RB/BI: Kako je počela Vaša priča sa fizičkom kulturom i zdravim stilovima života?

Mihailović: U fitnes industiji sam aktivno već 12 godina. Završio sam Fakultet za sport i fizičko vaspitanje. Ljudi su u posljednje vrijeme znatno svjesniji značaja fizičkog vaspitanja i fizičke kulture, pa je interesovanje mnogo veće sada, nego kada sam počinjao da se bavim ovim poslom, Fitnes indrustrija je širok pojam, pa u okviru nje ima i segment vezan za rehabilitaciju, preventivno vježbanje, vježbanje sa mlađim uzrastima i mlađim sportistima, tako da je lepeza baš široka. Poslije iskustva dužeg od deceniju, mogu reći da su pomaci pozitivni, a nadam se da će se taj trend nastaviti.

RB/BI: U vremenu kad stres, sedentarni način života i loše navike uzimaju danak zdravlju, svojim primjerom i znanjem, nastojite pokazati da je promjena moguća. Kroz rad u svom centru, pomažete ljudima da se oporave od povreda, unaprijede kondiciju i vrate sebi – zdraviji, jači i motivisaniji. Šta je Vas motivisalo da pokrenete rehabilitacioni centar?

Mihailović: Shvatio sam gdje ljudi najviše griješe, suočio se sa pogrešnim stavovima, nakon čega sam došao do spoznaje da je zdravlje najbolje sačuvati kroz preventivno vježbanje. Dakle, svi trebamo da treniramo, prije svega, zbog zdravlja. Često, pogotovo pripadnici mlađe generacije, počnu da treniraju iz estetskih razloga. Naravno, i to je skroz u redu, jer što god da je motiv za početak treninga je dobra stvar. Loše je kada počnete da trenirate kada vas nešto već boli. Iako ni tada nije kasno, bilo bi mnogo bezbolnije, a rezultati bolji da se počne trenirati preventivno. Upravo zbog toga je i slogan našeg centra “Pokret je lijek”. Sljedstveno tome, što više se krećemo i što više treniramo, naravno, ako su te aktivnosti koncipirane na pravi način, osjetićemo brojne benefite po zdravlje.

RB/BI: Koliko je važno spojiti teorijsko znanje sa praktičnim iskustvom u ovom poslu?

Mihailović: Jedno bez drugog ne ide. Postoji formalno i neformalno obrazovanje. Moramo imati određeni stepen obrazovanja da bi se bavili ovim poslom. To se u zapadnoevropskim zemljama podrazumijeva i ide do te mjere da se skoro izjednačava sa poslom kojeg obavljaju ljudi iz medicinske struke. Teorijski dio je važan, ali je mnogo bitno i iskustvo, što mi dugogodišnja praksa uvijek iznova potvrđuje. Treninzi koje vodim su drugačiji nego ranije, to je “živa” stvar jer, kao u svakom poslu, da bi rezultati bili dobri, stalno treba da se usavršavamo i edukujemo.

RB/BI: Kome je namijenjen centar i s kojim problemima se najčešće susrećete kod klijenata?

Mihailović: Najviše, da tako kažem, volim klijente koji dođu preventivno da vježbaju. Nažalost, i dalje je mali broj takvih, pa apelujem i na slušaoce Radio Bara i čitaoce portala Bar Info da krenu preventivno da treniraju. Pojasniću razliku između fizičke aktivnosti i vježbanja: to što ljeti plivamo ili radimo brzi hod, su fizičke aktivnosti, ali to nije trening. Trening snage je nezamjenjiv, kao što, recimo, ni san nema alternativu. Ako tri puta sedmično upražnjavamo trening snage, velika je šansa da ćemo biti mnogo zdraviji, da nećemo imati problema u lokomotornom sistemu, a ni na hormonalnoj i mišićnoj bazi se nećemo suočavati sa poteškoćama.

RB/BI: Da li radite i sa djecom, starijima ili sportistima?

Mihailović: Radimo i sa mladim sportistima, djecom koja imaju neki deformitet, rekreativcima u 40-im godinama… Naš tim radi i sa profesionalnim sportistima, kao što su Tanja Bokan, Nikoleta Perović… 

RB/BI: Šta biste savjetovali ljudima koji žele da unaprijede svoje zdravlje, ali ne znaju odakle da krenu?

Mihailović: Da što prije – to bolje, krenu sa treningom. Iako, možda, vizuelno izgledaju dobro, ne treba da se time rukovode. Bitnije je da budu iskreni prema sebi u smislu kako se zdravstveno osjećaju. Ako se osjećate dobro, odlično – tijelo se nije potrošilo, genetika je bila blagonaklona i krenite da trenirate, da se to ne bi pokvarilo. A ako već osjećate negativne promjene, počinite sa treninzima, da ne postane kasno. Znam, treba integrisati trening u svakodnevne obaveze kojih smo svi puni ali, često kažem, ako nemaš vremena da tri-četiri sata nedjeljno treniraš, isto toliko moraćeš izdvojiti za čekanje na samo jedan pregled u nekoj zdravstvenoj ustanovi. Svaki ozbiljan, posvećen ljekar reći će “počni da treniraš”. Opet se vraćamo na ono o čemu sam govorio.

RB/BI: Koje su najčešće zablude kada je riječ o vježbanju i zdravom načinu života?

Mihailović: Najčešće su zablude vezane za ono što zovemo prečicama, a kojima smo svi skloni. Svi bi htjeli da stvari popravimo na brzinu – raznim detoksima, “čarobnim” tableticama, napicima, dijetama i isto takvim treninzima… Međutim, osim toga što je Bar na dvije čarobne obale, drugo ništa nije čarobno. Dakle, put do zdravlja je popločan, mogu reći, i dosadnim navikama koje moraju imati kontinuitet, a koje je, ako želimo rezultate, neophodno integrisati u naš život. Često to upoređujem sa jutarnjim pranjem zuba – kao što tu radnju obavljate svakog jutra, neka dio vašeg života postane i trening. Tijelo će vam zbog toga biti vrlo, vrlo zahvalno.

RB/BI: Koliko je, osim fizičke aktivnosti pravilna ishrana važna za prevenciju hroničnih bolesti? Da li kod vas dolaze i pretili ljudi i kako se sa tim borite?

Mihailović: Trening bez kvalitetne ishrane i ishrana bez treninga, ne mogu biti zaokružena priča. Ohrabrujemo ljude da se hrane što zdravije i, isto tako, da u svoj život uvode zdrave navike što prije. Treba ići korak po korak, postepeno izbacivati loše navike i nakon nekog vremena bićete zadovoljni postignutim.

RB/BI: Kako motivišete ljude da istraju u procesu oporavka ili promjene navika?

Mihailović: Moraju da budu dosljedni, a mi pratimo cijeli proces. Glavna zabluda je da je treniranje nešto što je kratkotrajno, ali je velika istina čuvena floskula “ovo nije sprint, nego maraton”. I to cjeloživotni. Upravo zato, kada me pitaju do kada treba da treniraju i da se relativno zdravo hrane, kažem im “ako si pametan – cio život”.

RB/BI: Da li je istina da se ljudi koji duže treniraju, žargonski rečeno “navuku” na to i nikada ne odustanu?

Mihailović: Tako je. Postoji fiziološki proces, odnosno odgovor organizma poslije treninga, da se luči hormon sreće. Čokolada je “prečica” za taj osjećaj, ali ima svoje nus efekte, dok ih trening nema. Kada dođete do tog nivoa da vas trening čini srećnim, “prešli ste igricu”. 

RB/BI: Kakav je Vaš dnevni režim vježbanja, ishrane i oporavka?

Mihailović: Trudim se da radim i da se ponašam u skladu sa onim o čemu pričam. I mi koji smo “sa ove strane treninga” imamo naše organizacione probleme, nekada nismo dovoljno motivisani niti voljni, ali se trudimo da se hranimo što zdravije i treniramo što redovnije.

RB/BI: Kako balansirate profesionalne obaveze sa ličnim zdravljem?

Mihailović: Zdravlje svima mora da nam bude prioritet, pa mu moramo podrediti sve ostalo. Ako je vaš dnevni raspored takav da nemate vremena za trening i zdravlje, to je pogrešan koncept životnih prioriteta.

RB/BI: Kako vidite ulogu fizičke kulture u današnjem društvu?

Mihailović: Došli smo do stepena kada je alarmantno koliko se djeca malo bave fizičkom aktivnošću. Po novom sistemu obrazovanja šesti, sedmi, osmi i deveti razred imaju dva časa nedjeljno, a mlađi tri puta. Morate se složiti da je to zaista malo, pa se nadam da će se promijeniti.

RB/BI: Koji su Vam planovi za dalje – imate li ambiciju za proširenje centra, uvođenje nekih novih programa?

Mihailović: Da bi održali kvalitet do kojeg smo stigli, ovo je sasvim dovoljno. Naravno, usavršavaćemo se na svim poljima.

RB/BI: Koju poruku biste poslali mladima u Baru i Crnoj Gori kada je riječ o zdravlju i aktivnom životu?

Mihailović: Već sjutra krenite da trenirate, rezultati neće izostati.

The post Mihailović: Pokret je lijek – svi treba da treniramo, prvenstveno, zbog zdravlja first appeared on BARinfo.

RB/BI: Koliko je trenutno nezaposlenih lica na evidenciji barskog Biroa rada?

Rolović: Na našoj evidenciji je 999 nezaposlenih, od toga 339 muškaraca i 660 žena.

RB/BI: Kakva je struktura nezaposlenih?

Rolović: Sa prvim stepenom stručne spreme imamo 208, sa drugim 15, sa trećim 95, sa četvrtim 195, sa petim troje, sa šestim 24, sa sedmim 184 lica (od toga je 19 magistara). Na evidenciji nemamo doktora nauka.

RB/BI: Koje programe i aktivnosti Zavoda za zapošljavanje biste izdvojili kao najučinkovitije, a odnose se na smanjenje broja lica bez posla?

Rolović: S obzirom da sam u Birou zaposlen dugi niz godina, podsjetiću da na kraju svake kalendarske godine pravimo analize na osnovu kojih dobijamo relevantne podatke i utvrđujemo koji su programi dali najbolje rezultate. Po mom mišljenju, jedan od najboljih programa u posljednjih pet-šest godina su grantovi za samozapošljavanje. Oni podrazumijevanju dodjelu bespovratnih sredstava, što predstavlja značajan podsticaj privredi i veoma su bitni za nezaposlene sa evidencije. Zavod raspisuje konkurs za bespovratna sredstva, a naša nezaposlena lica prolaze obuku na osnovu koje stiču jasnu sliku šta im taj projekat donosi. Nakon toga, prave svoje biznis planove sa kojima konkurišu. Ukoliko zahtjev bude pozitivno riješen, u roku od mjesec na račun im bude uplaćeno 80 odsto sredstava, koja su u obavezi da troše u skladu sa projektom. Dakle, ne dobijaju novac na ruke, već sa žiro-računa namjenski vrše uplate za stavke navedene u biznis planu. Mi sprovodimo periodične kontrole, a poslije treće kontrole dobijaju preostalih 20 odsto sredstava. Po isteku godine, radi se analiza biznis plana i procjena da li je projekat u očekivanoj mjeri zaživo. Ukoliko su rezultati zadovoljavajući, oni nastavljaju sami svoj put biznisa, a u slučaju da učinak nije dovoljno dobar, mogu, bez ikakvih posljedica, da se vrate na našu evidenciju. Drugi, takođe, veoma uspješan projekat, koji se radi od 2011. godine je Stručno osposobljavanje visokoškolaca, za koji prvo apliciraju poslodavci, a onda i nezaposleni visokoškolci. Sljedeći korak je uparivanje. Poslodavci, osim mentorstva i podrške prilikom prilagođavanja učesnika projekta uslovima rada, nemaju finansijskih obaveza. Nezaposleno lice prolazi stručnu praksu, a nakon devet mjeseci računa se da je završio pripravnički staž. Vrlo bitan projekat (koji je u toku) je grant za bespovratna sredstva namijenjen invalidnim licima, vrijednosti do 50.000 eura, a tiče se izrade biznis planova po kojima poslodavci sredstva mogu da utroše na zapošljavanje invalidnih lica, na opremanje njihovog radnog prostora, kupovinu opreme… U svakom slučaju, to je odlična prilika da podignu kvalitet preduzeća i usluga koje pružaju.

RB/BI: Osim programa koje ste naveli, pretpostavljam da ste već organizovali i mjere i podsticaje za nezaposlene u susret turističkoj sezoni. Kako ste ove godine planirali da smanjite broj lica bez posla tokom ljetnjih mjeseci?

Rolović: Ovo je pravi momenat kada Zavod za zapošljavanje u susret turističkoj sezoni oglašava značajan dio programa. I ove godine ćemo sprovoditi programe koji su se pokazali korisnima – dokvalifikacije, prekvalifikacije, osposobljavanja, a podržaćemo i sticanje stručnih vještina (poznavanje rada na računaru, stranih jezika, organizovaćemo obuke za zaštitare, obuke za računovođe…). Svi oni su, u stopostotnom iznosu, finansirani od strane Zavoda za zapošljavanje. Dio programa koji se tiču osposobljavanja za samostalan rad, osposobljavanja za rad kod poslodavca, podsticaj za zapošljavanje u trajanju od 12 mjeseci će, u skladu sa predlozima Evropske Unije, Zavod moći da finansira samo do 50 odsto iznosa troškova, dok će drugu polovinu snositi poslodavac. Na taj način će poslodavci biti naši partneri, pa ćemo se u narednom periodu truditi da oni dobiju zaista kvalitetan kadar. Taj plan je naročito važan ako se radi o kadru sa područja naše opštine. Plan Ministarstva rada i socijalnog staranja je da uvodi stalnog sezonskog radnika, gdje bi se sezonac vodio kao zaposlen i u periodu kada nije radno angažovan.

RB/BI: Na koji način Biro rada Bar motiviše nezaposlena lica da se uključe u proces sezonskog zapošljavanja, posebno ako se ima u vidu da su mladi prilično inertni?

Rolović: Popunjavanjem prijavnog listića nezaposleno lice daje saglasnost da će biti dostupno Zavodu i aktivno učestvovati u mjerama, od kojih je jedna i sezonsko zapošljavanje. U dogovoru sa poslodavcima i prateći oglase za slobodna radna mjesta, zavisno od individualnog plana zapošljavanja, nezaposlenom licu je ponuđeno posredovanje za rad tokom turističke sezone.

RB/BI: Da li je čest slučaj da nezaposlena lica odbiju posao koji im je ponuđen?

Rolović: I to se dosta često dešava. Ipak, nama je veoma neobično da osoba koja se javila na Zavod ne želi da radi, ne pokazuje interesvanje da učestvuje u našim programima. Prinuđeni smo da poslije nekoliko ponuda koje nezaposleno lice odbije, donosimo odluku o prestanku evidencije.

RB/BI: Jeste li zadovoljni interesovanjem nezaposlenih koji tokom zimskog, “mirnijeg“ perioda, žele da pohađaju zaista brojne obuke, u organizaciji Biroa rada Bar?

Rolović: I jesmo i nismo zadovoljni, sve je to individualno. Iako dominiraju osobe koje zaista žele da rade i doprinose, ima i onih koji se prijavljuju isključivo zbog socijalnih davanja.

RB/BI: Za kojim zanimanjima tokom sezone vlada najveće interesovanje poslodavaca?

Rolović: Proteklih godina nismo bili u mogućnosti da odgovorimo na sve zahtjeve naši poslodavaca. Radi se, uglavnom, o zanimanjima turističko-ugostiteljske struke i za rad u trgovini. To su najdeficitarnija zanimanja. Ranije smo potrebu za tim kadrom nadoknađivali radnom snagom koja je dolazila iz susjednih zemalja (Bosne i hercegovine, Srbije, Sjeverne Makedonije) i bilo je mnogo lakše. U posljednje vrijeme se javljaju brojne agencije zainteresovane da posreduju u angažovanju radne snage iz azijskih zemalja. Iako je izvjestan broj radnika sa tog podneblja već stigao u Crnu Goru, već vidim da će biti problema prilikom uklapanja u ovdašnje tokove jer, ipak je to drugačiji mentalitet, imaju posve drugačije životne navike. Procjenjujem da dolazi vrijeme kada će naš poslodavac cijeniti domaćeg radnika, čijim angažmanom će lakše ostvariti dobit.

RB/BI: To je dobra vijest za naše nezaposlene. A, je li komplikovana procedura prijavljivanja nerezidenata zainteresovanih za rad na crnogorskom primorju tokom ljeta i da li Zavod za zapošljavanje Crne Gore, odnosno Biro rada Bar ima veze sa tom procedurom?

Rolović: Mi smo do 2015. godine izdavali radne dozvole za nerezidente. Otkada je to prešlo u nadležnost Ministarstva unutrašnjih poslova, konkretno Odsjek koji se bavi strancima, poslodavci za radnika kojeg žele da angažuju, podnose prijavnu dokumentaciju, a ta procedura je prilično pojednostavljena u odnosu na ranije.

RB/BI: Zamoliću Vas za smjernice – kako da se nezaposlena lica sa evidencije prijave za rad tokom ljeta?

Rolović: Pocedura je ista i za sezonce. Potrebno je da prilože diplomu o završenom obrazovanju, radnu knjižicu, ličnu kartu izdatu kod MUP-a Bar. Na šalteru popune prijavni listić i zakažu razgovor kod savjetnika za evidenciju i posredovanje. Slijede motivaciono-informativni seminari na kojima uče kako da pravilno napišu biografiju, kako da se poslodavcu predstave na što bolji način i prezentuju svoje vještine na tržištu rada.

RB/BI: Koja je donja starosna granica da se osoba prijavi za rad tokom sezone?

Rolović: Ima i mladih koji žele da rade tokom sezone. Među njima su i redovni učenici naših srednjih škola. Donja granica je navršenih 15 godina. Ipak, oni posao traže samostalno, jer mi ne možemo da posredujemo za redovne učenike i studente.

RB/BI: Na kraju, podsjetimo Barane na radno vrijeme Biroa rada.

Rolović: Rad sa strankama je od 8 do 14 časova. Pauza je od 11 do 11 i 30 časova. I, naglašavam, svi su dobrodošli.

The post Rolović: Dolazi vrijeme kada će poslodavac cijeniti domaćeg radnika first appeared on BARinfo.

RB/BI: Po ustaljenom, mogu reći, pravilu koje primjenjujem kada su prvog utorka u mjesecu gosti „Sunčanom stranom ulice“ ljekari iz Opšte bolnice Bar, i Vas ću na početku zamoliti za kratko predstavljanje.

Dr Vujović: Pedijatar sam u Opštoj bolnicu Bar. Osnovnu školu i gimnaziju sam završila u Trebinju, potom Medicinski fakultet Univerziteta u Beogradu. Specijalizaciju iz oblasti pedijatrije sam završila u Institutu za majku i dijete u Beogradu. Od 2017. godine sam na Odjeljenju pedijatrije, a od ove godine sam specijalista.

