Branka Šćepanović: Imala sam koncerte širom svijeta, a nikad u Baru

U ponedjeljak uveče, u Domu kulture, solistički koncert “Gledala sam s Koma plava” će održati Branka Šćepanović, pjevačica crnogorske narodne muzike i muzike koja je komponovana na izvornom melosu, najpoznatija u tim vodama još od kraja šezdesetih godina XX vijeka. Ovaj je nastup jedan u nizu u cilju obilježavanja jubileja – 55 godina karijere, a zanimljivo je da će ovo biti njen prvi solistički koncert u Baru za sve vrijeme trajanja na sceni.

BI: Vi ste dijete sa sela pored Kolašina, pa pretpostavljam da su okupljanja kojima ste prisustvovali kao mala uticali na to da “upijete” izvornu narodnu muziku i sve što ide uz nju…

Šćepanović: Ja sam, u stvari, gradsko dijete koje je odraslo na selu. Rođena sam u Kolašinu davne 1948, ne moram da krijem godine, dobro ih nosim. Pošto je moja majka rodila četvoro djece u pet godina, a ja sam bila najstarija, poslala me da živim kod bake da joj olakšam život. Kod bake sam, u selu Rečine kod Kolašina, provela deset godina – od prve godine života do četvrtog osnovne. Ujak mi je bio učitelj, pa sam svaki dan s njim pješačila do škole i nazad, sedam kilometara do Padeža i isto toliko nazad. To su mi najsretniji dani života. Ja sam na svako sijelo, na svaku svadbu išla, na mobe, i kao dijete slušala sve pjesme i priče starijih. I upijala. A opet, zanimljivo je da nisam karijeru počela kao pjevačica tih pjesama, već makedonskih i vranjanskih.

RB/BI: U Titogradu ste upisali Muzičku školu 1965. godine, a onda se potom uključili i u muzički život, i to sasvim slučajno?

Šćepanović: Omiljeni profesor mi je bio Rajko Ljumović. Kad bih nekad pobjegla s časa da pjevam u Domu omladine, on bi me sačekao i rekao: “Banjo, dao sam ti jedan”. “Zašto, profesore, pa niste me pitali”. “I još sam dao i postolje da se ne sruši, pa nećeš više bježati”. Bio je jako strog, ali pravedan.

Moj početak je vezan za drugaricu, koja me pitala da idem s njom na audiciju za solistu u Domu omladine. I pođem. Odabrala je da pjeva jednu makedonsku pjesmu koju sam obožavala, “Sudbo moja sudbina”, koju su izvodili Nikola Badev i Aca Sarijevski. Slušam je kako pjeva, ma ni ne liči… Onda joj kažem: “Slobo, sačekaj da ti otpjevam jednu strofu, možda si zaboravila kako počinje”. Ja to i uradim, ali poslije toga orkestar nije htio ni da je sluša, skupili se oko mene da me obrlate da budem solista, i malo pomalo ja pristanem. Drugarica je ostala da igra u folkloru, a ja da pjevam.

RB/BI: Uobičajeno, u Crnoj Gori s kraja šezdesetih, sredina nije blagonaklono gledala na to da se ženski svijet bavi muzikom. Članice beat benda “Kontese” su umalo istjerane iz škole zbog toga.

Šćepanović: Ja sam još u školi počela javno da nastupam, i kad sam morala to da saopštim mom ocu, to je bila katastrofa. On je mislio, ako pjevam – to će biti da budem nemoralna, da završim po kafanama, da će muzičari da se iživljavaju sa mnom, nisam mogla da ga ubijedim nikako. Bježala sam, naravno, i onda je moja majka sirota nekako “peglala” sve živo, nekad sam dobijala i batine, nekad bi se ušunjala i ne bi ni vidio kad sam došla kući… Tako je bilo sve dok jednog dana nisam trebala da predstavljam Crnu Goru na nekoj manifestaciji u Bosni ili Srbiji, ne sjećam se. Onda je pokojni Vidoje Žarković (tada predsjednik Skupštine SR Crne Gore – prim. aut.) došao da lično pita mog oca da me pusti da idem s njima. I sve se promijenilo, đe će on vlasti da kaže da ne može, to je ono naše crnogorsko. I više mi nije branio da pjevam, shvatio je da radim nešto što nema veze sa njegovom slikom o pjevačicama. U starijim godinama bio je jako ponosan na mene.

