RB/BI: Gdje se tačno nalazi ovaj kanjon i kako ste uopšte došli do njega?

Pepđonović: Kanjon je oduvijek tu, ali, moj tim i ja smo među prvima koji su ga prošli u cjelosti i osposobili za bezbjedan prolazak svih budućih posjetilaca i ljubitelja kanjoninga. Počinje u selu Mali Mikulići, na izvoru rijeke Lektije, a završava se u selu Turčini, kod vodopada Vrteljak, koji je već poznata lokalna atrakcija. Ideja za istraživanje proistekla je iz želje da se stvore novi sadržaji aktivnog odmora u barskoj opštini. Analizirajući topografske karte, zaključili smo da taj vodotok iznad vodopada može imati skrivene prirodne ljepote, naročito jer Vrteljak ima vodu tokom cijele godine, što je rijetkost u ovom dijelu Crne Gore. To nas je podstaklo da krenemo u istraživanje i potvrdimo da voda zaista ne presušuje ni ljeti. Smatram da će ovaj kanjon postati nova atrakcija Bara, ravnopravna s poznatim kanjonima Međureč, Vruća Rijeka i Rikavac.

RB/BI: Kako je izgledao trenutak kada ste prvi put ušli u kanjon? Da li ste odmah shvatili da je riječ o nečem posebnom?

Pepđonović: Bilo je uzbuđenja i neizvjesnosti prilikom prvog ulaska u kanjon. Iako nismo znali šta nas tačno očekuje, ponijeli smo kompletnu opremu za bezbjedan spust, uključujući i metalne ankere za postavljanje sidrišta. Ukupno smo postavili 20 do 25 sidrišta, što omogućava siguran prolazak tokom cijele godine.

RB/BI: Možete li nam opisati sam kanjon – njegovu dužinu, visinske razlike, slapove?

Pepđonović: Kanjon je dug oko dva kilometra, s 25 vertikala, od kojih je najviša visoka 45 metara. Završava se na vodopadu Vrteljak, jedinom mjestu gdje je moguće skakanje u vodu, dok se ostali dijelovi prelaze spuštanjem. Po tehničkoj zahtjevnosti i kompleksnosti, Vrteljak je jedan od izazovnijih kanjona u Crnoj Gori. Kanjon još nije zvanično imenovan, ali smo se odlučili za Vrteljak, zbog vodopada, a i asocira na pokret i dinamiku.

RB/BI: Koliko je bio zahtjevan proces istraživanja i prolaska kroz kanjon? Da li je bilo opasnih ili nepredviđenih situacija?

Pepđonović: Iako kanjon nije bio mnogo zarastao u vegetaciju, biće potrebno dodatno čišćenje i uređenje u narednom periodu. U istraživanju su nam se pridružili i instruktor kanjoninga iz Češke te vodič iz Poljske, koji živi i radi u Engleskoj – obojica su bili oduševljeni prirodnom ljepotom i netaknutošću crnogorskog pejzaža. I ja i cijeli tim smo iskusni „adrenalinski zavisnici“, i doživjeli smo veliko zadovoljstvo pri spustu, bez straha ili nesigurnosti. Nakon završetka prolaska kroz novi kanjon, nismo mogli da odolimo, već smo odmah obišli i kanjone Rikavac i Međureč, što govori o našoj strasti, profesionalizmu i ljubavi prema kanjoningu. Češki instruktor, koji je već više puta boravio u Crnoj Gori, izjavio je da je kanjoning potencijal barskog kraja, uporediv s Italijom i Švajcarskom, i da Crna Gora ima oko 20–25 atraktivnih kanjona dostupnih tokom ljeta. Naša istraživačka ekspedicija imala je sedam članova, uz logističku podršku za prevoz i opremu. Iako nismo znali šta nas očekuje, bili smo potpuno opremljeni i spremni na sve izazove.

RB/BI: Kakav turistički potencijal ima ovaj novi kanjon? Može li postati dio redovne turističke ponude Bara, i pod kojim uslovima?