RB/BI: Pedijatrija je grana medicine koja je definisana objektom svog interesa – djetetom, od rođenja do kraja adolescencije. Koje su starosne granice pedijatrije u Crnoj Gori, ako znamo da se u svijetu one razlikuju u rasponu i po nekoliko godina?

Dr Vujović: U Crnoj Gori se pedijatrijskim populacijom smatraju djeca od rođenja do šesnaest godina. Kao što ste napomenuli u pitanju, starosna granica se među zemljama razlikuje. U Srbiji, recimo, ona je osamnaest godina. One se, naravno, postavljaju arbitrarno i nemoguće je odrediti jasnu ili opštu granicu za različita životna doba, u ovom slučaju između djeteta i odrasle osobe. To predstavlja popriličan izazov za nas u svakodnevnoj praksi, jer se srijećemo sa pacijentima koji imaju 15-16 godina, a po svojoj fizičkoj konstituciji ili u biološkom smislu, a vrlo često i sa mentalnog aspekta, su više odrasli ljudi nego djeca, iako i dalje pripadaju pedijatrijskoj populaciji.

RB/BI: Šta podrazumijeva opšti pedijatrijski pregled u barskoj bolnici?

Dr Vujović: Pregled počinje samim ulaskom pacijenta u ambulantu. Gledamo kako se kreće, kako komunicira sa svojim roditeljima, sa nama, dakle, miljokaze razvoja. Potom pristupamo uzimanju anamneze, odnosno podataka o tegobama, simptomima, kada je bolest počela, kao i lične i porodične anamneze. Nakon toga obavimo pregled – vršimo auskultaciju srca, pluća, abdomena, genitalija, gledamo grlo. To predstavlja opšti pregled ali, naravno, u zavisnosti od specifičnosti tegoba, svaki pedijatrijski pristup je individualan i najviše pažnje posvećujemo organu ili sistemu organa za koji su i vezane tegobe zbog kojih nam se pacijent obratio. Ukoliko je došao zbog kašlja, pažnju posvećujemo auskultaciji pluća, radimo dodatne laboratoriske analize i, ukoliko je potrebno, radiološki pregled.

RB/BI: Koje subspecijalističke preglede iz različitih oblasti pedijatrije je moguće obaviti u Opštoj bolnici Bar?

Dr Vujović: Za sada, nažalost, nemamo subspecijalistu iz oblasti pedijatrije, već se naši pacijenti koji zahtijevaju dodatnu dijagnostiku, upućuju u tercijarni centar, dakle, u Institut za bolesti djece sa kojim, zaista imamo adekvatnu saradnju. Ali, nadam se da će se ovo u budućnosti promijeniti i da će pacijenti neke subspecijalističke preglede moći da završe i kod nas, da će neki od naših ljekara dobiti i subspecijalizaciju.

RB/BI: Da li, kada govorimo o sistematskim pregledima i laboratorijskim analizama, pratite trendove?

Dr Vujović: Trudimo se da sve radimo po savremenim protokolima i smjernicama, pri čemu nam dosta pomažu oni koji su dati od strane Ministarstva zdravlja Crne Gore, kao i vodiči koji se primjenjuju u regionu.

RB/BI: Koja su najčešća oboljenja djece?

Dr Vujović: Ona najviše zavise od godišnjih doba. Dakle, u toku ljetnjeg perioda najčešće su akutne gastroenterološke infekcije (dijareja i povraćanje, koji su praćeni povišenom tjelesnom temperaturom). U zimskom periodu su najbrojnije respiratorne infekcije, kao i upale uva, dok su urinarne infekcije zastupljene tokom cijele godine.

RB/BI: Posebna pažnja u svim ustanovama sekundarne zdravstvene zaštite se posvećuje novorođenčadima. Kakav tretman novorođene bebe imaju u Opštoj bolnici tih nekoliko dana prije otpusta kući?

Dr Vujović: Posebna oblast pedijatrije koja se bavi novorođenčadima jeste neonatologija. Upravo zbog specifičnosti i osjetljivosti ove populacije ta grana je izdvojena kao posebna grana. Pedijatri pregledaju novorođenče po rođenju. To je prvi pedijatrijski pregled, a po standardnoj proceduri, preglede obavljamo i narednih dana, sve do otpusta iz bolnice. Svakako, tu smo da majke podržimo u dojenju, a naše medicinske sestre su angažovane u njezi novorođenčeta i brizi oko njega.

RB/BI: Činjenica je da se u rad ljekara sve više „miješa“ savremena tehnologija. U kojoj mjeri dostupnost internetu i informacijama posredstvom „Google doktora“, negativno utiču? Svjesni smo da bez ikakve selekcije i personalizovanog pristupa, svako može da napiše tekst, objavi lične impresije i preporuke o proceduri liječenja, terapiji, daje savjete…

Dr Vujović: To predstavlja izazov u svakodnevnoj praksi. Dostupnost informacijama ponekad može imati i pozitivan uticaj – da se na vrijeme prepoznaju neka stanja ili bolesti i da se pravovremeno dođe kod ljekara. Nažalost, ima i negativnog uticaja, pa dolazi do pretjerane zabrinutosti, do nepotrebne panike roditelja i, što nama najteže pada, do samoinicijativnog započinjanja terapije. Upravo lakoća pristupa informacijama čini naš posao još odgovornijim, jer smo dužni da liječimo djecu, ali sa roditeljima moramo da komuniciramo na pravi način o svim potencijalnim medicinskim zabludama, nedoumicama, a njih nije baš malo.

RB/BI: Jesu li roditelji iskreni?

Dr Vujović: Nisu baš u svim situacijama, a iskrenost nam je jako važna, pogotovo kada su nam potrebne informacije koje će da utiču na dijagnozu. Znaju da prikriju neke podatke, ali uz fini, sistematski razgovor, dođemo do odgovara.

RB/BI: Morate, znači, igrati i ulogu psihologa.

Dr Vujović: Tako je.

RB/BI: Dakle, da rezimiramo – jedino ispravno je da roditelji razvoj djeteta prate sa pedijatrom. Pri tome ne treba zaboraviti da ta briga i praćenje rasta i razvoja počinje još tokom održavanja trudnoće. U kojim uzrastima preporučujete redovne kontrole pedijatra?

Dr Vujović: To je više u domenu ljekara koji su na primarnom nivou, jer se u domovima zdravlja obavljaju prventivni pregledi. Prvi takav pregled se obavlja mjesec po rođenju. Najviše takvih pregleda je upravo u prvoj godini. Obavljaju se po utvrđenoj dinamici i većinom su povezani sa davanjem vakcina. Kasnije su rjeđi – pred školu, u školi. Bitni su za praćenje rasta i razvoja djeteta da bi se prepoznala određena stanja koja zahtijevaju dodatnu korekciju ili uključivanje subspecijalista.

RB/BI: Koje promjene su nedvosmisleni „alarm“ da dijete treba odvesti kod pedijatra?

Dr Vujović: Tu se opet moramo vratiti na uzrast djeteta, jer ne možemo isto posmatrati dijete od godinu i od četrnaest godina. Tako da ti znaci, “alarmi“, kako ste ih nazvali, nisu isti. Naglasila bih da kada beba od, recimo, tri mjeseca ima povišenu temperaturu, mora biti podvrgnuta pedijatrijskom pregledu. Ako je u pitanju dijete od dvije godine i starije, obično se radi o temperaturi koja traje do 24 sata, a kod starije djece može se sačekati i do tri dana. Ostali znakovi koji treba da navedu roditelja da dovede dijete kod pedijatra su iscrpljenost, malaksalost, loše opšte stanje. Napominjem da su ovo opšte smjernice.

RB/BI: Sa kojim hitnim stanjima se suočavaju pedijatri?

Dr Vujović: Najčešći su nam pacijenti koji imaju febrilne konvulzije, ono što se u narodu zove „fras“. Kod djeteta, zbog povišene tjelesne temperature dolazi do pojave grčeva. Do takvih reakcija dolazi zbog nerazvijenosti dječjeg mozga koji reaguje na povišenu tjelesnu temperaturu. Ta pojava se najčešće javlja u uzrastu od šest mjeseci do pet godina, a može da bude podstaknuta respiratornim infekcijama, infekcijama uva, urinarnim infekcijama. Roditeljima, koji su u većini slučajeva prestrašeni, treba objasniti da je to stanje prolazno, ne ostavlja trajne posljedice i ne znači da će dijete kasnije, u odraslom životnom dobu, imati epilepsiju. Uglavnom se radi o djeci čiji je jedan od roditelja ili bližih rođaka imao febrilne konvulzije. Prepoznaje se tako što dijete pri povišenoj temperaturi koči pogled u jednu stranu, može doći do grčenja ektremiteta, do trzajeva ekstremiteta, usnice mogu da pomodre. Ono što roditelje najčešće plaši jeste čudno disanje koje se javlja, a dijete izgleda kao da će da umre. U takvim situacijama roditelji većinom pribjegavaju nasilnom otvaranju vilice djetetu, guraju djetetu prst u usta, izvlače mu jezik… To se ne savjetuje. Ako mu gurate prste u usta, možete povrijediti svoje prste, a djetetu vilicu, zube, dakle, nanesete štetu. Dijete je potrebno staviti na bok, jer se samim položajem otvaraju disajni putevi i dati mu „Rektiole“ za snižavanje temperature ili „Rektiole Diazepam“ ukoliko je već imalo febrilne konvulzije, pa ima terapiju od strane pedijatra. Potrebno je dijete dovesti u najbližu zdravstvenu ustanovu, gdje će ljekari preuzeti brigu i ordinirati dalju terapiju.

RB/BI: Svjedočimo sve većoj gojaznosti kod djece, posebno adolescenata. Umjerenost je najčešće vrlina, u ovom slučaju kada je hrana u pitanju, zaista jeste. Na drugoj strani, nije rijetkost da roditelji pokušavaju da unos velikih količina, a uz to i nekvalitetne hrane, izbalansiraju uključivanjem djece u fizičke aktivnosti, pa ona nerijetko treniraju i po nekoliko sportova. Kako naći mjeru?

Dr Vujović: Svjedoci smo, zaista, da je sve više djece gojazno, a da roditelji nisu svjesni rizika koju gojaznost donosi – može doći do rane pojave hipertenzije kod djece, šećerne bolesti. Roditelji žive u uvjerenju da ta stanja pogađaju stariju populaciju. S tim u vezi srijećemo se sa paradoksalnom situacijom u kojoj su roditelji, uslovno mršave djece, zabrinuti za njihovo zdravlje i podvrgavaju ih različitim procedurama ispitivanja (posebno u posljednje vrijeme, u eri rezistencije na gluten). Ta vrsta zabrinutosti izostaje kada su u pitanju gojazna djeca. Bitno je naglasiti da je uravnotežena ishrana jako bitna, pa nije bitno koliko dijete količinski pojede, već da ishrana bude raznovrsna. Ranije je bilo važno koliko dijete pojede, a ako je buckasto, onda je zdravo. To apsolutno ne stoji. Što se tiče fizičke sktivnosti, smatram da je najbolje biti umjeren. Ne preporučuju se profesionalni sportovi u ranom uzrastu, jer mogu da imaju samo negativne efekte.

RB/BI: Kako „izgraditi“ imunitet kod djece, koji su najbolji načini postizanja, a zatim i očuvanja imuniteta?

Dr Vujović: Kao što sam pomenula – pravilna ishrana, umjerena fizička aktivnost, a svakako bih istakla i važnost pravilnog ritma spavanja, održavanje tog cirkadijalnog ritma (ritam koji naš organizam već ima, luče se određeni hormoni jako bitni za normalan rast i razvoj djece). Smatram da se tom posvećuje jako malo pažnje, djeca sve duže ostaju budna, a veoma je važno da dijete ima dovoljan broj sati sna. 

RB/BI: Posvetimo se sada bitnom pitanju koje posljednjih godina izaziva kontroverze na globalnom nivou – imunizaciji djece. Koje argumente izlažete roditeljima kada im objašnjavate zbog čega je redovna vakcinacija neophodna?

Dr Vujović: Iako se sa vakcinacijom srijeću ljekari na primarnom nivou, i mi dajemo savjete. Vakcine su jedno od najvećih dostignuća medicine i zahvaljujući njima iskorijenjen je veliki broj zaraznih bolesti koje su ranije odnijele ogroman broj ljudskih života, prije svega djece. S obzirom da se radi o najosjetljivijoj populaciji, moramo biti odgovorni, jer je bolje spriječiti bolest, nego liječiti njene komplikacije, tako da roditelji i pedijatri treba zajedno da rade u korist zdravlja djece. Roditeljima preporučujem da redovno, bez straha, vakcinišu djecu.

RB/BI: Koja pitanja roditelja Vas najviše iznenade?

Dr Vujović: Važno je da pođemo od pretpostavke da kada ljudi dođu u našu ambulatnu, nisu ni posebno medicinski obrazovani niti informisani, tako da na svako pitanje dajem jasan, jednostavan odgovor koji će svaki roditelj moći da razumije, a savjet primijeni.

RB/BI: Nastupi li ponekad trenutak prezasićenja – da Vam je dosta ponavljanja iste priče? Kada shvatite da ne možete da promijenite nečiji neutemeljen, a tvrdokoran stav? 

Dr Vujović: Iako nastojim da budem strpljiva, nije u svim slučajevima moguće ljude uvjeriti, ali ipak, ne treba odustajati. To se najviše odnosi na pitanja u vezi sa vakcinacijom, posebno MMR vakcinom. Još uvijek često povezuju vakcinaciju sa pojavom autizma. Taj mit moramo razbiti, jer je na pomolu epidemija, a kada krenu komplikacije, onda nastaje veći, teži problem.  

RB/BI: Jeste li zadovoljni tehničkom opremljenošću pedijatrije u Opštoj bolnici Bar?

Dr Vujović: Jesam. Odjeljenje je renovirano 2019. godine, nabavljena je dodatna oprema, sva tehnička sredstva su sada zaista na zadovoljavajućem nivou.

RB/BI: Koliko pedijatara ordinira i da li taj broj zadovoljava potrebe?

Dr Vujović: Trenutno radi sedam pedijatara. To je za sada dovoljan broj.

RB/BI: Kako se zakazuje pregled kod pedijatra u Opštoj bolnici Bar i koliko se čeka?

Dr Vujović: S obzirom da nemamo ambulante, kod nas se pregledi ne zakazuju. Pedijatri sa primarnog nivou nam šalju djecu sa uputima, ili tokom dežurstava, sa uputima iz Hitne pomoći.

RB/BI: Za kraj ću Vas zamoliti za preporuku roditeljima.

Dr Vujović: Preporuka je da djeci najmlađeg uzrasta, naročito onima koja borave u kolektivima (školama, vrtićima) ispiraju sluznice (koje su „vrata“ za ulazak infekcije) slanim rastvorima, uravnotežena ishrana i umjerena fizička aktivnost i, svakako, vakcinacija. Za sva pitanja roditelja vrata barske Pedijatrije su uvijek otvorena. 

The post Dr Vujović: Pravilna ishrana, umjerena fizička aktivnost, uredan san – preporuke za zdravlje djeteta first appeared on BARinfo.

RB/BI: Gula, dobrodošao u Radio Bar.

Pejović: Hvala na pozivu. Veliki pozdrav Vama i slušaocima Radio Bara. Želim da kažem da je Radio Bar od našeg osnivanja, pa sve do danas, uvijek je bio uz grupu „Katapult“.

RB/BI: Tako će biti i ubuduće, naravno, imamo dobrih razloga za to.

Pejović: Osjećam se kao da sam dio Radio Bara, naša veza i saradnja su prelijepe, sve je prožeto divnim druženjem, dosta prijatelja sam stekao u ovdje, pa se osjećam kao kod kuće.

RB/BI: Tako i treba. Povod za gostovanje je veliki koncert koji će biti održan u četvrtak, 28. novembra, u sali Doma kulture. Važno je na početku napomenuti da ovim koncertom obilježavate 35 godina postojanja grupe „Katapult“. Šta ljubitelji vaše muzike mogu da očekuju, po čemu će taj koncert biti drugačiji od dosadašnjih? Podsjetiću i da „Katapult“ ima deset albuma za sobom…

Pejović: Tako je. Iako ne volim da se hvalim, ipak ću reći da smo ih snimali za najjače kuće u regionu. Danas ću se kod tebe hvaliti, dosta sam ćutao, moram i ja malo da “izdušim“. Isko Čobić je, gostujući jednom prilikom u Radio Baru, pričao o našoj slavi i popularnosti, govorio je i o doživljajima, anegdotama. Polovinu od svega toga ja sam i zaboravio, ali me je on podsjetio šta se sve dešavalo tih ’90-ih, pogotovo u periodu kada smo izdali album „Ulica starog pjesnika“, a da ne pričamo kako je mene publika tretirala kada smo objavili „Crna Goro“ i „Kada ti jednom loše krene“… da se vratim na pitanje u vezi sa koncertom. Odredili smo ovaj datum jer se poklapa sa izlaskom prvog albuma. Naravno, mi radimo i duže, s obzirom da je albumu prethodio veliki rad, vježbanje, svirke. Za nas se vezuje i, slobodno mogu reći, mali fenomen –  u ondašnjem Baru, koji je imao 15.000 stanovnika, u vrijeme kada nismo imali niti jedan snimljeni album, napunili smo Kulturni centar sa preko 700 mjesta.

RB/BI: Kako ste to uspjeli?

Pejović: Jednostavno. Pjesme su se slušale upravo preko Radio Bara. Sjećam se da je Milan Vujović pustio jednu pjesmu sedam ili osam puta tokom dana, koliko mu se dopala. Zanimljivo je, kad spomenuh Milana, da je jednom prilikom došao na moj koncert, a kada je nakon nekog vremena, zbog velike gužve i galame htio da izađe, nije mogao da se probije do vrata od publike… Koncert u četvrtak će biti specifičan po tome što ćemo za potrebe „City records“-a, na njihov zahtjev, snimiti album uživo. Nešto, možda još važnije, je što će Dejan Senić snimiti video materijal najboljih pjesama i najljepših trenutaka sa tog koncerta. I zbog toga mi je, između ostalog, stalo da bude dobra atmosfera, puna sala i da prođe kako treba.

RB/BI: Imaćete i specijalnog gosta Đorđa Milovanovića George-a. Kako je došlo do te saradnje?

