Nasilje u porodici, školi, na ulici, sve je vidljivije. Marina Martinović, diplomirana psihološkinja u barskom Domu zdravlja, poručuje i odraslima i djeci da se obrate za pomoć Centru za mentalno zdravlje ove zdravstvene ustanove, kako bi se njegove negativne posljedice ublažile ili, prije svega, nasilje spriječilo. Upozorava da je borba protiv ove socio-patološke pojave efikasna samo ukoliko se djeluje sinhronizovano na nivou porodica- vrtić, škola i druge institucije, a s obzirom da, kako je istakla, živimo u nasilnoj civilizaciji, neophodno je i uvođenje obaveznog emocionalnog vaspitanja u obrazovne ustanove.
RB/BI: Posljednji slučaj maloljetničkog nasilja aktuelizovao je, po ko zna koji put, priču u javnosti o ovoj socio-patološkoj pojavi. Što stručnjaci poručuju djeci i odraslima?
MARTINOVIĆ: Ovih dana se u medijima usljed nedavnih, nemilih događaja, puno govori o nasilju. Nažalost, incident od prije nekoliko dana, nije izolovani slučaj. Razmišljala sam šta bi bilo korisno i važno da čuju djeca, roditelji i uopšte svi građani na tu temu, od još jednog stručnjaka za mentalno zdravlje. Iz uloge psihologa praktičara, smatram da je važno da shvate da postoje mjesta gdje njih ima ko da sluša i čuje, da je to povjerljivo, bez osuđivanja, sa prihvatanjem i da postoje stručna lica koja mogu da im budu podrška dok prolaze kroz bilo koji psihološki proces. U okviru Doma zdravlja Bar, to su Centar za mentalno zdravlje, Centar za djecu sa posebnim potrebama, kao i Savjetovalište za mlade. Bilo da su žrtve ili počinioci nasilja.
RB/BI: Da li je nasilje posljednjih godina u porastu, ili je ono samo vidljivije?
MARTINOVIĆ: Nacionalna Strategija za prevenciju i zaštitu djece od nasilja za period od 2017. do 2021. godine doprinijela je da se posljednjih godina o nasilju otvorenije govori, da se češće prepoznaje, da kao društvo postajemo osjetljiviji na slučajeve nasilja, dakle, da se podiže nivo svijesti o ovom fenomenu, što ne mora nužno da znači da je ova pojava učestalija. Psiholozi dobro znaju da mi kao struka imamo razvijena znanja i načine da utičemo efikasno na patologiju pojedinca, dok globalno za sada nemamo adekvatne mehanizme za borbu sa patologijama različitih širokih sistema, pošto je to nešto što se teško i sporo mijenja. U tom svjetlu, ne mogu da govorim o brojkama, jer se ne bavim statistikom, nego direktno ljudima. Moj subjektivni utisak iz prakse, od kraja prvog talasa pandemije, je da se povećala učestalost izvještavanja o anksioznoj simptomatologiji, kao i različitim vidovima agresivnih ponašanja i nasilja, te patnje i trpnje koje oni prouzrokuju. Pandemija je dovela do destabilizacije na gotovo svim poljima, predstavlja krizu (a kriza je situacija u kojoj nemamo jasno staro rješenje za nošenje sa promjenama), što svakako jeste dovelo do povišenog nivoa napetosti, frustracije u društvu, pa je i očekivano je da će se to odraziti i na ponašanje i doživljavanje djece i mladih, koji jesu slika i ogledalo situacije u jednom društvu.
RB/BI: Da li je svako agresivno ponašanje nasilje?
MARTINOVIĆ: Najprije bih napomenula da nije svako agresivno ponašanje nasilje. Agresivni nagon jedan je od dva bazična nagona, imaju ga svi ljudi i u biti služi da očuvamo opstanak, da se ispoljimo, da postavimo granice. U krajnoj liniji moglo bi se smatrati agresivnim to što ja sada govorim, a Vi slušate. Nije problem u postojanju agresije, problem je u njenoj socijalizaciji, u usvajanju načina da se adekvatno ispolji. Problem je kada u društvu ne postoje adekvatni mehanizmi da se odgovori na društvno neprihvatljiva ponašanja, kada je ambijent takav da se nasilje ne sankcioniše adekvatno, ili se na različite načine direktno ili inidirektno podržava.
RB/BI: Kako objašnjavate nijeme posmatrače nasilja?
