U Beogradu je od 1869. do 1941. (sa prekidom od 1915 do 1918) izlazio časopis „Težak“ Srpskog poljoprivrednog društva. Pored praktičnih savjeta donošeni su i naučno-popularni članci, kao i prigodni literarni prilozi. Nerijetko, u časopisu su se pojavljivali tekstovi iz Bara i o Baru. Jedan od njih je i ovaj, iz pera splitskog agronoma Stijepa Bulića, koji se u naučnim radovima posebno bavio sortama vinove loze i masline. Rad je napisan 28. oktobra 1922. godine.

(Tekst je dat integralno, sa onda važećom gramatikom i načinom pisanja)

MASLINARSTVO I ULJARSKA INDUSTRIJA NA CRNOGORSKOM PRIMORJU

Poljoprivredna izložba u Baru, upriličena početkom minulog meseca od onamošnje podružnice Srpskog Poljoprivrednog Društva u Beogradu, privukla me je, da pod stare dane ispunim davnu želju i stupim nogom na teritoriju primorja junačke nam Crne Gore. Privukla me je poglavito želja, da moja istraživanja o vrstima maslina i loza u Dalmaciji upotpunim sa vrstima crnogorskog primorja i da se upoznam sa stanjem uljarske industrije. A kako je crnogorsko primorje samo nastavak dalmatinskog, ili bolje dubrovačkog i bokeškog primorja, nijesam niti očekivao, da ću se namjeriti bilo na drugačije vrsti plodina, drugačije načine poljoteženja ili preradbe poljskih proizvoda, već samo i jedino na drugačije nazive (sinonime) gojenih vrsti maslina, loza i ostalih plodina i voća. Pa tako je u istini i bilo, jer me osim toga i gorostasnih maslinovih stabala nije ništa potsetilo, da sam prešao dalmatinsku granicu.

Uz maslinu, koja je, kao i na južnom kraju dalmatinskog primorja, glavna, a mestimice i jedina kultura, nalazi se posađeno po nešto loze, pak badema, smokava, bresaka, limuna, naranača, šipaka, žižula ili iglica, japanskih mušmula i kaki, lovorike, buhača itd. Za čudo neviđeh, kao ni po Boki kotorskoj, korisna rogača a još korisnije višnje – maraške, a niti, da se, kao na otoku Hvaru, iskorišćuje ružmarin za vađenje ulja, ili da se iz ploda lovorike vadi ulje, kao što ga vade na jezeru Garda u južnoj Tirolskoj.

Viđeh samo jedno čudo neviđeno, a to su, gorostasna stabla maslinove prašume, koja prekriva vječnim zelenilom okolicu Baru. Takovih stabala nema na daleko i široko a niti u Dalmaciji; tek tada razumio sam ispravnost narodne rečenice „diči se kao Bar maslinom”.

Tko je te silne masline prvi uveo ili okalemio i kada, nije mi poznato. Kažu njekoji, da je to bilo u XIV vijeku za Cara Dušana, što je vrlo vjerovatno, jer nijesu rijetka stabla, kojima 4- 6 ljudi može jedva da obuhvati deblo. Cijenim ipak da je divlja maslina mnogo od davnijega samonikla postajala, a da je u XIV vijeku bila okalemnjena pitomom vrsti, jer se i sada na mnogim i najstarijim stablima vide, gde im iz temelja udaraju izdanci divlje masline, odnosno „mastrinke“.

Činjenica pak, što se glavna vrst masline na crnogorskom primorju, po Boki kotarskoj i sve do granice stare Dubrovačke republike, razlikuje posve od glavne vrsti masline, sađene po čitavom ostalom primorju Dalmacije, počam od granice između dubrovačkog i kotarskog okruga, može biti dokazom, da je pitoma maslina donešena na naše primorje sa dvije strane. S jedne strane, da je donesoše Grci preko Albanije u Crnu Goru i Boku kotorsku, a, s druge strane, Latini sa protivne, talijanske obale Jadrana. Crnogorski primorci, ne krste, kao dalmatinski, posebnim nazivima svaku pojedinu gajenu vrst masline a niti najglavniju, već ih razlikuju samo u vrsti krupnijeg i sitnijeg ploda i divlje.

U mojoj knjižici o dalmatinskim vrstima maslina, lani objelodanjenoj, nakladom poljoprivrednog odjeljenja pokrajinske uprave za Dalmaciju, sa naslovom „Građa za dalmatinsku Elajografiju” opisana je na str. 21 i prikazana u str. 6 vrst masline, okrštena u Dalmaciji imenom „žutica” (a također: bjelica, mesnica, paštrica i šarulja). Ta vrst jest jedina ili najglavnija, što je gaje na čitavom crnogorskom i bokeškom primorju. Uz ovu našao sam – a poslao mi ogledke i g. Petar Vojvodić drž. ekonom barskog okruga – i njekoje, ali posve uzgredne vrsti, među kojima sam raspoznao dalmatinske vrsti, opisane u mojoj knjižici pod imenom „oblica“, „dušica“ itd.