Pejović: Ja sam iskren čovjek, koji godinama ne gleda TV i ne pratim previše muzičku scenu, jer posle onoga što su napravili „Azra“, „Bijelo dugme“, „Riblja čorba“, „Leb i sol“, „Parni valjak“, … nema pravog kvaliteta. Đorđa sa čuo na jednom nastupu, a prošlog ljeta sam redovno dolazio kada je pjevao u „Azzuru“. Mnogo mi se svidjela njegova boja glasa, način pjevanja, cjelokupno izvođenje… „AkademiA“ je ranije svirala sa njim, pa će ga i na ovom koncertu ispratiti. Te dvije pjesme koje će izvesti u Baru su jako kvalitetne. George je sjajna osoba, dobar čovjek, što je najvažnije od svega.

RB/BI: Gula, čini mi se, da ti je najkomplikovanije da organizuješ nastup u Baru, iako dobro znamo da barska publika voli tvoju muziku. Je li to zaista tako?

Pejović: Imao sam tradicionalne koncerte uoči Nove godine. Između ostalog, mogu da navedem primjer da smo jednom prilikom prodali 900 karata, a još sigurno stotinu fanova ih je ostalo ispred, jer nije bilo mjesta. Još interesantnija je priča o koncertu koji je bio 5. marta 2010. godine. Dva dana prije koncerta pozvali su me iz Ministarstva unutrašnjih poslova i objasnili da moram organizovati podršku Hitne, vatrogasne službe i policije, jer će, prema njihovim procjenama na koncertu biti dvije hiljade ljudi. Bio sam zatečen, ali se ispostavilo da su u pravu. Karte su rasprodate u sedam, a koncert je počinjao u osam sati. Sjećam se istorijske rečenice tadašnjeg direktora Ćazima Nikezića: „Miki, zlato, evo tu sam nekoliko godina, još mi se nije desilo da koncert obezbjeđuju vatrogasci, hitna, čak i električari“.

RB/BI: Hoće li tako biti i u četvrtak?
Pejović: Pa, neće, manja je sala. Nekada sam spremao velike koncerte po mjesec dana. Imao sam i fenomenalne koncerte u „Azzuru“, atmosfera je bila za pamćenje, a moje je bilo samo da dođem i pjevam. Kada sam radio veće koncerte, morao sam sam da ih organizujem, ali sam imao sponzore. Ovo je prvi koncert koji radim bez sponzora što je malo tužno, ali istinito.

RB/BI: Malo tužno, ali mnogo teško.

Pejović: Pa i nije, pravo da ti kažem, jer sam ja navikao. Najvažnije mi je da napravim taj video, da sala bude puna, da se snimi album i da se mi dobro provedemo. Nije bitno hoću li što zaradit, ili neću. Kulturni centar, pogotovo direktorica Aleksandra Nikezić Grabež, nam je izašla u susret i hvala joj što je omogućila da nastupamo u renoviranoj, lijepo uređenoj sali Doma kulture. Bitno je da sve bude kako treba i da bude lijep provod, da uživamo u koncetu. Mi smo spremni, dolazi još jedan vanserijski muzičar i čovjek Marko Đurašević koji je, iako je nedavno svirao u Zagrebačkoj, pa u Beogradskoj areni, priznao da mu je najdraži koncert „Katapulta“.

RB/BI: Kada se odmoriš od pripreme, ali i samog koncerta, kakvi su planovi za naredni period? Hoćete li nas obradovati novom numerom?

Pejović: Hoću. Iskreno, snimanje novog albuma od deset novih pjesama malo ko radi jer je preskupo. Sada je drugi sistem rada, za reklamu samo jedne pjesme putem YouTube-a i društvenih mreža potreban je veliki novac. Snimio sam dvije potpuno nove pjesme i mogu reći da sam oduševljen, kao i ljudi koji su ih slušali. U Beogradu sam radio jednu od većih pjesama za najbolju produkcijsku kuću. To je pjesma od mog prijatelja Bobana Mijovića „Tuge moje duge“ iz grupe „Belmondo“. Za drugu pjesmu, koju sam ja napisao, muzika je urađena, samo treba da je otpjevam. To radim u Budvi kod jednog prijatelja. Tehnika je toliko napredovala da sve ovdje može da se snimi, da se pošalje, recimo, do Beograda ili Amerike i da ti se vrati kao gotov proizvod. Mnoge pjesme nisu zapažene i nisu prošle kako su zasluživale zbog raznih okolnosti. Uradio sam ih ponovo u drugim aranžmanima i to izvanredno zvuči. Imaćete priliku da prvi, kao i uvijek, to čujete. Plan je bio da se urade u akustik varijanti, ali sam, ipak, opredijelio za ozbiljniju varijantu. Gledam pjevače na YouTube, 95 posto njih pjevaju tuđe pjesme, a ja na nastupima pjevam 21 svoju pjesmu. Na koncertu u Podgorici, na kojem sam pjevao ispred sedam-osam hiljada ljudi, doživio sam takve ovacije, da smo i muzičari i ja bili iznenađeni. Umjesto planiranih 25 minuta, organizator je, na naše insistiranje, dozvolio da nastup traje 35, a na kraju smo svirali 45 minuta. Publika nas je vraćala na bis nekoliko puta. Od 80 koncerata, koji si bili organizovani u sklopu Podgoričkog bazara, to je jedini koncert gdje se skandiralo, gdje se pjevalo uglas.

RB/BI: Prije dva dana na rođendan Bara, ekranizovana je pjesma „Mrzim decembar“ za koju su ti prije nekoliko decenija napisao tekst. Kako ti se dopala Akademijina verzija i spot koji je uradio Dejo Senić?

Pejović: Prije nego što ti odgovorim na drugi dio pitanja, moram da kažem nesto vrlo interesantno, što će i tebe i mnoge ljude iznenaditi. Tu pjesmu, i još dosta njih sa prvog albuma, napisao sam kao srednjoškolac. Zamisli koji je to talenat bio, kad sam ja u tim godinama takve pjesme pisao. Poslije je došao album „Prolaze godine“, mada je taj prvi album kultni i dan danas je, jer ima nešto specifično u njemu. „Decembar“ je bila jedna od 12 pjesama koju smo mi trebali da snimimo kod Dude Bezuhe u Beogradu, ali mu se više svidjela balada „Zbog toga sam zavolio grad, koji nikada volio nisam“. Ta pjesma je, u vremenu kada nije bilo YouTuba ni reklama tog tipa, šest-sedam nedjelja bila prva Zagrebačkoj top listi. Zlatko Čikić je napravio jednu akustičnu varijantu. Što se tiče „Akademie“, to je bend koji ima preko 12 hiljada svirki, jasno je koliko su dobri, dokle su dogurali i kako sviraju. Dopala mi se ta verzija, uživam kad čujem da moju pjesmu pjeva neko drugi, to mi je prelijepo, a i spot je izvanredan. Kad čujem kako izvodi hor dio pjesme „najljepše su pjesme tebi ostale“, uživam. To je, ako ćemo iskreno, po kvalitetu pjesma koja bi mogla da bude među deset najboljih balada „Bijelog dugmeta“, kada bi je otpjevao Tifa, a Brega „upakovao“ kako samo on zna.

RB/BI: Gula, za kraj ovog razgovora, zamoliću te da uputiš poziv slušaocima Radio Bara da u četvrtak, 28. novembra dođu u Dom kulture u 19 sati i da uživaju u koncertu, jer će imati veću težinu kada ti kažeš nego ja.

Pejović: „Katapult“ ima mnogo hitova i albuma. Recimo, pjesma „Kada ti jednom loše krene“ je bila regionalni hit, a album „Ulica starog pjesnika“ je bio toliko slušan da smo imali fan klubove u mnogim gradovima bivše Jugoslavije (Banja Luka, Split, Celje), koji su nam pisali pisma. Sva sam sačuvao. Iako mi ovpoga puta sponzori nisu pomogli, moji fanovi me nikada nisu izdali. Njih ne treba da pozivam. Sala je lijepa i topla, obećavamo dva sata svirke, dobre pjesme, uživanje. Molim one koji dođu na koncert da sačuvaju salu Kulturnog centra, da ne lome, da se ne penju po stolicama. Naravno, ima i obezbeđenje, ali smatram da nije u redu da dođe do toga da mora da interveniše. Dobili smo salu za taj koncert i treba da budemo odgovorni i da je sačuvamo. Siguran sam da će oni to da ispoštuju. Marija Brajović će otpjevati „Mrzim decembar“. Ljudi budute spremni za dobru svirku!

The post Gula i Katapult večeras u Domu kulture – tri i po decenije muzike, ljubavi i iskrene, dobre energije first appeared on BARinfo.

RB/BI: Direktan povod za Vaše gostovanje je početak procedure prijavljivanja poslodavaca zainteresovanih za učešće u Programu stručno osposobljavanje, koje već trinaestu godinu zaredom realizuje Zavod za zapošljavanje, uz podršku Vlade Crne Gore. Ko ima pravo da učestvuje u projektu?

Mašanović: Prijaviti se mogu svi poslodavci iz privatnog i javnog sektora. Prijavljivanje je otpočelo 16. septembra, traje mjesec – do 16. oktobra. Podvlačim da je prilikom prijavljivanja na sajt eUprave potrebno obratiti pažnju, jer su privatni i javni sektor razdvojeni.

RB/BI: Kakva su iskustva, da li se prijavljuju poslodavci koji su već učestvovali, ili se nadate i novim?

Mašanović: Uglavnom su to naši partneri iz ranijeg perioda. Međutim, dosta je i novih, koji se već sedmicama raspituju o proceduri prijavljivanja i budućim obavezama. Ima i onih koji se ne snađu u toj proceduri. Ipak, to je neznatan broj, jer su, uglavnom već registrovani u sistemu eUprave kao učesnici drugih projekata i programa. U svakom slučaju, rado ćemo im pomoći. Svim radnim danima sam u Birou i zaista mi ne predstavlja problem da izađem u susret i dam smjernice za jednostavnu proceduru. Važno je, ipak, da nakon elektronske prijave dođu u Biro, kako bismo provjerili da li je to što je prijavljeno i odobreno.

RB/BI: Bilo bi dobro da objasnite, zbog onih koji su još uvijek u dilemi da li da se prijave, zbog kojih benefita bi valjalo da to učine?

Mašanović: Najveći stimulans poslodavcima bi trebalo da bude što dobijaju radnu snagu željnu i spremnu da primijeni ono što su naučili tokom školovanja. Ovo je vid stručnog usavršavanja, ustvari, demonstracija znanja u praksi. Poslodavci dobijaju za rad voljne i orne mlade ljude, pri čemu im je jedina obaveza da nam jednom mjesečno dostavljaju izvještaje koji su potvrda da su radno angažovani visokoškolci redovno dolazili i prilježno obavljali radne zadatke. Sve ostale formalnosti i procedure su obaveza zaposlenih u Birou.

RB/BI: Podsjetimo, ima li poslodavac pravo da posredstvom ovog programa, radno angažuje i po nekoliko visokoškolaca?

Mašanović: Naravno. To zavisi od mogućnosti da mladim uposlenicima obezbijede mentora koji će ih uputiti u posao. Broj visokoškolaca diktira veličina firme – dešava se da jedna angažuje i pet visokoškolaca.

RB/BI: Iz kojih sektora su proteklih godina poslodavci bili najbrojniji?

Mašanović: Bilo ih je i iz privatnog i iz javnog sektora. Međutim, s obzirom da se je prijava realizuje elekronskim putem, mi nemamo uvid u prijave iz javnog sektora. Svake godine nam se prijavi 100 do 130 poslodavaca za 200 do 230 radnih mjesta.

RB/BI: Jesu li mladi ljudi spremni da rade?

Mašanović: Jesu. Čim dođe septembar, viskoškolci pohrle u Biro rada. Razlog je što tada završavaju poslednje ispite, pa jedva čekaju da vide listu poslodavaca koji su u ponudi. Pritom se i obraduju što nisu teritorijalno vezani za Bar, već radnu praksu mogu da obavljaju u gradu po izboru. Naravno, napomenemo im da uz platu nemaju mogućnost da dobiju putne troškove.

RB/BI: Nakon prijavljivanja poslodavaca i visokoškolaca, slijedi najkomplikovaniji posao – uparivanje. Po kom principu se realizuje i kakva su iskustva?

Mašanović: Ono se obavlja elektronski. Prilikom prijavljivanja visokoškolci vide gdje su kod poslodavaca rangirani. Savjetujem ih da na to obrate pažnju, jer ako poslodavac traži tri lica, a oni su rangirani kao peti, sedmi, nužno je da „iskombinuju“ i da se „prebace“ kod poslodavca kod koga su prvi ili drugi na listi. Ključnu ulogu igra prosjek ocjena tokom studiranja.

RB/BI: Kako rješavate situaciju, pretopstavljam da ih je tokom proteklih 12 godina bilo, kada poslodavci i visokoškolci ostanu neupareni?

Mašanović: Spisak izađe najkasnije do kraja novembra, pa imamo priliku da tokom decembra, u saradnji sa poslodavcima, provjeravamo da li postoji mogućnost uparivanja. Najveći problem je ako na evidenciji nemamo lice sa studijskog programa za koji postoji potražnja od strane poslodavca. Ipak, pokušavamo da, u saradnji sa eUpravom i Zavodom za zapošljavanje dođemo do rješenja.

RB/BI: Pozabavimo se sada statistikom i onim što će, svakako, interesovati visokoškolce koji žele da se prijave – koliko njih, nakon devetomjesečne prakse, nastavi radni angažman kod istog poslodavca? Šta pokazuju iskustva iz prethodnih godina?

Mašanović: Ne bih se prilikom procjene rukovodila procentima, ali ću reći da ih je dosta. Pogotovo jer su visokoškolci ti koji biraju firme, pa je logično da se trude i žele da ostave dobar utisak. Sa druge strane, kada poslodavac vidi da je mladi čovjek zainteresovan, radan, spreman da uči, zadržaće ga u svom timu i poslije isteka devet mjeseci.

RB/BI: Koliko iznosi mjesečna nadoknada za visokoškolce?

Mašanović: Mjesečna nadoknada za učesnike koji angažman završavaju 15. oktobra, je 450 eura. O eventualnim promjenama iznosa, informaciju ćemo dobiti iz resornog ministarstva.

RB/BI: Koje je radno vrijeme Biroa rada Bar kada vam se visokoškolci mogu obratiti ukoliko imaju neke nedoumice i pitanja?

Mašanović: Sa strankama radimo od osam do 14 sati. Iako nam visokoškolci već dolaze u želji da se informišu, ne možemo im dati precizne podatke, jer je prijava poslodavaca još uvijek u toku. Objasnimo im da procedura podrazumijeva dva koraka – provjera diplome i prijava kod Zavoda. Najviše ih uznemiri kada dođe do neke administrativne greške (pogrešno upisan matični broj ili ime i prezime). Međutim, takve greške se rješavaju u roku od nekoliko minuta. Za sada imaju obavezu da se redovno prijavljuju u Zavodu za zapošljavanje, a nakon 16. oktobra naša su vrata otvorena i spremni smo da pomognemo koliko god smo u mogućnosti.

RB/BI: Kada nova generacija visokoškolaca startuje na posao? Do ove godine je taj datum bio 15. januar.

Mašanović: Tako će biti i ovoga puta. Nova generacija počinje sa radnim angažmanom 15. januara, kada se i potpisuju ugovori. Poslodavac potom Zavodu dostavlja ugovore, na osnovu čega u Birou popunjavamo dokumentaciju koju prosljeđujemo Ministarstvu. Krajem januara bude gotov izvještaj za prvih 15 dana, kako bi već početkom februara dobili platu za pola mjeseca.

The post Počelo prijavljivanje poslodavaca za Program stručnog osposobljavanja visokoškolaca first appeared on BARinfo.

RB/BI: Na početku ću Vas zamoliti za pojašnjenje šta je zapravo „Kliker“, od kada datira i koja mu je primarna djelatnost?

Markoč: “Kliker centar” Bar je školica programiranja koja radi po franšizi “Kliker IT centra za djecu” iz Beograda. Ova franšiza postoji od 2015. godine, posluje na 30 lokacija širom regiona i nudi kurseve programiranja koje je do sada pohađalo preko 14.000 djece.

Saradnju sa vlasnikom franšize, “Kliker Tech” doo smo uspostavili krajem prošle godine, a početkom 2023. smo prvi put u Baru ponudili kurseve programiranja za djecu. Nudimo osam programa za uzrast od sedam do 16 godina. Naravno, svaki kurs je namijenjen određenom uzrastu djece, od onih početnih za djecu iz 2. i 3. razreda osnovne škole, do naprednijih za starije razrede osnovne škole i 1. i 2. razred srednje škole.

RB/BI: Kliker centar Bar organizuje novu sesiju zanimljivih radionica. O čemu se radi?

Markoč: Tako je. U periodu od 15. do 20. septembra organizujemo besplatne probne radionice na temu programiranja, robotike i 3D štampe. Ove probne radionice su zamišljene kao jedan redovan čas kursa i poenta je da se djeca oprobaju u radu i zajedno sa roditeljima odluče o upisu četvoromjesečnog kursa.

RB/BI: Koji su konkretni benefiti, šta roditelji i mali polaznici mogu očekivati?

Markoč: Djeca uče osnove programiranja i razvijaju IT vještine i digitalnu kreativnost na inovativan i interaktivan način, kroz pravljenje njima prilagođenog zabavnog sadržaja. Dakle, cio proces se odvija kroz pravljenje igrica, animacija, aplikacija, jednostavnih web sajtova, zatim kroz programiranje robota. Takođe, tokom časova se akcenat stavlja na razvijanju algoritamskog razmišljanja i rješavanju problema, kao i na razvijanju logičkog zaključivanja. Dakle, benefiti nisu samo upoznavanje sa tehnologijom i savladavanje IT vještina, već i razvoj logike i učenje kako pristupiti problemu u bilo kojoj sferi.

RB/BI: Na koji način su radionice osmišljene, ko su predavači i postoji li literatura koju polaznici dobijaju?

Markoč: Radionice su zamišljene kao zanimljivi časovi za djecu. Svaki kurs sadrži 15 dvočasova, plus probni čas i plus prezentacija radova pred roditeljima na kraju kursa, kada djeca dobijaju diplome.

Kada polaznici upišu kurs, dobijaju radne knjižice po kojima radimo, a predavači, naravno, prate plan nastave. Ove radne knjižice su stvarno privlačna i pažljivo osmišljena literatura, koja ne opterećuje obimnošću, ali je ilustrativna i sadrži sve bitne informacije koje dijete treba da usvoji. Svi naši predavači su prošli obuke „Kliker centra“ za određene programe i imaju iskustva u vođenju radionica. Igor Perčobić, Darko Denković i Srđan Jovanovski su predavači iz oblasti IT-a, koji vode naprednije kurseve, dok Ajla Jadadić i ja vodimo početne kurseve za najmlađe.

RB/BI: Koliko polaznika ima po grupama i koliko puta sedmično organizujete edukaciju?