Pepđonović: Posebno bih istakao turistički potencijal novog kanjona: ulazna tačka je svega 200 metara od asfaltnog puta, a izlaz vodi direktno do vodopada Vrteljak, gdje se nalazi i ugostiteljski objekat sa pristupom motornim vozilima. Ta dobra pristupačnost ulazu i izlazu čini ga idealnim za turističku komercijalizaciju, za razliku od mnogih drugih kanjona sa lošom infrastrukturom.

RB/BI: Kanjoning je i adrenalinski i prirodno-istraživački sport. Ko bi mogao da se upusti u prolazak kroz ovaj kanjon – da li je to avantura za iskusne ili postoji mogućnost organizovanja i za rekreativce?

Pepđonović: Vrteljak nije za potpune početnike, smjestio bih ga u sredinu skale težine barskih kanjona. Posebno je zahtjevan za vodiče, jer većina od 25 vertikala zahtijeva tehnički precizne spustove, dok su gosti uglavnom pod nadzorom profesionalaca. Poređenja radi, najviša vertikala u Rikavcu iznosi 12 metara, u Međurečju 31 metar, dok Vrteljak sa 45 metara pruža poseban izazov i uzbuđenje. Kanjon Vrteljak je pogodan za fizički spremne i kondiciono sposobne grupe, ali, njegova tehnička zahtjevnost je takva da zahtijeva vrijeme i pažnju. Iskusnom kanjonisti bilo bi potrebno oko 2 do 2,5 sata da prođe cijelu dionicu, dok bi manjoj turističkoj grupi bilo potrebno 4 do 4,5 sata, a većim grupama čak 5 do 6 sati, u zavisnosti od broja učesnika i njihovog tempa. Početak spusta zahtijeva dodatnih 40 minuta vožnje do sela Mali Mikulići, što produžava ukupno trajanje aktivnosti. Zbog svega toga, vođena tura realno ne može trajati kraće od četiri sata, a uz pauze i boravak na izlaznoj tački kod Turčina, cjelokupno iskustvo prerasta u cjelodnevni izlet sa mogućnošću odmora i druženja nakon kanjoninga.

RB/BI: Koliko je važno da lokalna zajednica, turističke organizacije i institucije podrže ovakve projekte? Može li ovo otkriće doprinijeti boljoj prepoznatljivosti Bara kao destinacije za avanturistički turizam?

Pepđonović: Saradnja s lokalnom zajednicom, turističkom organizacijom i drugim institucijama ključna za uspjeh ovakvih projekata. Opština Bar i Turistička organizacija već ulažu značajna sredstva u promociju prirodnih ljepota i potencijala zaleđa, ali, ovakvi projekti zahtijevaju kontinuitet u promociji, obuku vodiča i razvijenu infrastrukturu. Vrteljak može doprinijeti tome da Bar postane još prepoznatljiviji kao destinacija za avanturistički i održivi turizam, što se savršeno uklapa u savremene turističke trendove koji favorizuju aktivan boravak u prirodi.

RB/BI: Kada govorimo o zaštiti prirode, kako uskladiti popularizaciju kanjona sa očuvanjem njegovog autentičnog i netaknutog okruženja?

Pepđonović: Sa zadovoljstvom ističem da je kanjon Vrteljak potpuno netaknut — prvi koji sam obišao a da u njemu nisam pronašao nijedan komad otpada. To potvrđuje da ljudska noga gotovo da nije kročila tim prostorom. Oduševljen sam time, sada je najvažnije očuvati taj prirodni integritet kroz edukaciju i odgovorno ponašanje posjetilaca. Priroda može da „prihvati “ biološke otpade poput papira ili ostataka hrane, ali, plastični i sintetički otpad su najveća prijetnja.

RB/BI: Da li već planirate nova istraživanja u barskom zaleđu? Postoji li mogućnost da nas uskoro iznenadite još nekim novim otkrićem?

Pepđonović: Kanjoning tim sada se povlači u „zimsku hibernaciju“, jer zimski period i povećan nivo vode nisu pogodni za ovu vrstu aktivnosti. Najavljujem novi projekat, to je istraživanje i mapiranje speleoloških objekata u barskoj opštini, u okolini Bara ih je impresivan broj,  mnogi su već istraženi, ali, još nekoliko njih čeka da budu dokumentovani i predstavljeni javnosti.

The post Pepđonović: Bar dobio novu turističku atrakciju first appeared on BARinfo.