MARTINOVIĆ: Svjetska Zdravstvena Organizacija definiše nasilje kao namjerno korištenje fizičke sile ili moći, prijeteće ili stvarne, protiv samog sebe, druge osobe, grupe ili zajednice, koje rezultira ili ima visoku vjerovatnoću da rezultira u povredi, smrti, psihološkom povređivanju, slabijem razvoju ili siromaštvu. Vršnjačko nasilje odvija se među djecom školskog uzrasta, mada odrednice o uzrastu variraju. Naprije primijetimo fizičko nasilje, ali ono može biti i verbalno (uvrede, psovke, ponižavanje), socijalno (izopštavanje, ignorisanje), psihološko (pretnje, zastrašivanje). Digitalno nasilje – koje podrazuijeva korištenje društvenih mreža i aplikacija u svrhu ponižavanja djeteta koje je žrtva nasilja. U digitalno nasilje spada i kreiranje lažnih naloga na društvenim mrežama, snimanje i objavljivanje videa, slika… U pubertetskom uzrastu, ali ne isključivo tada, javlja se seksualno nasilje, koje podrazumijeva dodirivanje intimnih djelova tijela, neprimjerene i vulgarne komentare. U nasilju učestvuju nasilnik, koji vrši i izaziva nasilno ponašanje, žrtva, koja trpi i posmatrači. Treba imati na umu da govorimo o djeci, u čijem slučaju emocionalni i moralni razvoj nijesu završeni, i davanje konačnih sudova, etiketa i tipičnih profila neće pomoći da se nešto promjeni na bolje. Kada govorimo o nasilniku, ono što svakako treba osuditi jeste njihovo ponašanje, pa kazne treba da budu primjerene uzrastu. Surove kazne ne mijenjaju ponašanje. Poenta je da dijete razumije posljedice onoga što je učinilo i osjeti stid i kajanje, da preuzme odgovornost za svoje ponašanje i da se izgradi novo. Što se tiče posmatrača – njihova motivacija da ne reaguju može biti i u strahu da sami ne postanu žrtve, kao i fenomen podijeljene odgovornosti – što više ljudi posmatra, duže im treba da se odluče da priskoče u pomoć.
RB/BI: Koliko i da li je presudna uloga porodice, kada je riječ o ovom sociološkom fenomenu?
Prvo mjesto gdje dijete usvaja norme ponašanje jeste primarna porodica, ali ne možemo svu odgovornost pripisati isključivo roditeljima. Na djetetovu socijalizaciju utiču i škola, i vršnjaci i širi društveni okvir. Ono što je odgovornost svih nas odraslih- psihologa, nastavnika i roditelja, je da kreiramo atmosferu povjerenja i da ne minimiziramo i diskreditujemo dječije žalbe (“nije to ništa strašno”, “nemoj da si tužibaba, špijun”, “vi ste drugari”, “to mu se ti sviđaš, pa hoće tako da ti priđe”, “moraš da naučiš da se odbraniš”, “samo ignoriši”, “kako to da baš tebe stalno neko maltretira”…) jer na taj način podržavamo nasilje i šaljemo poruku žrtvi da nema izlaza i da ne vrijedi da traži pomoć.
RB/BI: Vidjeli smo da dječak mirno trpi nasilje i, vjerovatno, mnoga djeca reaguju slično u takvoj situaciji. Kako onda prepoznati da je dijete izloženo bilo kojoj vrsti torture?
MARTINOVIĆ: Dijete koje trpi nasilje, po pravilu je zastrašeno i ne želi da prijavi svoj problem starijima. Razlozi su nedostatak poverenja, strah da će nasilje biti još gore ako se odrasli umiješaju, strah da će kazna za „špijanje“ biti još strašnija. Praksa je pokazala da je nasilje poprimilo zaista još ozbiljnije oblike nakon neadekvatne intervencije roditelja ili nastavničkog osoblja. Dijete ne prijavljuje nasilje, čime se ovaj neželjeni oblik ponašanja prolongira. Što je izloženost nasilju duža, posljedice kod žrtve mogu biti ozbiljnije. Da dijete trpi bilo koji oblik zlostavljanja, možemo pretpostaviti ako dođe do izrazitih promjena u ponašanju ili emocionalnom stanju, ima košmare koji se često ponavljaju, ekstremno ispoljava simptome stresa, ispoljava izrazito kontrirajuće ponašnje, povlači se iz komunikacije i povlačenje u sebe. Djeca koja su izložena nasilju postaju zabrinuta, uplašena, depresivna, razvijaju socijalne fobije, a nekad vodi i ka suicidu.
RB/BI: Što su primarni uzroci nasilja?
