Osman Đokić dobio je prvi bicikl iz Njemačke 1977, što je, kaže on, bio prvi trkački bicikl u Baru i još važnije, za ovu priču, bio je podstrek za kreativno stvaralaštvo.
“Otac ga je donio vozom iz Njemačke, u kartonskoj kutiji, rasklopljenog i tri dana mi je trebalo da ga sklopim”, evocira uspomene barski privrednik.
Kako kaže, nikad nije koristio to prevozno sredstvo na dužim relacijama, a najdalje je na biciklu išao do Ulcinja. Na konstataciju da je i to dalja relacija, odgovara nam da za njega, pak nije, i navodi drugi primjer- njegov prijatelj išao je do Dubrovnika i nazad.
A želja za konstrukcijom sopstvenog bicikla proizašla je, priča nam, iz želje za nečim drugačijim.
“Svi treba da shvate da sam imao 13 godina. Sugrađani me i danas zovu ‘onaj sa šarenim pantalonama’ ili ‘onaj što se vozi brzim trotinetom’, iako imam 60 godina”, ističe Đokić i dodaje da se uvijek trudio da ne bude kao svi, već uvijek drugačiji.
Tako je i želio da ima drugačiji bicikl, a ne kao po šablonu – pony, muški ili ženski.
“Tada sam poželio da imam tzv. čopera i napravio sam ga samo uz pomoć jedne brusilice, koju je otac donio iz Njemačke. Kasnije je otac donio aparat, pa sam počeo da pravim ostala”, prisjeća se Đokić.
Ukupno je konstruisao pet bicikala i, igrom slučaja, svih pet su ostali u njegovom vlasništvu.
“Nisam znao šta ću sa njima i stavio sam ih u jedno potkrovlje koje nije imalo namjenu. Tamo su opstala do danas”, kaže Đokić.
Naš sagovornik podsjeća da je ideja da se napravi izložba bicikala nastala prilikom jednog gostovanja na lokalnoj radio stanici.
“Prilikom gostovanja na radiju, bicikla su se usputno pomenula i kad je konstatovano da su sva kod mene, voditelj – inače jedan od selektora na ‘Barskom ljetopisu’ je tada predložio da napravimo izložbu”, prisjeća se Đokić.
Ipak, kako dodaje naš sagovornik, taj predlog nije bio samo mrtvo slovo na papiru, pa ga je selektor pozvao i pitao da li je sve spremno za izložbu.
“Nisam vjerovao do tada i tek tada sam počeo sređujem bicikla. Očistio sam ih i premazao bezbojnim lakom. Nisam htio da ih farbam, već sam htio da ostanu autentična. Na njima su jedino promijenjene gume”.
Iako se rado prisjeća svog hobija iz djetinjstva, Đokić kaže da danas nema želju da pravi nove bicikle.
Ipak, kako dodaje, kreativnu crtu naslijedila su njegova djeca.
“Imam dva svršena studenta Fakulteta likovnih umjetnosti. Kćerka je umjetnik u gastronomiji i sin koji sređuje automobile tako da, možemo reći da je ta kreativnost proslijeđena novoj generaciji”, zaključuje Đokić.