RB/BI: Kažite nam kako je planinarenje postalo vaš životni izbor?

Perčobić: Imao sam sreću da odrastam u vremenu bez mobilnih telefona i računara i da sam rođen u Zaljevu pod Volujicom. Kao dijete, istraživao sam brdo Volujicu i poznajem svaki njegov kamen, što me je povezalo s prirodom od najranijeg doba.

RB/BI: Posljednjih godina sve više ljudi nakon ljetnje sezone u primorju “bježi” u planine. Zašto, po Vašem mišljenju, hajking postaje pravi jesenji i zimski trend u Baru i njegovom zaleđu?

Perčobić: Savremeni turizam ide ka aktivnom turizmu. Sve više stranih gostiju ne dolazi samo radi plaža, već obilazi planine, učestvuje u planinarskim i kanjoning turama, te vozi bicikl. Planine oko Bara, poput Rumije, Sutormana i Lisinja, nude izuzetne pejzaže. Mi u Baru imamo preko 160 kilometara markiranih planinarskih staza, među kojima su neke lake, a teških nema, jer područje nema ekstremne visine.

RB/BI: Planine iznad Bara – Rumija, Sutorman, Lisinj, nude fascinantne pejzaže. Koje biste staze preporučili onima koji tek otkrivaju ovaj svijet i žele da dožive “miris juga i dah planine”?

Perčobić: Za početnike preporučujem Volujicu, stazu od tunela Rikavac, preko repetitora, do Crvene stijene. Nakon toga, preporučio bih Vrsutu i Lisinj, panoramske ture s pogledom na more i zaleđe Bara. Vrhunac svake planinarske avanture je uspon na Rumiju, koji je fizički zahtjevan, ali pruža spektakularan pogled na more i Skadarsko jezero.

RB/BI: Kao planinarski i kanjoning vodič, kako vidite povezanost planinarenja i održivog razvoja turizma? Može li hajking postati važan dio turističke ponude Bara?

Perčobić: Naravno da planinarenje može biti njegov ključni dio, jer podrazumijeva planirane aktivnosti koje povezuju prirodu, kulturu i lokalnu zajednicu. Smatram da vodiči ne bi trebalo samo da vode grupe, već i da pričaju priče o istoriji i kulturnom nasljeđu područja – o crkvama, manastirima i džamijama, čime bi se gostima pružio potpuni, edukativni i održivi doživljaj.

RB/BI: Koliko je planinarenje u barskim planinama sigurna aktivnost, i koje su najčešće greške koje prave početnici?

Perčobić: Planinarenje u Baru je vrlo sigurno, jer su staze dobro obilježene i pristupačne. Ipak,  početnici ne bi trebalo da idu sami – čak i ako nemaju društvo, bolje je da pozovu nekoga da pođe s njima. Glavna greška je upravo solo planinarenje. Osim toga, preporučujem angažovanje vodiča za prvi izlazak u planinu. Druga najčešća greška je nedovoljna priprema – ljudi često ne prate vremenske uslove, ne informišu se o trasi, pa zaborave da ponesu dovoljnu količinu vode i adekvatnu opremu. Potrebna je i fizička i tehnička spremnost, jer planinarenje nije samo šetnja već zahtijeva kondiciju i planiranje.

RB/BI: Da prođemo i kroz osnovnu opremu – šta je apsolutni minimum koji svaki planinar treba da ima sa sobom, čak i na kraćim rutama?

Perčobić: Dobra obuća je najvažnija – planinarske cipele ili duboke patike koje štite članak. Potreban je i ranac s vodom i hranom, a današnji planinari mogu nositi energetske suplemente i proteinske čokoladice. Neizostavan je i mobilni telefon, koji može pomoći u orijentaciji ili, u slučaju potrebe, olakšati lociranje planinara. Slučajevi gubljenja u planini izuzetno su rijetki, posebno kada se poštuju osnovna pravila i ide u grupi ili s vodičem. Današnja tehnologija omogućava jednostavno dijeljenje lokacije, pa su službe za spašavanje uvijek u mogućnosti da brzo reaguju.

RB/BI: Koliko je planinarima važna svijest o zaštiti prirode? Postoje li pravila koja bi svako trebalo da poštuje da bi se sačuvala čistoća i ravnoteža naših planina?

