Turneja „Za Barane – knjiga o Baranima“ na kojoj je promovisana knjiga „Ljudi iz grada bez vrati – (ne)zaboravljeni Barani XX“ autora Željka Milovića je na vrlo emotivan način završena sinoć u restoranu „Izvor“, u prisustvu velikog broja Spičana, ali i onih koji su podržali autora na svih 11 promocija. Promocija, kojoj su, pored ostalih gostiju, prisustvovali potpredsjednici Opštine Bar Tanja Spičanović i Radomir Novaković Cakan i glavni menadžer Ćazim Alković, održana je u okviru „Kulturnog kalendara NVO Novo i ljepše Sutomore“, kojom je ova NVO zaokružila dešavanja za ovu godinu.
Prisutne je pozdravila voditeljka i moderatorka Ana Čakalović, napravivši kratak osvrt na kulturni kalendar 2019. godine i ukratko predstavivši autora, koji je istakao da je suština pisanja monografija „činjenica da želiš nešto da zabilježiš za one koji će doći iza tebe“.
„Za sve te generacije koje dolaze, da imaju odakle da pročitaju ko su i što su bili njihovi, odnosno čime su se bavili i čime se mogu ponositi. Tako je nastala i ova knjiga“, rekao je Milović.
On je objasnio i zašto se turneja završava upravo u restoranu “Izvor”.
„Moj otac i ljudi iz ove porodice su bili veliki prijatelji, naročito sa pokojnim Mikicom, imali su specifičan i drugarski odnos. Na žalost, on je jedina osoba koja je preminula tokom rada na ovoj knjizi, jedini koji mi je pomagao i nije dočekao izdanje ove knjige. Zato smo namjerno ostavili da ‘Izvor’ bude posljednja stanica ove turneje iz pijeteta i poštovanja prema njemu i prema svemu onome kako se on ponašao prema meni, ali i ovoj knjizi, jer priča o Milošu Petroviću nikada ne bi bila ispričana kako treba da nije Mikica otvorio srce i rekao šta se stvarno dešavalo“, istakao je Milović.
Nijedna promocija knjige, kada je riječ o Sutomoru, ne može da prođe bez stručnog mišljenja publiciste Vlada Lukšića, koji je obogatio veče nizom kazivanja i spičanskih anegdota. Lukšić je kazao da je ova knjiga do sada jedna od najznačajnijih u Baru.
„Da bi zaštitili brojne ljude i događaje od zaborava, talentovani i vrijedni stvaraoci urade spomen obilježja ili napišu knjige. Budu to trajne vrijednosti koje nas podsjete i upozoravaju da su nekada sa nama živjeli i ovi ljudi i da su se desili ti događaji. Brojne ličnosti, njihov rad i dostignuća, doprinijeli su da imamo onu uzrečicu ‘Nema Bara do cara’, nije to samo klima, prostor, plaža… To su prvenstveno ljudi, o tim ljudima je Željko ovdje pričao“, istakao je Lukšić i zamolio Milovića da ovo izdanje dopuni bar još jednom ovakvom knjigom.
Jasmina Vuksanović Rabrenović je kazala da je Milović „napisao knjigu o ljudima o kojima sigurno ne bi pisao ni neki književni kritičar, ni sociolog i istoričar, o ljudima malim, ali za nas velikim jer su obilježili naše djetinjstvo i odrastanje i dali pečat ovom gradu“. Ona je podsjetila prisutne na lik i djelo svog đeda Matije i oca dr Petra Vuksanovića.
„Đed Matija je bio na 60 svadbi u Spiču, od kojih je na 20 bio domaćin. Osmjelio se da opiše sve običaje, dao je komentare, zapisao 45 pjesama, bio je rado viđen gost na svadbama, pozivan jer je jako lijepo pričao i kao rezultat svega toga, 1938. godine nastala je ‘Spičanska svadba’. Otac je, nakon osnivanja higijenske službe i završene specijalizacije epidemiologije, učestvovao u mnogim akcijama u Crnoj Gori, a jedna od njih je i epidemija velikih boginja. Interesantno, on o tome nikad nije pričao do pojavljivanja filma beogradskog reditelja Gorana Markovića. Tek kada smo zajedno odgledali film, ispričao nam je da je on jedini ulazio kod pacijenta na sjeveru Crne Gore koji je obolio. Dolazio je kući da brine o nama, ne znajući da li se i on zarazio“, kazala je Vuksanović Rabrenović, i podsjetila prisutne kako je dr Vuksanović u jeku sezone sedamdesetih godina, ušao u more i probao vodu kako bi dokazao da nije zagađena.
