VOJVODA, SENATOR I MINISTAR VOJNI ILIJA PLAMENAC O OPERACIJAMA CRNOGORSKE VOJSKE ZA OSLOBOĐENJE BARA I ULCINJA (1877-1878) – 2. dio

Mi u ovom prilogu, saopštavamo memoarsko kazivanje, relevantno za naučnu istoriografiju kao istorijski izvor (premda su memoari, po definiciji, za razliku od dnevnika, dokumenata, izvještaja…, u metodologiji istorijske nauke sekundarni istorijski izvor, na granici sa istoriografskom literaturom, ali su, nadasve i oni istorijski izvor i to nerijetko mogu biti i primaran, u nedostatku drugih), znamenitog crnogorskog vojvode i istorijske ličnosti Ilije Plamenca iz Crmnice.

To prezentiramo, i to u onoj formi, i jezički doslovno, kako je on govorio i pisao starim crnogorskim govorom i crnogorskim jezikom u osnovi, te kako je to i objavljeno u njegovim memoarima, s naglaskom da izdvajamo, konkretno, samo onaj dio koji se odnosi na akcije crnogorske vojske u vezi oslobođenja Bara i okoline i Ulcinja (1877-1878).

Vojvoda Ilija Plamenac je jako pouzdan kao ličnost i njegovo kazivanje je dakako primarni istorijski izvor, zato jer je pisao o onome u čemu je neposredno i posredno učestvovao, bio očevidac i ličnost, u svom vremenu koji je često bio u epicentu zbivanja ili jako blisak istima, što ga čini sasvim vjerodostojnim i neizostavnim za istorijsku nauku koja proučava istoriju Crne Gore XIX i prve dvije decenije XX vijeka (do njegove smrti 1916.).

Vojvoda Ilija Plamenac piše da je avgusta 1877. godine knjaz Nikola Petrović Njegoš došao iz Bileće u Nikšić i da se tamo sreo i konsultovao s vojvodama Ilijom Plamencom i Petrom Vukotićem (svojim tastom) oko planiranih akcija za oslobođenje Bara i Ulcinja.

O tome i što se tada i poslije zbivalo, vojvoda Ilija Plamenac svjedoči sljedeće:

“…Knjaz dođe u Nikšić i svu vojsku razpušti da pođu doma da počinu. I tako stadosmo njekoliko dana zajedno Gospodar, vojvoda Petar i ja. I poče Knjaz pitati mene:„Je li tebe poznat Bar na kraj Mora i bismo li ga mogli uzet?”. Ja Knjazu kaži: „Mene je Bar poznat i sva okolina barska. Svu okolinu barsku možemo lako uzet a što se tiče samoga grada to ne mogu jemčit zašto je grad mnogo jak. Ni topovi ne bi mu mogli ništa!”

Na ovi razgovor nema nitko, Knjaz i Vojvoda Petar i ja, i rekli da ne bi koi o ovome pred kim progovara da zna itko. Vojvodu Petra posla Gospodar put Grahova da pazi Muftar (Muktar – nap. N.A) pašu da ga ne pušti đe da ulježe u našu granicu a mi kreni s Gospodarom na Orju Luku te stani tu njekoliko dana. Te Knjaz posla za vojvodu Maša Đurovića i za mojega brata Petra Plamenca i Knjaz i’ najpriđe zakle da ne bi nikome ovo govorili i kaza njima njegovu namjeru i pita i: „Bismo li mogli uzet Bar, što vi se čini?”

Vojvodi Mašu nije bilo dobro poznato Bar i okolica a Petro (Petar, brat vojvode Ilije – nap. N.A) je dobro sve poznava. Ali su i oni sve govorili ka i ja što sam govorio: Bar je tvrd grad a drugo može se lako uzet sve. Ove dvojicu posla Gospodar doma a ja ostani š njim na Orju Luku. Knjaz reče mi: „Ja ću sjutra poć na Cetinje. Imam njeke stvari da svršim a ti ostani ovđen dokle ja opet dođem i to neće mnogo bit e ćemo se spremat za onamo.”

Knjaz pođe. Ja ostani na Danilograd. Bi njekoliko dana, dođe Knjaz i onamo se poče okupljat ona vojska kao Piperi, Bratonožići sa onoga kraja, jedan dio Bjelopavlića, Rovčani i jedan batalion Morački ot oba bataliona i batalion Ljevorečki. A naredi mi da pišem batalionima Njeguško-cetinjskom, Čevsko-bjeličkom, Cucko-ćeklickom da budu komandiri i vojska na Vir. Zabjeleži u koi dan. I tako piši na komandire Crmničke da i oni dođu s vojskom na Vir. Piši na dva bataliona Riječke nahije da čekaju na Rijeku i tako polu bataliona Lješanskoga i oni da čekaju na Rijeku i naredi batalionu Zagaračko-komanskom i oni na Rijeku. Ali nitko nije znava đe će vojska.

