Gosti emisije “Uhvati dan“ bili su mladi avanturisti Emir Alković i Amin Đokić, Barani koji su samoinicijativno, bez neke velike pripreme, uspjeli da se popnu na najveći vrh Sjeverne Afrike, Toubkal, i tako naprave respektabilan podvig.

Njihova avantura pokazuje da za velike stvari nisu potrebne višemjesečne pripreme, niti profesionalni status, već ponajviše dobra volja i veliki entuzijazam. Imaju iskustva u planinarenju, a na ideju su došli sasvim slučajno.

„Prije svega sam student, a izviđač već dugi niz godina u Izviđačkom  odredu  24. novembar. Aktivan sam i u Savezu izviđača Crne Gore, tako da za mene nije čudno da smo došli na ovakvu ideju“, kaže Alković.

Sa njegovim srednjoškolskim drugom Aminom, situacija je malo drugačija.

„Iako volim prirodu, nisam bio specijalno zainteresovan za planinarenje. Od kada sam počeo da se družim sa Emirom, to se promijenilo. Tu ljubav sam nadograđivao i putem zanimljivih sadržaja na internetu. Krenulo je sa Volujicom, uslijedila je Vrsuta, a odmah zatim i Rumija. Planinarenje je vremenom za mene postalo vrlo važno“, dodaje Đokić.

Dvojica momaka su do sada osvojili većinu vrhova Crne Gore.

„Ne mogu reći da smo osvojili svaki, ali solidanu većinu jesmo. Neke i više puta. Ljubav prema planinarenju je unutrašnje osjećanje, za koje nemam neke drugačije riječi. Lijepi pejzaži, čist vazduh i adrenalin me ispunjavaju. Važno je i da se trud isplati. To ispunjava čovjeka“, ističe Emir.

Adrenalin je prisutan i kod njegovog druga.

„Planinarenje mi izvlači osmijeh svaki put kada osvojimo neki novi vrh. Taj osjećaj se ne može opisati riječima. Fantastično je. Volimo da budemo napolju, u prirodi, sa drugim ljudima. Ne želimo da nam focus bude na listanju Instagrama, već nastojimo da živimo život“, kaže Amin.

I na avanturu osvajanja vrha u Sjevernoj Africi odlučili su se vrlo brzo i sasvim slučajno. Iako vole da putuju i obišli su dosta zemalja, ovaj poduhvat je bio nešto sasvim novo. Put do Maroka, vodio ih je preko Skadra i Italije.

„Nismo bili upućeni u svaki detalj. Istražili smo Koliko smo mogli, ali nikada ne znate šta vas čeka. Planina Atlas u Maroku visoka je 4.200 metara. Vrh na koji smo se popeli je Tobukal. Nismo imali ideju koliko je to zahtjevno. Do sada smo se penjali na vrhove između 1.500 do 2.000 metara. Znali smo da će to biti izazov, i nešto mnogo ‘jače’,  dodaje Alković.

Ideju je, objašnjava Amin, izrodila čista ljubav prema planinarenju.

„Još u srednjoj školi smo planirali da turistički pođemo do Maroka. A onda je moj kolega pomenuo ideju za pohod na taj planinski vrh, najveći u Sjevernoj Africi. I ja sam odmah pristao. Maroko nije samo pustinja, i dosta smo se iznenadili. U Marakešu smo proveli najviše vremena, a bili smo i u Kazablanci, Rabatu… Zapravo, pustinje ima i najmanje. Svi misle da je tamo praznina svugdje okolo, samo pjesak, vjetrovi i pješčane dine. Međutim, on je pun brdovitih predjela, planina i prirodnih pejzaža. Oduševio me Maroko”, ushićeno priča Đokić.