Bladoreći plodnoj i dubokoj a suši osetno nepodložnoj zemlji i samoj vrsti masline, najboljoj na rodu i ulju, a malo i skoro nimalo maru i radu težaka, masline se u okolini Bara prikazuju vrlo bujne, rodne, debla zdrava, bez trulike, a kića tamnozelena i bez suharaka, kao da su najvećim marom klaštrene i čišćene, đubrene i obrađivane. Nu uslijed zanemarena i neuobičajena prikraćivanja i razvođivanja krošnje, masline se, gđe su na rijeđe posađene, razvedoše u široko, a gđe su na gusto, uzdigoše se granam nebu pod oblake, da se nauživaju zraka i sunčana svijetka, bez kojih ne zameću i ne iznose roda, niti roda dosta uljevitog.

Uslijed toga ne samo, da je onemogućeno ili otešćano klaštrenje i čišćenje stabala, nego i berba rukama, pa se dosljedno berba niti neobavlja, već čeka, dok plod sam popada od vjetra, smrzavice ili prezreloće, pa kupi u više navrataka.

Tako se berba oteže po više mjeseci, čak do nove cvatnje, na štetu kvaliteta ulja, koje biva sve lošije t.j. gušće i masnije, čim je plod kasnije i prezreliji pokupljen.

Po podatcima, što mi ih je pružio moj davni učenik na maslinarskom tečaju, Bokelj g. Niko Davidović pučki nastavnik, u okrugu barskom t.j. primorju crnogorskom imade ukupno 144.435 stabala maslina i to: u srezu barskom 77.123, ulcinjskom 60.766, krimičkom 4.647, bojanskom 700, crmničkom 200.

Uzme li se u obzir vrst masline, koja spada među najrodnije i najuljevitije plode, te ogroman razvitak stabala, napram vrstima i razvitku stabala u Dalmaciji, nije pogrešno ako ustvrdim da svako maslinovo stablo na crnogorskom primorju može da urodi u srednje i na godinu najmanje koliko 3 stabla u Dalmaciji t.j. blizu 5 lit. ulja ili do 30 kgr. maslina. Prema tome srednji godišnji rod na crnogorskom primorju iznosio bi do 750.000 kgr. ili 75 vagona ulja.

Gosp. Milivoj Savić načelnik ministarstva trgovine i industrije, navađa u svome djelu „Naša industrija i zanati” i očito po službenim podacima, da Crna Gora u dobrim i vrlo dobrim godinama, kakova je baš i ova godina, urodi 1 ½ – 3 milijona kgr. ulja, a to bi odgovaralo po stablu, ako im je broj tačan, kgr 10 – 20 ulja, ili 70 – 140 kgr maslina. To je i vrlo vjerovatno, jer se računa, da će i u Dalmaciji, ovogodišnji dobar srednji rod, dati kgr 3 ulja po stablu, a stabla su, kako već reko, za 1/3 manjeg objama od crnogorskih.

* **

Žali bože, ovaj i obilan dar božji, koji crnogorskom primoriju sa malim trudom i znojem svake ili svako malo godina iz neba u njedra pada, iskorišćuje se vrlo loše i posve primitivno i ništa bolje, ako ne i još gore, nego li u Albaniji i Grčkoj. Na tržištima ulja, crnogorsko je ulje od uvjek najlošije ocjenjeno i najgore plaćano. Dapače i oni krajevi Dalmacije, gdje također još uvjek neumno izrađuju ulje, neće da znadu za crnogorsko ulje, pa niti za u kandila. Neka mi braća Crnogorci ne zamjere ovoliku iskrenost, jer je iznosim samo u dobroj namjeri.

Ako se ulje crnogorsko ipak prodaje, kupuju ga samo za pravljenje sapuna i druge industrijalne uporabe ili da mu u posebnim rafinarijama oduzmu boju, masnoću i smrad, pa opet vrate u promet, ali ne za jestivo, već za drukčije uporabe i uz nešto malo bolju cijenu.