A jedne prilike je samo rekao mom suprugu da nije nikakav muž Crnogorac. Moj muž se začudio. Veli otac: “Kad puštaš ženu samu da putuje, pjeva, i ti se ništa ne buniš”, na šta je moj muž rekao: “Zašto bih se ja, Stanko, bunio? Ja tvojoj Brani vjerujem, ona ima odriješene ruke da ide đe hoće bez mene”. Bilo je i takvih situacija.

RB/BI: Sa 16 godina glumili ste u “Koštani” u CNP-u, u orkestru su bili i čuveni Peko Gatolin, Mujko Lončarević…

Šćepanović: To je, u stvari, bila organizacija Doma omladine, a predstava se davala u sali CNP. Nije to bila prava “Koštana” sa glumom, već muzička, sa puno pjesme, bila je atrakcija u to vrijeme. Sve se uživo izvodilo na sceni, pjevalo, sviralo i igralo. Uostalom, tako je bilo i kad sam snimala pjesme u Radio Titogradu – ja u kućici, orkestar u velikoj prostoriji i svi zajedno izvodimo. Ako jedan član orkestra pogriješi, sve kreće ispočetka.

RB/BI: Imali ste namjeru da postanete nastavnik muzike u školi, ali se to nije ostvarilo. Srećom, pokazalo se.

Šćepanović: Stvarno jesam, ali je moja sreća što me nisu primili na nekoliko mjesta gdje sam konkurisala. Nakon jednog od tih odbijanja, sjela sam jedne noći sa suprugom i rekla: “Hajdemo mi kao pečalbari trbuhom za kruhom, idemo za Beograd”. Prije toga sam već pjevala na Beogradskom saboru kao gost dvije pjesme – “Tri bećara” i “Gledala sam s Koma plava” i doživjela ovacije. Dobro sam pjevala, a nisam bila ni ružna, što isto zna da pomogne. Uzeli smo nas dvoje sobu u hotel “Balkan”, a ja sam pošla u PGP. Rekla im: “Došla sam s koferom da budem vaš solista, ukoliko me primate”. Oni su me objeručke dočekali, potpisali ugovor, dali mi avans, tako da sam uplatila hotel na godinu dana da ne razmišljamo muž i ja đe ćemo da stanujemo. Snimila sam za njih ploču “Gledala sam s Koma plava”, prodala se u 100.000 primjeraka. Možda je zanimljivo, prije toga sam snimila singlice za zagrebački “Jugoton”, ali nisu bile slušane, ni komercijalne.  

Prošla sam audiciju kod Radeta Jašarevića za pjevanje u Radio Beogradu. Još prije no što sam izdala prvu ploču,  snimila sam 15 pjesama sa Velikim orkestrom Radio Beograda. Ti su snimci sačuvani i uvršteni na trostruki CD “Zapisano u vremenu”, kojim se obilježavala retrospektiva moje karijere, tako da se lako može vidjeti kako sam pjevala sa 17 godina, a kako sad pjevam.

RB/BI: Vi ste bili prva osoba iz Crne Gore koja se odlučila da proba da napravi karijeru u Beogradu – negdje mi je Zoran Kalezić rekao da nije bilo Vas, teško bi se i on na to odlučio.

Šćepanović: Jeste, vidio je što sam ja uradila, pa je i on došao, ali evo tu su sad Sergej Ćetković, Knez, Bojan Marović… Ali, zar nije šteta što svi mi moramo da idemo u drugu zemlju da pravimo karijere? Je li to grehota? To me najviše pogađa, zbog toga sam nesretna. Umjesto da imamo svoju produkciju, svoj studio, svoj prostor za bitisanje…

Narodna muzika je značajna za Crnu Goru isto kao i Filharmonija. Onaj Muzički centar može samo Filharmonija da koristi, a zašto ne možemo i mi ostali? Ne mogu da shvatim zašto ja moram Muzičkom centru da platim 3000 eura da iznajmim salu kako bih održala koncert? Pa, valjda sam nešto uradila za kulturu Crne Gore, ne dolazim iz Njemačke, ja sam njihova. Mi nemamo čak ni prostorije u tom domu da vježbamo, trebala bi država Crna Gora da se zapita kakav je odnos prema nama…

RB/BI: Sedamdesetih je narodna muzika, koju danas zovemo “stare škole”, dakle sa orkestrom, bila cijenjena. Festivali su nicali svuda, a nije svako mogao pjevati.

