RB/BI: Partner ste u projektu “Održiva bašta OSI” koji realizuje NVO “Društvo roditelja djece sa posebnim potrebama”. Približite nam o kakvom projektu je riječ i zbog čega je on značajan za članove udruženja na čijem ste čelu?

Vuković: NVO “Društvo roditelja djece sa posebnim potrebama” kojom rukovodi Čedo Popović, osnovano je prije 24 godine. U međuvremenu su ona mala dječica zbog kojih je udruženje i formirano, postali odrasli ljudi. Morali smo pilagoditi aktivnosti kako djeci, tako i odraslim članovima udruženja. Pišemo projekte kako bi se i osobe sa invaliditetom starije od 27 godina pronašle u aktivnostima. To je razlog što smo napravili partnerski projekat u sklopu kojeg proizvodimo povrće u zaštićenom prostoru. S obzirom da ne raspolažemo zemljištem koje bi bilo pogodno, u susret nam je izašla Crkvena opština Bar koja nam je dala na besplatno korištenje preko hiljadu kvadratnih metara za tu namjenu. Na oko sedamsto kvadrata površine formirali smo plastenike gdje uzgajamo poljoprivredne kulture. Na taj način smo u mogućnosti da realizujemo vrlo ozbiljne projekte, poput “Održive bašte OSI”.   

RB/BI: Ko vam je podrška i partner u projektu?

Vuković: Finansirao ga je Zavod za zapošljavanje Crne Gore i preko Grant šema u vrijednosti skoro 50 hiljada eura. “Društvo roditelja djece sa posebnim potrebama” je, kao nosilac projekta bilo u obavezi da obezbijedi pet posto sredstava – oko dvije i po hiljade eura.

RB/BI: Koliko će projekat trajati?

Vuković: Predviđeno je da traje deset mjeseci. Počeo je 20. jula i trajaće do 20. maja. Mali problem predstavlja što je napisan za poljoprivrednu proizvodnju koja mora pratiti klimatske uslove. Međutim, prinuđeni smo da pratimo vremenski, a ne kalendar kojeg podržava projekat. Po savjetu poljoprivrednih stručnjaka, zasadili smo “zimske” poljoprivredne proizvode, koji mogu da podnesu ove uslove (kelj, spanać…).

RB/BI: Jeste li zadovoljni kako su se učesnici snašli i kakve su njihove povratne informacije?

Vuković: Na početku smo, s obzirom da je bio ljetnji period, imali malih problema sa formiranjem grupe. Međutim, kasnije je interesovanje postalo znatno veće. Imali smo osam polaznika dvomjesečne teorijske i praktične obuke za proizvodnju povrća u zaštićenom prostoru. U pitanju je kompletan ciklus – od nabavke sjemena, sadnje, pikiranja, presađivanja u plastenike. Odlično su sve odradili. Po završetku obuke, petoro je trebalo da na pet mjeseci produži angažman po Ugovoru o radu. Međutim, s obzirom da su u pitanju osobe sa invaliditetom, jedan učesnik je zbog zdravstvenih razloga odustao od angažmana. Nemamo pravo da na upražnjeno mjesto zaposlimo nekog drugog, ko nije prošao obuku, pa ćemo dio sredstava predviđenih za plate petoj osobi, na kraju projekta vratiti kao neutrošen novac. Polaznici su zadovoljni. Aktivnost smo osmislili ne sa ciljem da zarade, već kao radnu terapiju (plastenici su savremeno opremljeni, praktikuje se zalivanje “kap po kap”, sve je pokriveno folijama), pa posao nije težak, niti ga ima previše. Pratnerska organizacija “Osmijeh” raspolaže i prostorom gdje je postavljen stoni fudbal, imamo i košarkaški teren, što je izvrsna prilika da se druže i kvalitetno provode vrijeme.

RB/BI: Osim toga, važno je pomenuti da ovakvi angažmani vrlo doprinose namjeri da što više osoba sa invaliditetom ostvare pravo na penziju. Zamoliću Vas da objasnite procedure i korake koji vode ka tom cilju?

Vuković: U tome mi je veoma pomogao naš dobri Ranko Aligrudić dok je radio u barskom ogranku Fonda PIO jer ja, kao bivši profesor fizike, nemam ta pravnička znanja. Dakle, ako osobe sa invaliditetom izgube radnu sposobnost, a nisu ponoljetni, imaju pravo da traže invalidsku penziju bez radnog staža. Ako su punoljetni, a imaju između 20 i 30 godina, invalidsku penziju mogu da traže sa godinom radnog staža. Osobe starije od 30 godina, moraju da trećinu radnog vijeka (koji se računa od 20. godine) “pokriju” radnim stažom. Da bi bilo lakše za razumijevanje, navešću primjer: ako osoba sa invaliditetom ima 35 godina, onda bi njen radni vijek bio 15 godina, pa sa pet godina radnog staža ima pravo da konkuriše za invalidsku penziju. Da li će invalidska komisija odobriti penziju ili ne, to je do njihove procjene. To je razlog zbog čega se, kad god pišem projekte, trudim da ugovor o radu koji potpisuju, obuhvati i radni staž, jer je jedna godina njihovog radnog angažmana ekvivalentna tri godine onima koji nemaju invaliditet. Zahvaljujući našim projektima, do sada smo uspjeli da pet, šest osoba ostvari pravo na penziju.

RB/BI: “Održiva bašta OSI” nije jedina aktivnost kojom se možete pohvaliti. Zamoliću Vas da informišete slušaoce o projektima koji su, takođe, u fokusu vašeg djelovanja na početku godine, s posebnim fokusom na projekat “Zaštitimo i osnažimo djecu i mlade sa intelektualnim smetnjama Bara”. O kakvom projektu je riječ i ko su partneri?

Vuković: NVO “Osmijeh” čiji sam predsjednik je ove godine u Ministarstvu socijalnog staranja, brige o porodici i demografije prošla sa projektom “Zaštitimo i osnažimo djecu i mlade sa intelektualnim smetnjama Bara”. Partner nam je NVO “Adria” kojom rukovodi Marta Anđelić. Projekat sam napisao na način da budu obuhvaćena i djeca i mladi sa razvojnim smetanjama. Cilj je da poboljšamo psiho-fizičko zdravlje OSI kroz druženje i inkluziju, pojačan rad njima najneophodnijih stručnjaka (animatora, defektologa različitih profila…) kao i radno angažovanje koje je za njih neka vrsta radne terapije. Osim toga, nastojimo da populaciju OSI (27+) kroz radnu terapiju i obuku za neko radno zanimanje pripremimo za uključivanje u rad uz pomoć asistenta. Naglašavam da u ovaj projekat nisu uključene osobe sa invaliditetom koje su angažovane u projektu “Održiva bašta OSI”. Predviđene su aktivnosti koje podrazumijevaju angažovanje stručnjaka logopeda i vaspitače – radnog terapeuta za rad sa djecom, za šta imamo opremljen logopedski kabinet. Sve usluge koje dobijaju OSI su sto posto besplatne. Osobe sa intelektualnim smetnjama, starije od 27 godina imaju priliku da u našim plastenicima u Starom Baru učestvuju u procesu gajenja poljoprivrednih kultura, što je odlična prilika da budu radno okupirani i to na svježem vazduhu. Angažovali smo agronoma koji ima zadatak da uputi OSI i njihovog asistenta pomagača u postupak gajenja povrća na otvorenom i u plastenicima. On je, između ostalog, likovni umjetnik, širokom spektra interesovanja, pa nam je podrška te vrste veoma bitna. Značajna, i vrlo posjećena, bila je i radionica na kojoj je pravnik održao pedavanje o pravima osoba sa invaliditetom i diskriminaciji te populacije. Sve aktivnosti namijenjene za osobe 27+ odvijaju se u prostorijama partnerske organizacije “Adria” u naselju Polje, gdje su uslovi u potpunosti prilagođeni njihovim potrebama, kao i u plastenicima kod crkve Svetog Nikole u Starom Baru. Aktivnosti sa djecom OSI i djecom bez razvojnih smetnji, koju smo uključili kako bi svi osjetili značaj inkluzije, organizujemo u prostorijama NVU “Osmijeh”. Projekat, takođe, traje deset mjeseci, počeo je 1. oktobra, a završiće se 31. jula.