Perčobić: Očuvanje prirode je ključni princip planinarenja. Pravilo broj jedan glasi – „što ponesete, to i vratite“. Planinari su savjesni i često pokupe i ono što su drugi zaboravili. Zahvaljujući tome, planinarske staze su čiste i uredne. Ipak, veći problem predstavljaju pristupni putevi do planina, naročito oni koji su dostupni automobilima – tu se može vidjeti više otpada. Planinari su ti koji često sami čiste ta mjesta, jer to smatraju dijelom svoje odgovornosti prema prirodi.

RB/BI: Kako biste opisali osjećaj koji planinari dožive kada stignu na vrh planine, posebno na Lisinj ili Rumiju?

Perčobić: Priznajem da je teško riječima opisati taj trenutak, ali, da  pokušam: uspon predstavlja unutrašnju borbu sa samim sobom. Napor nije samo fizički, već i mentalni izazov, potrebno je savladati unutrašnji glas koji govori da ne možete. Upravo taj trenutak kada pobijedite sebe i stignete na vrh, donosi snažan osjećaj zadovoljstva, slobode i sreće, posebno kada se uspjeh dijeli sa grupom. Dakle, planinarenje je više od fizičke aktivnosti, ono ima i snažnu emotivnu dimenziju. Kada se grupa popne na vrh, nastaje kolektivni osjećaj radosti, umor nestaje, a zamjenjuju ga osmjesi, ponos i osjećaj zajedništva. To su trenuci koji čine planinarenje posebnim iskustvom koje povezuje ljude.

RB/BI: Ko su najčešće planinari koji dolaze u barske planine? Jesu li to lokalci, turisti, stranci, ili možda ljudi koji žele “digitalni detoks” i povratak sebi?

Perčobić: Sve ih povezuje ljubav prema prirodi. Rijetko se u planinu penju oni koji to rade samo zbog fotografije, iako i takvih ima. Pravi planinari su ljubitelji prirode i zdravog života, ljudi koji cijene aktivan odmor i duhovno punjenje kroz kontakt sa prirodom. Što se tiče bijega od ekrana i svakodnevne „ekranizacije“, postoji određeni broj ljudi koji odlaze u prirodu upravo zbog toga. Kada se zasite gradske rutine, kafića i stalnog skrolovanja, ljudi počinju da traže autentične doživljaje. Planinarenje im tada postaje način da ponovo osjete prisustvo i povezanost sa svijetom izvan tehnologije.

RB/BI: Kad ste već pomenuli fotografisanje, imamo jedan crni fenomen da “selfi” trend i u planinama izaziva sve češće slučajeve nesreća. Da li je bilo sličnih incidenata i na barskim planinama?

Perčobić: Takvih slučajeva nije bilo, jer su naše staze bezbjedne i nemaju opasne litice ili visoke stijene s kojih bi neko mogao pasti. Ipak, fotografisanje jeste redovna pojava – ali bez posljedica.

RB/BI: U drugim primorskim gradovima poput Kotora i Herceg Novog postoje veoma aktivne planinarske zajednice. Zašto u poređenju s njima, Bar, iako okružen planinama, ima manji broj aktivnih planinara?

Perčobić: To nije zbog manjka interesovanja, već zbog nedostatka promocije i organizacije. Mnogi Barani jesu planinari, ali su uglavnom priključeni klubovima iz drugih gradova i odlaze na njihove ture. U Baru trenutno postoje dva planinarska kluba, ali je potrebno više rada na popularizaciji i animaciji građana. Upravo je entuzijazam ključni pokretač – pojedinci koji vole prirodu svojim primjerom motivišu druge da im se pridruže.

RB/BI: Vi ste, osim planinarstva, i zaljubljenik u more – bavite se kajt surfingom. Kako kombinujete ta dva svijeta – more i planinu, i ima li sličnosti između njih u smislu doživljaja slobode?