Knjaz kreni s Danilovagrada i š njim njekoliko glavara i stotinu perjanika i svakoi perjanik nosio barjačić na pušku. Ovo je Knjaz činio demostraciju da vide Turci sa Spuža a tako i s Veljega brda i da se nadaju da će Knjaz onamo s vojskom udariti a moglo se lako viđet. I tako viđeli smo đe se vojska turska jači i napravlja jake i velike šančeve. I već oni se nadaju da će napanut vojska crnogorska na njih.

Pošto su viđeli Knjaza sa njegovom svitom i perjanicima da ide u Martiniće da se povuče sva turska vojska od cijele Erbanije (Albanije – nap. N. A) put Spuža da se brane. No to ne bi tako, no Knjaz kako mrkne odmah sa svom njegovom svitom i perjanicima opet put Danilovagrada a z Danilovagrada odmah po noći preko Lješanske nahije na Blato na vodu, na Karuč. Tu sam bio uredio lađe da čekaju. Otolen prevezi ga na Gusjenicu i u zoru prispio na Vir. I tu se je svaki začudio kad je vidio Gospodara. Ali nitko ne zna kuda će no se je to jako krilo da se ne zna.

Sa mnom ima četiri bataliona i topovi. I mi se umećemo oko Sađevca i polako šećemo naviše proz goru a na topove stavili goru zelenu da i’ ne bi Turci opazili iz kula i Veljeg brda. I oko sunčanog zavoda pregnasmo topove preko Bijele rudine i već i’ ne mogu viđet ni topove, ni vojsku. Te naredi komandiru Đuzi Vukotiću da iz najbrže vozi topove na Rijeku i dadni mu vojnika upomoć dosta. I tako pasaše koliko da bješe sve ravno polje.

Pošto bi prvi mrak kreni i ja sa vojskom koja je kod mene. Svi skupa. I tako vojska vesela da ne mogu opisat kako jedan drugoga pretiječe i ne dadu jedan drugome hodit no kidaju obuvače na noge zadnji prvome. Noć prelijepa a grije mjesec. Vidi se sasvijem lijepo. I dođi na Rijeku. Začudi se ona vojska Riječke nahije kad dosmo. Te prvu stvar učini: ukrcaj topove u lađe a tako i vas materijal topovski, a tako i topdžije. Pošto sve uredi onda naredi svoj vojski da svaki komandir vodi svoj batalion gorom. I svak da osvane na Vir. I uljezi ja u lađe đe su topovi. Ovo je sve po noći. Moramo da pasamo sa velikom pažnjom krajem Lesendra da ne ne opaze da ni topovima ne ubiju koju lađu u kojoj su topovi a osobito ruski topovi. Lesendro je turska fortica i grad koji bješe dobro naoružan dobrijema topovima. I okupi se sva vojska na Vir. Među vojskom Knjaz Nikola i š njim dobrija dobrija komandira i glavara. Može se slobodno reći da se je teško takvijema rodit kakvi bjehu glavari i vojska. I jošt ne zna vojska kuda će se hodit.

Što se tiče razporeda razporedismo ovako: ugovorili jošt u kuću Mušovića (odnosi se na raniji sastanak u Nikšiću, kad se Knjaz povratio iz Bileće – nap. N. A.). Ja sam Gospodaru ovako predlaga: da najviši dio vojske i topovi budu sa Gospodarom na Sutorman da topovima sruše građevine na Sutorman, a ja da uzmem šest bataliona i da š njima zađem preko Čukurjela i da stanem navr Bijele skale, kako pukne top navrh Sutormana da se bije grad, onda ja da sidem niz Bijelu skalu su tri bataliona a vojvoda Mašo Đurović sa jednim batalionom da se učini iznad Zubaca; ja da ostavim na Bijelu skalu komandire serdara Rada Plamenca, Nikolu Kusovca, Todora Vukovića da stoje sprema Blata i Skadra i Krajine, a ja da sidem sa batalionom Đoka Pejovića i Marka Vukanovića i Lješanskijem da zaminem iza Tuđemila pravo put Bara. 

Gospodar Knjaz sve je usvojio i podjeli svu vojsku sprema Vira kod Sv. Gospođe. I tader znadoše e će se napadat na Bar. I vojska sva prevesela i svaki viče: „Živio Knjaz!” I svak krenu na svoje mjesto.

Knjaz nije nikakve preinake učinio, no kako smo bili priđe ugovorili. Ovo je bilo na prvi novembra (1. XI 1877- nap. N. A.)”.

(nastavlja se)