RB/BI: U pripremi za ovaj razgovor kazali ste mi da je i članove Udruženja na čijem ste čelu “pokosio” virus gripa koji proteklih sedmica hara u Baru i cijelog državi. Koliko je to uticalo na aktivnosti?

Vuković: To nas je donekle omelo u radu, jer smo morali zatvoriti vrata organizavije i prekinuti sve aktivnosti. Bolesni su bili i polaznici i asistenti. U svakom slučaju, projekat teče po planu, ako se i jave poteškoće, pravazilazimo ih u hodu.

RB/BI: Zahvaljujem Vas se što ste, uprkos zdravstvenim problemima, pristali da gostujete u programu Radio Bara, uz želju da ambiciozne i važne projekte uspješno realizujete.

Vuković: Hvala i Vama i Radio Baru. Mi smo uvijek imali veliko razumijevanje i pomoć od Radio Bara, a teško bi mogli funkcionisati na ovom nivou da u svakom momentu niste bili spremni da date podršku i kvalitetno medijski ispratite naše aktivnosti. 

The post Vuković: Zadovoljni smo učinkom projekata sa ciljem radne terapije i inkluzije OSI u Baru first appeared on BARinfo.

Radionice su organizovane u sklopu planiranih aktivnosti, koje je podržala Opština Bar, a na njima je bilo riječi o problemima sa kojima se susreću odrasla lica sa smetnjama u razvoju. Prisustvovali su im predstavnici Opštine, Centra za socijalni rad, Bolnice.

“Na prvoj radionici govorili smo o dosadašnjim iskustvima i potrebama naših korisnika. Tu su roditelji i odrasla lica sa smetnjama u razvoju pričali što bi oni željeli, što im treba i što im nedostaje. Na drugoj smo govorili o potrebama i očekivanjima staratelja i roditelja. Odrasla lica sa smetnjama u razvoju zavise od svojih roditelja i staratelja i nemaju nikakve službe podrške. Na trećoj radionici govorila je pravnica iz Centra za socijalni rad. Ona je odgovarala na pitanja roditelja i staratelja, te je predočila načine pravne zaštite odraslih lica sa intelektualnim smetnjama, kada ostanu sami, odnosno bez roditelja i staratelja. To je pitanje vrlo bitno, jer svi se pitamo što će biti sa njima kad nas ne bude. Četvrta radionica bila je posvećena službama podrške, jer trenutno u Baru ne postoji ni jedna prava službe podrške za odrasla lica sa smetnjama u razvoju. Naše udruženje podršku pruža u skladu sa finansijskim mogućnostima za maksimalno šest odraslih osoba. Međutim, nemamo vozilo, nemamo ni osoblje, a moramo imati makar jednog animatora, a česte su i bolesti, i kod roditelja i kod odraslih lica sa intelektualnim smetnjama. To nam je veliki problem”, objašnjava Anđelić, dodajući da je bukvalno „pet do dvanaest“ da se formira neka služba podrške koja će biti na opštinskom nivou.

Ona naglašava da je pomoć potrebna i njihovim roditeljima, jer su sve stariji, sa hroničnim bolestima. Oni koji nemaju veliku porodicu, imaju problem gdje i kome da ih ostave ako moraju da budu odsutni.

„Jedini način da oni budu zaštićeni i da budu u sredini u kojoj su živjeli, je podržano stanovanje. Mi to tražimo od lokalne zajednice još od 2001. godine. Tražili smo da se napravi dnevni centar, koji bi bio multifunkcionalan i gdje bi bile uključene različite službe podrške. Podržano stanovanje je, po nama, jedan od najboljih vidova zaštite odraslih lica sa smetnjama u razvoju, jer imaju svoju slobodu, a 24 sata su pod nadzorom, njih troje-četvoro žive u stambenoj zajednici, druže se, nisu izopšteni iz zajednice”, navela je.

Anđelić objašnjava da roditelji brinu i da su se na posljednjoj radionici saglasili da je neophodno da se u okviru lokalne zajednice riješi ovo pitanje.

“Da zajedno formiramo projekat za podržano stanovanje, neka bude pilot projekat za čitavu Crnu Goru. Za početak neka to bude za tri-četiri odrasla lica sa smetnjama u razvoju, da u to budu uključeni Opština Bar, Centar za socijalni rad, Dom zdravlja, Bolnica i srodna udruženja koja žele da se uključe u ovaj servis podrške”, kazala je Anđelić, te dodala da bi članovima njenog Udruženja, ali i ostalim OSI, bilo korisno kada bi “postojao makar jedan automobil ili kombi koji bi služio u lokalnoj zajednici za prevoz OSI.”

NVO Adria je jedan od inicijatora izgradnje Dnevnog centra za osobe sa smetnjama u razvoju i raduje ih mogućnost da će taj centar naredne godine početi sa radom.

The post U Baru ne postoji služba podrške za odrasla lica sa smetnjama u razvoju first appeared on BARinfo.

RB/BI: Iako se često govori o djeci sa smetnjama u razvoju, kada ta djeca odrastu – sistem kao da za njih prestaje da postoji. Upravo se tom problematikom bavi “Adria”, pa je možda dobro da na početku podsjetimo slušaoce kada je i s kojim ciljem, NVO osnovana?

Anđelić: NVO “Adria” je osnovana 2001. godine. Nastala je sa ciljem da ispunimo potrebe i podržimo osobe sa invaliditetom, a posebno djecu i odrasle sa smetnjama u psiho-fizičkom razvoju. Trudimo se da raznim aktivnostima poboljšamo kvalitet života kako njih, tako i njihovih porodica.

RB/BI: Na koji način pružate podršku odraslim osobama sa smetnjama u razvoju i njihovim porodicama?

Anđelić: Kada smo počeli sa radom imali smo 16 korisnika. Situacija je bila značajno drugačija Samim tim što su bili 24 godine mlađi nego sada. Organizovali smo niz radionica i seminara edukativnog karaktera, namijenjenih roditeljima, ali i za široj zajednici, prevashodno institucijama koje se bave tom problematikom. Imali smo podršku UNICEF-a, Američke ambasade, dok smo sa UNDP-em, u saradnji sa Opštinom Bar, imali trogodišnji ugovor o saradnji, koji je podrazumijevao Dnevni boravak za naše članove. Nakon isteka ugovora, saradnju smo nastavili organizovanjem brojnih kreativnih radionica, seminara, radionica koje su se ticale zdravstvene zaštite, psihološke zaštite, rada sa defektolozima… Međutim, kako su ih stigle godine (najmlađi ima 32, a najstariji 49 godina) sada uglavnom organizujemo kreativne radionice koje su u skladu sa njihovim interesovanjem i zdravstvenim stanjem, jer sve više obolijevaju I oni, ali i njihovi roditelji i staratelji.  