Perčobić: Sve se svodi na ljubav prema prirodi i prilagođavanje godišnjim dobima i vremenskim uslovima. Ljeti, zbog velikih vrućina, planinarske staze se rjeđe koriste, pa onda preusmjeravam energiju na kanjoning i kajt surfing, aktivnosti koje su prikladnije za to doba godine. S dolaskom jeseni ponovo počinje sezona planinarenja, koja se često kombinuje sa kanjoningom. Tokom zime, staze se formalno zatvaraju, pa tada prelazim na snowboarding. U proljeće se ciklus vraća na kanjoning i planinarenje. Na taj način, živim aktivnu, cjelogodišnju vezu sa prirodom, bez praznog hoda između sezona.

RB/BI: Mnogi planinari ipak nastavljaju aktivnosti i zimi, iako se staze zvanično zatvaraju?

Perčobić: U Baru nema ekstremnih zimskih uslova, pa su staze u principu bezbjedne. Ipak, iz predostrožnosti, planinarski klubovi preporučuju privremeno zatvaranje tokom hladnijih mjeseci.

RB/BI: Može li planinarenje, po tvom mišljenju, postati važan ekonomski i turistički resurs za Bar – ne samo hobi, već i ozbiljan segment održivog turizma?

Perčobić: Riječ je o jednom od najvažnijih turističkih resursa grada. Bar ima samo devet kilometara plaža, a zato ima čak 160 kilometara planinarskih staza, što otvara ogroman prostor za razvoj turizma izvan ljetnje sezone. Svi gosti ne mogu stati na plažu, moramo ih odvesti u planine. Time se naglašava značaj diversifikacije turističke ponude i promocije aktivnog, održivog turizma.

Tu su i gosti koji u Bar dolaze kruzerima, oni su potencijalno idealni turisti za planinarenje i kanjoning. Tokom ljeta organizuju se ture za manje grupe, ali zbog ograničenog vremena boravka u gradu (do povratka na brod), takve aktivnosti su kraće i ograničene na bliže lokacije. Kanjoning, za razliku od planinarenja, praktikuje se gotovo svakodnevno tokom ljetnje sezone, iako zahtijeva više pripreme i sigurnosnih mjera.

RB/BI:  Kakva su iskustva iz kanjoninga?

Perčobić: Kanjoning je tehnički zahtjevniji od hajkinga, jer podrazumijeva penjanje po stijenama, spuštanje kanapima i rad u grupama. Bezbijednost je na najvišem nivou, jer i najmanja greška može biti rizična. Uprkos izazovima, upravo te situacije čine ovaj posao dinamičnim i ispunjavajućim. Ipak, to je iskustvo koje donosi snažan osjećaj adrenalina i zadovoljstva. Ponekad učesnike kanjoninga uhvati strah ili panika, ali uz dobru podršku i smiren pristup uspijevaju da ga prevaziđu. Najljepši je trenutak upravo onaj kada vidim da je neko pobijedio sopstveni strah.

RB/BI:  Kako se postaje planinarski vodič?

Perčobić: Planinarski vodič se postaje polaganjem ispita organizovanih od strane Planinarskog saveza Crne Gore. Kurs traje nekoliko dana i obuhvata teorijsku i praktičnu obuku u prirodi. Osim tehničkog znanja, dobar vodič mora biti i dobar psiholog, komunikativan, sposoban da animira grupu i da prenese zanimljive informacije o istoriji i prirodi kraja kroz koji se prolazi.

RB/BI: Na kraju razgovora, šta biste poručili našim slušaocima koji se još nisu okušali u ovom svijetu , odnosno aktivnostima?

Perčobić: Pozivam ih da se prije svega  oslobode predrasuda da je planinarenje teško ili nedostižno. Predlažem im da za početak uzmu ranac, obuju udobne cipele, ponesu malo vode, barsku mandarinu i šipak i krenu na brdo Volujica. Ako im se svidi, a mora im se svidjeti – nastaviće dalje.

The post Perčobić: Očuvanje prirode je ključni princip planinarenja first appeared on BARinfo.

RB/BI: Šta je zapravo kanjoning i kako izgleda jedno takvo iskustvo u barskim kanjonima?

Pepđonović: Kanjoning je outdoor aktivnost koja se odvija u koritima rijeka i potoka, bilo da su oni puni vode ili potpuno suvi. Riječ je o zahtjevnom sportu za koji su potrebni znanje, iskustvo i profesionalna oprema, jer samo tako učesnici mogu sigurno da prođu trasu od početne do krajnje tačke.