Markoč: Nastava se izvodi u malim grupama od najviše osam polaznika, tako da na časovima postoji dovoljno vremena da se svakom djetetu individualno posvetimo. Čas u trajanju od sat i po se održava jednom sedmično. Smatramo da je ovo satnica koja djecu i roditelje previše ne opterećuje, jer je mnogo i školskih obaveza i drugih fakultativnih aktivnosti koje djeca pohađaju.

RB/BI: Nije prvi put da radionice ovog tipa organizujete u Baru. Kakva su iskustva, je li bilo interesovanja?

Markoč: Do sada smo realizovali jedan četvoromjesečni ciklus kurseva programiranja, koji je pohađalo 86-oro djece iz našeg grada. Iskustva su stvarno predivna, uživali smo u radu sa djecom i radovao nas je svaki njihov osmjeh i reakcija tokom usvajanja materije. Na prvom mjestu, djeci je bilo zabavno i lijepo, a onda su kroz zabavni sadržaj rado i učili. S obzirom na ovako lijepa iskustva, odlučili smo da proširimo ponudu kurseva, tako da u ovom ciklusu od septembra nudimo još pet programa.

RB/BI: Posljednjih godina ljekari, psiholozi, psihijatri, profesori, znači maltene svi koji su usmjereni na rad sa djecom, potenciraju da  školarci previše vremena provode ispred ekrana, televizora, mobilnih telefona, tableta, kompjutera. Da li Klikeru to predstavlja problem prilikom organizovanja radionica ovog tipa?

Markoč: Pa, takve navike donosi novo doba i to je nešto što roditelji teško mogu izbjeći. Naravno, djeca i treba da koriste tehnologije, ali kontrolisano i ne samo pasivno zabave radi i bez cilja. „Kliker školica programiranja“ je upravo tu da interesovanje djece za informacionim tehnologijama pametno usmjeri i kanališe u pravcu konstruktivne primjene digitalnih uređaja. Mnogi roditelji su prilikom upisa komentarisali „kad im je (misleći na svoju djecu) već telefon stalno u rukama, neka barem nešto nauče“. A „Kliker školica“ im upravo otvara vrata da savladaju osnove programiranja i da se zainteresuju za dalje usavršavanje u informacionim tehnologijama i da se kasnije, možda, čak i školuju u ovom pravcu i opredijele za neka od najplaćenijih zanimanja.

RB/BI: Do kada se zainteresovani mogu prijaviti?

Markoč: Zainteresovani se mogu prijaviti do 12. septembra, na broj telefona 069/379-258 ili putem stranica na društvenim mrežama Kliker centar Bar, ili web stranice bar.klikercentar.me

The post Kliker će se zakotrljati ka razvoju tehnoloških vještina first appeared on BARinfo.

RB/BI: Prije dva mjeseca, nakon brojnih funkcija u nekoliko crnogorskih gradova, imenovani ste za načelnika Regionalnog centra „Jug“. Zamoliću Vas za jednu kratku „ličnu kartu“, ako ona uopšte i može biti kratka, s obzirom na Vaš dosadašnji radni angažman.

Vučinić: Dijete sam ove službe. Završio sam Srednju školu unutrašnjih poslova u Sremskoj Kamenici ’96, kada sam i počeo da radim. Nakon toga sam upisao Policijsku akademiju i Fakultet u Beogradu, a magistrirao sam Međunarodne odnose. Završio sam bezbroj raznih kurseva, obuka, međunarodnih usavršavanja, između ostalog sam imao još jednu specijalizaciju za liderstvo i menadžment na Institutu iz Londona. Završio sam i jednu od FBI akademija u Ruzvelu u Nju Meksiku. Radio sam na brojnim pozicijama – od zamjenika komandira, komandira, komandanta Posebne jedinice, načelnika Odjeljenja bezbjednosti Danilovgrad, načelnika Centra bezbjednosti Herceg Novi, načelnika na Cetinju, bio sam i direktor za bezbjednost u Montenegro Airlines-u, načelnik Krivične policije, savjetnik direktora… Možda sam nešto i preskočio, a sada načelnik Regionalnog centra bezbjednosti „Jug“.

RB/BI: Kao što rekoh, to svakako neće biti kratka „lična karta“… Vaši prethodnici, dosadašnji načelnici Centra bezbjednosti su, rekla bih, imali značajno jednostavniji zadatak od Vas jer je fokus njihovog rada bio Bar. Bilo bi sada dobro da objasnite koje područje pokriva Regionalni centar „Jug“ i jeste li, doduše sa kratke vremenske distance, zadovoljni spostvenim, ali i učinkom tima na čijem ste čelu?

Vučinić: Primjenom novog Akta o sistematizaciji radnih mjesta u Ministarstvu unutrašnjih poslova Uprave policije, došlo je do izmjena u organizaciji i načinu funkcionisanja. Ta izmjena je u organizacionom dijelu predvidjela da na nivou Uprave policije postoje četiri regionalna centra, od kojih je jedan Centar bezbjednosti „Jug“, što podrazumijeva teritorijalnu nadležnost na cijelom crnogorskom primorju – od Ulcinja do Herceg Novog. U prethodna dva mjeseca uočljivo je, po rezultatima, da je došlo do značajnih i pozitivnih pomaka u svim segmentima rada iz domena naših nadležnosti. Želim da naglasim da je to rad kolega saradnika, mojih prijatelja, s kojima sam svakodnevno u kontaktu na terenu, pa složno funkcionišemo, uz sve prednosti i mane… Naš glavni cilj jeste borba protiv kriminala, korupcije i svih oblika kriminaliteta.

RB/BI: Da li je Bar grad bezbjedan za život? Kolika je stopa kriminaliteta? Kada govorimo o tim podacima, statistika, koju često ne shvatamo ozbiljno, ipak igra važnu ulogu.

Vučinić: Sa sigurnošću mogu reći da je danas Bar sigurniji grad nego prije dva mjeseca. Ni ja se ne slažem da statistika Uprave policije ne igra važnu ulogu – za nas je i te kako važna, jer moramo imati podatke, činjenice, rezultate, da bi mogli da se analitički osvrnemo na rad i na rezultate. Upravo ti parametri svjedoče da je Bar danas bezbjedniji grad nego što je bio prije dva mjeseca. Ne želim da umanjim rad i trud mojih prethodnika, imam dužno poštovanje prema njima, njihovom radu i aktivnostima, jer biti rukovodilac organizacione cjeline nije lako. To je velika odgovornost, veliki teret se nosi, svakodnevno smo na testu u smislu procjene rada, aktivnosti, pa moramo da preslušavamo i osluškujemo sebe i svoju savjest da li smo odradili sve što smo mogli, da li smo dali sve od sebe da naš grad bude sigurniji. Namjerno kažem naš grad, jer sam od momenta imenovanja za načelnika Regionalnog centra „Jug“ sa sjedištom u Baru, stanovnik ovoga grada. U ovom gradu se tako i osjećam, tako i funkcionišem, i trudim se da se prilagodim potrebama Barana, a ne nikako da ga mijenjam u skladu sa mojim potrebama.

RB/BI: Koliko je nerasvijetljenih krivičnih dijela na području Barske opštine? Eto, pozabavimo se još malo statistikom..

Vučinić: Od 2010. godine do danas, ostalo je nerasvijetljeno deset ubistava, koje su posljedice međusobnog sukoba organizovanih kriminalnih grupa. Mojim dolaskom na poziciju načelnika, jedna od stavki jeste da sagledamo sva ta krivična djela, ona se u našem žargonu zovu „hladni slučajevi“, kako ne bi ostala u zapećku. Uvijek, kao i svaki čovjek sa pozitivnim i optimističnim gledanjima, naravno potkovano radom, trudom i zalaganjem, trudim se da ta djela dovedemo u fazu rasvjetljavanja. Ono što je bitno naglasiti je da u posljednje četiri godine nemamo teških krivičnih djela koja su ostala nerasvijetljena. To je dobar podatak. Vjerujte mi, ako uzmemo u razmatranje broj najtežih krivičnih djela u svim zemljama u okruženju, ali i u drugim državama u Evropi, u odnosu na broj stanovnika, mogu slobodno reći da smo mi zemlja gdje je stanje bezbjednosti na veoma zadovoljavajućem nivou. Ta dešavanja su sastavni dio života u svakom društvu, naročito lučkim gradovima, onima koji imaju željeznicu… Dodamo li tome turističku sezonu, jasno je da je to sve u zoni onoga što je nivo kontrolisanog rizika.

RB/BI: Bar je, nažalost, dugo bio prepoznat kao grad visokog rizika. Koliko kriminalnih grupa u ovom momentu postoji i djeluje u našem gradu?

Vučinić: Na području Bara imamo jednu kriminalnu grupu i dva ogranka koji su pod našom budnom pažnjom. Želim da podvučem – moj zadatak i razlog zbog čega nosim uniformu, zašto radim ovaj posao, bez obzira na nečije lične profilacije, personalni izbor čime će neko da se bavi u životu, podvlačim crtu i stavljam se na stranu i radim u interesu poštenih, časnih i vrijednih ljudi. Moj je posao da zaštitim, zajedno sa svojim kolegama, te i takve ljude, da im obezbijedim siguran ambijent u Baru, a s druge strane, da bez ustupaka, sa nultom tačkom tolerancije, radimo u cilju rasvjetljavanja i procesuiranja kriminalnih grupa i pojedinaca i sprovođenju kriminalaca pred lice pravde.

RB/BI: Kakvi su Vaši i planovi tima na čijem ste čelu, u borbi protiv kriminala?

Vučinić: Prije ulaska u studio, u neformalnom razgovoru sam Vam rekao da ne volim često da gostujem, ali građani Bara zaslužuju da čuju kako mi u Službi bezbjednosti razmišljamo, kakve poruke želimo da pošaljemo, i na kakav način se odnosimo prema nekoj društvenoj problematici i šta mogu da očekuju. Uvijek prvo polazim od sebe, pa onda i od službe koju predstavljam. Samokritičan sam i trudim se da uvijek svačiju dobronamjernu kritiku prihvatim na najbolji mogući način… O radu ne volim puno da pričam, više volim da djelujem, da rezultati pokažu šta mi i kako radimo. Nadam se da smo ovih prethodnih dva mjeseca djelovanjem, načinom rada i pristupom problematičnim situacijama, pokazali kakvi su naši planovi. Rezimiraću – odlučno i, naglašavam, bezrezervno, se borimo protiv svakog vida kriminaliteta sa onim resursima koje imamo, na način kako znamo i umijemo, a u skladu sa zakonom, svakako. Na tom putu nema izolovanih kriminalaca, nema privilegovanih krimilanaca, ne „vagamo“ koga smijemo, a koga ne da kontrolišemo i procesuiramo. Toga neće biti dok sam ja na ovoj poziciji, koliko god to bilo, još pet dana ili pet godina, jer je moj način i stil rada takav, bez obzira kako to neko doživljavao. Dokle ćemo stići i šta ćemo uraditi, ne volim da prognoziram, ali ćemo dati sve od sebe da to buduće vrijeme za nas i našu djecu bude mnogo bolje i uspješnije. Da bi uspjeli, moramo svi biti na istom zadatku, imati isti cilj – a to je da našoj djeci obezbijedimo siguran i bezbjedan ambijent i da se borimo protiv svih oblika kriminaliteta, svako iz svoje zone nadležnosti.

RB/BI: Svaki odgovaran i poslu predan rukovodilac nastoji da unese novine, koje inovacije karakterišu početak Vašeg radnog angažmana kao načelnika Regionalnog centra „Jug“?

Vučinić: To vam je kao kada ste trener u nekom sportskom klubu, pa imate svoj stil i način rada. U našem promišljanju, proaktivnom pristupu, odlučili smo se da idemo u susret problemima, a ne čekamo da se dese, pa da trčimo za njima. Po tome sam prepoznatljiv. Trudim se da kao dobar trener posložim ekipu i da odradimo najbolje što možemo, damo sve od sebe, pa da kada završimo smjenu možemo da kažemo „e, danas sam preduzeo sve što sam mogao, sve što je bilo u mojoj moći i dao sam maksimum“.

RB/BI: Jeste li zadovoljni prvim saradnicima i šta ste im kazali tokom dosadašnjih kolegijuma, bilo bi možda lijepo da navedete njihova imena?

Vučinić: U Odjelenju bezbjednosti Bar imam dva najbliža saradnika – komandir stanice je Tomislav Orović, a načelnik kriminalističke policije, Petar Medojević. To su dva iskusna, ozbiljna čovjeka, profesionalca i vrlo sam zadovoljan njihovim radom, načinom kako sarađujemo. U Ulcinju je jedan od mojih saradnika Blažo Ćetković, u Kotoru Goran Šćekić, u Tivtu Petar Rolović, u Budvi Miloš Ašanin, a u Herceg Novom Slobodan Đokić. To je sve nova ekipa koju smo postavili za rukovodioce mojim dolaskom. Za sada sve ide svojim tokom i onako kako smo planirali, dinamikom koju smo odredili, tempom i načinom rada za koje smo procijenili da su dobri. Nisam od ljudi koji zbog nedostataka i manjkavosti „kuka po cijeli dan“, nego se trudim, zajedno sa svojim timom da damo najbolje rezultate. Vjerujem da će uz tu odlučnost i optimizam i ubuduće biti tako.

RB/BI: Pred nama su dva najizazovnija mjeseca, ogromne gužve zbog priliva turista, dolazi dijaspora, nerijetki su i saobraćajni kolapsi, udesi, je li policija spremna da odgovori tim izazovima? Šta možemo očekivati od vaše službe tokom ovog ljeta?

Vučinić: Znate kako kažu, policija je uvijek spremna da da odgovor  na sve izazove jer je, u suštini, to naš posao. E sad, ja bih dao drugačiji osvrt, ako u obzir uzmemo činjenicu da je saobraćajna infrastruktura koja je izgrađena prije nekoliko desetina godina bila projektovana za određeni broj vozila, stanovnika… Na pojedinim dionicama na primorju je ona sanirana, modernizovana, a negdje je ostala ista jer konfiguracija terena ne dozvoljava širenje grada, ulica. S druge strane, priliv vozila je mnogo veći. Dovoljno je samo da se sjetimo da je prije desetak godina svaka porodica imala po jedan auto, a danas sve imaju dva ili više vozila. Uz to, veliki broj stranaca ima odobren boravak u Crnoj Gori, svjedočimo migraciji stanovništva ka primorju, a saobraćajna infrastruktura je ista. Tada nastupa momenat kada se od policije očekuje da „bajpasuje“ te situacije. To nije lako, ali mi dajemo sve od sebe da, uz sve probleme koje imamo u funkcionisanju (nedostatak ljudstva, materijalno-tehničkih sredstava), preduzmemo sve što je u našoj moći da rasteretimo putne pravce i da naše ceste budu što bezbjednije.

RB/BI: Kazali ste da je neophodna modernizacija putne infrastrukture kako bi mogla da prati savremene tokove. Svjedoci smo da gotovo nema dana kada se ne desi neka saobraćajna nezgoda. Koji su najčešći uzroci udesa?

Vučinić: Ogroman je priliv vozila, a razlozi nezgoda su prilično raznoliki. Kada gledamo statističku stranu, bilježimo smanjenje smrtno stradalih lica za 75% u odnosu na isti period prošle godine. Iako imamo veći priliv turista, veći broj građana koji borave i žive u Baru, pa time i veći broj vozila, ipak smo uspjeli proaktivnim pristupom i kroz akcije „Alkohol“ da utičemo na smanjenje nezgoda sa fatalnim ishodom. Moram da pohvalim i da se zahvalim građanima, jer nas dosta često pozivaju i ukazuju na lica koja prave saobraćajne prekršaje, pri čemu mogu da dovedu njihov, ali i život drugih učesnika u saobraćaju, u opasnost. Nastojimo da kroz naš rad zahvalimo tim građanima i povratno ih obavijestimo o tome šta smo preduzeli, kako bi znali da nismo inferiorni. Takav odnos znači da građani imaju povjerenja u nas kao organ bezbjednosti, a mi ćemo se mi ćemo se truditi da ga opravdamo. U saradnji sa Opštinom, sa predsjednikom Opštine i opštinskim službama dogovorili smo da se na području Šušanja i Sutomora postave zaštitne ograde, čime se prevenira obaranje pješaka, nepropisno parkiranje vozila, što je ranijih godina dovodilo do toga da, recimo, majke sa djecom u kolicima nisu mogle da se kreću trotoarom, S druge strane, smanjiće se pojačana frekvencija prelaska saobraćajnice na nedozvoljnim mjestima.

RB/BI: Postavljanje tih ograda je naišlo na zaista samo pozitivne reakcije naših sugrađana, posebno na tim najfrekventnijim dionicama. Pomenuli ste Šušanj i Sutomore, tu je svake godine ogromna gužva, čak ni policajci ne mogu da regulišu saobraćaj kako bi trebalo.

Vučinić: Tačno je, u pravu ste tu, zato smo to i uradili. Mi za ova dva mjeseca nismo sjedjeli skrštenih ruku, trudili smo se da ostvarimo dobru komunikaciju s opštinskim službama, Komunalnim preduzećem, a sve u interesu građana. Osim bezbjednosti, značajno je i što ćemo zaštititi i naše ljude. Ranijih godina se dešavalo da policajcima nakon višečasovnog boravka na suncu, na vreloj asfaltnoj podlozi, pozli. To su ljudi od krvi i mesa koji su svakodnevno stajali na ulici kada je temperatura vazduha premašivala 40 stepeni i regulisali saobraćaj. Direktno iznad asfalta je za još najmanje deset stupnjeva visočija. Samo ta činjenica je za poštovanje, a uz to moraju da se bore sa svakojakim izazovima i nedospustivim ponašanjem i uvredama učesnika u saobraćaju.

RB/BI: Osvrnimo se sada, gospodine Vučiniću, na problem koji je naročito izražen tokom ljetnjih mjeseci, a tiče se prosjačenja. Možete li i na koji način tome stati na put? Prosjaka ima, svjedočimo, svugdje, po kafićima, ispred marketa, na šetalištu. To je višegodišnji problem u Baru i ostalim primorskim mjestima.

Vučinić: Vrlo se često radi o licima koja tokom ljetnjih mjeseci dolaze na Crnogorsko primorje. Svako ide tamo gdje može da očekuje neki profit, tako i oni dođu kada je turistička sezona. Pokušavamo da po tom pitanju uspostavimo saradnju sa NVO sektorom, organizujemo aktivnosti, a svakodnevno procesuiramo neko lice zbog prosjačenja. U maju smo čak imali slučaj kada smo zbog trgovine ljudima procesuirali jedno lice koje je organizovalo prosjačenje. Sa izazovima te vrste bore se i evropske i svjetske metropole, a naročito primorski gradovi. Ne aboliram sebe ili svoje kolege od neke situacije koja svakodnevno opterećuje javnost, ali tvrdim da radimo sve u što je u našoj moći da problem prosjačenja svedemo na minimum.

