Tragajući za materijalom potrebnim za pisanje istorije Luja XIV, Aleksandar Dima pronalazi rukopise koji bude kod njega inspiraciju za pisanje njegovog, ispostaviće se, najznačajnijeg djela.
Njegov istorijsko avanturistički roman “Tri musketara” je priča o autentičnim ličnostima čije avanture predstavljaju čistu fikciju, koji podstiče mnoge književne analitičare i filmske stvaraoce da se bave ovim djelom. Tri glavna lika, kraljevi elitni vojnici, Portos, Atos i Aramis, kojima se pridružuje mladi D’Artanjan, bore se protiv društva prepunog intriga, političkih interesa, nekontrolisanih ambicija, špijuna i spletkaroša. Ljubav prema svojoj zemlji i želja za boljim društvom, vodi ih kroz razna iskušenja i nepredvidjene situacije. Hrabrosti im ne fali, pa se nepokolebljivo, odvažno i smjelo kreću u odbranu svoje jedine otadžbine, britkim i oštrim mačevima. Lojalnost, pripadnost, ljubav i prijateljstvo vode ih cilju iz kojeg izlaze, onako kako je jedino moguće, uspješno.
Mnogi bi trebalo da pročitaju ovu knjigu. Mogu naći dosta onog što im nedostaje.
Možemo se i mi pohvaliti da imamo naše musketare. One koji su se stameno i postojano odvažili da čuvaju ovu našu “ružu u kamenu”. Nad njom su se nadvili kao orlovi nad svojim gnijezdima Orjen, Lovćen i Rumija. Njihov D’Artanjan su Prokletije. Nadam se da mi rodno senzitivni neće zamjeriti u namjeri da ih sve smjestim pod jedno krilo. Na ovo me tjeraju goropadni i okrutni uslovi njihovog postojanja.
Orjen spada u najvišu planinu dinarskog masiva. Neobični surovi ljepotan koji se sa svojim špicastim vrhovima, plahovitim vodotocima, kamenitim platoima, raspucanim stijenama i dubokim jamama oprezno spušta do obala risanskog zaliva. Zadužio je Mamulu da javi kad god se pomoli kakvi nedobronamjernik i jednim od svojih šest visokih, preko 1800 m/nv, vrhova, upozori, a i priprijeti da ako se “drzne dalje čuće gromove”, pa neka vidi što će. Valjda što je takav, po njemu se proliva najviše kiše, a vode eto ima samo za lijek. Bura i južina pokušavaju da ga ukrote, udarajući nemilice, ali teško da će uspjeti u toj namjeri. Ono što mu daje bar malo umilniju crtu je zajednica bora munike koja je kao takva strogo zaštićena. Mozda bi mu snažni i odvažni Portos bio najbliži.
Lovćen je planina koja je duboko utisnuta u grudi svakog Crnogorca, a i svakog onog kome je Crna Gora u srcu. Planina koja se po znamenitosti, sigurno, nalazi na prvom mjestu od svih crnogorskih visova, kojih nije mali broj i koje su karakteristika naše domovine. Planina kojoj se može pripisati i epitet kultna, jer je mir na njenom vrhu našao i naš gospodar, vladika i pjesnik. Sve ono što se nalazi razasuto po njenom masivu, dva kao karijatide vrha i što krije u svojim škrapama, jamama i vrtačama daje za pravo da dobije status nacionalnog parka. Ovo nesvakidašnje čudo prirode postavljeno je da dominira prostorom i ima uvid u čitav reljefni prostor, kako prema jugu i morskom priobalju, a na horizontu plavi Jadran, tako i prema sjeveru, ne ostavljajući nijedan djelić zapostavljenim. Okom luta po beskrajnim niskama planinskih lanaca, sniježnih vrhova, udolina, riječnih korita, kao pravi brižni roditelj.
Legenda kaže da je naš kralj, tražeći slobodu i nezavisnost, nadmudrio turskog sultana tako što mu je objašnjavao da je Crna Gora ono što se vidi sa vrha Lovćena. Ne znajući što to znači, sultan je to prihvatio. Tek je kasnije shvatio što je obećao. Riječ je riječ. Na žalost, danas je malo kome stalo do riječi i njene težine. Kad god poželi da se malo odmori, utopli i opusti, Lovćen se spusti svojim strmim serpentinama do bokeškog zaliva, kotorske pjace i umije u krotkim talasićima koje je Luštica primirila. Tajanstveni i plemeniti Atos bi mogao biti njegovo drugo ime.
Rumija, planina koja spaja more i jezero, gradu Baru pričinjava jedinstven doživljaj izlaska na dvije obale. Planina koja je predstavljala jedinstveno svetilište za sve vjernike. Odiše interesantnom i burnom istorijom koja Bar i čitavu regiju odvodi u zonu originalnog. Posljednjih godina prati je kontroverza, koja joj je narušila imidž legendarne. Ne krasi je velika pošumljenost, ali poznata je po jedinstvenom bilju koje botaničari sa posebnim ushićenjem naglašavaju. Rumija nikad nije sama. Uvijek u dobrom društvu Male Rumije, Lisinja, Sutormana i Vrsute bdi nad Barom i Ulcinjom. Da bi sve bilo kako treba, često baci pogled i na Otrantska vrata. Uvukla se u svaku kuću i sigurnost koju isijava, žitelje Bara čini spokojnim, osobenim i bezbrižnim. Pobožni i pronicljivi Aramis joj može biti najbliži.
Ovom neustrašivom i po mnogo čemu jedinstvenom društvu pridružile su se Prokletije. Gorostasni planinski masiv prigrlio je tri susjedne države pod svoje okrilje i kao pravi tutor vodi brigu o njima. Surovi grebeni i vijenci čine prirodnu granicu među njima. Niska od četrdesetak vrhova predstavlja pravi izazov sa svakog alpinistu – avanturistu. Adrenalin koji probija zna se primiriti pored kristalno čistih rječica i modro plavih ledničkih jezera. Ko se našao u tim divljim i nepredvidivim njedrima prokletih planina ipak može osjetiti i njihovu toplinu jednog dobroćudnog diva. Tome idu u prilog i dva rezervata prirode – botaničke bašte. Status najmlađeg nacionalnog parka stekao je zahvaljujući ovim karakteristikama. Malo ko se može pohvaliti da mu je pročitao zagonetnu narav. Iako surovog imena, Prokletije znaju da utjeraju strah u kosti, ali i da dočaraju nenadmašnu ljubav. Kako ko zasluži. Mladi, eksplozivni, dinamični i emotivni D’Artanjan se zove.
Ovo raznoliko, a ipak složno društvo diše jednim plućima i govori da jedino zajedno mogu pobijediti sve nedaće. Srećni u svojoj originalnosti, osobenosti, jedinstvenosti, naučili su da žive složno, ne dozvoljavajući da sitne šićardžije naruše njihov sklad. Svoju domovinu, prijateljstvo, iskren odnos i raznolikost vide kao njihovu vrijednost.
“Svi za jednog, jedan za sve”.