Šćepanović: Učestvovala sam na Ilidži, Beogradskom saboru, Festivalu podunavskih zemalja, pjesme su prijavljivali kompozitori i tražili da im ja pjevam. Tako sam dobila pjesmu “Vasojevka” koju je napisao Mija Krnjevac, s kojom sam osvojila drugo mjesto na Beogradskom saboru. Bila sam dugo prva, ali je onda došlo takmičenje u Beogradu i pretekao me Nedeljko Bilkić, imao je para, kupovali su glasove tada. Ta je pjesma bila hit, i dan danas je svuda traže.

RB/BI: Turneje su bile uobičajena stvar, i to ne ove današnje, u skraćenoj verziji država, već ste pjevali po čitavom svijetu. Naročito Vam je bio emotivan prvi odlazak u Australiju?

Šćepanović: Bilo je to 1976. godine. Nisam išla sama na tu turneju, bio je Mišo Kovač, duet Selimova – Želčevski, Silvana Armenulić, Žarko Dančuo, Miroslav Ilić… Kad smo sletjeli u Sidnej, stjuardesa me zamolila da obučem narodnu nošnju i tako izađem iz aviona, jer me čeka veliki broj Crnogoraca. Od aviona do stanične zgrade je samo za mene bio prostrt crveni tepih, drugima nisu dozvolili da idu tuda. Došla sam do zgrade, tamo je bio veliki boj ljudi, a prva je bila isturena jedna starica koja je, kad sam se primakla, čučnula i zagrlila mi noge. Meni je to bilo nešto strašno, odmah sam skočila da je dignem, pomogli su mi, a baka je cijelo vrijeme plakala i govorila mi: “Sine moj, s tobom je došla moja Crna Gora, ja sam sad srećna i sad ću srećna da umrem”.

Bili smo u Australiji 15 dana na turneji za iseljenike i više sam plakala nego pjevala na bini. Oni te 1976. nisu mogli da nas vide ni na televiziji, nije bilo satelitskih programa, niti bilo kako drugo osim uživo, zato su te reakcije njihove, a i naše, bile toliko emotivne.

RB/BI: Kako ste došli do pjesme koja je Vaš zaštitni znak – “Gledala sam s Koma plava”?

Šćepanović: Sasvim slučajno. Pokojni Đoko Radović, urednik Radio Titograda, došao je do mene i rekao da je “iskopao” četiri pjesme i da dođem da to snimimo. On je u Radiju napravio aranžman, doveo orkestar, mi smo snimili “Gledala sam s Koma plava”, “Đe si, da si, moj golube”, “Tri bećara” i “Čobanice, lijepa đevojko”. Poslije toga su napravili mini turneju po sjeveru Crne Gore – Kolašin, Bijelo Polje, Ivangrad i, mislim, Pljevlja. Kad sam zapjevala u Kolašinu, ništa više nisam čula od buke ljudi i oduševljenja, pominje se njihov grad, u Beranama isto u velikoj hali, sve se diglo na noge. Tada je ta pjesma postala hit i ni danas ništa manje nije popularna nego te 1969.

RB/BI: Bili ste dio čuvenih Gosskoncertovih višemjesečnih turneja po Sovjetskom savezu.

Šćepanović: Išla sam sa “Entuzijastima” i sa “Montenegro 5” po nekoliko mjeseci, bilo je i do tri-četiri koncerta dnevno, zarađivale su se dobre pare, ali se zaista radilo. “Entuzijasti” i “MN 5” su svirali pop i rok, tada smo sve zvali zabavna muzika, ali engleske pjesme nisu smjeli da pjevaju na engleskom nego prevedene na naš jezik. I gledaoci nijesu smjeli da igraju, nego su samo sjedjeli i aplaudirali. Ja sam sa “Entuzijastima” pjevala nešto i od zabavne muzike – “Kud plovi ovaj brod” i “Tike tike tačke”, a iz mog repertoara crnogorskih pjesama odabrala sam “Još ne sviće rujna zora”, koja je imala nevjerovatan prijem kod publike. Anica Zubović, najbolja pjevačica kod nas, ja sam njoj postala vjenčana kuma, pjevala mi je prateće vokale, tercu ili sekstu, a imali smo pjesnika koji je prvo preveo stihove kako bi Rusi shvatili o čemu se radi, da vide tragiku. A Rusi emotivan narod, pa smo morali da je i dvaput pjevamo za veče.