RB/BI: Koji su najčešći problemi s kojima se ove osobe suočavaju nakon izlaska iz školskog sistema?

Anđelić: S obzirom da postoji Specijalno odjeljenje u OŠ “Jugoslavija”, a sve osnovnoškolske i srednjoškolske ustanove su prihvatile inkluzivno obrazovanje, oni koji su pohađali školu, naučili su najosnovnije – da čitaju i pišu. Međutim, ono s čim se suočavamo kada izađu iz školskih klupa, je da ostaju isključivo u porodičnom okruženju, pa im se sva socijalna interakcija svodi na familiju, rodbinu i, možda, prve komšije. Naše udruženje se trudi da ih uključimo u život šire zajednice, jer se zajednica kada su “vidljivi” navikava na njih. Vodimo ih na plažu i kupanje, na razne izlete…

RB/BI: Kakav je društveni i instutucionalni okvir pod kojim se tretiraju osobe sa smetnjama u razvoju i kako danas funkcioniše sistem podrške u Crnoj Gori? Sigurno da sistem ima “rupa” ali, nekako, vjerujem da ih ljudskost, empatija, solidarnost i razumijevanje, makar dijelom, mogu popuniti…

Anđelić: Skoro sve opštine u Crnoj Gori imaju organizovan Dnevni boravak, sarađujemo i sa brojnim organizacijama koje organizuju radionice. “Adria” koristi bio-psiho-socijalni model, što implicira da nam nisu potrebni isključivo defektolozi i psiholozi (koji jesu neophodni da bi napravili procjene, a to nas obavezuje da angažujemo animatore koji će raditi sa članovima). Smatram da u našim gradovima nema dovoljno kapaciteta za prijem sve većeg broja djece koja se rađaju sa razvojnim smetnjama i poremećajima iz spektra autizma. Nije lako roditeljima, ali ni institucijama koje se bore sa nedostatkom adekvatnog kadra i prostora.

RB/BI: Kakva je saradnja sa lokalnim institucijama, Opštinom Bar, Centrom za socijalni rad, zdravstvenim službama?

Anđelić: Sa Opštinom Bar od samog osnivanja udruženja imamo izvanrednu saradnju. Sa Centrom za socijalni rad, takođe. Na našim radionicama učestvuju i predstavnici Opšte bolnice Bar. Nažalost, Dom zdravlja, pretpostavljam zbog nedostatka kadra, nije bio u mogućnosti da nam pošalje učesnika na poslednju radionicu. 

RB/BI: Šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo da bude prioritet u politici zapošljavanja i socijalne zaštite ove populacije?

Anđelić: Imali smo projekat “Zaštićena radionica”. U zavisnosti od stepena radnih mogućnosti i procjene radne sposobnosti naših korisnika, neki od njih bi se i mogli zaposliti. Međutim, nema više radnih mjesta gdje se radi manuelno. Imamo i mali staklenik u kome mogu da uzgajaju povrće i cvijeće. Nisam sigurna da naši korisnici mogu ispoštovati puno radno vrijeme i da su poslodavci u mogućnosti da im obezbijede radno mjesto prilagođeno njihovim sposobnostima.

RB/BI: Gdje se nalaze prostorije u kojima “Adria” funkcioniše i koliko imate štićenika?

Anđelić: Prostorije NVO “Adria” se nalaze u Polju. Koristim priliku da se zahvalim Opštini i Mjesnoj zajednici, jer su nam obezbijedili lijepe uslove za rad. Trudimo se da im se, zbog toga što ne plaćamo zakup, odužimo na način što održavamo higijenu, ne samo prostorija koje su nam date na korišćenje, već i okolnog prostora. Trenutno imamo šest korisnika, jer nemamo mogućnost za veći broj članova. Problem predstavlja i što nedostaje dovoljno obučen kadar koji može da radi sa odraslim licima sa smetnjama u razvoju, a nismo u prilici ni da zaposlimo edukovanu osobu koja bi za radni angažman bila adekvatno plaćena. Veliki problem predstavlja i što je izuzetno teško na dnevnom nivou organizovati prevoz korisnika od mjesta stanovanja do naših prostorija.

RB/BI: Tokom proteklih sedmica organizovali ste i nekoliko seminara. Koje su bile teme i jeste li zadovoljni učinkom?

Anđelić: Kako je krenulo, mogu reći da sam zadovoljna. Na sastanku sa direktoricom Centra za socijalni rad Biljanom Pajović, dogovorili smo da to odradimo zajednički, imajući u vidu da je i cilj zajednički – pomoć ovoj kategoriji stanovništva. Dogovorili smo se da krenemo od početka, jer su se posljednjih godina, vezujem to za pandemiju koronavirusa, čini mi se, predrasude pojačale. Oni su bili zatvoreni, pa su neke naučene sposobnosti i radnje koje su savladali, u međuvremenu, zaboravili. Seminari imaju za cilj da utvrdimo koje su im trenutne potrebe i mogućnosti, ali i želje, kako roditelja, staratelja, tako i njihove djece. Prva radionica je više bila dogovornog karaktera – pričali smo o svim temama, na drugoj smo njima prepustili da odrede šta im je zanimljivo i o čemu bi voljeli da se priča na tim skupovima. Na trećoj smo govorili o pravima i potrebama roditelja i na koji način da pravno zaštite svoje dijete u sistemu socijalne zaštite i njihovog budućeg života, kada roditelja jednog dana ne bude. Službe podrške su neophodne, a posebno zabrinjava što u šifrarniku ne postoji radno mjesto njegovatelj. Ovoj populaciji ne treba geronto-domaćica, iako ona zaista mnogo može da pomogne. 

RB/BI: Da li je neko od članova udruženja kojim rukovodite u posljednje vrijeme ostao bez roditelja ili startelja i šta se u tom slučaju desilo? Kako je organizovan njegov život, ko sada brine o toj osobi?

Anđelić: To je pitanje nad pitanjima. Upravo sad sa Centrom za socijalni rad pokušavamo da organizujemo i dogovorimo se šta i kako dalje i koje službe su neophodne. Postoji stanovanje u zajednici i podržano stanovanje. Mišljenja sam da je najprirodnije da osobe sa razvojnim smetnjama ostanu u svom domu. Ako su u njemu sami, taj dom može da se pretvori u neki manji stan za stanovanje uz podršku. U krajnjem slučaju, bilo bi dobro ono što već dvadeset godina forsiram – da se osnuje multifunkcionalni centar, gdje bi bilo uključeno i stanovanje uz podršku. Njih, njih maksimalno četvoro bi živjelo u jednoj kući (ne preferiram stan, jer bi bili zatvoreni u jednom prostoru, a kuća daje mogućnost bavljenja sitnim poslovima u dvorištu). Živjeli bi zajedno, uz 24-časovni nadzor i mogućnost posjete roditelja, rodbine. Veoma je teško da osobe sa razvojnim smetnjama ostanu da žive sa bratom ili sestrom od momenta kada oni osnuju svoje porodice, dobiju djecu. Mnogi ne znaju koliko duboko osjećaju i vide kada počnu da predstavljaju teret i smetnju, kada su na neki način odbačeni. Izuzetno pozitivna iskustva nosim sa prošlogodišnje posjete Domu za odrasle i starije “Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac” u Novom Bečeju, gdje je podržano stanovanje odlično organizovano i ima brojne servise. Očekujem da će nas osoblje zaposleno u toj ustanovi posjetiti početkom naredne godine i u Baru predstaviti način i organizaciju rada, uputiti nas koji je kadar potreban. Osnivanje ustanove takvog tipa bilo bi dugoročno rješenje za odrasle osobe sa smetnjama u razvoju u Baru.

