Mr. sc. Ivan Jovović: Tuđemilski stožer

Tuđemili, arhetipski pojam crnogorskog vojevanja. Iako dugo potisnut iz kolektivnog sjećanja naroda sa ovog prostora, na prelazu XX u XXI stoljeće, silom istorijske koincidencije Tuđemilska ili Barska bitka, u procesu obnove crnogorske nezavisnosti, poslužiće kao osnov za legitimisanje hiljadugodišnje duhovno-državne vertikale Duklja – Zeta – Crna Gora. Zato je sa razlogom, između toliko slavnih crnogorskih bitaka, ona na Tuđemilu izabrana za Dan Vojske Crne Gore.

Preko životopisa svetog kneza Vladimira Dukljanskog i pobjede na Tuđemilu 1042. godine, stvoreni su uslovi koji su omogućili našim precima da izađu iz provincijskih okvira i samostalno zakorače na pozornicu evropskih naroda, čime je određena identitetska matrica današnje Crne Gore.

Izvršiti interpretaciju datuma i događaja koji su se zbili prije gotovo jednog milenijuma nije jednostavno, ne samo zbog činjenice da je u pitanju davna prošlost, već iz razloga što je ovo područje u predmetnom razdoblju doživjelo brutalnu devastaciju duhovnih i materijalnih dobara, pa istorijski mozaik sklapamo tek na osnovu ponekog sačuvanog fragmenta.

Treba naznačiti da društveno-politički život sa početka XI vijeka karakteriše borba južnoslovenskih kneževina (arhontija) za sticanje nezavisnosti. U Duklji prethodnicu tih borbi imamo i prije Tuđemilske bitke za vrijeme vladavine kneza Vladimira. Nastavljajući političku misiju svog prethodnika, knez Dobroslav (sinovac kneza Vladimira) je 1035. godine podigao ustanak u Duklji protiv vizantijske vlasti, koji je ubrzo bio ugašen, zbog čega je knez Dobroslav poveden u ropstvo u Carigrad. Pobjegavši iz zatvora, vraća se i preuzima ponovo vlast u Duklji. Vizantijski car odlučuje da u Duklju 1042. godine pošalje kaznenu ekspediciju. Poslije niza okršaja, centralni sukob između dvije vojske odigrao se u bici kod Tuđemila (nadomak Bara), gdje su Dukljani porazili mnogobrojnu vizantijsku vojsku, koja bilježi težak poraz od 40.000 pobijenih vojnika.

U rukopisu vizantijskog istoričara Skilice postoji ilustracija koja jasno upućuje na način ratovanja predaka Crnogoraca, korištenjem prirodnih uslova. Vizantijska vojska je prikazana kako je zasuta strijelama i kamenjem u klancima. Prethodno se knez Dobroslav poslužio ratnim lukavstvom, proturajući glasine preko izvjesnog Baranina zapovjedniku vizantiskog logora smještenom u Barskom polju, da su opkoljeni sa svih strana, što je ubrzo stvorilo paniku, tim prije, što su Dukljani uz glasnu viku i duvanje u rogove stvorili utisak da ih ima mnogo više nego što ih je stvarno bilo. U noći između 6. i 7. oktobra 1042. godine knez Dobroslav je izdao naredbu o opštem napadu u kojem je glavnina vizantijske vojske (Grci) do nogu potučena, dok su se njihovi saveznici dali u bjekstvo. Vjerovatno da je Pop Dukljanin preuveličao vizantijski poraz, mada i vizantijski istoričari smatraju Tuđemilsku bitku za jedan od težih poraza vizantijske vojske, uopšte, jer u podnožju Rumije i okolnih brda gine sedam vizantijskih stratega (generala). I sam glavnokomandujući vizantijske carske vojske Kursilije je teško ranjen u bitci, i povlačeći se izdahnuo je negdje u Skadarskoj ravnici.

Da je zadugo u narodnoj naraciji naših predaka bila prisutna Tuđemilska bitka, svjedoči istorijsko-književni spis „Ljetopis popa Dukljanina“. Nastao krajem XII vijeka, dakle, vijek i po od Tuđemilske bitke, u njemu pronalazimo na još prisutan „Kursilijev krst“, kao i lokalitet „Božija milost“ gdje je po kazivanju Popa Dukljanina tokom ove bitke jedan od sinova umalo greškom ubio svoga oca kneza Dobroslava.