RB/BI: Kako policija reaguje u slučaju prijave porodičnog nasilja? Kakva su iskustva i koliko ugroženih ima snage da taj mučni proces, naravno uz podršku institucija, dovede do kraja i da odgovorni budu izloženi licu pravde?

Vučinić: Crna Gora je usvojila protokol o postupanju po prijavama nasilja u porodici i porodičnoj zajednici koji reguliše postupanje i zaštitu žrtve od nasilja. Postoje NVO koje se bave tom prolematikom, često su u kontaktu sa nama, ali je to jedna jako osjetljiva tema o kojoj bi se moglo pričati dugo i naširoko, tema koja dosta porodica opterećuje. Poslije famozne korone se pojavio i porast porodičnog nasilja, ne znam šta je uzročnik tome. Ali, ono što je do nas, jeste da svaka organizaciona cjelina ima službenike obučene da postupaju po prijavama porodičnog nasilja, da pruže potpunu zaštitu žrtvama. U saradnji sa pravosudnim organima mi smo od početka godine donijeli i nekoliko rješenja koja nalažu udaljenje iz stana i praćenje situacije. Svakodnevno imamo osjetljivih slučajeva, a ljudi zaboravljaju da to može da se desi svakome. Porodično nasilje dovodi do kompletnog narušavanja porodične intime, pa je policijskim službenicima jako teško da rade, a s druge strane, pokušavamo da shvatimo porodične situacije. Obično su i djeca uključena, pa je neophodna saradnja i sa timom Centra za socijalni rad. Zaista se trudimo da ozbiljno odgovorimo tom problemu, a nemjerljivu pomoć imamo od Centra za socijalni rad, tužilaštva, suda…. Mučno je ući u nečiju intimu, a ti problemi se uvijek završe na način da neko bude prekršajno ili krivično kažnjen. To, naravno, ne znači da je problem riješen, čini mi se da je još više usložnjen. Na kraju, bilo bi dobro kada bi porodice mogle da te probleme riješe u sopstvenom domu, bez uključivanja institucija.

RB/BI: Da li policija može adekvatno da zaštiti od diskriminacije osjetljive društvene grupe? Nedavno smo imali zaista sramne situacije kada su našeg sugradjanina, psihologa Petra Markovića, u dva navrata i verbalno i fizički napali u Baru i u Podgorici i to isključivo zato što im se nije dopao Petrov vizuelni identitet. Kako tome stati na put? Nerijetko se kunemo da smo društvo koje poštuje različitosti, a eto u praksi se pokazuje da to nije baš tako?

Vučinić: Sloboda izražavanja je jedna od osnovnih ljudskih prava. Naravno da sam protivnik svakog vida diskriminacije po bilo kojem osnovu. To je problem sa kojim se društva u tranziciji suočavaju. Ono što je moja obaveza kao rukovodioca Regionalnog centra, i mojih kolega jeste da pružimo punu podršku i zaštitu u domenu naših nadležnosti svim rodno osjetljivim kategorijama. Kada je u pitanju gospodin Marković, u nekoliko navrata smo preduzeli aktivnosti kada su ga napadali i vrijeđali preko društvenih mreža. Identifikovali smo i procesuirali jedno lice, pa je i gospodin Marković gostujući na televiziji, pohvalio rad službenika Odjeljenja bezbjednosti, naš odnos i senzibilitet u odnosu na njega i njegov problem. Ja bih rekao da to nije samo njegov, već je to problem svih nas. Moramo dati podršku svim rodno osjetljivim kategorijama društva, bez obzira kako se ko osjeća, na koji način neko diše, na koji način neko promatra svijet. Svako ima pravo da živi na način kako to njemu odgovara, ako pritom ne ugrožava prava nekog drugog. I, što se mene tiče, punu podršku će imati ne samo gospodin Marković, nego svaki građanin koji je različit, ili se smatra da je različit. Jer, svi smo mi različiti, satkani smo od različitog „materijala“, imamo neke svoje prohtjeve, promišljanja, vidike, drugačije gledamo na život ili životne situacije. Moj i posao mojih kolega jeste da svakom omogućimo da na normalan način ostvaruje svoja prava. Koliko god je u našoj moći, stojimo na raspolaganju i gospodinu Markoviću i svakome ko smatra da je ugrožen sa bilo kog aspekta.

RB/BI: Na koju adresu ili broj telefona se građani mogu obratiti ako žele prijave neku nepravilnost, prekršaj ili čak i krivično djelo?

Vučinić: Na univerzalni broj 122, koji svaki građanin ima pravo da pozove, da prijavi bilo kakvu nepravilnost, događaj, nešto sumnjivo… Bio bih zahvalan ako bismo zahvaljujući tome imali priliku da nešto preduprijedimo, spriječimo, smanjimo neki rizik po nekoga, nečije zdravlje, bezbjednost. Naravno, ako ne odreagujemo kako treba, spremni smo i za kritiku, jer su policija, građani i institucije dio jednog sistema. Kako je rekao Džozef Marfi u knjizi „Moć podsvijesti“ – „ne kažem da je čaša vode poluprazna, nego da je polupuna“. Volim da gledam stvari i život s pozitivne strane, pa smatram da negdje, sa svim našim prednostima i manama, treba da se potrudimo da jedni drugima ukažemo i pomognemo i olakšamo.

RB/BI: Da li materijalno-tehnički kapaciteti s kojima raspolažete i uslovi u kojima policija radi, zadovoljavaju savremene standarde?

Vučinić: Policijski službenici rade u dosta otežanim uslovima sa nedovoljnim brojem materijanih i tehničkih sredstava, sa neadekvatnom opremom. Ipak, pokušavamo da i uz pomoć resornog ministarstva i na druge načine, kompenzujemo nedostatke, kako bi što bolje odgovorili izazovima.

RB/BI: Sa kojim službama sarađujete i kakav je odnos lokalne zajednice prema policiji u Baru?

Vučinić: Dobru saradnju imamo sa svim lokalnim i državnim institucijama, Tužilaštvom i Sudom, Sudom za prekršaje, svi profesionano rade posao. Kada je u pitanju lokalna zajednica, pohvaliću saradnju sa Opštinom Bar i svim pripadajućim službama i preduzećima – Komunalnim, Komunalnom policijom, Vodovodom… Naravno, odličnu saradnju imamo i sa Domom zdravlja, Opštom bolnicom, Lukom Bar, Carinom… Pred nama su dva izazovna mjeseca, nadam se da ćemo dobro odgovoriti.

RB/BI: Vjeruju li građani Bara policiji?

Vučinić: Mišljenja sam da bi trebalo da vjeruju, ali vi svakako provjerite, jer ne gledamo svi istim očima. Kada to kažem, mislim na period od kada sam ja rukovodilac, jer se nikad ne bavim prethodnicima, ne komentarišem kako je to neko prije radio, uvažavam i poštujem kako god je radio svoj posao. Jednog dana ću i ja biti prethodnik, pa će doći neko drugi da komentariše moj rad. Prema tome, ne komentarišem ljude, događaje… Građani treba da nam vjeruju, ali sam otvoren za svaku dobronamjernu kritiku i sugestiju i biću zahvalan na njima, kako bih mogao da svoj i rad kolega unaprijedim.

RB/BI: Dokle se stiglo sa projektom video nadzora u Baru?

Vučinić: Videonadzor u Baru je zaživio i fukcioniše bez problema.

RB/BI: Da li su i koliko policijski službenici izloženi pritiscima?

Vučinić: To je posebna tema. Policijski službenik kada se prihvati tog posla, po difoltu se prihvatio tereta i rizika zadataka koje obavlja. Vidjeli ste da je prije neki dan jedan od mojih kolega bio jedan od aktera nemile scene, kada je jedno lice lišeno slobode zbog nasilja u porodici. Strani državljanin koga je pokušavao da obuzda bio je agresivan i odgurnuo je našeg službenika i zajedno sa njim palo sa pet metara visine. Naš kolega je i dalje u bolnici sa teškim tjelesnim povredama sa kojima će se nositi čitavog života. To ne može niko da nadoknadi. Mi smo ljudi kao svi ostali, dio društva, građani koji rade svoj posao, nosimo se sa njegovim rizikom i teretom obaveza. Nekad moramo da kontrolišemo moć koja nam je po prirodi posla data u odnosu na ovlašćenja koja imamo, ali isto tako, s druge strane, tvrdim da je malo izgubljena empatija, nemamo osjećaja jedni prema drugima, nismo senzibilni jedni prema drugima, čini mi se da malo manje razumijemo jedni druge. I ti ljudi su nečija djeca, očevi, braća, muževi, sestre, supruge, i oni se nose svakodnevno sa različitim teretima i obavezama, sa različitim nevoljama, a doživljavaju napade, omalovažavanja, ometanja tokom radnih zadataka… Jednom prilikom kada sam se vidio sa kolegom iz druge države, rekao mi je da je policija u Crnoj Gori mnogo fleksibilnija u odnosu na kolege i da naši policajci u nekim situacijama imaju mnogo više živaca i tolerišu ono što u njegovoj zemlji ne bi. Svi griješimo, nema bezgrešnog, ja svaki dan pogriješim nešto, a trudim se to da riješim. To je sastavni dio života, bitno je da li pravimo namjerne ili nenamjerne greške. Ako policajac shvati da je građanin nenamjerno napravio grešku, on to istoleriše. Svakodnevna je situacija da policajac reguliše sobraćaj, ili odradi uviđaj, pa čuje hiljadu sirena, hiljadu psovki dok pokušava nekoga da spasi, pomogne… Molim sve da imamo strpljenja, da imamo razumijevanja jedni za druge, da imamo senzibilitet. Sezona je, velike su gužve, nervoza, vrućina… Mi smo imali kolege koji su ubijeni na dužnosti, ostavili su za sobom porodice, dešava se da policajcima napadaju, vrijeđaju djecu. Policajac i tada treba da je fleksibilan i smiren, ne smije prekoračiti ovlašćenja, niti „iskočiti iz kolosjeka“.

RB/BI: Koju poruku s pozicuje načelnika Regionalnog centra „Jug“, gospodine Vučiniću, źelite da uputite gradjanima Bara i cijelog primorja?

Vučinić: Želim da poručim da ćemo moje kolege i ja nastaviti sa svojim aktivnostima i djelovanjima na suzbijanju svih vrsta kriminaliteta i radu za bolju, bezbjedniju budućnost naše djece. Želim da pošaljem poruku da smo otvoreni za sve vrste saradnje, sugestije, za sve dobronamjerne kritike, jer ćete na taj način i nama olakšati rad. Isto tako, želim da kažem i kao građanin i kao policajac, da moramo imati razumijevanja jedni za druge, da ne dozvoljavamo sebi iskakanja iz ovlašćenja, ili zakonom datih prava, jer svako ima pravo na život, ostvarivanje prava u skladu sa zakonom, bez obzira koliko to nekom odgovaralo ili ne. Jedino tako kao društvo možemo naprijed.

RB/BI: Ako se potrudimo svi zajedno, možemo stići daleko.

Vučinić: Ja se nadam. Ono što je do mene i mojih kolega, rada i truda neće faliti, e, sad dokle ćemo doći, to ćemo da vidimo.

The post Vučinić: Uniformu nosim jer želim da zaštitim poštene i časne ljude first appeared on BARinfo.

RB/BI: Direktan povod za Vaše gostovanje je veliko nevrijeme koje je prošle i početkom ove sedmice, pogodilo Crnogorsko primorje. Kakva je trenutna situacija i možemo li kazati, da budemo optimisti, da je ono najgore prošlo?

Pavlica Dragišić: Ne možemo kazati da je najgore prošlo, jer ovakve situacije se, nažalost, često ponavljaju. U 2020. godini imali smo čak upet navrata ekstremne vremenske nepogode koje, u kombinaciji sa poplavama, tretiramo kao najdominantniji rizik na teritoriji ukupnog Crnogorskog primorja. To se odnosi i na kompletno Jadransko more. Zbog čega? Zato što je hidrološka situacija na jezeru specifična. Zavisimo direktno od priliva vode, kako od naših rijeka (u Skadarsko jezero se ulivaju vode Zete, Morače, Rijeke Crnojevića…), ali i od priliva sa albanske strane. Hidrološka situacija u susjednoj Albaniji je specifična, oni imaju pet hidrocentrala, i kada je ovako složena situacija na terenu – mislim na velike padavine, na relativno visoku temperaturu zbog koje dolazi do topljenja snijega, na jak južni vjetar koji otežava isticanje vode na rijeci Bojani, tada imamo kompleksnu situaciju. Albanci su prisiljeni da ispuštaju značajne količine vode iz svoje tri brane, zbog čega u vrlo kratkom periodu dolazi do naglog porasta nivoa vode u kompletnom Skadarskom jezeru i na rijeci Bojani. Tako da kad nama ovdje već zasija sunce i kad nemamo više kiše, olako možemo shvatiti da je gotovo sa opasnošću. Međutim, može se desiti da narednih dana porast vode bude prisutan. i da možda imamo u određenim naseljenim mjestima plavljenja nižih kota.

RB/BI: Jeste li u ime službe kojom rukovodite zadovoljni kako ste odgovorili ovom najnovijem izazovu? I zamoliću Vas, uz to, da ukratko objasnite našim slušaocima, čime se PJ Bar Direktorata za zaštitu i spašavanje Ministarstva unutrašnjih poslova, bavi?

Pavlica Dragišić: Postoji čitav niz preventivnih aktivnosti koje su nevidljive našim građanima. Stanovništvo u ugroženim zonama je više upoznato čime se mi bavimo, nego građani koji ne žive u tim zonama – uz Skadarsko jezero konkretno, ili u području bujičnih poplava. Naime, postoji čitav niz sadržaja koji prethode konkretnom angažovanju tokom ovakvih ekstremnih vremenskih nepogoda. Nabrojaću samo neke od njih. To je informativno-edukativna aktivnost, osposobljavanje i obrazovanje. U svim zonama gdje postoji opasnost od plavljenja, tokom proteklog perioda imali smo čitav niz sastanaka i edukacija lokalnog stanovništva. Podijelili smo propagandn-informativni materijal, gdje su notirane sve njihove obaveze prije, za vrijeme i nakon poplava. Postoji mnogo aktivnosti gdje lokalno stanovništvo može da da svoj doprinos, kada dođe do ovakve situacije, kako bi posljedice bile manje. Osim toga, tu je inspekcijski nadzor, s čim u vezi je važno reći da u okviru Direktorata za zaštitu i spašavanje postoji Direkcija za inspekcijski nadzor koja obilazi određene subjekte zaštite i spašavanja, što predtsvlja jako značajan vid prevencije. Tada se konstatuju stanje i problemi, nalažu se mjere za unaprjeđenje stanja i otklanjanje određenih izazova. Takođe, u Direktoratu imamo jako značajan broj nacionalnih i ino projekata koji se realizuju u saradnji sa lokalnim službama zaštite i regionalnih projekata, i onih u saradnji sa Evropskom Unijom. Dominantno su to projekti vezani upravo za dominantne rizike – požar, zemljotres, poplave… Posebno bih naglasila značaj prekograničnih projekata, jer je poznato da nepogode ne poznaju granice, pa imamo jako dobru saradnju sa svim susjednim državama, a ti projekti predstavljaju značajan vid edukacije. Pored toga, opremanje svih operativnih jedinica je jako važan preduslov da se uspješno reaguje. Opremanje se vrši na više načina. U Direktoratu za zaštitu i spašavanje postoji Fond za zaštitu i spašavanje, u koji se prilivaju sredstva od raznih projekata, zatim od odobrenja za protivpožarne saglasnosti i od izdavanja skloništa u zakup. Svi subjekti zaštite i spašavanja mogu da se prijave na konkurs, po kojem osnovu se svake godine opredijele značajna sredstva. Jedne godine je i Služba zaštite opštine Bar dobila sredstva, upravo za zaštitu i spašavanje od poplava, čamac, ličnu zaštitnu opremu za spasioce… Pomenula bih i sistem rane najave i međusobno obavještavanje i komunikaciju. Direktorat šalje upozorenja za ekstremne vremenske nepogode svim nadležnim službama koje su u obavezi da redovne aktivnosti prilagode takvoj situaciji i da zajedno doprinesemo da štete budu manje. Naravno, ima dosta problema na terenu, nisu uvijek ni svi bujični vodotoci u stanju u kakvom bi trebali biti. Često građani odlažu razne količine smeća, zbog čega dolazi do suženja korita bujičnih vodotokova. Ali, biću slobodna da kažem da je to ipak manji problem od ovoga na Skadarskom jezeru koji je trenutno aktuelan. Nama je uvijek parametar poslednja takva najveća poplava koja je bila 2010. godine, kada je istorijski maksimum jezera bio deset metara i 44 centimetra, pa ta iskustva koristimo za sve pripreme koje radimo. Opština Bar je uradila Plan zaštite i spašavanja od poplava, gdje bih naglasila da smo, koristeći iskustva od prije 12 godina naveli i naglasili zadatke i obaveze svim lokalnim subjektimana i snagama za zaštitu i spašavanje. Ipak, moram ustvrditi da nije jedino Služba zaštite ta koja u ovim situacijama treba da se nosi sa poplavama i sa ekstremnim vremenskim nepogodama, nego su po Zakonu o zaštiti i spašavanju, svi lokalni subjekti u obavezi da daju doprinos, da sagledaju svoje materijalne i ljudske resurse, i da u svakom momentu mogu na zahtjev predsjednika Opštine i Tima za zaštitu i spašavanje opštine Bar svoje resurse stave na raspolaganje. Nije isključeno da ćemo za vrijeme poplava biti prisiljeni da evakuišemo stanovništvo iz ugroženih zona, za šta će nam trebati prevozna sredstva.

RB/Bi: Podsjetimo sa kojim službama saradjujete, i kako ta partnerstva ocjenjujete?