Što je crnogorsko ulje tako loše, niti je do zemlje, nege i obradbe maslina, a pogotovo ne do vrsti maslina ili do sustava mašinerija, što služe za vađenje ulja. Njašto, ali ne jako osjetljivo, kriva je kasna berba t.j. prezrele masline. Glavna i najveća su krivnja: neuredno spremanje pobranih maslina, neumni način i postupci vađenja ili cijeđenja ulja iz njih, kao također neuredno spremanje i konzerviranje iscjeđena ulja, a u glavnom, velika nečistoća u svemu i svačemu, čime se ulje vadi, čime i u čemu prenaša i konzervira.

Kasna berba, koja dijeluje samo u toliko, što ulje biva u maslini sve gušće i masnije, čim plod više prezrijeva, ne da se izmjeniti lako i brzo u raniju, jer bi trebalo sva stabla po granama posjeći i krošnju sniziti do mjere, da bude omogućeno češanje ploda rukama u onome času zreloće, kada ulje, što je u njemu nakupljeno, odgovara najboljoj i najskupljoj vrsti.

Sve ostale i krupne mane, koje najviše kvare kvalitetu ulja, nastale su, narodu ušle u krv i, tako rekuć, postale zakonskim propisom jedino radi nedostatka sprava za brzu izradbu netom pobranih maslina. Uslijed toga nije moguće, kako bi trebalo, da se masline netom pokupljene ili pobrane izrade i iz njih ulje izvadi, već ih se sprema u kući na hrpe, u hambare, ozidana spremišta (depozite), gdje često i po više mjeseci čekaju do izradbe. Time se masline ugriju, upale i upljesne a dosljedno i ulje, što je u njima pokvari, ukiseli, zaudara gnjiležom, te izgubi svaku vrijednost za začinu jela. S druge strane sve, da se masline i izrađuju netom su pobrane, iskvari im se ulje uporabom vrele vode, kojom se tijesto samlivenih maslina oblijeva, eda se olakoti izlaz ulja prešanjem u tjeskovima. Taj običaj nastao je uslijed toga, što su zgrade, u kojima se masline izrađuju, bile slabo zaštićene od studeni, pa se ulje u njima zgusne, da ga i najjača preša ne može da potpuno istiješti i izvadi.

S treće strane, ulje je takove naravi, da, toli dok je u maslini, koli kad ga se iz nje vadi i izvadi, privuče posve lahko svaki strani miris i smrad, da ga više iz sebe ne ispušta; stoga ni najveća čistoća nije suvišna u svemu šta sa uljem dolazi u doticaj, dok je u maslini, dok se maslina melje, i iz tijesta cijedi ulje, te kupi, prenaša, sprema i otprema.

Uredna uljarnica ne smije ničim zaudarati, a vrele lušije za ispiranje alata, sprava i posuđa nije nikada dosta. I ovo je baš kod našega težaka, koji nije osobiti prijatelj reda i čistoće, najmučnije iskorenuti. Sastav mašinerija, što služe za vađenje ulja t.j. mlinova za meljavu maslina i preša za tiještenje, odnosno cijeđenje ulja, kao ni materijal od kojega su mašinerije građene ne odlučuje baš nimalo na kakvoću ulja. Izradbom tek pobranih i zdravih maslina, a ne prezrelih, tiještenjem ulja iz njih bez oblijevanja mlakom vodom ili parenja tijesta u preši vrelom vodom, može se, ako je reda i čistoće, učiniti najfinije maslinovo jeftino ulje; dočim obratnim postupkom neće pomoći niti najsavršenije mašinerije.

Dokaza tome pružila su ona 4 uzorka finoga ulja, što su ih na izložbi bili prikazali nekoji Barani. Ti uzorci dokazali su također, da osim opreza i pravila što sam ih ovđe naveo, ne iziskuje se jačeg znanja i umjeća za činjenje finog ulja za jestivo.

Na primorju Crne Gore, rekoše mi, da imade u sve samih deset uljarnica za vađenje ulja. Taj broj je, dakako, za onoliki rod maslina vrlo malen i dok se taj broj ne poveća, nema govora da će se kvalitet ulja imalo poboljšati. Pojedinci, osim, ako nijesu keseđije, ne mogu, da podižu i uređuju nove i moderne uljarnice, jer se za zgradu, mašinerije i posuđe uz razni pribor hoće danas sila para.

Po tome ne prestaje, već da se i na crnogorskom primorju počne osnivanjem uljarskih zadruga, kakovih se je u Dalmaciji prije rata nekoliko osnovalo subvencijom države. Na tome polju eto pune ruke rada poljoprivrednoj podružnici u Baru i prigode, da svojim članovima koristi u najvećoj mjeri, jer će podignuti cijenu ulju najmanje za 1/3 povrh današnje, a time osokoliti narod na proširivanje i racijonalizovanje kulture masline.

Dao Bog, da se svi moji savjeti što prije oživotvore.