RB/BI: Kako je došlo do Vašeg ulaska u svijet kanjoninga?

Pepđonović: Sve je počelo spontano. Dugogodišnji sam planinar, a ljubav prema prirodi dovela me je do kanjoninga. Uspio sam da spojim planinarenje sa ovom disciplinom i već sedam godina uspješno vodim grupe kroz kanjone.

Znatiželja i istraživanje barskih klanaca, planina i pećina doveli su me do toga da otkrijem i predstavim lokalne kanjone. U Baru postoji pet značajnih kanjona: impozantni Međureč sa vertikalama i pogledom na more, Vruća rijeka duga sedam kilometara sa tridesetak vertikala, od kojih je najviša 24 metra, Bunar odnosno Rikavac, idealan za porodice i djecu, te Dumezića rijeka i Suva rijeka, posebno atraktivne nakon kišnih dana. U trenutnim uslovima, najviše se obilaze Međureč i Rikavac, iako je interesovanje nešto slabije nego prošle godine.

RB/BI: Ko su turisti koji se opredjeljuju za ovakav vid upoznavanja Bara, odnosno njegove okoline?

Pepđonović: Čak 95% učesnika kanjoninga su stranci, i to najviše iz Holandije i Belgije. Oni se dobro snalaze i nemaju veliki strah od visine, za razliku od pojedinih domaćih učesnika. Prvi susreti sa kanjoningom kod ljudi izazivaju strah – spuštanje niz litice visine od tri do 30 metara, po užetu tankom svega 10 milimetara, međutim, nakon početnih izazova i savladanih vertikala, učesnici se opuštaju, emocije se smiruju i iskustvo postaje nezaboravno. Fotografisanje tada postaje neizostavan dio ture.

RB/BI: Predstavite nam pobliže naše kanjone, kakve su njihove specifičnosti?

Pepđonović: Kanjon Bunar (Rikavac) smatra se najpogodnijim za početnike i porodice. Najviša vertikala ima devet metara, a prolazak traje od sat i po do tri sata, u zavisnosti od veličine grupe i tempa učesnika. Neki žele da brže završe, dok drugi uživaju i produže boravak, posebno zbog fotografisanja koje zna da pomjeri planiranu dinamiku ture. Međureč je dugo bio skriveni biser barskog turizma, poznat samo mještanima. Iako je sada prepoznat, još uvijek je nebrušeni dijamant koji zahtijeva ulaganja u infrastrukturu: parking, mobilijar, kabine za presvlačenje i toalete. Podsjećam da Crna Gora ima preko 15 atraktivnih kanjona, od kojih je najpoznatiji Nevidio. On je tehnički manje zahtjevan i podrazumijeva više plivanja i skakanja, dok Međureč i Vruća rijeka zahtijevaju posebne vještine. Imamo i druge atraktivne kanjone, poput Škurde kod Kotora, koji zavisno od sezone može biti bogat vodom ili potpuno suv, ali i tada ostaje impresivan. Nevidio može biti klaustrofobičan, dok Međureč nudi otvoren prostor i pogled na more, što ga čini jedinstvenim. Inače, razlika u temperaturi vode između kanjona je značajna. U Nevidiu ona iznosi svega 5-8 stepeni, dok u Grlji može pasti i do 3 stepena. Nasuprot tome, u Međureču je na početku 12-15, a kasnije prijatnih 18-19 stepeni. Za sigurno kretanje kroz kanjon neophodna je oprema: neoprenska odijela, čarape, patike, pojasevi i kacige. Ona ne služi samo za bezbjednost, već i za kvalitetniji doživljaj učesnika. 

RB/BI: Koliko je razvijena ponuda aktivnog turizma u našim ruralnim područjima i koliko smo po tome prepoznati na međunarodnoj sceni?