Pavlica Dragišić: Saradjujemo sa svim subjektima po Zakonu o zaštiti i spašavanju koje imaju nadležnosti i obaveze. Konkretno na teritoriji opštine Bar, to su svi lokalni organi uprave, predstavnici institucija sa nacionalnog nivoa. Osim njih, podršku nam daju i druge samostalne agencije ili uprave, poput Uprave pomorske sigurnosti i Lučke uprave, sa kojima imamo zajedničku mjeru civilne zaštite, a to je traganje i spašavanje na moru. S tim u vezi podsjetiću da, po Zakonu o zaštiti i spašavanju, imamo čak 17 mjera civilne zaštite, pa su, pored zaštite i spašavanja od poplave i zemljotresa, požara, tu i tehničko-tehnološki udesi, saobraćajni udesi većih razmjera, potencijalne radijacione nuklearne i biološke katastrofe… Konkretno, odluka ko se sve angažuje kada su ovakve aktivnosti u pitanju, po operativnom planu i lokalnim i nacionalnom planu, pripada lokalnoj upravi. Prvo djeluje Služba zaštite, a ako se procijeni da taj odgovor nije dovoljan, onda nam, po šemi rukovođenja i upravljanja u pomoć priskaču susjedne opštine, a zatim se angažuje nacionalni nivo – vojska i policija. Ne smijemo zaboraviti ni razne specijalističke jedinice sa kojima imamo potpisane ugovore, kao što su Gorska služba spasa ili Služba za razminiranje iz Bijele, iako u sklopu Direktorata imamo i direkciju za nerazminirana ubojna sredstva. Želim da pohvalim saradnju sa barskom Službom zaštite i spašavanja. Podsjetiću da mi u Direktoratu sprovodimo razne vrste obuka i edukacija, pa je jedan broj spasilaca iz Barske lokalne službe završio sve te specijalističke obuke za razne vrste rizika. Konstantno pratimo situaciju, tu su i razne obuke za ponašanje i reagovanje u vanbolničkim uslovima (ukoliko bi određena vremenska nepogoda trajala duži vremenski period). U radu svih ovih službi ima jako mnogo dodirnih tačaka, pa ću, iz razloga što se u javnosti često čuje da ne postoje jedinice u civilnoj zaštiti, da ukažem na činjenicu da podsjetim, da treba razumjeti da je Crna Gora mala država, da nama ne treba neki megalomanski sistem i da ne možemo finansijski izdržati formiranje još jednog vida operativnog sastava. Moramo da da se oslanjamo na ono što već imamo. Da bih bila jasnija, reći ću da sva naša lokalna, javna preduzeća, i svi subjekti na teritoriji Opštine Bar, koji nisu mali, raspolažu sa značajnim ljudskim i materijalnim potencijalima. U želji da budem ilustrativna pomenuću slučaj koji se desio 2012. godine, kada je napadala ekstremna količina snijega, pa je barski dio uz jezero Krajina bio odsječen 27 dana. Radnici Komunalnog preduzeća iz Donjih Murića pomogli su nam da pronađemo momka koji je bio zarobljen u snježnom smetu. Dakle, nema toga ko ne može dati doprinos, od običnog građanina, pa do predsjednika. Prostora za unaprjeđenje saradnje ima jako mnogo. Upravo je u toku aktivnost u Opštini Bar na izradi planova za druge dominantne rizike, za požar, zemljotres, klizišta… Nakon što ih donesemo, svi subjekti, a posebnooni gdje u jednom momentu boravi mnogo lica, moraju da urade sopstvene planove. Na teritoriji opštine Bar ima ih mnogo, a mi u Direktoratu posebnu pažnju obraćamo upravo na škole.

RB/BI: Poznato je da s vremena na vrijeme učestvujete u realizaciji Info dana, koji se tiču edukacije i savjeta kako djelovati i zaštititi se od poplava i ekstremnih vremenskih nepogoda. Koliko su takvi skupovi učinkoviti i da li su zaključci primjenljivi u praksi?

Pavlica Dragišić: Rekla bih da imaju najveći efekat na unaprjeđenju međusektorske saradnje, jer kad radimo takve info-punktove pozovemo ostale subjekte koji imaju dodirne tačke sa nama. Dakle, svi oni koji na direktan ili indirektan način imaju veze sa problematikom zaštite i spašavanja, kao što su Komunalna policija, inspekcija, Uprava policije, Mornarica Crne Gore, određene službe lokalne uprave. Info dani se obično realizuju na najprometnijem mjestu na naseljenim lokacijama. Dijeli se informativni materijal sa detaljnim uputstvima koji je pripremljen za takve situacije. Ta aktivnost spada u domen tzv. nestrukturnih mjera koje ne zahtijevaju ogromna finansijska sredstva, a mogu da budu jako efektne. Navešću primjer kada prije ljetnje sezone dijelimo bezbjednosna uputstva za zaštitu i reagovanje u slučaju šumskih požara. Šume su dragocjen resurs, posebno kada govorimo o Baru koji je dominantno turistički grad, jedini da se poslužim terminom „grad na dvije čarobne obale“. Turisti kod nas dominantno dolaze da bi uživali upravo u prirodnim ljepotama. Moramo zaštititi šume od erozije i od nelegalne sječe, ali i od, nažalost, sve većeg broja požara. Stoga, moramo produbiti svijest kako nadležnih institucija i službenika koji rade na tim poslovima, tako i lokalnog stanovništva, da svi damo veći doprinos na očuvanju ambijentalnih vrijednosti i prirodnih ljepota. Vratiću se na momenat na problematiku u vezi sa požarima kada on, potpomognut vjetrom, može da uništi značajne kulturno-istorijske spomenike, ali i ono najvažnije – ljudske živote.

RB/BI: Lijepa praksa je što shodno redovnim, preventivnim aktivnostima i nadležnostima Područne jedinice Bar, Direktorata za zaštitu i spašavanje, realizujete, kao što smo pomenuli, i vježbe evakuacije u školama. Osim toga u saradnji sa obrazovnim ustanovama organizujete i posjete učenika operativno kumunikacionom centru. Kakve su povratne informacije od naših mladih sugrađana? Shvataju li u kojoj mjeri su pripreme za nepogode nužne?

Pavlica Dragišić: Svaki put se oduševim našim učenicima kada radimo vježbe evakuacije. Ono što najprije uočimo je da im je drago da smo došli. Uprava škole mora da izvršava određene obaveze koje podrazumijevaju izradu planske dokumentacije za dominantne rizike i, naravno, pripremu učenika. Vježbe evakuacije smatram najbitnijim i nezamjenljivim. Navešću primjer dobre prakse koji dostojno reprezentuje OŠ „Jugoslavija“. Nastavno i vannastavno osoblje i učenici su, zahvaljujući saradnji s nama, ali i njihovom pozitivnom i aktivnom odgovoru na inicijativu, sada već osposobljeni da jednom godišnje samostalno rade vježbe evakuacije. Naša ekipa tada dođe u svojstvu gostiju koji samo proprate aktivnost i, eventualno, ukažemo na neke propuste, obratimo se djeci i zahvalimo im se na pozitivnom i zrelom odnosu. Zašto je vježba važna? Podsjetiću da su objekti naših škola relativno stari, još iz perioda bivše Jugoslavije. Imaju dosta problema, a neke od njih nemaju čak ni upotrebnu dozvolu, a većina njih u urbanom jezgru ima prvi sprat… Razumljivo je zato što se plašimo da usljed jačeg zemljotresa (kakav možemo očekivati na ovom prostoru) ne nastupi panika i da djeca ne naprave veću štetu sama sebi nego direktno zemljotres. Kada im lijepo objasnite da su   čuvanje prisebnosti i obuzdavanje panike jako bitni u takvim momentima, shvataju važnost edukacije. Uvijek im kažemo da očekujemo da naučene lekcije prenesu ukućanima, jer kada znamo da prosječna crnogorska porodica po statistici ima četiri člana, dolazimo do respektabilnog broja edukovanih i građana pripremljenih na priseban i mudar odgovor na nepogodu. Učimo ih i da u svakom momentu budu svjesni gdje spavaju i borave, kako bi sproveli preventivne mjere prije potresa. Ukoliko se desi zemljotres za vrijeme nastave svo osoblje, makar bili negdje izvan školskog objekta ili kod kuće ili na bolovanju, moraju doći u školu i ostati do momenta dok posljednje dijete ne predaju roditeljima. Ranije se dešavalo da ključ od rezervnog izlaza ima samo jedna osoba, koja ga još odnosi kući. To su naizgled sitnice, ali su jako bitne stvari koje u tim momentima mogu biti presudne. Prije nekoliko godina smo u saradnji sa Zavodom za školstvo Crne Gore, pokrenuli i realizovali izvanredan zajednički projekat, a to je da profesori u sklopu nastavnog plana i programa predmeta kao što su geografija, informatika, obrade i problematiku koja se tiče zaštite i spašavanja. U skladu sa metodologijom i praksom koja se sprovodi pod okriljem Evropske Unije, napravljene su čak kompletne nastavne jedinice, što se realizovano na 20-ak seminara koje su nastavnici pohađali. Oni su sada osposobljeni da se tokom predavanja i obrade pojedinih tematskih cjelina u sklopu svog predmeta dotaknu i ove problematike da bi djeca bila spremnija za vanredne situacije, kao što su zemljotres, poplave, bujične poplave, šumski požari…

RB/BI: Osim ovakvog vida edukacije važna je saradnja sa obrazovnim ustanovama u sklopu koje organizujete i posjete učenika operativno komunikacionom centru. Kakva su iskustva i pojasnite nam malo zbog čega je to značajno?

Pavlica Dragišić: Značajno je iz razloga što je sistem 112, za prijem svih vrsta hitnih poziva, utemeljen na jedinstvenom evropskom broju za hitne situacije, i predstavlja značajan resurs sitema zaštite i spašavanja. Naime, kad smo to uveli, imali smo u vidu, ne samo ove vanredne situacije i prijavu hitnih dogadjaja, nego i potrebe koje nam predstoje u vezi sa Evropskom Unijom. Bilo bi previše da od stranaca koji dođu u našu zemlju očekujemo da pamte toliko brojeva – za Hitnu pomoć, vatrogasce, Pomorski centar (ukoliko je neka nesreća ili nepogoda na moru). Ovako, sve te službe objedinjava broj 112. Podsjetiću da je država Crna Gora opredijelila značajna sredstva za implementaciju projekta koji podrazumijeva složen tehničko-informacioni sistem. Postoje tri takva centra – u Bijelom Polju za sjever Crne Gore, u Podgorici za centralni dio, a u Baru za jug. Operativno-komunikacioni centar, osim što prima pozive i reaguje, odnosno procesuira ih, stvara i značajnu bazu podataka, jer po metodologiji Evropske Unije, značajan dio naših procjena i aktivnosti treba da baziramo upravo na kvalitetnim podacima i savremenoj bazi podataka. Konkretno, oni čak traže da to bude za poslednjih 30 godina, kako bi validnost tih podataka bila relevantnija, a procjene bolje. S ovim u vezi objasniću i zašto dovodimo učenike u Centar. Isključivo na licu mjesta imaju mogućnost da vide kako sistem funkcioniše, što se dešava kada neki naš građanin ili stranac okrene 112. Podsjetiću da je taj broj besplatan za sve tri mreže u Crnoj Gori. Prošle godine je spašeno čak 79 osoba preko poziva u Centar od čega 21 crnogorski i 58 stranih državljana. U zavisnosti od potrebe, alarmiramo i angažujemo raspoložive službe, bilo da je to Gorska služba spasa, Uprava pomorske sigurnosti, vojska, ili avio- helikopterska jedinica. Bilo je i slučajeva gdje su nam pomogli i naši lovci zbog dobrog poznavanja terena, ali i zaposleni u nekim lokalnim službam. Dominantno nam je važno da učenici zapamte taj broj i da znaju da se i oni i njihovi roditelji i drugi članovi porodice mogu obratiti bilo kada, s obzirom da Centar radi 24 sata. Zaposlili smo službenike koji govore engleski jezik, ali i zbog turista takođe osobe koje vladaju italijanskim, albanskim i ruskim jezikom.

RB/BI: Krajem prošle godine ste u sklopu projekta „Nepogode ne poznaju granice“ u saradnji sa vatrogascima i spasiocima Službe zaštite i spašavanja i predstavnicima Nevladine organizacije „Fond za razvoj sjevera Crne Gore“ (FORS), na Trgu Vladimira i Kosare, realizovali Info dan na temu zaštite i spašavanja od poplava i ekstremnih vremenskih nepogoda. Jeste li zadovoljni kako je protekla ta aktivnost? Kakav je bio odziv, šta su vas najčešće pitali?

Pavlica Dragišić: Apsolutno smo zadovoljni jer smo pripremili taj Info dan vrlo kvalitetno. Na njemu su učestvovali predstavnici Komunalne policije i Službe zaštite Bar, kao i predstavnici vatrogasne jedinice Luke Bar. Pozvali smo i određeni broj učenika, kojima smo predstavili FORS, vrlo aktivnu nevladinu organizaciju sa kojom jako dobro sarađujemo i koja prati ovu problematiku. Zainteresovanima smo podijelili brošure, u kojima mogu detaljno pogledati uputstva kako da se ponašaju u takvim situacijama. Moram se pohvaliti da u posljednjih nekoliko godina Direktorat ima jako veliki broj takvih i sličnih projekata. Jedan od njih sprovodimo u saradnji sa japanskom agencijom za međunarodnu saradnju- JICA. To je projekat zahvaljujući kojem ćemo dobiti nacionalni informacioni sistem za šumske požare. Poznato je koliko su Japanci pedantni, oni imaju neke čak i teže i dominantnije rizike od nas, kao što je zemljotres od 12 stepeni. Od njih je potekao i Sendai Framework for Disaster Risk Reduction, okvir koji na globalnom nivou potencira, prati i diriguje aktivnosti sa ciljem smanjenja rizika od katastrofa. Svjedočimo da nepogode ne poznaju granice, pa moramo koristiti međunarodna iskustva, sarađivati sa susjednim državama. Podsjetiću da smo potpisali i mehanizam za civilnu zaštitu sa Evropskom Unijom koji podrazumijeva da se u slučaju neke jako velike katastrofe u Crnoj Gori, možemo obratiti apelom Evropskoj Uniji koja tada šalje međunarodne timove na ispomoć. Što bi to značilo? Konkretno, ako je zemljotres u pitanju, Turska i Italija imaju jedinstvene jedinice za pretraživanje terena sa psima, koje mi nemamo. Neke države imaju specijalizovane jedinice za prečišćavanje vode na terenu pogođenom zemljotresom, što je važno jer prilikom svakog potresa veće snage dolazi do oštećenja vodovodnih i kanalizacionih cijevi. Prva je preporuka da se ne smije koristiti voda iz vodovoda nego treba piti isključivo flaširanu, a ako to nismo u mogućnosti moramo je prečišćavati. U slučaju da postoji potreba za dolaskom međunarodnih jedinica na ispomoć, naša je obaveza da im obezbijedimo uslove za smještaj, da budemo, kako se to u evropskoj legislativi zove, dobri domaćini. Ako vam neko dolazi u pomoć, pruža vam ruku i izvlači vaše unesrećene i spašava ih, vi morate brinuti i o njihovom smještaju i o njihovoj bezbjednosti. I taj apel za međunarodnu pomoć ide upravo preko broja 112.

RB/BI: Na okruglom stolu u Baru je krajem aprila predstavljen dokument, procjena rizika od katastrofa Crne Gore, na kojem su tokom 2021-e godine a na inicijativu Direktorata za zaštitu i spašavanje MUP-a Crne Gore u saradnji sa Evropskom Unijom, radila 94 eksperta i člana radne grupe. Naravno i Vi ste učestvovali u ovom projektu, koji je njegov osnovni cilj, i u kojoj mjeri možemo očekivati da će baza podataka koju ste stvorili uticati na prevenciju potencijalnih katastrofa?

Pavlica Dragišić: Ja moram da Vas pohvalim, mada otkad radim u Baru, zaista uspješno sarađujemo sa Radio Barom, sa svim Vašim kolegama, uvijek ste pratili problematiku zaštite i spašavanja, i uvijek ste na određeni način bili naši saradnici.

RB/BI: Zadovoljstvo je obostrano, a to je, složićete se, i obostrana obaveza?

Pavlica Dragišić: Upravo tako, jer u ovim situacijama vi ste jedan od naših bitnih saradnika, pa vas tako i doživljavamo i tretiramo. Potvrđujete da ste u toku sa svim našim aktivnostima. Ja bih danas vjerovatno zaboravila pomenuti tu procjenu, a zbilja smo ponosni na nju. Vrlo kratko da kažem da Crna Gora kao država kandidat za ulazak u Evropsku Uniju ima obavezu i procjenjivanja prirodnih i od strane čovjeka izazvanih rizika. A. takođe i procjenjivanja upravljanja rizicima od katastrofa, sa posebnim osvrtom na dominantne rizike. Kada je opština Bar u pitanju to su zemljotres, poplave (kako velikog karaktera, kao što sada imamo na Skadarskom jezeru, tako i bujične na primorskom dijelu obale), zatim požari (šumski, požari na otvorenom prostoru i požari na zatvorenom prostoru), a takođe, zbog razvijene infrastrukture u Baru možemo govoriti o saobraćajnim udesima većih razmjera i o tehničko-tehnološkim rizicima. Vi ste rekli da su učestvovala 94 stručnjaka iz različitih državnih organa. To je zaista divan projekat, jer smo mi uključili kompletno sopstvenu pamet i sopstvene eksperte, i pokazalo se da imamo dovoljno sposobnih ljudi za izradu takvog dokumenta. Jedan određen sažetak je predat Evropskoj komisiji i dobili smo jako dobre ocjene. Dokument je analizirao devet grupa rizika – to su geološki rizici, klimatske promjene, poplave, šumski požari i požari na otvorenom, zarazne bolesti ljudi, epidemije, zarazne bolesti biljaka, zarazne bolesti životinja, tehničko-tehnološke nesreće, radijaciono i nuklerane nesreće, rad u privredi i vanprivrednim objektima i ustanovama, tzv. zaštita kritične infrastrukture. Za sve vrste rizika smo uradili 51 scenario. Moram naglasiti da se radilo isključivo po evropskoj metodologiji, pri čemu je cilj da, kroz konkretne scenarije, do detalja sagledamo svaki mogući rizik. Jedan od scenarija se odnosio na zemljotres lociran na teritoriji opštine Bar, područje naselja Ratac izmedju Bara i Sutomora, gdje su do detalja sagledani mogući efekti zemljotresa na objekte, životnu sredinu, ekologiju, ljudski faktor (moguće ljudske žrtve), stanje na terenu je detaljno analizirano, na probleme koji su prisutni u praksi, štetu koja je nanijeta tom prostoru, način na koji se može predreagovati (odnosno koje eventualno predmjere nama stoje na raspolaganju), kakav tretman rizika možemo još primijeniti u toj oblasti. Korišćene su posebne matrice rizika sa detaljnim matematičkim izrazom za prikaz tih šteta i na kraju, naravno, koje institucije, ustanove, državni organi trebaju da odrade svoj dio posla, i ko sve u tome može imati učešća. Osim tog 51-og scenarija, uradili smo osam scenarija za multirizik, gdje smo prepoznali kombinaciju dva rizika. Jedan od njih su npr. klimatske promjene u kombinaciji sa šumskim požarom. Vjerujem da smo svi imali priliku da slušamo dosta o klimatskim promjenama koje ne samo da su tu, na našem pragu, nego već dominantno egzistiraju među nama, i nažalost ostavljaju sve vidljivije efekte na sve sektore ljudskog djelovanja, posebno na sektor poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Kroz taj multirizik smo sagledali i uticaj klimatskih promjena na šumske požare i zašto se oni posljednjih godina dešavaju u sve većem broju i sa sve većim i težim posljedicama.