RB/BI: Da li mediji dovoljno pažnje posvećuju ovoj temi i kako bi trebalo da izvještavaju?

Anđelić: Od osnivanja imamo odličnu saradnju sa svim medijima, posebno sa Radio Barom. Gostovala sam u program Radio Bara i prije nego što je nevladina organizacija na čijem sam čelu formirana. Prvi put sam tada, iako nekima nije prijalo, javno rekla da i ja imam dijete sa smetnjama u psiho-fizičkom razvoju. Govorim istinu, a mog djeteta se ne stidim. U posljednje vrijeme se dosta toga promijenilo, zadovoljna sam kako su osobe sa razvojnim smetnjama prihvaćene u našoj zajednici.

RB/BI: Kakvu podršku očekujete od građana i institucija?

Anđelić: Od građana očekujem da razumiju potrebe ovih lica, da shvate da oni nisu neko od koga treba bježati, da se prema njima ophode kao prema onima koji nemaju takve poteškoće. I djecu treba učiti tome. Svakome se može dogoditi da dobije dijete sa poteškoćama. Što se sistemske podrške tiče, naše potrebe treba staviti pod okrilje lokalne zajednice jer je “Adria” mala organizacija koja ne može sve sama. Radionice imaju za cilj i da ukažu koje su sve usluge neophodne da bi život osoba sa razvojnim poteškoćama bio kvalitetan, što produktivniji i lakši. Podsjećam da su i roditelji tih osoba sve stariji, nemoćniji, pa ih ne mogu izvesti u šetnju, pomoći im u socijalizaciji, osuđeni su da vrijeme provode u svojim kućama. To je nezdravo i za najzdravijeg čovjeka, a kamoli za njih koji su zbog samog stanja već izopšteni iz zajednice. Godinama smo organizovali novogodišnje priredbe, radionice, ali su oni sada te aktivnosti “prerasli”. Ranije smo u saradnji sa Zavodom za zapošljavanje Crne Gore, Biroom rada Bar, 14 naših koisnika zapošljavali na period od tri mjeseca, tokom kojeg su izrađivali novogodišnje čestitke, za šta su dobijali simboličnu nadoknadu. Radujem se i želim da se što prije otvori Centar za djecu sa smetnjama u razvoju. Bilo bi dobro da se, ukoliko je moguće, u sklopu tog objekta obezbijedi i stanovanje uz podršku. Tada bismo bili u prilici da im organizujemo i, za njih vrlo značajnu, radnu terapiju. Na taj način bi roditelji imali vremena za neophodan predah i mogućnost da ostave dijete u sigurnom okruženju. Ta potreba je naročito izražena od kada su njihova djeca sa smetnjama u ozbiljnim godinama, a roditelji nekada moraju sami da otputuju na nekoliko dana. Od velike je važnosti da osobama sa razvojnim smetnjama, uz nadzor stručnih lica, dozvolimo da samostalno donose neke odluke koje ih se tiču. Nadamo se da ćemo u saradnji sa Opštinom Bar pronaći model kako da popravimo kvalitet života kako naših korisnika, tako i njihovih roditelja.

The post Anđelić: Podržano stanovanje – model koji bi najviše pomogao odraslim osobama sa razvojnim smetnjama first appeared on BARinfo.

„Od srca se zahvaljujemo gospodinu Novakoviću na vrijednoj donaciji sportske opreme za odrasla lica sa smetnjama u razvoju, koji su korisnici usluga našeg udruženja“, poručila je predsjednica „Adrie“, Marta Anđelić.

Podsjetimo, NVO „Adria“ se više od dvije decenije bavi problematikom sa kojom se u svakodnevnom životu susreću odrasla lica sa razvojnim smetnjama. Najveći problem je što, i pored višegodišnje inicijative, još uvijek nije zaživjela ideja za „podržano stanovanje“, što bi od posebne koristi i značaja bilo za osobe sa intelektualnim smetnjama koje nakon smrti roditelja ostaju same.

The post Vrijedna donacija odraslim licima sa razvojnim smetnjama first appeared on BARinfo.

“Pripadnici ranjivih grupa, kao što su osobe sa invaliditetom, posebno odrasla lica sa intelektualnim smetnjama, isključeni su iz zajednice i prepušteni sebi i porodici. Mi, njihovi roditelji, smo sve stariji i sve više brinemo o budućnosti naše djece poslije nas. Želimo da ukažemo, i na ovaj datum, na potrebu za većom podrškom na svim nivoima, kako bi se formirale mreže usluga za odrasla lica sa intelektualnim smetnjama. Time bi značajno doprinjeli kvalitetu njihovog života, a istovremeno, smanjili roditeljski stres i brigu za njih, kada jednog dana ostanu sami”, kazala je za Radio Bar i Bar info, Marta Anđelić, predsjednica NVO “Adria” ,koja je izrazila očekivanje da će se lokalna uprava više angažovati na rješavanju ove kompleksne problematike.

“Društvo bi trebalo da na konstruktivan način djeluje kada je riječ o osobama sa invaliditetom, zasnovanim na principu partnerstva i međusobnog uvažavanja. To je jedini put koji će nam omogućiti da stvorimo normalnije i humanije društvo za sve jer, kao što se i navodi u Rezoluciji Generalne skupštine UN – ‘Svi ljudi su po prirodnom pravu jednaki i rađaju se slobodni i ravnopravni u dostojanstvu i pravima’”, istakla je Anđelić.

Profesor Slobodan Vuković, roditelj tridesetčetvorogodišnjeg Dušana sa intelektualnim smetnjama, istakao je da, za sada, dobro funkcionišu, ali da je pitanje kako dalje.

“Kod nas je srećna okolnost što imamo još dvoje djece, pa poslije naše smrti, Dušan neće biti potpuno sam, ali nije tako kod svih. Sa druge strane, to je veliko opterećenje za drugu našu djecu, i pitanje je da li će, uz sve obaveze, moći da se na adekvatan način posvete bratu. Bilo bi dobro da država omogući ‘podržano stanovanje’, posebno za osobe sa smetnjama u razvoju koje nemaju nikoga nakon smrti roditelja. Ima ljudi koji posjeduju imovinu, a nemaju nasljednike. Možda je to način da riješimo ovaj problem, a da država obezbijedi servis potreban za OSI”, smatra profesor Vuković.

Predsjednica NVO “Adria” Marta Anđelić, razgovarala je sa Bojkom Klisić koja ima sina sa smetnjama u razvoju.

“Moj sin zavisi od mene, ali i suprug, koji je, takođe, invalid. Ja sam bolesna, i sve to je mnogo otežavajuće i problematično. Ne smijem ni da mislim što će se desiti sa njima, ako moja bolest uznapreduje. Razmišljam o domu gdje bi mogli da budu smješteni, ali da li mi imamo takve ustanove? Imam i drugu djecu, ali oni imaju toliko obaveza i problema, da je gotovo nemoguće da se posvete ovoj problematici. Zato sam tu da se zajedno borimo i učinimo nešto za našu djecu sa smetnjama u razvoju, jer nisu ona kriva, ali ni mi, što su takvi i imaju te nedostatke”, zaključila je Klisić.

The post U NVO Adria obilježili Međunarodni dan osoba sa invaliditetom first appeared on BARinfo.