MARTINOVIĆ: Nivo nasilja visoko je povezan sa siromaštvom, sa nejednakošću polova i prihoda, sa abuzusom psihoaktivnih supstanci i nedostatkom sigurnog, stabilnog i njegujućeg odnosa između djece i roditelja. Socio- ekonomske prilike su takve da u mnogim porodicama roditelji rade i po dva posla i nemaju vremena da se bave djecom sa punom posvećenošću. A da je kod nas emocionalna pismenost prije svega niska, o tome da ne govorim. Strategije koje daju najbolje rezultate kada govorimo o nasilju, jesu one koje utiču na uzročnike. Stoga bih se vratila na to da agresija nije problem, nego način ispoljavanja. Dakle, kod male djece vidimo primitnivno ispoljavanje agresije (plače, vrišti, baca, udara…). Ali, kako god da se ponaša ljudsko mladunče, njemu treba i ono želi da ga volite i svojim ponašanjem će nastojati da vam udovolji. Vrlo brzo većina roditelja ili staratelja će odgovoriti na ova ponašanja nepovoljno i naše mladunče će brzo uklaviriti da mu se baš ne isplati da tako ispoljava agresiju. Ono će tada blokirati ispoljavanje, no time nagon neće da nestane, zadržavaće se u vidu mišićnih tenzija u tijelu, ispoljavati na indirektne načine ili na drugim mjestima. Puno ljudi ostane dugo pri ovom načinu nošenja sa emocijom bijesa. Pitanje je šta da radimo dalje, odnosno kako da pomognemo ljudskom biću da se nosi s tim nabojem. Sljedeći korak bio bi sadržavanje emocije- a to podrazumijeva svijest o tome šta doživljavamo. Ljudsko biće se ne rađa emocionalno samoregulisano, nego se koreguliše sa značajnim drugim. Djetetu treba da taj značajni drugi kontejnira njegov bijes, da mu ga vrati nazad na empatički način i da mu onda adekvatno postavi granicu i da model ponašanja. Na primjer: “Vidim da si ljuta. Drugi ljudi se ne udaraju, stvari se ne bacaju. Ako si toliko ljuta da ne možeš izdržati, istuci jastuk”. Formulacija se, naravno, prilagodi uzrastu i problem. I tu polako dolazimo do četvrtog nivoa ispoljavanja emocija – kanalisanja, fokusirano, ka cilju, uvažavajući sebe i drugog.
Za razumijevanje agresivnosti zanimljiva je metateorija Agrazma, koju daje prof. dr Ljiljana Klisić, osnivačica i edukatorka Tepsintezis, prve škole tjelesne psihoterapije u tadašnjoj Jugoslaviji, sadašnjem regionu. U tom pristupu govori se o razvoju i profinjavanju agresivnosti kroz stadijume od primitivnog ispoljavanja, preko destrukcije, manipulacije, pasivnosti, asertivnosti, do moći i transpersonalnoj liniji ka nedualnoj svemoći. Stadijum asertivnosti po ovoj teoriji sadrži ustajanje za svoja prava, ali i koncept čojstva – da se zaštiti drugi od naših mračnih strana. Profesorka Klisić smatra čojstvo somatskom ego funkcijom. S obzirom da nam je ovaj koncept verbalno blizak, nadam se da će se u budućnosti u većoj mjeri utjeloviti.
RB/BI: Da li smo kao društvo napredovali u prevenciji i sprječavanju vršnjačkog nasilja?
MARTINOVIĆ: Zaključila bih time da istraživanja pokazuju da sprovođene strategije i projekti jesu dale rezultate u smanjenju vršnjačkog nasilja i podizanju svijesti o problemu, što ne znači da ne treba još puno da se bavimo time. Živimo u nasilnoj civilizaciji, živimo u podneblju gdje je fizičko kažnjavanje djece normalizovano i trebaće još puno napora da se ovo promijeni. Jedan od vidova rješenja vidim u uvođenju obaveznog emocionalnog vaspitanja u škole, koje neće biti pro forme, koje se neće pretvoriti kao čas odjeljenske zajednice u sabiranje opravdanih i neopravdanih. Nužno je da djecu sistematski učimo emocionalnoj pismenosti, emocionalnoj regulaciji, asertaciji, da ozbiljno radimo na psihološkom imunitetu. Vjerujem da bi samo jedna generacija emocionalno adekvatno regulisanih roditelja radikalno izmijenila civilizaciju.
Djeca i odrasli koji imaju psiholoških i emocionalnih problema, kao i počinioci i žrtve nasilja, mogu se obratiti za pomoć stručnjacima Doma zdravlja svakodnevno od 7 do 14 h.