RB/BI: U decembru ste imali veoma zapažen nastup na regionalnoj radionici na temu „Upravljanje šumskim požarima za poboljšanje klimatske otpornosti i bezbijednosti“ koja je održana u Skoplju. Koliko je regionalna saradnja značajna da u smislu osim svakako korisne edukacije, ta iskustva možete primjeniti i u praksi? Procjenjujete li da Crna Gora može da stane uz neke veće države u smislu organizacije i kvalitetnog odgovora neke ekstremne situacije? Dijelom ste mi već i odgovorili na ovo pitanje.

Pavlica Dragišić: Tako je, ja ću reći da je takva saradnja ne samo značajna, nego je ona nama jedna od glavnih zadataka u procesu pristupanja Evropskoj Uniji, a i u cilju naše bolje pripremljenosti za izazove koji nam predstoje u narednom periodu. Mi na takvim međunarodnim i regionalnim skupovima, bilo da se radi o radionicama, o seminarima, o vježbama, o treninzima, naučimo mnogo. Prvi dobar efekat radionica i događaja tog tipa je da se međusobno upoznamo, jer tu dolaze kolege iz susjednih država koji rade iste poslove kao mi, što je presudno za neku buduću međuregionalnu i prekograničnu saradnju. Navešću jedan primjer – mi ovaj problem sa poplavama direktno dijelimo sa susjednom Albanijom, elaborirala sam zbog čega, i moram vam reći da je veoma olakšavajuća okolnost kada mi preko našeg operativno- komunikacionog centra sada dobijamo direktno od njih informacije o količinama voda koju oni ispuštaju iz svojih brana. Podsjetiću da 2010. godine nismo imali ni takvu saradnju, ni takve podatke na raspolaganju, a sada nam oni omogućavaju da na vrijeme, konkretno u Ulcinju, u naseljima duž rijeke Bojane, na vrijeme pripremimo i sprovedemo eventualno evakuaciju ugroženog stanovništva. Osim toga, tu je učešće na zajedničkim projektima za druge rizike koji su dominantni u prekograničnom pojasu. S tim u vezi imamo čitav niz projekata i sa susjednom Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom, (dominantno u vezi sa požarima), sa Srbijom (požari i poplave), koji  predstavljaju jedan jako dobar oslonac za neke buduće aktivnosti. Osim toga, Evropska Unija insistira na još većoj saradnji, jer njihov stav je da, ukoliko zatreba međunarodna pomoć, efektnije je i vremenski brže, da nama dođe pomoć iz Albanije ili Srbije, nego iz Brisela, Belgije ili Njemačke. Upravo se radi na tome da mi na Zapadnom Balkanu oformimo, osposobimo i obučimo takvu operativnu jedinicu koja bi bila efikasna u svim situacijama u kojima zatreba.

RB/BI: I za kraj ovog razgovora ću Vas zamoliti da najavite neke planove za naredni period, i šta je to što biste izdvojili da će obilježiti rad PJ Bar, Direktorata za zaštitu i spašavanje?  

Pavlica Dragišić: Aktivnosti ima mnogo, svakako da se dalje radi na preventivi. Ona se odnosi ne samo na sve o čemu smo razgovarali, nego preventiva po svim mjerama zaštite i spašavanja, gdje je to moguće. A zaista prostora za rad ima jako mnogo. Ako pričamo o požarima, tu je i saradnja sa Upravom za šume, Nacionalnim Parkovima Crne Gore, nevladinim organizacijama, lokalnim stanovništvom, da svi shvatimo da moramo čuvati šume, da nam je to značajan resurs, da moramo biti pažljivi, jer podaci do kojih smo mi došli, svjedoće da su dva glavna uzroka tolikom broju šumskih požara, nažalost, ljudski faktor i klimatske promjene. Bar vezano za taj ljudski faktor možemo djelovati na svijest, produbiti značaj i znanje kod lokalnog stanovništva. U vezi sa tim, navešću primjer karakterističan za ruralni dio opštine, gdje, nažalost, postoji tendencija osipanja stanovništva, što je dovelo do sve više napuštenih okućnica i objekata, pa je vatrogascima, iako izvrsno obučenim i osposobljenim, vrlo teško da vatrenu stihiju na otvorenom prostoru, uz nepovoljne vremenske prilike (jak vjetar i sušni period koji nekada traje i mjesecima, i kada se zemlja bukvalno ugrije do usijanja) obuzdaju. To posebno važi za zanemarena i zapuštena područja. Za svaki problem ima rješenje, a to je u ovom slučaju edukacija i angažovanje onih koji su odgovorni. Urbani dio Bara ima veliki broj turističkih objekata, pa su vlasnici hotela, odmarališta, ljetovališta, po Zakonu o zaštiti i spašavanju, u obavezi da preduzmu čitav niz aktivnosti kako bi njihovi gosti bili bezbjedni. Svi privredni subjekti nam moraju biti podrška. Dovoljno je da unutar sopstvenih redova osposobe zaposlene da budu nama više desna ruka u takvim situacijama, da dobijemo validne informacije, i da zajedno što brže i uspješnije odreagujemo. Podsjetiću da po Zakonu o zaštiti i spašavanju svaka lokalna samouprava u Crnoj Gori ima Opštinski tim o zaštiti i spašavanju, koji rukovodi i upravlja složenim situacijama. Njime rukovodi predsjednik Opštine, njegov zamjenik je, po prirodi djelatnosti, rukovodilac Službe zaštite i spašavanja, tu je i predstavnik našeg Direktorata, te čelni ljudi svih vitalnih i odgovornih subjekata zaštite i spašavanja. Ovo je kompleksan zadatak, a pravovremeno i profesionalno djelovanje je nužno, pri čemu su učesnici u obavezi da donose brze i kvalitetne odluke o angažovanju sopstvenih resursa. Zahvaljujući IPA projektu sa Evropskom Unijom, urađena je evidencija šteta od katastrofa, za čak 30 godina unatrag. Od opštinskih komisija za procjenu štete smo dobili značajne podatke, a sada se u okviru tog projekta sprovodi obuka upravo lica koja se bave procjenom štete. To je od izuzetne važnosti, pa apelujem da se u takve komisije stavljaju stručni ljudi iz raznih oblasti, kako bi njihove procjene bile što validnije i korisnije za stvaranje ukupne baze podataka na kojoj počivaju i svi daljnji planovi, preporuke, mjere, kao i tretiranje svakog rizika ponaosob.

The post Pavlica Dragišić: Isključivo ujedinjeni i edukovani možemo se boriti protiv prirodnih nepogoda first appeared on BARinfo.

RB/BI: U petak, 9. septembra je u Opštini Bar predstavljena Studija izvodljivosti za pretvaranje biogasa u električnu energiju na Sanitarnoj deponiji „Možura“. Nekako je, čini se, vijest da će Bar imati prvu energanu na Balkanu, prošla nedovoljno medijski zapaženo… Naime, realizacijom ovog projekta, opština Bar i „Možura“ biće prvi, ne samo u Crnoj Gori, već i u regionu koji će proizvoditi električnu energiju od otpada i deponijskog gasa. Zamoliću Vas da objasnite značaj projekta i šta će njegova realizacija u praksi donijeti? Koliko domaćinstava će se snabdijevati električnom energijom iz obnovljivih izvora?

Arabelović: Moguće da, u moru ostalih informacija, prezentacija nije bila dovoljno tretirana u medijima ali, kada bude došlo do finalizacije projekta, to će biti svakako jedna od glavnih vijesti. Prezentaciji u Sali Opštine Bar je prisustvovalo 30 učesnika – iz Ministarstva, Agencije za zaštitu životne sredine, Eko fonda, Cedisa, komunalnih preduzeća i predstavnika primorskih opština, koji su veoma bitni za realizaciji ovog projekta.

U pravu ste, kada dođe do izgradnje postrojenja za pretvaranje deponijskog gasa u električnu energiju, to će biti prva energana tog tipa na teritoriji Crne Gore, ali i Srbije, Bosne i Albanije. Energane ovog tipa postoje 60-ak godina, pa ovo nije projekat koji podrazumijeva primjenu novih tehnologija, jer se u svijetu odavno sprovodi. Naime, usljed razlaganja otpada na sanitarnim deponijama dolazi do stvaranja biogasa, čiji dominantni sastav čini metan u udjelu od 50%, koji je više od 20 puta štetniji za ozonski omotač od CO2. Naše Društvo je još prije šest godina izgradilo postrojenje za sakupljanje, transport i sagorijevanje gasa na ekobaklji, čime je do sada životna sredina sačuvana da 15 miliona kubika gasa ne ode u atmosferu, već je spaljen na baklji. Rezultati studije su nedvosmisleno pokazali da je trenutna situacija takva da ovaj gas po svom kvalitetu i kvantitetu od 450m3/h ima ekonomsku isplativost za pretvaranje u električnu energiju. Struja koja bi se dobijala iz postrojenja bi zadovoljavala potrebe sanitarne deponije, a višak bi se predavao EPCG – Cedis i ona bi se naplaćivala. Procjena je da bi se od te struje moglo snabdijevati oko 350 domaćinstava, a ukupna godišnja vrijednost generisane struje bi iznosila 900 hiljada eura. Dakle, pored ekološkog ovaj projekat bi imao svakako i ekonomsku opravdanost.

RB/BI: Ko sve učestvuje u projektu i od koga bi još pomoć bila dobrodošla?

Arabelović: Spomenuo bih da je obrađivač studije bio konzorcijum firmi „Tekon tehnokonsalting“ iz Beograda i „E3 konsalting“ iz Podgorice, a revident projekta uvaženi profesor Petar Živković iz Podgorice. Koristim priliku da im se zahvalim na maksimalnoj angažovanosti i profesionalno odrađenom poslu. Tokom prošle i ove godine smo obavili više sastanaka sa predstavnicima Ministarstva, Agencije za zaštitu životne sredine, Eko fonda, opštinom Bar, kao i sa stranim partnerima, predstavnicima WBIF, PPF i EBRD-a. Upravo su to učesnici na koje se oslanjamo za realizaciju ovog, ali i drugih razvojnih projekata. Na ovoj prezentaciji  smo dobili potvrdu da će Eko fond pomoći da se izradi Glavni projekat i mi smo već dali nalog da se radi Projektni zadatak i vrlo će biti i spreman za predaju u eko fond.

RB/BI: Da li „Možura“ ima infrastrukturne kapacitete za ovakav poduhvat?

Arabelović: Ovo je veoma važno pitanje. Da bi poduhvat bio uspješan, potrebna je kvalitetna sirovina, a to je deponijski gas kojeg, prema mjerenjima iz tri nezavisna izvora, ima u dovoljnoj količini i odgovarajućeg je kvaliteta za pretvaranje u električnu energiju. Prethodna faza je kompatibilna sa drugom fazom. Jako je značajno da postojeća trafostanica ima dovoljno kapaciteta da prihvati svu proizvedenu struju koja bi se proizvela na deponiji. Veoma je značajno i što „Možura“ ima kadrovske kapacitete za implementaciju, odnosno rad i eventualno održavanje budućeg postrojenja.

RB/BI: Važno pitanje je i koliko košta investicija i kada je realno očekivati povrt uloženih sredstava?

Arabelović: Studija je pokazala da u ovom trenutku, prema sadašnjim cijenama opreme i radova (koje su podložne izmjenama), vrijednost izgradnje iznosi oko 1,2 miliona eura. Na postojeće cijene električne energije, povrat investicije je predviđen za pet godina, što predstavlja jako kratak period za povraćaj uloženih sredstava. Prateći, međutim, određene projekcije koje smo u prilici da čujemo svakodnevno, a tiču se najava da će cijena električne energije rasti, moguće je da se taj rok dodatno skrati.

RB/BI: Je li prerano da, u vrijeme energetske krize koja je zahvatila evropski kontunent, pravimo projekciju koja se tiče energetske nezavisnosti kada su u pitanju obnovljivi izvori energije? To je lijep, a da li je dalek san?

Arabelović: Pored naše deponije, imamo još samo deponiju u Podgorici, pa to su nisu baš neke prevelike količine. Naša energana bi, ukoliko bi bila izgrađena, povećala udio za 1,24% proizvedene struje iz obnovljivih izvora energije. Svakako da mi imamo značajno veće potencijale u hidro energiji, solarnoj i energiji vjetra. Nažalost nijesmo ih u dovoljnoj mjeri još uvijek iskoristili.

RB/BI: Možemo li biti mirni kada je u pitanju ekološki aspekt projekta?

Arabelović: Ovaj projekat nema negativni ekološki aspekt, već naprotiv, isključivo pozitivni, jer se jedan gas koji bi ugrožavao ozonski omotač eliminiše. A još se i zarađuje prodajom struje.

RB/BI: Koji su naredni koraci?

Arabelović: Što se ove investicije tiče, predstoji izrada Glavnog projekta i njegova revizija. O tome smo razgovarali i na sastanku prošle sedmice u Opštini Bar, kojom prilikom smo dobili potvrdu da će Eko Fond finansirati izradu i reviziju. U narednih desetak dana odradićemo projektni zadatak za glavni projekat. Potom slijedi objava tendera za izgradnju postrojenja. Naravno, prvo je nužno da obezbijedimo dozvole od Cedisa za priključenje na mrežu. Ta procedura se mora ispoštovati. Svakako da ćemo iskoristiti sve mogućnosti od domaćih i stranih fondova za finansijsku pomoć prilikom realizacije, ali nam je želja da „Možura“ upravlja ovim postrojenjem, pa ćemo obezbjediti potrebna sredstva.

RB/BI: Šta planirate u narednom periodu kada je poslovanje i osavremenjavanje „Možure“ u pitanju?

Arabelović: Naši su planovi definisani Programom rada preduzeća koja je SO Bar usvojila krajem prošle godine. U ovom momentu je najvažnije da se tehnološki proces na deponiji nastavi kao što je to bila praksa ovih deset godina, jer u periodu od kada smo počeli sa radom (jul 2012. godine) nijesmo imali nijedan ekološki incident. Mjerenja koja u svakom godišnjem dobu obavlja ovlašćena institucija CETI, pokazala su da rad deponije nije izazvao zagađenje životne sredine. Ovaj projekat sa gasom  je već u nekoj dobroj fazi.

Ministarstvo je u partnerstvu sa Evropskom komisijom, koja je bila finansijer, izradilo studiju izvodljivosti za izgradnju Centra za selekciju i Centra za kompostiranje na Možuri. Centar za selekciju je koncipiran tako da prima primarno selektovan otpad u skladu sa Zakonom po sistemu dvije kante. Ipak, ukupna količina primljenog otpada koji će na kraju biti odložena na deponiju je preko  83,33%, što ne predstavlja značajnu uštedu prostora same deponije. Sredstva predviđena za izgradnju ovih centara su velika (oko deset miliona eura). Naše Društvo nije u mogućnosti da taj novac obezbijedi, pa tu očekujemo učešće Vlade i drugih institucija. Studijom je predviđen i mehaničko-biološki tretman na otvorenom, što će po nama predstavljati značajan problem na koji smo primjedbama ukazivali tokom izrade studije. Prije nekoliko godina smo propustili priliku da posredstvom IPA programa Vlade Crne Gore dobijemo bespovratna sredstva u iznosu od četiri miliona eura koja su bila namijenjena za „Možuru“. Tada opštine koje ovdje odlažu otpad nijesu mogle da daju garanciju da će to činiti i tokom narednih pet godina. Ta sredstva su preusmjerena na drugi projekat. Proširenje kapaciteta je nešto što će biti neophodno.

RB/BI: Od kada je „Možura“ prije deset godina počela sa radom, pitanje koje se kontinuirano provlači je njen kapacitet. Opšte je poznato da je deponija prvenstveno bila projektovana za odlaganje otpada iz samo dvije opštine – Bara i Ulcinj. U međuvremenu je dobila status regionalnog centra za primorske gradove. „Možura“ se tako puni mnogo brže nego što je to bio prvobitni plan. Koliko će još moći da služi?

Arabelović: Kroz Izvještaje o radu smo više puta, a posebno u posljednje dvije-tri godine, apostrofirali pitanje vijeka deponije. On je prvobitno za Bar i Ulcinj bio projektovan na 23 do 28 godina, ali s obzirom da je ubrzo „Možura“, kao što ste i rekli, postala regionalni centar za primorje, taj je vijek značajno smanjen. Podsjećam da ovdje svoj otpad odlažu, pored komunalnih preduzeća Bara i Ulcinja, i preduzeća iz Budve, Kotora i Tivta. Ako se nastavi dinamika dovoženja otpada kao što je sada slučaj (preko 80 hiljada tona godišnje) za tri-četiri godine će kapaciteti deponije biti popunjeni. Za projekat proširenja kapaciteta, kao i za ostale projekte nam je neophodna izmjena Urbanističkog projekta. Prošle godine smo kod resornog ministarstva aplicirali projektom, pri čemu imamo apsolutnu podršku Opštine Bar.

RB/BI: Kakva je saradnja sa okruženjem? U ranijem periodu razmjenjivali ste iskustva i znanje sa kolegama iz regiona, uspješno usvajali primjere dobre prakse…

Arabelović: Kako u okruženji ne postoji baš veliki broj sanitarnih deponija, sa većinom imamo uspostavljene kontakte. U više navrata su oni dolazili kod nas, a takođe smo i mi bili njihovi gosti. Spomenuo bih veoma značajno iskustvo iz juna ove godine kada smo bili u prilici da posjetimo deponije u Rijeci, Ljubljani i Celju. To su, napominjem, deponije u zemljama EU, a nas očekuje nas još puno posla i posebno finansijskih izdataka. Ali ne bih uopšte rekao da naše dvije deponije iz Crne Gore uopšte po kvalitetu rada zaostaju za njima.

RB/BI: Da li cijena odlaganja otpada uspijeva da pokrije sve troškove, možete li da zaokružite finansijsku konstrukciju i rentabilno poslujete?

Arabelović: Cijene za odlaganje otpada su formirane još pri otvaranju deponije i do danas nijesu mijenjane. Cijena za preduzeća iz Bara i Ulcinja je deset eura po toni, a za ostala preduzeća 20 eura. Ako vam kažem da je cijena tone otpada u Rijeci 120 eura po toni, možete shvatiti kolika je to razlika. Trenutno, sa ovim cijenama uspijevamo poslovati pozitivno, ali, nažalost bez mogućnosti za veća investiciona ulaganja kao što je izgradnje Centra za selekciju ili proširenje sanitarnih kada.

RB/BI: Koliko se otpada na dnevnom nivou deponuje na „Možuri“?

Arabelović: Kod nas postoji sezonska neujednačenost. Tokom zimskih mjeseci, to je na nivou od oko 150 tona, dok preko ljeta količine na dnevnom nivou dolaze i do 500 tona. U avgustu je deponovano skoro 13 hiljada tona – preko 420 tona dnevno. Te količine zahtijevaju maksimalno angažovanje svih zaposlenih. Želim da se zahvalim svim zaposlenim, koji su bili maksimalno posvećeni i angažovani, što smo i ovu sezonu „izgurali“ bez većih problema.