„Nažalost, odrasla lica sa intelektualnim smetnjama su najnevidljivija grupa osoba sa invaliditetom. Svjesni smo da oni nisu u stanju da se na pravi način samostalno predstave i iskažu svoje potrebe“, poruka je predsjednice „Adrie“, Marte Anđelić, koja se sa velikim entuzijazmom i elanom bori za prava i bolje uslove života za ovu ranjivu kategoriju.

Na sastanku je predočen trenutni položaj odraslih lica sa intelektualnim smetnjama, njihove potrebe i očekivanja.

„Problem sa kojim se, između ostalih, suočavaju je i (ne)mobilnost odnosno nemogućnost dolaska do udruženja, gde bi se družili i kreativno ispunili dio dana koji, većinom, provode u kućnim uslovima sa užim članovima porodice. Njihovi roditelji ili staratelji su sve stariji i narušenog su zdravlja“, ukazuje Anđelić.

Podsjeća da su im najpredaniji saradnici i partneri u svim aktivnostima koje realizuju, JU Centar za socijalni rad za opštine Bar i Ulcinj, na čelu da direktoricom Biljanom Pajović, magistrom socijalne politike i socijalnog rada.

„Ona je i ovom prilikom apostrofirala značaj i potrebu za razvoj sistema podrške za odrasla lica sa intelektualnim smetnjama i podržala njegovo formiranje i razvoj u lokalnoj zajednici. Na skupu je predstavljen primjer dobre prakse iz okruženja i način kako funkcioniše sistem podrške“, objašnjava predsjednica NVO „Adria“.

Najavljuje da će organizacija ugostiti predstavnike institucija iz okruženja (Novi Bečej, Kula) koji će podijeliti iskustva.

„Namjera nam je da animiramo lokalnu zajednicu i bliže je upoznamo sa našim aktivnostima i problemima. Vjerujemo da će prepoznati koliko je osobama sa intelektualnim smetnjama bitna interakcija i prihvatanje i da će se uskoro pronaći način da se, formiranjem službe u cilju promocije inkluzivnog društva i deinsitucionalizacije, poboljša kvalitet njihovog života“, podcrtava Anđelić. 

Radom u zajednici i sa zajednicom, decidna je, smanjile bi se predrasude i stigma prema ovim licima.

„S obzirom da je u izradi Lokalni akcioni plan za zaštitu lica sa invaliditetom od diskriminacije i promocija jednakosti za period 2024-2027, na sastanku smo naveli da je u taj program neophodno uključiti i odrasla lica sa intelektualnim smetnjama. Već godinama potenciramo da bi najefikasnije rješenje bilo pokretanje pilot projekta ‘Stanovanje uz podršku’, koji bi obuhvatio i prevoz ove ciljne grupe i drugih OSI po sistemu ‘od vrata do vrata’ do prostorija udruženja“, objašnjava predsjednica NVO „Adria“.

Najavljuje i nove, intenzivnije aktivnosti u smislu animiranja zajednice na svim nivoima – počev od najbližeg okruženja, komšiluka, javnih institucija, firmi, do lokalnih vlasti.

„Organizovaćemo sastanke, prigodne javne događaje, štampati odgovarajući propagandni materijal za što bolju socijalnu inkluziju naših članova. Samo sistemski formalizovan model stanovanja uz podršku, može obezbijediti licima s intelektualnim teškoćama dugoročnu sigurnost i humaniji život u zajednici“, decidna je Anđelić.

Zadatak „Adrie“ je da ovaj proces učini što lakšim, efikasnijim i korisnijim, ne samo za članstvo, nego i za društvo kojem lica sa intelektualnim smetnjama pripadaju i u kome žive. Na taj način bi se, zaključuje Anđelić, riješila i najveća briga, a ona se oslikava u strijepnji svakog roditelja ili staratelja djeteta sa poteškoćama u pitanju – “šta poslije nas”?

The post Anđelić: Šta poslije nas – pitanje svih roditelja odraslih lica sa smetnjama u razvoju first appeared on BARinfo.

“U skladu sa planiranim aktivnostima u okviru Plana i programa rada za 2024. godinu, podržanog od stane Opštine Bar, u konobi ‘Vrata Bara’ održali smo jednodnevni seminar, na temu ‘Posljedice nakon korone na život osoba sa smetnjama u razvoju i njihove porodice’. Događaju su prisustvovali roditelji i odrasla lica sa smetnjama u razvoju. Svi su vrlo aktivno učestvovali u diskusiji i otvoreno pričali o promjeni u ponašanju nakon perioda izolacije i posljedicama koje je pandemija izazvala. Zajednička je ocjena da su odrasla lica sa smetnjama u razvoju postala potištenija, socijalno izolovanija, što je dodatno uticalo na pogoršanje njihovog opšteg zdravstenog stanja”, ukazuje Anđelić.

Jedan od najvažijih zaključaka seminara je da je ”potrebna ponovna socijalizacija i dodatna podrška, kako licima sa smetnjama u razvoju, tako i njihovim porodicama”.

“Najučinkovitiji put ka tom cilju je redovno okupljanje u udruženju i angažman na raznim kreativnim, edukativnim, sportsko-rekreativnim radionicama. Nažalost, i dalje nema adekvatne sistemske podrške za odrasla lica sa smetnjama u razvoju i njihove porodice. U toku diskusije smo prepoznali i prepreke koje imaju, a tiču se nedostatka prevoza do Udruženja, potrebe za organizacijom dodatnih radionica uz podršku stručnih lica, unapređenja saradnje sa relevantnim institucijama, kao i organizacije adekvatne prezentacije dobre prakse iz okruženja”, navodi naša sagovornica.

Iz NVO “Adria“ podsjećaju da je u toku treći mjesec od kada je počela realizacija Javnog rada “Uz personalnu asistenciju do samostalnog života za lica smetnjama u razvoju”, podržanog od strane Zavoda za zapošljavanje Crne Gore.

„Tokom protekla dva mjeseca asistenti su korisnicima pružali podršku prilikom savladavanja osnovnih životnih vještina i edukovali ih kako da što samostalnije žive i brinu o sebi. Uz to, organizovali smo i niz vrlo zanimljivih, edukativnih i kreativnih radionica u prostorijama udruženja. Sa željom da promovišemo i edukujemo naše članove o značaju zdravih stilova života, šetali smo i obilazili kulturno-istorijske znamenitosti, posjećivali sportske i zabavne manifestacije, koje su tokom ljetnjih mjeseci organizovane na brojnim lokacijama našeg lijepog grada“, zaključuje predsjednica NVO „Adria“.

The post Planovi sa ciljem inkluzije i socijalizacije odraslih osoba sa teškoćama u razvoju first appeared on BARinfo.

„Cilj radionice bio je da sumiramo rezultate i prevaziđemo probleme koje smo prepoznali, u cilju poboljšanja kvaliteta života posebno odraslih lica sa smetnjama u psihofizičkom razvoju“, kazala je za Radio Bar i Bar Info predsjednica NVO Adria, Marta Goretić.

Najveće pitanje sa kojima se susreću roditelji ovih lica je što će se sa njima desiti kada ostanu sami.

„To je naša velika muka, i kao roditelji veoma smo zabrinuti za budućnost svoje djece, jer se trenutno kao rješenje ne nudi ništa sem domova“, objašnjava ona.

Stanovanje uz podršku je, kako ukazuje naša sagovornica, usluga predviđena zakonom, ali na lokalnom nivou ne postoji. Svjesna je da su potrebna sredstva, dobra volja i organizacija da bi se formirao taj servis podrške. „Mi kao udruženje imamo dobru volju i želju. Jer, ovo je zaista veliki problem, roditelji su uplašeni i uznemireni, svjesni da će djeca poslije njihove smrti biti poslana u dom, što za njih nije adekvatno“, ističe Goretić.