RB/BI: Pjevali ste i Titu, jednom upravo u SSSR?

Šćepanović: Tito je u Kijevu jednom bio gost SSSR, i nas su angažovali da održimo koncert u njegovu čast. Sala je bila puna, a tamo je praksa – kako god neko održi govor ili nastupi, funkcioneri moraju da ustaju da ga pozdrave, pa sjednu, pa ustaju, pa sjednu, pa ustaju, ne znam koliko puta. Baš mnogo. Nama muzičarima bilo je žao što toliko muče Tita i dogovorimo se da što duže pjevamo kako bi on što duže sjedio i odmarao.

Tito je jako cijenio umjetnike, muzičare posebno. Pjevala sam mu često, naravno ni blizu toliko puta kao Nikola Karović koji je bio član Vojnog orkestra. Jedne prilike u Novom Sadu, pjevale smo Beba Selimović, Neda Ukraden i ja, a Tito je došao u foaje gdje smo čekale nastup, pitao da li smo poslužene, da li nam išta treba, koji bi šef države došao tako da se raspita za pjevače… Uvijek je bio za to da se umjetniku pokaže pažnja i da se apsolutno ispoštuje. Kad sam god pjevala, obraćao se Vidoju Žarkoviću: “Evo tvoje gore list, tvoje Crnogorke”. Imam lijepe uspomene na to vrijeme i veliku žal za onom Jugoslavijom.

RB/BI: Relativno često su vas mediji uspoređivali sa legandarnom Ksenijom Cicvarić, iako zaista ne vidim nikakve vokalne sličnosti, jedino što ste obje na svoj način reprezenti Crne Gore.

Šćepanović: Možda su nas upoređivali zbog popularnosti, zbog načina pjevanja sigurno nisu. Niko ne može tako da pjeva kao Ksenija, toliko je milo pjevala – dok je pjevala ona se mazila, samo je ona mogla da izvede onako staropodgorički melos. Pjevam i ja njene pjesme, ali drugačije od nje. Ja sam najviše snimala one naše gorštačke pjesme, da pokažem kakvi smo junaci. U crnogorskoj eliti pjevača narodne muzike bilo je mnogo dobrih: Nikola Karović, Ismet Krcić koji je prvi počeo po festivalima, Božidar Ivanišević koji je udario temelje, a koga su svi zaboravlio dok je bio živ – to samo u Crnoj Gori ima, pa Mirko Rondović, Jusuf Jakupović, Drina Kurtagić koja je divno izvodila podgoričke pjesme…

RB/BI: Zagovornik ste teze da se mlade generacije moraju podučavati etnosu, posebno narodnim izvornim pjesmama.

Šćepanović: Meni je bilo toliko stalo da napravim školu gdje će naši mladi ljudi učiti od mene kako se pjeva izvorna pjesma, ne da je plaćaju, nego da im dam savjet kako se to radi. Ne možete pjevati crnogorsku izvornu pjesmu na kosovski način, s nazalom, a danas je to manir. Poštujem taj stil, ali kod pjesama koje su tamo nastale – kod nas se pjesme drugačije vokalizuju. Zato uvijek reagujem kad čujem da neko našu izvornu pjeva na taj način i zamolim pjevačicu da to ne radi, bar ne dozvoljavam moje pjesme da se tako izvode. Na žalost, ta priča o školi “ne pije vodu”, zato na koncerte sada dovodim nekog mladog pjevača da pjeva i vidi kako ljudi žele da čuju crnogorsku pjesmu.

RB/BI: Za najveće državne praznike postala je praksa da se dovode zvijezde iz regiona. Vi ste apsolutni protivnik toga?