RB/BI: Kako stojite sa naplatom potraživanja i imate li mehanizme koje primjenjujete prema neredovnim platišama?

Arabelović: Imamo šest kupaca naših usluga. Od njih sa dva komunalna preduzeća iz Bara i Ulcinja. Postoje određeni problemi u vezi sa naplatom. To se posebno odnosi na Komunalno preduzeće iz Ulcinja, protiv kojeg je u više navrata sprovođen postupak pred Privrednim sudom. Na osnovu presuda Apelacionog suda, potpisani su protokoli za otplatu potraživanja koji se od njihove strane ne poštuju u značajnoj mjeri. Sa Komunalnim iz Bara, iako su dugovanja velika, naplata ide određenom dinamikom sa kojom nijesmo do kraja zadovoljni, ali prepoznajemo spremnost da se situacija popravi. Najveći dio duga iz proteklog perioda je izmiren. Ostala komunalna preduzeća obaveze redovno izmiruju.

The post Arabelović: Modernizacija, uz očuvanje životne sredine, prioriteti u poslovanju deponije Možura first appeared on BARinfo.

RB/BI: Koliko je govor mržnje prisutan u crnogorskom društvu?

Savić: Nesporno je da je prisutan. Međutim, kada govorimo o govoru mržnje s terminološkog aspekta, ja obično pomislim na dvije sintagme koje se pojavljuju – govor mržnje i jezik mržnje. One se često prepliću i smatra se da imaju sinonimski odnos. Ipak, stručnjaci, po vokaciji sociolozi i medijski stručnjaci, smatraju da postoji značajna razlika u smislu da se jezik mržnje prvenstveno vezuje za ispoljavanje duha netrpeljivosti i to u medijima. Govor mržnje vezuje se za javne istupe u ostalim „kanalima“ komunikacije (formalnim i neformalnim). Ako želimo da razlučimo zašto je danas toliko prisutan govor mržnje u medijima, izvanredan primjer, nažalost, imamo u našoj bližoj istoriji, kada nam je rat ’90-ih na prostoru bivše Jugoslavije jasno pokazao da, i ako smo tada bili izmanipulisani, sada jasno možemo da vidimo kakva je to medijska manipulacija bila. Uvijek možemo kazati da mediji ne mogu da izazovu takve sukobe, međutim, oni „pripremaju teren“ i javno mnjenje na buduće sukobe. Ako želite da saznate uzrok zašto se u medijima plasira ovolika mržnja, onda morate tražiti onoga ko kontroliše medije koji produkuju takvu vrstu informacija.

RB/BI: Odakle, po Vašem mišljenju, počinje govor mržnje?

Savić: Ako bi pokušali da tražimo uzroke govora mržnje, morali bi napraviti sociološku ili ekonomsku analizu našeg društva. A znate da je ono u ovom trenutku, u ekonomskom smislu, na jako niskoj ljestvici. Moramo se osvrnuti i na te ratne sukobe koji su tada, neobično,  produkovali „samo“ nekoliko vrsta netrpeljivosti – etničku, nacionalnu i vjersku. Sada, kada pogledamo dijapazon netrpeljivosti, on je „porastao“ na neke druge subjekte, pa imamo rodnu (ne)ravnopravnost, neravnopravnost u pogledu seksualnih izbora (za šta se vezuje netrpeljivost prema LGBT populaciji), kao i neke druge sociološke i ideološke grupe… Dakle, imamo permanentnu produkciju, pa se ne možemo zavaravati govoreći da toga nije bilo ranije. Ratovi na ovim prostorima su primjer kako se to radi. Bili smo involvirani u sve, pa je bilo jako teško to prepoznati, ali i izdržati. Ako uzrok svemu tome tražimo u današnjoj medijskoj mržnji, postaje jasno da je stanje u društvu katastrofalno. U tom društvu je tranzicija sinonim za uništavanje prethodnog privrednog bogatstva, a tokom kojeg su ljudi, porodice, uništeni potpuno. Ovo je društvo u kojem eufemizam „kako se dobro snašao“ znači da ti možeš da otuđiš državno ili privatno bogatstvo, materijalno ili duhovno i da to predstavljaš kao podvig. Ako to radiš pred generacijom koja nije uspjela na takav način da se, uslovno rečeno, „snađe“, onda se produkuje strašno nezadovoljstvo. Ako izgubite posao, ako vam je uništeno preduzeće, ako je otišlo pod stečaj…, čemu svakodnevno svjedočimo, onda stvarate populaciju nadojenu mržnjom, što je opravdano jer ti ljudi ne mogu da sebi obezbijede egzistenciju. Na drugoj strani, u ekonomski dobro razvijenoj zemlji, imate izbor. Mi sebi ne možemo da priuštimo mogućnost izbora. Najveće preduzeće je preduzeće Vlade, a tu su i državna preduzeća. Iz toga proizilazi naša nada da ćemo dobiti neku novu vlast koja će to raditi ispravno. Na drugoj strani, svjedoci smo da ni nova vlast ne radi onako kako bi trebalo. Dovedeni smo u situaciju da su ljudi koji su nezadovoljni jako podložni manipulaciji. I mi smo, iako mislimo da nismo, podložni. Nezadovoljni ljudi, čiji je život pun neizvijesnosti, su osjetljiva grupa koja se poistovjećuje sa situacijom u privredi, politici… Politika je najplodnije tlo za ono što ta populacija želi da iskaže. Treba uzeti u obzir i da mi, odkad smo se rodili, imamo permanentnu, blagu, sofisticiranu mržnju prema načinu života – „zapadnom“ i „istočnom“. U najnovije vrijeme pojavila se mržnja prema Ukrajincima, jer „oni su krivi za rat zato što su se primakli previše granici Rusije“, dok drugi mrze Ruse. Neki narodi, Jevreji recimo, su standardno podložni mržnji, dok u regionu imamo mržnju prema Albancima koja se permanentno produkuje.

RB/BI: Kako se govor mržnje manifestuje, na koje sfere se najviše reflektuje?

Savić: Prvenstveno u medijima. Savremeni čovjek je jako vezan za medije i oni zauzimaju ogroman dio njegovog života. Prema posljednjim istraživanjima oko 70% slobodnog vremena provodimo uz medije osluškujući šta se dešava. U jednoj zapadnoj zemlji je sprovedeno istraživanje koje je pokazalo da zaposlenog tokom osmočasovnog radnog vremena svakih pet minuta neko uznemirava (telefonski pozivi, poruke, video-klipovi, TV, neko uđe u kancelariju…). Taj pritisak, ako želite nešto kreativno da stvorite, niko ne može da podnese. Zamislite populaciju koja je podložna, ranjiva. Današnji političari, dobro obučeni, upravo ciljaju te grupe koje će im koristiti za osvajanje poena. Mediji su prepoznali potrebu čovjeka za dinamičnošću i raznolikošću, pa u skladu sa tim plasiraju različite programe koji su jako interesantni. Dakle, ako hoćete da se kao, uslovno rečeno, poraženi iz ove tranzicije posvetite razbibrigi, onda je za vas najvažnija senzacija.

RB/BI: Koliko je crnogorska javnost edukovana o štetnim posljedicama širenja govora mržnje?

Savić: Veliki dio populacije je podložan medijskoj manipulaciji, a edukacija o tom bi trebalo da počne od osnovne škole, naravno ako bi neko želio da nešto radi na izliječenju nacije, ili bar palijativnom tretmanu. Dvije su stvari – potpuno neobrazovanje i isto takvo radovanje te populacije kada čuje senzaciju. Evo retoričkog pitanja – kada ste u posljednjih deset godina čuli lijepu vijest, a da je ona prokomentarisana sa 200 komentara na društvenim mrežama? Takva vijest je dosadna. Koga je briga što je neka djevojčica osvojila prvo mjesto na violini u Parizu? Na tu vijest nema komentara. Možda samo neki entuzijasta napiše: „Bravo, čestitke!“. Na drugoj strani, senzacionalističke vijesti su toliko privlačne da, ako vidite bilo koji naslov u kome se pominje ubistvo, nesreće… to je jako privlačno. Da li je u duhu čovjeka da ga takve stvari privlače, pitanje je za psihologa. Ja čitam komentare, a strašno mi je važno da pročitam duhovite, jer smatram da je jedino humoristički pristup važan u ovim ružnim vremenima, jer on na jako precizan način definiše stanje tog problema koji se plasira u medijima.

RB/BI: Kakvo je Vaše viđenje medijske scene u Crnoj Gori i regiona s aspekta širenja govora mržnje i lažnih informacija?

Savić: Potpuno isto. Pojedinci apostrofiraju da je razvoj novih tehnologija uzrok takvom stanju. Međutim, to nije tačno. Iza toga su ljudi koji tehnološke novine koriste na dobar ili loš način. Često parafraziram englesku kraljicu koja je fantastično objasnila: „Sa bilo kojom osobom u trenutku možete da razgovarate, a već da sjednete i razgovarate – to je nemoguće“. Mi nemamo snage, niti volje, a ni strpljenja da čujemo različitost i ne možemo da prihvatimo tuđe mišljenje. Primjeri su, nažalost, da i u najvećem crnogorskom domu  čujemo mizogine izjave poslanika. Pokušavaju da suštinu prikriju šaljivim doskočicama, a u stvari, prikazuju stepen odioznosti. U crnogorskoj istorija je, to niko ne osporava, dominirao muški činilac. Međutim, problem nije u muško – ženskim odnosima, već u činjenici da niko ne želi da sasluša tuđe mišljenje. To je zastrašujuće. Možete recimo „zamračiti“ neke televizije iz susjedne Srbije. Svjedočimo da najviše žalbi ima na „Pink“, „Happy“… Treba uzeti u obzir da Srbiji samoj to ne smeta. Pa, kako ćete se onda ovdje boriti protiv toga? Iako zatamnimo te programe, postoji mogućnost njihovog praćenja preko interneta. Dakle, mogu da se napajam govorom mržnje, koji ponekad izgleda stvarno zanimljiv, ali je na nekim dužim stazama to uvijek pogubno.   

RB/BI: Da li ste aktivni na društvenim mrežama?

Savić: Gotovo da nisam. Tu postoji pojava koja meni jako smeta – zašto se ljudi kriju iza pseudonima? Zašto ne želite da napišete ono što mislite i da se potpišete? Ta herojska crnogorska istorija je pala na običnoj građanskoj hrabrosti. Razlog toga straha se mora pronaći. Čega se bojimo? Kod nas potoji egzistencijalni strah za opstankom. Toliko smo spustili sve standarde, pa neprestano ponavljamo floskulu „samo da smo živi i zdravi“. Je li moguće da se naš život na to sveo? Onda možemo da odemo u najsiromašnjiu zemlju (izvinjavam se Africi) i da živimo tamo, da se hranimo organski i da nam, ako se život modernog homosapiensa na to svodi, to bude život. Standarde smo toliko spustili da ćemo život svesti na ishranu i da se ne razbolimo. Mediji to planski rade zarad ostvarivanja političkih poena, a političari su posljednjih nekoliko godina toga postali svjesni, pa namjerno produkuju govor mržnje, ciljajući na grupe koje su mu podložne. Oni se time napajaju, mi održavamo brojnost na izborima i dovodimo do toga da je medijima omogućeno da sudjeluju u kreiranju stvarnosti, ili čak da kreiraju stvarnost. Novinari obično kažu da će biti objektivni. To je katastrofa. Šta znači biti objektivan? Najužasniji primjer je nacistička Njemačka. Ako novinar hoće da bude objektivan, daće minut Hitleru i minut Jevrejinu. Objektivnost je izvan naših glava, to je matematička funkcija. Kreiranje stvarnosti je zastrašujuće. Moderna tehnologija je nevjerovatna. Daje vam priliku da, recimo, osjetljivim grupama poput penzionera kažete: „Ja ću vam pokloniti vitamin C“. Šta to znači? Mogli bismo napraviti analizu – zašto se to servira penzioneru, da li će mu on pomoći, šta je cilj? Medijsko obrazovanje je neophodno. Pokušao bih, kada bih bio u prilici, da uvedem visoke poreze na rijaliti šoue. A onima koji žele da gledaju, naplaćivao bih. Ako ste željni da slušate Cecu, Jecu, Seku, Jacu… i njihovu kafansku metafiziku, u kojoj vam te ličnosti objašnjavaju šta je život, tu edukaciju debelo platite. Sve TV stanice koje žele da uđu u medijski prostor Crne Gore, u programskoj šemi bi morale da imaju umjetnički, zabavni segment, a ne samo komentare koji djeluju štetno. Na tome se može raditi, međutim, to je u ovom jako oštećenom društvu, koje je prošlo praktično 30 godina poražavajućeg usvajanja demokratije, veoma teško. Posljednjih nekoliko godina smjene Vlade su možda najbolji rezultat, koji je potpuno slučajno dospio kod nas, a pokazuje da mi, kao građani moramo da smjenjujemo svaku Vladu. Odobravam da se čak i one partije koje su u potpunoj programskoj suprotnosti, ujedine i obore Vladu koja ne radi u korist građana.

RB/BI: U kojoj mjeri upravo govor mržnje utiče na podjele u crnogorskom društvu?

Savić: Beg govora mržnje ne bi bilo podjela, a bez podjela ne možete da vladate. Toliko su naši političari „ušli“ u tu, da kažem, vještinu, da govor mržnje znalački plasiraju u određenom trenutku, koriste spinovanje, sijanje straha, pa ta mržnja u suštini dijeli, ja ću ga zbog političara nazvati, biračko tijelo koje ne vidi ekonomsko siromaštvo iz kojeg ne vidim izlaz. Trebalo bi formirati zajednicu koja će se osloniti na ekonomske parametre i zaboraviti na ono što im mediji plasiraju. Imamo i privatne medije koji vješto plasiraju govor mržnje, čuvajući na taj način svoje biračko tijelo. Prema tome, sve je usmjereno da se zaposjedne vlast. A kako ćete raditi, kakve ćete imati rezultate, to uopšte više nije važno. Doći će neki strani ekspert koji će vas naučiti kako da relativizujete određene društvene probleme i da ih usmjerite na sasvim drugu stranu… Kada vidite poslanike u parlamentu, najvećem zakonodavnom tijelu, kako koriste govor mržnje, sasvim je normalno da običan čovjek usvoji takav primjer ponašanja. Ljudima smeta ženski lik u parlamentu i njen stav. Ako nam se ne sviđa njen stav, skloni smo da kažemo da on nije ispravan zato što je u pitanju žena, a ne osoba koja drugačije razmišlja. A ako muškarac pogriješi, nije strašno.

RB/BI: Kako se izdići, kako izaći iz tog vrzinog kola?

Savić: Jako teško. Mora da reaguje sveukupna zajednica, a prvenstveno mediji koji moraju da promovišu raznolikost.

RB/BI: Kojim medijima Vi najviše, a kojima najmanje vjerujete?

Savić: Ja ne vjerujem medijima. U suštini mislim da ne plasiraju u potpunosti „fake news“. Novinari danas su dovoljno inteligentni da se „zakače“ za djelove istine. Suština je potom kako oblikovati informaciju, a to se radi prema grupi koja je ciljna, fomirajući stav konzumenata na vrlo suptilan, sofisticiran način. Ne tvrdim da ne postoje i novinari i mediji koji ne pokušavaju da budu objektivni. Ipak, situacija je gotovo bezizlazna, tek poneka kolumna pojedinih novinara koji pokušavaju da se izdignu iznad toga, učini se zanimljiva. „Dobre“ informacije su jednostavno nezanimljive.

RB/BI: Smatrate li da je raspirivanje govora mržnje u dovoljnoj mjeri sankcionisano u crnogorskom društvu?

Savić: U suštini sam protiv tih vrsta sankcija, jer, ako se sjetimo, često pojedinci govore o dekriminalizaciji klevete. Ističu da nas je upravo dekriminalizacija klevete dovela ovdje gdje smo sada. Potpuno pogrešno. Primjer je rat iz ’90-ih. Podsjetiću, tada smo slušali pojedince iz establišmenta vlasti koji su govorom mržnje u javnosti doprinosili stvaranju odioznosti prema određenom narodu, etničkoj grupi ili vjerskoj zajednici. Dakle, nemoguće je da u ovom trenutku velikim sankcijama nešto spriječimo. Mislim da paralelno treba da se radi na tome da mediji moraju da prenose zanimljive razgovore, izvještaje sa terena, priče sa „običnim“ ljudima, eto, recimo, čovjekom sa pijace…

RB/BI: Koliko pojedinac uopšte može da utiče?

Savić: Jako teško. Ali, grupa pojedinaca, dobrih, uvježbanih profesionalaca, moraju da stvaraju programe u kojima će se širiti tolerancija.

RB/BI: A taj čovjek sa pijace?

Savić: On je izvanredan indikator. Ja često razgovaram sa ljudima sa pijace. Začudim se koliko mudrosti ima u toj priči koju oni izvanredno determinišu. Međutim, ako se vratimo na problem sa početka razgovora, a tiče se egzistencijalne nesigurnosti, onda je taj čovjek jako oprezan. Možda preda mnom priča otvorenije, ali je inače jako uzdržan jer se plaši mogućnosti kontraefekata.

RB/BI: Zamoliću Vas na kraju za poruku kojom bismo zaokružili razgovor u studiju Radio Bara na temu govor mržnje u javnom diskursu.

Savić: Poslaću pouku koja je dosta konzervativna i rigidna. Nisam o njoj razmišljao kada sam dolazio u emisiju, ali mi je prva pala na pamet. Možda je upravo taj brainstorming dobar jer pokazuje kakav sam i kako razmišljam. Poručio bih svima, koliko to mogu danas, da iskoriste strašnu privilegiju koju ne koriste. To je da uzmete knjigu dobrog pisca. Pružiti sebi priliku da „sjedite“ i provodite vrijeme sa Dostojevskim, Milošem (Crnjanskim), Hemingvejem…, je mnogo bolje nego gledati političke sadržaje. Za kraj ću navesti jednu crticu iz života velikana. Ono što malo ljudi zna – Dostojevski je bio izuzetno duhovit, jer je njegov mračni lik slao poruku da je jako ozbiljan. To se vidi kada u svom djelu, u prepisci dvojice prijatelja jedan od njih kaže: „Vidiš kako sam malo pustio kosicu nazad, je l’ te ja podsjećam na pisca sada?“. Zamislite taj sarkazam pisca prema piscu. To je potpuna ispraznost kojom on šalje poruku. Ako to umijete da pročitate, onda ste dobro proveli dan.

The post Savić: Bez govora mržnje ne bi bilo podjela, a bez podjela ne možete da vladate first appeared on BARinfo.