„Putovali smo preko Skadra, pa avionom do Milana. Tamo smo proveli noć na aerodromu, i ujutro otputovali za Marakeš. Prvog dana smo istraživali grad, a sljedećeg jutra je, ulaskom u autobus otpočela prava avantura. Stigli smo u gradić Imil koji se nalazi na 1.700 metara nadmorske visine. Odatle je tura i zvanično počela. Iznajmili smo opremu potrebnu za planinarenje. Nismo mogli da dočekamo da osvojimo taj vrh, i da se, po prvi put u životu, popnemo na preko 4.000 metara“, prisjećaju se mladi planinari.

Prva pješačka tura, započeta iz planinarskog sela, bila je duga oko 20 kilometara.

„Ta tura je protekla lagano. Popeli smo se na 1.500 metara i stigli do „base campa“. Bila je tu planinarska kućica u kojoj smo boravili sa još stotinjak ljudi, pa smo morali da budemo „zbijeni“. Kada smo od vodiča čuli da treba da ustanemo u tri sata ujutro, da bi krenuli dalje, nije nam baš bilo svejedno. Nije nam lako pala ni sama pomisao da moramo kroz mrak pješačiti kroz neistraženi teren.Ali, to i jeste čar. U nekim trenucima nam je kroz glavu prolazilo ‘što nam je ovo trebalo’, ali su se takve misli brzo gubile pred ljepotama i izazovom. Volja i želja vodile su nas do vrha i nije bilo odustajanja“, kaže Alković.

Nakon ranog buđenja, oko četiri sata su pješačili do vrha.

„Bilo je dosta uspona, teškog terena, znoja i muke. Ali smo znali da je sve to za viši cilj. Negdje u zoru smo stigli na vrh i shvatili da se sav trud isplatio. Oko nas je bio fantastičan pogled, svjež i dosta rijedak vazduh. Prizor koji se viđa jednom u životu. Napravili smo odmah i nekoliko slika sa crnogorskom zastavom, a moram da naglasim da smo ovoga puta mi bili jedini iz Crne Gore. Obradovalo nas je što smo našli još jednu crnogorsku zastavu“, dodaje Amin.

Ono što ih izdvaja od iskusnih planinara su godine – Emir ima 20, a Amin svega 19. Stoga ne treba da čudi briga kada su roditeljima predočili hrabru ideju.

„Zivkali su nas stalno, da provjere da li smo dobro. Navikli su da putujemo po Evropi, ali na ovakav planinarski poduhvat nisu. Razumjeli smo ih. Ovo je bio drugi kontinent, nismo imali nikakvu unaprijed planiranu organizaciju, već smo se sami snalazili. Majke su najviše brunule, a društvo nam je govorilo da nećemo uspjeti. Drago nam je što smo ih razuvjerili“, dodaju, naglašavajući da je na kraju svima bilo izuzetno drago kada su vidjeli slike i kada su im pričali kako je bilo.

Nakon sedam dana u Maroku, spavanja u pustinji, obilaska gradova, jahanja kamila, odlučili su da nekoliko dana provedu i u Španiji.

„Put nas je odveo na Tenerife, dio Španije koji je malo nezavistan, tako da kažem. To su Kanarska ostrva. Ni tamo nismo odoljeli čarima planinarenja. Na Tenarifama smo se popeli na još jednu planinu, tačnije ugašeni vulkan Teide koji je na 3.715 metara. Od ovog ugašenog vulkana je i nastalo ostrvo Tenerife. Tu se nismo puno penjali, bila je žičara koja nas je skoro dovela do vrha. Željeli bi da poručimo mladim ljudima da se malo više okrenu prirodi. Dovoljno je pogledati našu zemlju – toliko je planina, nacionalnih parkova, sjajnih mjesta za planinarenje, rafting, šetnju…. Imamo prirodnih ljepota koje nema niko. Bili smo svuda, ali ovo što mi imamo nema nigdje“, kroz osmijeh su zaključili mladići.

Naredni cilj je, najavljuju, Tanzanija i najveći vrh Kilimandžaro.