijeklu stanovništva i na kazivanja savremenika, ali koristeći i druge izvore saznanja o prošlosti.

U navedenoj knjizi on, između ostaloga, o barskom stanovništvu, na stranicama 74 – 77, piše i sljedeće:.

“Nikezići su najuvaženije pravoslavno brastvo u Baru. Oni su doseljeni iz Veljih Mikulića, u vrijeme, kada im je vjeri zaprijetila opasnost. Pop Đuro i pop Marko, braća Nikezići, bili su ljudi od poštovanja. Turci su ih mnogo cijenili”.

Nastavljajući opis barskog bratstva Nikezići, etnograf Andrija Jovićević veli da su uradili brojne vitalne i korisne stvari za svoje sunarodnike i stanovnike Bara i sprječavali nasilja osmanskih vlasti nad njima, te u tom smislu kazuje da “im Turci, iz obzira prema ovim ljudima, nijesu pravili nasilja. Nikezići su svoje ljude štitili i za njih se zalagali. No u potonje vrijeme Turci su ih gledali s podozrenjem, pa na jednoj gozbi kod barskog bega, na kojoj su bila oba brata, pop Đuro bude otrovan, a pop Marko se spase”, piše A. Jovićević.

I dalje nastavlja:

“Mustafagići i Omerbašići su dva najsilnija muhamedanska brastva u Baru, i sva vlast nad barskim kadilukom bila je u njihovim rukama. Oba su brastva uvijek živjela u neslozi, jer su se otimala o vlast; ko je imao više pristalica tome je i vlast bila u rukama. Oni su bili neograničeni gospodari Bara i okoline, i ljudi su se otimali o njihovo prijateljstvo. Od svih barskih zabita najčuveniji je bio Selim-beg Mustafagić. Njegovi saraji, kakvih nije bilo na daleko, sagrađeni su kulukom. Kad mu je nestalo para da dovrši rad, pozove Šušanjane, pa im naredi, da mu donesu crnogorsku glavu ili 5000 groša. Šušanjani su morali učiniti jedno ili drugo. Jedan Šušanjanin upita seljane: Koliko bi koji dao, da ne pogine od Crnogoraca? Svaki je pretpostavljao da može poginuti, i svi se izjasniše, da bi svaki dao veliku sumu, da ne pogine. I tako Šušanjani skupiše 5000 groša. Beg ih je pohvalio, kako su pametno učinili.

Mustafagići su iz Arbanije, iskraj Drača. Njihovi su se preci doselili ovamo odmah po padu Bara u turske ruke i brzo su se obogatili. Mustaf-aga, od koga su Mustafagići, imao je sina Zejnela. Ovaj je imao titulu kapetana i predvodio je Barane u borbama protivu Paštrovića. U muhamedanskom groblju i danas pokazuju „kapetanske grobove”, gdje je Zejnel sahranjen. Njega hvale kao junaka i Barani ga pjevaju uz gusle. Za zasluge kapetana Zejnela njegovo je potomstvo dobilo begovsku titulu, koju danas nosi. Mustafagići su živjeli u barskom gradu „Lonci“, na najglavnijem mjestu, i zato su ih zvali „begovi od Lonce” (Londža – prim. ur.). Imali su mnogo čitluka.

Od svih Mustafagića Selim-beg je bio najsilniji; bio je hrabar i pametan, ali i svirep. U mladosti je živio na Londži, gdje i njegovi preci. Kad je zagospodario Barom, sagradi dvor izvan grada na mjestu Držal. (Držak – prim. ur.) Tu je držao mnogo gavaza i zaptija, koje je iz svojih prihoda plaćao.

“Alil Ćatović iz Tuđemila, čuven zbog junaštva, bio je starješina njihov; on se i u pjesmama spominje. Selim-beg je bio zapovjednik Bara sve dotle, dokle se nisu njegovi momci posvađali s Baranima. Barani su onda podigli žalbu protivu njega. Selim-beg bude premješten za kajmakama u Ulcinj, a na njegovo mjesto dođe, ‘carski’ kajmakam. Kad su Crnogorci napali Bar 1877. g, Selim-beg dođe u Bar i s vojskom se zatvori u grad. Pred smrt je pošao u Carigrad, radi liječenja, i umro je na Krfu, gdje i sahranjen. Ženio se četiri puta; četvrta mu je žena bila Đurđijanka, i nju je kupio za pare. Nakon sebe je ostavio sina Ali-bega. Ovaj nije ostavio poroda i sa smrću njegovom utrla se čuvena kuća Mustafagića. Selim-begovi dvorovi leže u ruševini.