Jedino rješenje koje neće ugroziti interese odraslih lica sa smetnjama u psihofizičkom razvoju, vidi u formiranju tima koji bi formirao novi, makar pilot servis u Baru – podržano stanovanje. „Taj servis bi odraslim osobama sa smetnjama u razvoju omogućio dostojan i kvalitetan način života, kad nas više ne bude, a ne bi opteretio njihove bliže ili dalje srodnike, koji bi morali preuzeti odgovornost koja nije mala. Samo roditelji znaju kako su velike obaveze i potrebe tih lica“, objašnjava ona.

„Činjenica je da su roditelji sve stariji i bolesniji, nemamo prevoz do udruženja. Uz to, naši članovi imaju od 30 do 55 godina, mnogi su bolesni i velika je odgovornost raditi sa njima. Prepreka je i prevoz. Znate gdje se nalazimo, malo je udaljeno i nemamo mogućnosti da ih redovno dovodimo i odvozimo. Oni dolaze kad mogu, po potrebi i kad nisu bolesni“, objašnjava ona.

Mnogi korisnici, koji u vrijeme korone nisu dolazili u udruženje, teško se uklapaju, zaboravili su mnoge stvari koje su učili, tako da se ove godine mora učiniti dodatni napor da se pruži veća podrška porodicama i da se realizuju redovne aktivnosti.

„Fokusiraćemo se na njihove očuvane sposobnosti, poboljšavati ih i nadamo se da ćemo u ovoj godini poboljšati rad, u skladu sa njihovim mogućnostima i potrebama i uz neophodnu saradnju sa roditeljima. Ali, najvažniji problem je šta sa njima poslije nas. To zaista treba rješavati timski: ne samo Opština Bar, ne samo udruženje, već i Centar za socijalni rad, Dom zdravlja, zainteresovanim pojedincima, firmama. Treba pokušati da nađemo način da u Baru napravimo makar pilot projekat, koji bi bio prvi u Crnoj Gori te prirode – Podržano stanovanje za minimum tri do pet lica sa smetnjama u razvoju“, kategorična je Goretić.

The post Goretić: Potreban pilot-projekat podržanog stanovanja first appeared on BARinfo.

Trener na seminaru bila je Marta Anđelić, spec. sci. menadžer javne uprave-zdravlja, psihološkinja, a kotrener Milena Plamenac, asistentkinja. Učesnici su, pored korisnika i njihovih roditelja, bili predstavnici nadležnih institucija – Centra za socijalni rad, Opštine Bar, Doma zdravlja i MZ Polje.

Nakon opsežne diskusije i razmatranja brojnih predloga i sugestija, zaključeno je da je Baru neophodan novi servis podrške – podržano stanovanje za odrasla lica sa smetnjama u razvoju, jer za njih ne postoji apsolutno nikakav program, osim usluga kreativnih radionica i svakodnevnog rada u prostorijama NVO „Adria“.

„To nije dovoljno, jer njima treba adekvatna njega, pomoć i podrška, a posebno sigurnost, jer, postavlja se pitanje kako će nastaviti život u zajednici kad nas ne bude bilo, a ne da završe u nekim institucijama ili domovima“, objašnjava Anđelić.

Prema njenim riječima, seminar je upriličen kako bi se poboljšao kvalitet života osobama sa smetnjama u psihofizičkom razvoju. To je tema koju ova NVO zagovara dugi niz godina.

„Servis podržanog stanovanja zagovaramo desetak godina, međutim i dalje nemamo pravi način sistema podrške. I dalje se mi kao roditelji pitamo šta sa njima poslije nas, a kada to pitanje uputimo ka institucijamq, nikada ne dobijemo odgovor“, podvukla je.

Anđelić ističe da je podržano stanovanje prepoznati servis podrške koji postoji u našem zakonu, ali ne i u praksi.

„Zaista bismo željeli da budemo pioniri u tome i znamo da Opština Bar uvijek cijeni takve ideje i projekte. Nadamo se da ćemo i sada ostvariti saradnju sa lokalnom upravom i svim nadležnim institucijama. Ovaj model se u okruženju pokazao kao jedan od najboljih vidova podrške za odrasla lica sa smetnjama u razvoju. Na svu sreću, on se može primijeniti na više ciljnih grupa. Nama je jako bitno da se za ovu ciljnu grupu, koja ne može da odlučuje sama o svojim postupcima, za početak otvori barem jedan takav servis u Baru. To bi bio otvoreni sistem podrške, gdje bi korisnici imali mogućnost odlaska kući i posjetu porodica. Ipak, smatram da je najvažnije da budu u grupi, u poznatom okruženju, gdje pokazuju svoja znanja, vještine i komunikaciju, druže se, jedni drugima pomažu. To je mnogo bolje nego da budu izolovani“, pojasnila je.

Na seminaru je zaključeno i da je potrebno formirati radnu grupu koju bi činili predstavnici svih relevantnih institucija, među kojima i predstavnik udruženja „Adria“ i roditelji. Anđelić smatra da se jedino na taj način donosiocima odluka može približiti koliko je zaista potreban ovaj servis podrške.

„Mi već radimo i odlično sarađujemo sa svim institucijama. Navešćemo sve zakonske odredbe koje se tiču otvaranja tog servisa podrške. To nije nimalo lagan posao, mi kao radna grupa morali smo da napravimo detaljan plan i program rada. Tražićemo prijem kod donosioca odluka kako bi kratko, jasno i tačno obrazložili šta je dobro kod ovog servisa podrške i koju korist ima za čitavu zajednicu, a posebno za korisnike za koje je namijenjen“, jasna je Anđelić.

Ona je istakla da najveći problem u realizaciji projekta predstavljaju finansije, ali i njegovateljice – osobe koje bi danonoćno brinule o korisnicima. Govorila je i o primjeru dobre prakse stanovanja uz podršku u Njemačkoj, te geronto centru iz Bečaja, čiji će predstavnici na nekom od narednih seminara predstaviti svoja pozitivna iskustva, te kako da stanovanje uz podršku bude najoptimalnije i najjeftinije rješenje.

Seminaru je prisustvovala i direktorica Centra za socijalni rad za Bar i Ulcinj, Biljana Pajović istakavši da Centar uvijek podržava ovakav vid edukacija. Ona je kazala da bi ovaj servis – stanovanje uz podršku bio od velikog značaja ne samo za pojedince koji se nalaze u stanju potrebe, već i za samu porodicu, ali i za cjelokupnu zajednicu.

„Mi imamo, kroz Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti, prepoznatu uslugu stanovanja uz podršku, međutim u praksi to nije razvijeno. Reforma socijalne i dječje zaštite koja je skoro deceniju na snazi, uvijek podržava ostanak korisnika u svojoj zajednici, a ne smještaj u institucije. Kada govorimo o različitim kategorijama stanovništva, ne samo o djeci sa smetnjama u razvoju, o djeci bez roditeljskog staranja, već i o odraslim licima koji su nekad prepušteni sami sebi, ovakav vid podrške bi bio od velikog značaja, jer zaista poboljšava kvalitet života“, objasnila je Pajović.

Ona je navela da Centar za socijalni rad nema poseban registar koji ima evidenciju lica sa smetnjama u razvoju i osoba sa invaliditetom. Prepoznaju ih kroz druga prava.