O sajdžiji Filipu govorila je njegova ćerka Margarita Kovač Freni. Ona je kazala da je njen otac u Beogradu upisao Zanatsku školu koja je trajala tri godine i nije je nimalo lako bilo završiti.
„Praktični dio je završio kod Jevreja Proke, što je on sa zadovoljstvom naglašavao, jer su u vrijeme između dva svjetska rata oni slovili za najkvalitetnije zlatare i časovničare. Otvorio je prvu časovničarsku radnju na Pristanu i bio poznat kao jako precizan u svom radu. On je jedini zanatlija u barskoj opštini koji je radio jednokratno od sedam do jedan i na njegovom radnom stolu na jednom kraju je bila Titova slika, a na drugom Papina, tako da je zadovoljio i jednu i drugu stranu. Kad je bio Božić zatvarao bi radnju, nikad nije imao problema zbog toga, već je bio izabran za delegata u Opštini. Otkupio je sat kralja Nikole koji je bio u vlasništvu Muzeja, popravio ga i radio je sve dok tata nije umro – kad je umro Filip, umro je i sat”, kazala je Kovač Freni, kratko se osvrnuvši i na tetku Marinu Kovač, poznatu šnajderku.
Posebnu osjećaj kod prisutnih izazvala je priča o Milošu Petroviću, uglednom domaćinu i najboljem poljoprivredniku koga je barska opština imala u XX vijeku. Aleksandar Ćaki Petrović, vlasnik „Izvora“, često prekidajući govor naletima emocija, rekao je kako je na njegovom mjestu trebao da bude Mikica, njegov pokojni otac.
„Dvije stvari su se u našoj porodici najviše poštovale i cijenile, i dan danas pokušavamo da tako bude, a to su ljubav prema porodici i ljubav prema radu i stvaranju. Mogu slobodno reći da je jedan od najvećih stvaraoca u poljoprivredi u Crnoj Gori bio moj đed Miloš Petrović. Bio je i u velikoj Jugoslaviji rekorder u proizvodnji južnog voća, bio je jako napredan i usvajao je sve nove tehnologije koje su dolazile, zato je uz veliki rad mogao da proizvede sve te količine voća i povrća i bio je u narodu jako cijenjen zbog toga. Kada je Tito dolazio u Bar, povrće se uzimalo iz naše porodice. I kad je Ivo Andrić posjetio Crnu Goru, izrazio je želju da se sretne sa mojim đedom Milošem. Ako je iko jeo hleb natopljen svojim znojem, to je onda moja porodica. Bio je cijenjen od svih i on je cijenio sve vjere i nacije, pa je na samrti od sinova tražio da održe vjerske službe i paroh i katolički nadbiskup i imam barski, što je tako i urađeno. Oni su bili jako zahvalni na tome i bila im je čast što su mogli Milošu Petroviću to da odrade“, objasnio je Petrović.
Govorio je i o događaju od 31. marta 1945. godine kada je njegov đed spasao sigurne smrti dvadeset ljudi sakrivši ih u stajama, rizikujući tako sopstveni život. „U tome se ogleda velika čestitost i hrabrost mog đeda Miloša. Znalo se u porodici jako dobro o ovom događaju, ali nije se mnogo pričalo“, kazao je Petrović.
Milović je podsjetio da je porodica Petrović otvorila vrata svog doma izbjeglicama sa Kosova 1999. godine i istakao da je malo porodica u Baru koje su bile tako otvorene i predusretljive građanima svih vjera i nacija.
Na samom finišu, autor je podsjetio na to kako je nastala ova knjiga, kako je tekla turneja, ali i objasnio zašto je zbog ovog djela postao dobitnik plakete “Zaslužni fudbalski radnik Opštine Bar”, a na često postavljano pitanje tokom večeri da li će knjiga dobiti nastavak kazao je: “Što se tiče trećeg i četvrtog nastavka ove knjige 450 puta sam rekao da neću, ali moje ‘neću’ obično ne znači nešto mnogo kad je upornost Gine Masoničić i Vlada Lukšića u pitanju, tako da je pravi odgovor – ne znam”, kazao je u svom stilu Milović i dodao da je sigurno jedino to da će dovršiti knjigu o medijima u Baru koju je dogovorio sa Maticom crnogorskom.
Nakon završetka promocije, kao i uvijek kako to biva kada je domaćin porodica Petrović, uslijedila je bogata zakuska.