Povod svađi Selim-begovih zaptija sa Baranima bio je ovaj: Selim-beg je držao 20-30 zaptija iz Mirdite, i ovi jednog pazarnog dana htjedoše da nekom Srbinu (Niku Čapici), opančaru, otmu opanke, i u otimanju zaptije ga nekoliko puta ošamare. Barani, i inače neraspoloženi prema Selim-begu zbog držanja Miridita, koji se osorno ponašahu prema svakome, jako se ozlojede, pa poruče Selim-begu: da u roku od 24 sata otpusti svoje zaptije, inače će se oni svetiti nad njima. Selim-beg je upotrebio lukavstvo i odgovorio: da će ispuniti volju Barana, ali da mu ostave malo više vremena. On je odmah poslao za svoje pristalice u Mrkoviće (Mrkojeviće – nap. N.A), da hitaju k njemu preko Lisinja, poručivši im da Austrija namjerava da napadne Bar; i ovi, potpuno naoružani, odmah dođu. Selim-beg ih zadrži u svome dvoru, a Baranima poruči, da neće otpustiti zaptije. Barani, još više ozlojeđeni prevarom, napadnu njegov dvor i zametne se krvav boj. Puškaranje je trajalo dva dana, dokle nije došao izaslanik skadarskog paše s vojskom i razdvojio ih.

I Omerbašići su isto tako čuveno brastvo u Baru. Njihov predak Omer došao je u Bar od Drača u isto vrijeme, kada i predak Mustafagića. Omer je imao pet sinova i svi su živjeli u gradu. Omer je bio neki starješina u Baru, pa je otuda dobio pridjevak „baša“. Po ovome Omer-baši njegovo je potomstvo dobilo ime. Četiri njegova sina se docnije isele iz grada u varoš, gdje se i danas nalazi ‘mahala Omerbašića’, docnije sagrade i džamiju, koja se po njihovom imenu prozvala. Kuće Omerbašića su 1878. g. popaljene i danas su u ruševinama. Omerbašića ima i danas u Baru; ima ih i iseljenih. Najglasitiji Omerbašić je bio Smailbeg; on je bio savremenik i ozbiljni suparnik Selim-bega Mustafagića. S njim se otimao o vlast nad Barom, pa nekoliko puta i gospodario Barom. I Smail-beg je bio vrlo bogat i imao poviše čitluka. U Baru je imao svoju stranku, koja je gdjekada bila jača od Selim-begove. Kad je gospodario Barom objesio je o maslinu dva Seočanina na mjestu Biskupija, zato što su uhvaćeni u pljački. Bio je ne samo strog, već i svirep; nevaljalce, izdajnike i lupeže kažnjavao je batinama. Da ne bi pri preotimanju o vlast sa Selim-begom dolazilo do većeg krvoprolića, gdjekada su rješavali spor ovako: ispalili bi, ugovorno, top sa barske tvrđave i put čije kuće okrene dim, taj je imao zagospodariti Barom.

Smail-begov bratučed, Ša-beg, poginuo je u Sutormanu u borbi protivu Crnogoraca zajedno sa svojim robom, jednim Arapom, koji ga je svuda pratio. Sin Smajil-begov zvao se Zejnel-beg. Ovaj je za doba turskog gospodarstva bio kajmakam u Turskoj i odlikovao se u mnogim bitkama.

Ni Selim-beg Mustafagić ni Smail-beg Omerbašić nijesu primali nikakve plate od cara; naprotiv, oni su skadarskom valiji; odnosno državnoj kasi, plaćali izvjesnu sumu na ime danka, u znak pokornosti caru. Osim velikih prihoda sa svojih čitluka, oni su uzimali za sebe sve novčane kazne, kojima su teretili i krive i prave, a prisvajali su i imanja uginulih porodica, jer su sva takva imanja prelazila u carsku svojinu.

Od ostalih muhamedanskih porodica u Baru ističu se: Škanovići, Memići, Trcetići, Skejovići, Mustafići, Ćatovići i Suličići. Škanovići su starinom iz Budve; bili su bogati i imali su titulu age. Potonji je Škanović bio Dulo-beg. On se prozvao begom po majci, koja je bila od Mustafagića. Memići su bili barski barjaktari; starina im je iz Krajine. Oni su bili veoma hrabri, otuda im je i moglo dopasti barjaktarstvo. Trcetići su rodom iz Cuca, a Skejovići iz Ćeklića. Mustafići, Ćatovići i Suličići su čuveni sa junaštva”, piše Jovićević.

(Nastavlja se)