„To su prava koja ta lica ostvaruju na osnovu zdravstvenih smetnji – tu govorimo o pravu na dodatak za njegu i pomoć i pravo na ličnu invalidninu. Možda bi to bila dobra početna osnova za mapiranje lica koja bi zaista imala potrebu za ovakvim vidom servisa i vidom podrške“.

Pajović je kazala da u Baru oko 200 korisnika koristi pravo na ličnu invalidninu.

„Različite su smetnje u razvoju, ali ovakav vid podrške nije potreban samo za jednu manju populaciju, već za širu, a vremenom bi se došlo do tačnog broja“, kazala je.

Pajović je istakla i to da se, kada je riječ o osobama sa invaliditetom, najmanje pažnje posvećuje osobama koje imaju intelektualne poteškoće.

„Prepoznali smo da u zajednici najmanje servisa podrške imamo upravo za ovu grupaciju. Kroz naš svakodnevni rad nailazimo na porodice koje su same, opterećene ne samo zdravstvenim problemima, već imamo i određenu populaciju koja je u starijoj dobi i koja i sama već ima određene zdravstvene smetnje. To nekad podrazumijeva da odrasla osoba koja ima i više od 70 godina, brine o svom djetetu koje ima 40 i svakodnevno brine šta će biti sa njenim djetetom nakon njene smrti“, zaključila je Pajović.

Seminar „Socijalni servisi podrške za osobe sa invaliditetom – stanovanje uz podršku“ podržan je na osnovu Ugovora o dodjeli finansijskih sreddstava podržanog na osnovu Odluke o raspodjeli sredstava za projekte i programe nevladinih organizacija za 2023. godinu od strane Opštine Bar.

The post Licima sa smetnjama u razvoju neophodna sistemska pomoć kroz podržano stanovanje first appeared on BARinfo.

RB/BI: Najveći strah roditelja čija djeca imaju probleme u razvoju je šta će biti sa njima kad ostanu sami – roditelji stare, i sami se razboljevaju i podrška im je neophodna. Šta bi država trebalo da uradi za njih?

Anđelić: Osobama sa smetnjama u psihofizičkom razvoju je zaista krajnje vrijeme da se pruže adekvatna pažnja i službe podrške, jer ovo što ste naveli – stariji su i oni, stariji smo i mi kao roditelji. Naša najveća noćna mora, ono o čemu bukvalno svakog dana razmišljamo je šta će biti s njima poslije nas. Mi smo mnogo toga uložili i ulagaćemo što duže možemo, u njihovu socijalizaciju i integraciju u zajednicu, da budu sa nama, kao dio porodice i zajednice. Zaista im je neophodna služba podrške koja će voditi računa o njima poslije nas. To je najveća briga i muka svih roditelja, jer i mi, a i oni, smo sve stariji i bolesniji. Svi naši korisnici imaju preko 30 i 40 godina.

RB/BI: U gradu ih ima i sa 60 godina.

Anđelić: Ima, zaista ima. I svima su neophodne službe podrške. Ove, koje trenutno postoje, treba prilagoditi potrebama tih lica. Oni su najnevidljivija kategorija osoba sa smetnjama u razvoju i osoba sa invaliditetom. Sa njima radi samo naše udruženje.  Radimo svaki dan, kako znamo i umijemo, jer kao što znate, ne postoji članarina – od 2001. kada smo osnovani, nismo naplaćivali članarinu niti bilo koju uslugu. Radimo kako možemo i koliko možemo, sarađujemo sa roditeljima, ali problemi su sve veći.

RB/BI: Na te probleme ste ukazivali i prije dvadesetak godina. Sve ovo vrijeme vi govorite o tome da je potrebna podrška stanovanju, da se oni ne izmještaju u institucije poput domova za stare, gdje nemaju adekvatne uslove i njegu, jer nije živjeti samo dobiti da jedeš i biti liječen.

Anđelić: Upravo tako. 2001. godine je poslat prvi dopis za otvaranje multifunkcionalnog centra za osobe sa smetnjama u razvoju, gdje bi bila djeca i stariji, u skladu sa potrebama korisnika. Međutim, 2023. godine mi nemamo čak ni Dnevni boravak za djecu sa smetnjama u razvoju, a kamo li bilo kakvu službu podrške za odrasla lica sa smetnjama u razvoju. Ne mogu da shvatim zbog čega to ne postoji. Srodna udruženja i naše udruženje borimo se kako znamo i umijemo. Mi se bavimo odraslim licima, jer mislimo da je to sada prioritet. Inkluzija je počela, ide nekako, postoje udruženja koja se bave djecom, ali na odrasla lica sa smetnjama u razvoju niko se ne osvrće.

RB/BI: Vi ste dosta uradili da ta lica postanu vidljiva. Njih je oduvijek bilo, ali su bili neki tihi, nevidljivi građani ovog grada, dok niste osnovali svoje udruženje.

Anđelić: Nažalost, tako je, poslije su osnovana i druga udruženja. A to sam uradila zato što mislim da su i oni članovi zajednice, našeg društva, da uz svoje „nedostatke“, koji su njihovo prirodno stanje, mislila sam da oni mogu mnogo toga i pružiti. I bila sam u pravu. Ako se sjećate koliko su samo bili posjećeni naši koncerti, gdje nam je u susret izašao i Radio Bar i sva druga udruženja, kulturno-umjetnička društva, pisci, pjevači, zaštitari koji su pazili na koncertu. Po 300-400 djece je prošlo binom, bilo je fantastično. Ali meni je bilo najbitnije onih pet minuta „slave“ za naše korisnike koje su tada, mnoge, u Baru prvi put ljudi vidjeli. Predrasude i stigma su još uvijek velike. One uvijek dolaze iz neznanja, zato se i trudimo da ih učinimo vidljivim i da učestvuju u životu zajednice u skladu sa svojim mogućnostima i potrebama. Jedino kad na takav način postanu vidljivi, možemo da smanjimo predrasude i stigmatizaciju tih ljudi u zajednici. Drugi način ne postoji.

RB/BI: Da li je bilo predrasuda i stigme u njihovim porodicama, kad ste počinjali da radite?

Anđelić: Kako da ne! Mislim da je i danas ima. Mi radimo i psihosocijalnu podršku porodici, radili smo i niz radionica, seminara, ne bih sve nabrajala. Nažalost, porodice i danas od svega najviše očekuju pomoć, ne shvataju da i  oni moraju da se potrude za neke stvari. Ne može ni naše udruženje, ni ja kao pojedinac, niko to ne može da riješi kompletno, ali zajedno možemo mnogo toga, u saradnji sa porodicama i sa zajednicom, institucijama koje se bave ovom populacijom, možemo mnogo toga da uradimo. O tome smo i razgovarali – zaista je krajnje vrijeme i krajnji trenutak da se uradi to podržano stanovanje, makar kao pilot projekat u Crnoj Gori.

RB/BI: Ima li sluha, ima li odaziva institucija?

Anđelić: O ovoj temi govorim godinama. Podržano stanovanje nije ništa novo. Na silnim sastancima na kojima sam učestvovala i kao član radnih grupa, na sastancima u našem udruženju, na seminarima, pitala sam ljude iz institucija, iz zajednice: Šta se s njima dešava poslije nas? Niko mi nije znao dati odgovor. Vi ste sad dobro rekli, svi mi znamo šta je odgovor, samo je teško to izreći. Znači, oduzima im se imovina, oni idu u neke domove, što je trauma za njih. Dovoljna trauma je već da su ostali sami, a još veća da su u nepoznatoj sredini, sa nepoznatim ljudima i neadekvatnom njegom, bez ikakvog vida socijalizacije, uz nedostatak njihovog ispunjenog vremena i potreba na koje su navikli.  Institucije koje bi mogle da pomognu treba da shvate da to zaista nije toliko skupo. Svi se pitaju koliko to košta, ne košta mnogo, samo svi treba da se pokrenu i da zajedno radimo.  