Pepđonović: Turistička organizacija Bara posljednjih godina uložila je značajna sredstva u unaprjeđenje outdoor ponude. Među najvažnijim rezultatima su svakako panoramska ruta duga 120 kilometara, koja povezuje dvije obale, jezersku i morsku, kao i ulaganja u uređenje, čišćenje i valorizaciju pješačkih staza. Posebno se ovdje može izdvojiti podatak da Bar trenutno raspolaže sa oko 200 kilometara uređenih staza koje su dostupne tokom cijele godine. I sam sam od prvog dana učestvovao u krčenju i uređenju ovih pješačkih staza, a njihova lista biće proširena otvaranjem novih trasa, što će omogućiti povezivanje različitih dijelova barskog zaleđa – preko Bijele Skale, Šestana, Crmnice i Sutormana – sa Skadarskim jezerom i Jadranskim morem. Barska outdoor ponuda uključuje i stazu oko Starog Bara, koja nudi jedinstveni spoj prirode, kulturno-istorijskih spomenika i lokalne tradicije. Staza prolazi pored kamenih mostova, mlinova i izvora pitke vode, a posjetiocima pruža i mogućnost degustacije domaćih proizvoda u lokalnim uljarama. Bar, dakle, već posjeduje izuzetno bogatu ponudu za aktivni turizam, ali, potrebno je unaprijediti marketing kako bi ona bila prepoznata i adekvatno ponuđena posjetiocima na barskoj rivijeri.

RB/BI: Aktivni turizam zahtijeva i ozbiljne bezbjednosne mjere. Možete li nam reći kakva je obuka vodiča i šta je najvažnije za sigurnost učesnika?

Pepđonović: Sve kanjoning ture vode licencirani međunarodni vodiči, obučeni u skladu sa najvišim standardima. Oni posjeduju znanja ne samo o sopstvenoj sigurnosti, već i o zaštiti učesnika. Opremu koristimo isključivo od evropskih proizvođača, poput Petzla i Singing Rocka, koja dolazi sa svim potrebnim atestima i garancijama. Poseban značaj pridaje se kvalitetu užadi, pojaseva i kaciga, jer upravo oni predstavljaju osnovnu liniju zaštite u kanjonima. Užad danas imaju nosivost od 3 do 3,5 tone, dok na trzaje mogu izdržati i do 1,5 tona, u zavisnosti od namjene i vrste aktivnosti.

RB/BI: Koliko je važno da lokalne zajednice i mještani budu uključeni u razvoj ovakvih programa i kakve oni benefite mogu imati?

Pepđonović: Zaista su zanimljiva iskustva iz kontakata sa lokalnim stanovništvom koje živi u ruralnim područjima. Stanovnici planinskih sela rado dočekuju turiste, nude im domaće proizvode i uživaju u razgovoru i druženju. Takvi susreti često prerastu u prijateljstva, a fotografije i uspomene koje nastaju predstavljaju spontanu, ali snažnu reklamu za crnogorski turizam.

RB/BI: U kontekstu održivog turizma, na koji način kanjoning i outdoor aktivnosti mogu doprinijeti očuvanju prirode i promociji zdravog načina života?

Pepđonović: Strani gosti su do sada pokazali izuzetnu ekološku svijest – redovno skupljaju otpatke koje pronađu u kanjonima, bez obzira da li su ih oni napravili ili ne. Na taj način značajno doprinose očuvanju prirode i čistoći barskih kanjona, koji nikada nisu bili čistiji nego sada. Nažalost, domaći posjetioci treba da preispitaju sopstveni odnos prema prirodi i obavezama u njenom očuvanju, jer sve te limenke, ambalaža od čokoladica, i drugi plastični otpad koji stranci prikupe tokom kanjoninga, nije pao s neba, već su ga ostavili nesavjesni turisti.

RB/BI: Šta biste izdvojili kao najveći izazov, a šta kao najveću nagradu u svom poslu?

Pepđonović: Najveću satisfakciju mi predstavlja zadovoljstvo učesnika koji dobiju iskustvo koje su tražili. Osim adrenalinskog doživljaja, kroz ovih sedam godina rada nastala su brojna prijateljstva, koja sada povezuju Bar sa svim kontinentima. Upravo to trajno stvaranje novih veza i uspomena doživljavam kao najveću vrijednost ovog posla. Tokom posljednjih godina, među učesnicima kanjoning tura bili su posjetioci iz Italije, Koreje i mnogih drugih zemalja, što je dovelo do stvaranja mreže prijateljstava i poziva za posjete širom svijeta. Takvi susreti su nematerijalno bogatstvo i podstrek za dalji razvoj aktivnog turizma u Baru. Postoji prostor za dodatna ulaganja i unaprjeđenja kako bi naša ponuda bila još privlačnija i konkurentnija. posebno kada je riječ o infrastrukturi i parking prostoru, jer su to osnovni elementi koji značajno utiču na kvalitet turističkog doživljaja.