Šćepanović: Mislim da to nije kako treba. Svaki drugi dan neka dođu, ali za državne praznike treba da pjevaju domaći muzičari, kakvi su da su. A, dobri su. Ali, ako ja to kažem, reći će da je Branka ljubomorna, pakosna, omatorila je, i ne mogu da shvate da ja na to drugačije gledam. Vi prvo mora da poštujete onoga koji je odavde, odnosno svoju zemlju, da svojim ljudima date priliku da uveličaju praznik. Što ja ne pjevam u Beogradu za Dan Srbije? Nikad me ne bi pozvali. Ni za Dan Hrvatske u Zagrebu, naravno, ne pada im na pamet. Vidjeli ste i ovogodišnju Trinaestojulsku nagradu, nisu gledali zasluge ni ko je što uradio u životu, već je u sve politika umiješala prste.

RB/BI: Ima jedno Vaše izvođenje koje mi je naročito drago. To je jazz-fusion verzija pjesme “Poljem se vija” sa saksofonistom Jovanom Maljokovićem, ima taj dah onoga što se zove new age?

Šćepanović: Jovana znam još iz vremena kad je svirao u “Montenegru 5”. Bio je festival u Budvi i predložio mi je da napravi svoj jazz aranžman, a da ja zadržim izvorni način pjevanja, da ne skrnavimo pjesmu, i da nastupimo kao gosti na festivalu. I primljeno je stvarno odlično, i on je pjesmu uvrstio na svoj CD. Sad imam namjeru da sarađujem sa Vladom Marašem, gdje bih ja pjevala na svoj način, a on napravio nove specifične aranžmane, u tome je najbolji.   

RB/BI: U jednom trenutku ste, nije to tajna, gotovo odustali od karijere prije nekih dvadesetak godina?

Šćepanović: Jeste, u jednom trenutku sam shvatila kako zovu stalno pjevače sa strane da pjevaju crnogorske pjesme, a nas su zapostavili. Mi smo čudan narod, svi su pjevali crnogorske pjesme osim nas. Zato sam odlučila da sve odbacim i mirno živim.

A onda su me zvali iz Kulturne mreže da pjevam za 13. jul na Cetinju, tada sam prvi put nastupila nakon dugo godina, ali je prelomni događaj bio poziv pokojnog Dragoljuba Đuričića. Ponudio mi je nešto što nisam mogla ni da pojmim. Predložio je da učestvujem u prvom izdanju njegove “Cucke jeke”, i to tako da ja pjevam izvorne pjesme, a da me prate bubnjari i jedan harmonikaš. Ja rekoh – kako ću ja to, ne znam kako će to zvučati, on veli – ne brini ništa. Dođem u Cuce, a tamo 15.000 ljudi, to je bilo nešto nezapamćeno tamo đe je i međed rekao doviđenja. Počnem ja ove naše, a svi prisutni, i mladi i stari, pjevaju sa mnom, dok sa jedne i druge strane silaze bubnjari sa onih čuka ka meni, nestvarna slika.

Pjevala sam jedno 15-20 minuta, okrenula se i vidjela Đuričića kako stoji u jednom ćošku i plače. Njega je to toliko emotivno pogodilo, a meni je bilo drago što sam mogla da mu priredim takav užitak. Zato sam nastupila i sljedeće godine. Imao je još jedan projekat, dogovarali smo se nekoliko mjeseci prije korone da se na ljeto ode na Bjelasicu ili Komove. On je želio da sa visova brda lupaju bubnjari, i to da dovede najbolje bubnjare Evrope, a da nastupe svi etno pjevači iz okruženja. Među njima sam trebala biti i ja. Na žalost, korona ga je odnijela.

RB/BI: U ponedjeljak imate prvi put solistički koncert u Baru, nakon 55 godina rada.

Šćepanović: Imala sam koncerte širom svijeta, a nikad u Baru, zanimljivo. Pjevala sam na “Šušanjskoj noći”, to je lijepo, ali to nije to – ljudi šetaju, jedu, u gomili se teško čuje i šta pjevaš, ovo sad je u Domu kulture izuzetna prilika da dočaram svoju muziku, da ljudi pjevaju sa mnom. Za koncert mogu da zahvalim Opštini Bar i Kulturnom centru koji su mi omogućili da imam prvi solistički nastup u Baru nakon 55 godina karijere, i presrećna sam zbog toga. Ulaz je slobodan, nadam se da će svi pjevati sa mnom od početka do kraja, da ćemo zajedno uživati.

Share.

Comments are closed.