Kako je primijećeno u literaturi, Tuđemilska bitka je imala sve karakteristike feudalnih bitaka, s tim što treba napomenuti da je dukljanska vojska bila ustrojena na plemenskoj društvenoj strukturi, i kao takva formacija uspjela je pobijediti profesionalnu carsku vizantijsku vojsku. Uostalom, u instituciji Zbora prepoznajemo nasljeđe dukljanske tradicije, kao oblik društvene, pa samim tim i vojne organizacije, koja je u različitim oblicima opstajala do početka XIX stoljeća.

Barska bitka. Crtež se nalazi u “Kratkoj istoriji Jovana Skilice”,
Nacionalna biblioteka u Madridu

Poznati vizantolog Georgije Ostrogorski o formiranju Duklje kao samostalne države u knjizi „Vizantija i Sloveni“ piše: „U poluzavisnim južnoslovenskim državama počeo je proces oslobađanja od vizantijske vlasti i borbe protiv nje. Prva je u tome uspela Zeta“. Znači, Ostrogorski nedvosmisleno ukazuje da je Duklja/Zeta bila prva južnoslovenska arhontija koja se oslobodila od vizantijske prevlasti,  i to se dogodilo 1042. godine.

Posljedice pobjede nad vizantijskom, kao i nad udruženom raško-bosanskom-humskom vojskom na Tuđemilu bile su veoma značajne. Poništene su vizantijske težnje da povrate dominaciju nad Dukljom. Nakon te bitke Duklja je ovladala Raškom i Bosnom, stavila ih u vazalni položaj. Teritorijalno proširenje dukljanske države otvorilo je niz pitanja, od društvenog uređenja do obnavljanja crkvene metropolije u Duklji, jer je tada postojao interregnum crkvene vlasti u novostvorenoj državnoj formaciji, s obzirom da je dukljanska teritorija u eklezijastičkom pogledu potpadala pod vlast splitskog i dračkog arhiepiskopata.

Za uspjeh Dukljana najzaslužniji je knez Dobroslav, koga je nakon pobjede nad Vizantincima narod prozvao Vojislav, a od njega kao rodonačelnika nastaće prva crnogorska dinastija Vojislavljevići. Treba znati da trijumfalna pobjeda nije došla sasvim slučajno, već naprotiv, bila je plod dugogodišnje vojno-političke strategije kneza Vojislava.

Prema mišljenju dr Frana Milobara, na oblikovanje vojno-političke strategije kneza Vojislava uticala su dva važna momenta. Prvi se odnosio na činjenicu da je Dobroslav još kao mladić morao ići na zatočenje u Carigrad da jamči da će Duklja ostati mirna, što će kod njega izazvati trajni animozitet prema Vizantiji. Drugi, Dobroslav je više godina proveo u Carigradu na vizantijskom dvoru, gdje je bio u prilici da stiče ne samo obrazovanje, nego je bio u mogućnosti da izbliza prouči sve slabosti ondašnje vizantijske države i društva.

Poslije pobjede nad carskom vojskom knez Vojislav je postao suvereni gospodar Duklje, što je uslovilo razgraničenje Duklje sa Vizantijom, mada Vojislavljevi ratni uspjesi nijesu adekvatno nagrađeni na diplomatskom planu, s obzirom da nije uspio da izdejstvuje međunarodno priznanje zbog nepovoljnih spoljno-političkih prilika. Na sticanje međunarodnog subjektiviteta Duklja je morala sačekati još neko vrijeme, zbog složenih crkveno-političkih prilika na relaciji Rim – Carigrad, da bi napokon papa Grgur VII 1077. godine dodijelio kraljevske prerogative Vojislavljevom sinu Mihailu, dok će njegov unuk kralj Bodin isposlovati od Rimske kurije vraćanje metropolitskog dostojanstva u Duklju i utemeljenje nadbiskupske katedre u Baru 1089. godine.

Zbog direktne konfrontacije sa vizantijskim dvorom, Vojislav i njegovi nasljednici će silom inercije biti okrenuti ka Rimu, što će tektonski poremetiti političke odnose na Balkanu (Duklja je od sredine XI pa do sredine XII vijeka bila najjača slovenska država na Balkanu), a implikacije ovog političkog čina će dalekosežno uticati na vjerske i kulturne prilike u Duklji/Zeti.

Share.

Comments are closed.