RB/BI: Kakve su perspektive kanjoninga u domaćoj turističkoj ponudi?

Pepđonović: Nadam se da će u skorijoj budućnosti infrastruktura biti dodatno poboljšana, čime će se svim turistima omogućiti još kvalitetniji doživljaj avantura. Tu posebno izdvajam očekivanje otvaranja kanjona Vruće Rijeke, za koji vjeruje da će, nakon prve ozbiljne kiše u septembru ili oktobru, imati dovoljan nivo vode da postane siguran i atraktivan za prolazak. Dodavanje ovog kanjona u ponudu upotpunilo bi „nisku bisera“ barskih prirodnih atrakcija.

The post Darko Pepđonović: I za kanjoning potrebno ulaganje u infrastrukturu i marketing first appeared on BARinfo.

Smješten između barske i ulcinjske opštine, na samo pola sata vožnje od grada, kanjon Međureč  predstavlja izvanrednu atrakciju za ljubitelje aktivnog i adrenalinskog odmora.

“Bar ima puno neistraženih ljepota, vidjeli smo to i prilikom obilaska kanjona Rikavac. Ono što je do sada bila privilegija samo odabranih entuzijasta, postaje komercijalno i dostupno svima nama. Sa kanjonom Međureč, naš grad može da bude pozicioniran kao lider aktivnog turizma u Crnoj Gori, jer se ovaj dragulj prirode može mjeriti sa kanjonom Nevidio”, kazao je predsjednik Opštine Dušan Raičević, koji je najavio da će kanjoning biti zastupljen i u Strategiji razvoja turizma Bara, čija je izrada u planu.

“Uz pasivan turizam, koji se može organizovati na obali Skadarskog jezera i našeg mora, kanjoning, koji spada u ponudu aktivnog odmora, može biti pravi benefit barske opštine i privući značajnu pažnju turista. Zato će kanjoning  biti i značajan segment turističke ponude u budućoj, planskoj Strategiji razvoja turizma naše opštine”, istakao je Raičević.

Da će kanjoning biti, novi, atraktivan turistički proizvod Bara, vjeruje i direktor TO Bar mr Emil Kukalj.

“Činjenica da samo pola sata vožnje od grada imamo ovakav kanjon i resurse, bio je dovoljan razlog da Turistička organizacija organizuje promotivnu turu. Utisci su divni – priroda je prelijepa, a kanjon posjeduje brojne vertikale, brzake i mjesta za skokove, što nas čini ponosnim i ubijeđenim da će naši kanjoni obogatiti turističku ponudu Bara i Crne Gore”, kazao je Kukalj, koji naglašava da je kanjoning, kao aktivan odmor, koji podiže adrenalin i predstavlja važan dio avanturističkog turizma, sve više u trendu.

On je upozorio da su prilikom prolaska kroz kanjon neophodni stručna pomoć i odgovarajuća oprema, jer, kako je kazao, “prije svega, moramo misliti na bezbjednost, pa tek onda na uživanje”.

Vlado Radević, licencirani vodič, takođe, smatra da je ovaj vid turizma kod nas sve popularniji.

“Posljednjih godina puno smo radili na promociji kanjoninga. Bar ima puno potencijala u tom smislu i puno zainteresovanih da iskuse njegove čari. Nije potrebno neko posebno predznanje da biste se upustili u ovu avanturu, već samo dobra volja i odsustvo straha od visine. Nakon što kolima dođemo do kanjona, potrebno je još 15-20 minuta hoda nizbrdo i po hladovini, a zatim se spuštamo niz kanjon, koji je dug 1.700 m, ima 12 mjesta za spuštanje sa užadima i 5-6 za skokove”, objasnio je Radević.

Podsjetimo, Bar, uz Međureč i Rikavac, ima još tri atraktivna kanjona – Vruća Rijeka, Nikezića potok i Perin potok.

The post VIDEO: Kanjon Međureč, budući biser turizma first appeared on BARinfo.