RB/BI: U suštini, to bi značilo da se o osobi koja ostane sama neko stara – da je posjeti, pripremi joj obrok, pomogne oko kućnih poslova, povede je ljekaru. I da postoji evidencija, koliko se često to radi, da sve za nju bude besplatno, a nakon smrti, država naslijedi nekretninu koja joj je pripadala.

Anđelić: To je poenta priče. Ne treba im odmah oduzimati imovinu, ta imovina koja ostane poslije nas može da im služi kao plaćanje tog podržanog stanovanja. Ili, ako ima lake smetnje u razvoju, da dvoje žive u tom stanu. Za ona lica kojima njega treba 24 sata, potrebne su, da tako kažemo, njegovateljice, a da službe budu uključene i da ih povremeno obilaze, da vide da li sve funkcioniše kako treba. Za one koji ne mogu sami sebi da spreme obrok, kojima treba pomoć, to se obično rješava uz servis podrške – Podržano stanovanje, gdje njih, otprilike troje boravi u jednoj kući (stan nije podoban, jer njima treba i dvorište). Svako treba da ima svoju sobu, koju namjesti kako hoće, kao i svoje kupatilo. Zajednički je dnevni boravak, tamo je kuvarica, ljudi koji rade i ono što je u našem društvu još nekako neprepoznato, iako o tome govorim dvadeset godina, ne postoji zanimanje njegovateljica. To ili treba da bude medicinska sestra koja želi to da radi, ili obučena osoba. Tu neko treba da bude 24 sata sa njima. Oni mogu polako kretati u podržano stanovanje i dok smo mi sa njima, da vidimo kako će funkcionisati, a njima će biti mnogo lakše.

RB/BI: Da li je za to potreban veliki novac?

Anđelić: Ne. Najneophodniji nam je ili plac ili neka kuća koja bi se adaptirala. Mislim da za Opštinu to ne bi bila toliko velika investicija, da se uloži u tako nešto. Tu bih uključila tri institucije, koje su najbitnije: Opština Bar, Centar za socijalni rad i Dom zdravlja Bar. Njima je često potreban ljekar. Zašto ne bi jedan ljekar bio izabran za njih, da ih povremeno, i po potrebi, obilazi? Potrebna bi bila medicinska sestra ili njegovateljica ili bilo ko ko voli taj posao, ko bi prošao potrebnu obuku. Mora se proći zaista dobra obuka, zbog toga što su ovo specifični slučajevi. Nekom treba pomoć pri jelu, nekom pri oblačenju, nekom pri kupanju. Šta tu treba: kuhinja, tri sobe, tri tuš kupatila, jedna kancelarija, magacinski prostor i dvorište. Nije to tako veliko. Problem je samo da se to napravi, da se nađe zajednički jezik, dobra volja i želja da se to zaista formira u Baru, da mi, kao roditelji, krenemo sa tim. Vjerujte, oni obožavaju kad im dođu volonteri, kad im neko dođe. Ali, to je na sat-dva, ne mogu biti stalno sa njima. Oni su najsrećniji kad su zajedno. Imamo jednog člana koji stalno govori da bi došao, ali nema načina, nemamo prevoza, a on je sam sa majkom koja je bolesna.

RB/BI: Vi ste, znači, odredili korake koje treba preduzeti. Kome ćete se prvo obratiti?

Anđelić: Prvo, Opštini Bar. Raduje me što će osobe sa invaliditetom biti prioritet u Lokalnom akcionom planu. Ovo nije vezano za taj lokalni akcioni plan, mada mora da postoji u njemu. Mi ove aktivnosti možemo početi ranije. Zaista bih voljela da Opština napokon prepozna našu potrebu i da krenemo zajedničkim snagama. Jako je bitan Centar za socijalni rad, čiji pedagog i socijalni radnik mogu povremeno da ih posjećuju. Dom zdravlja – izabrani ljekar i medicinske sestre-njegovateljice, koji bi radili sa njima. Mislim da vlasnik toga ne bi trebalo da bude ni naše udruženje, ni samo Opština, već da treba podijeliti odgovornosti, da svi o tome brinemo. Ako ove tri institucije rade zajedno, uvijek će se naći neko da pazi da ne bude zloupotreba, da oni budu čisti, uredni, da sve funkcioniše kako treba. Najbitnije je da, kad smo zajedno, jači smo i možemo mnogo više pomagati jedni drugima. Nije u pitanju ni moć, ni ko je osnovao, već da zajedno uradimo nešto na dobrobit tih ljudi. Ono što bih očekivala od Opštine je zemljište ili kuća. Od Centra za socijalni rad očekujemo njihov stručni rad. Tu ima mogućnosti za kreativan rad, za radionice. Mogli bi se uključiiti i penzioneri, koji bi željeli da pomognu ili da se druže sa tim ljudima. Zbog predrasuda, mnogi ne znaju kako je sa njima lijepo raditi, crtati, praviti čestitke, igrati sa njima društvene igre. Dom zdravlja sam već rekla, ljekar i njegovateljica, uz godišnje zdravstvene preglede.

RB/BI: Koliko sve ovo što ste pomenuli djeluje ostvarljivo u ovom trenutku?

Anđelić: Ako postoji dobra volja, to može sjutra da počne da se ostvaruje. Ako ne postoji, evo, prošlo je 24 godine pa se ništa nije ostvarilo. Možda dobra volja postoji kod nekih, ali neko nešto koči. Što se tiče nas, danas je bio prvi, inicijalni sastanak, na kome smo zaključili da moramo obnoviti memorandume o saradnji. Imamo memorandume o saradnji sa Domom zdravlja, Centrom za socijalni rad i Opštinom, ali mislim da ih treba obnoviti, došli su novi, mlađi ljudi, mnogi i ne znaju što smo mi sve radili. Na taj način, pokrenuli smo inicijativu da zajednički tražimo rješenje. Ako treba da se izgradi, zajednički da tražimo donatora – ne mora sve Opština da finansira, postoje IPA projekti, međunarodni projekti. Kad konkurišemo zajedno i partnerski djelujemo, vjerujem da je to nešto mnogo bolje nego kad radimo sami, pogotovo u slučaju ranjivih grupa.

RB/BI: Od svih ranjivih grupa, oni djeluju najranjivije, jer vrijeme ne radi za njih. Nadamo se da će što skorije njihov problem, makar što se tiče kontrolisanog stanovanja, biti riješen. Bićemo u kontaktu, pratićemo kako sve to ide i nadamo se da će u neko dogledno vrijeme osvanuti ta njihova zajednička kuća.

Anđelić: I ja se nadam, vidjela sam dobru volju od strane Opštine Bar i Centra za socijalni rad. Jako su nam bitni savjeti struke, procjena Centra za socijalni rad za podržano stanovanje. Takođe, tu je i Dom zdravlja, odnosno Centar za mentalno zdravlje, koji treba da se uključi u tu procjenu. Što se Opštine tiče, nadam se da imaju toliko prostora da ustupe (ne u naše vlasništvo, to bi bilo vlasništvo grada), da bi oni mogli dostojanstveno i pristojno da nastave svoj život poslije nas. Jer, ovo sve do sada, čini mi se da nije tako.

The post Marta Anđelić: Šta će biti s njima poslije nas? first appeared on BARinfo.