ODNOSI KNJAZA NIKOLE I BARSKOG NADBISKUPA CARLA POOTENA – PREMA SVJEDOČENJU VOJVODE SIMA POPOVIĆA (1)

U ovom prilogu baziraćemo se na odnose između crnogorskog knjaza Nikole I Petrovića Njegoša i nadbiskupa barskog Caela Pootena, poglavara najstarije duhovne institucije u Crnoj Gori – Barske nadbiskupije, koji je tu funkciju vršio prije i u periodu kada je oslobođen Bar od osmanske vlasti, početkom 1878. godine (po gregorijanskom kalendaru), odnosno kad je Barska nadbiskupija integrisana u državni i nacionalni prostor Crne Gore.

Koncentrisaćemo se, u prvom dijelu ovoga priloga, na zapise vojvode Sima Popovića, koji svjedoči o odnosu suverena crnogorske države i, generalnom, ondašnjem, odnosu države Knjaževine Crne Gore prema rimokatolicima u Crnoj Gori i Barskoj nadbiskupiji kojom je, duže vremena, upravljao, odlukom Svete Stolice u Vatikanu, Carlo Pooten, porijeklom Njemac. O barskom nadbiskupu Karlu Potenu, iscpnu, potpunu, detaljnu biografiju napisao je i objavio mr Ivan Jovović, u knjizi “Iz prošlosti Dukljansko-barske nadbiskupije”, Bar, 2005. godine. U jednom od narednih nastavaka ćemo, detaljnije, citirati i Jovovićeve argumentovane i činjeničke, naučne konsideracije i analizu istorijske uloge znamenitog barskog nadbiskupa.

Rimokatolici u Crnoj Gori i, posebice u barskom području, od 1878. godine zvanično su postali punopravni građani Knjaževine Crne Gore i imali vjerska i druga građanska prava, jednakopravno kao i ostali građani, proširene države, koja je imala većinsko pravoslavno stanovništvo.

Ovo je priča o tome. O multivjerskoj, tolerantnoj Crnoj Gori, još u poznom 19. vijeku.

No, prije toga, red je da navedemo, prema “Istorijskom leksikonu Crne Gore” (Podgorica, 2006, urednici prof. dr Šerbo Rastoder i dr Živko M. Andrijašević), kratku biografiju barskog i skadarskog nadbiskupa Pootena. Naime, u navedenom djelu (strana 1053), o njemu piše:

“Poten Karlo, (17. 1. 1807 – 15. 1. 1886) – barski nadbiskup (1855-1886), rodom iz Vestfalije. Marta 1867. Poten je prenio nadbiskupsku stolicu u Skadar, spajajući na taj način Skadarsku i Barsku nadbiskupiju i takvo će stanje ostati sve do Konkordata Crne Gore i Vatikana 1886. U Baru je za svog pomoćnika imenovao Gabrijela Kapaćia, kojeg će poslije smrti 1878. zamijeniti Paskale Gverini. Na I Vatikanskom opštem koncilu 1869. zahtijeva da dobije mjesto među primasima na osnovu titule Primas Serviae. Po ovlašćenju pape Pija IX, predsjedava II nacionalnim crkvenim saborom u Skadru 1871. Karlo Poten je posredstvom austrijskog nadvojvode Maksimilijana, posljednjeg meksičkog cara, uspio da dobije sultanov ferman za gradnju katredrale u Baru 1857. Zanimao se i za prošlost Bara i Barske nadbiskupije. Njegovim posredovanjem, Franjo Rački je dobio barske epitafe sa nekadašnje crkve Sv. Dorđa i objelodanio ih u Katoličkom listu, u Zagrebu 1850. Poten je napisao i dvije knjige o Barskoj nadbiskupiji, čiji se manuskripti čuvaju u arhivu nadbiskupije: “Ecclesiae diocletanae et antibarensis historia” (1857); “Historia Ecclesiarum Episcopalium in Albania Turcica situarum, quae Metropoli Antibarensi subjectae sunt, vel olimfuerunt, breviter mmmatique descripta” (1863).

Vojvoda Simo Popović, u “Memoarima”, u svijetlom značenju, opisuje, dakako afirmativno, nadbiskupa barskog i skadarskog Karla Potena i on svjedoči što se zbivalo nakon 1878. godine, te o tome piše:

“Arcibiskup barski bio je u ono vrijeme Karlo Poten, rodom iz Njemačke, čovjek vrlo obrazovan, ali već star i sasvijem iznemogao. Baveći se g. 1878 u Skadru poslovima pograničnim, posjetio sam Arcibiskupa Potena, koji se baš tada vratio iz Rima, đe je stajao za sve vrijeme rata. Dočekao me je vrlo ljubazno sa cijelim govorom, hvaleći naše lijepo i pravično postupanje sa rimokatolicima i žaleći, što sad ne može stajati u Baru, đe je tolike mučne godine proveo pod Turcima. Kada mi je isti dan povratio posjetu, govorio je tako, da mi je izgledalo, kao da se sad prvi put gledamo, kao da on nije znao, da sam bio kod njega. Prateći ga iz kuće njegov sekretar prišapne mi, da se ni malo ne čudim, jer je starac postao zaboravan.

Dolazeći iz Rima u Skadar, toga puta, Arcibiskup Poten svrnuo je u Bar u svoju dotadašnju rezidenciju i otolen je poslao Knjazu vrlo lijepu depešu punu dobrih želja za Knjaza i Crnu Goru, i blagodarnosti za njegovo očinsko staranje o rimokatolicima”.

Vojvoda Simo Popović u “Memoarima”, potom saopštava, da je poslao isti dan, po naredbi knjaza Nikole, kojeg je Simo Popović sam napisao, slijedeći, dakako, smjernice knjaza Nikole, odgovor barskom nadbiskupu Karlu Potenu, u kome je navedeno i sljedeće, nakon njegove uvodne intitulacije:

“Vrlo obradovan Vašom prvom posjetom u mojoj državi i Vašom današnjom depešom hitam da izjavim Vašem Visokopreosveštenstvu moju najsrdačniju blagodarnost na izraženim osjećanjima. Sretan sam, da je Vaše arhipastirsko staranje zadovoljno stanjem mojih rimokatolika podanika i da vas mogu uvjeriti, da neće nikada prestati svom iskrenošću i ljubavlju mojom vladalačkom njegovati blagostanje i slobodu njihove vjeroispovjedi. Uvjeravajući vas o svome najvišem uvaženju, smireno preporučujem narod i sebe i svoju porodicu pobožnim i bogu ugodnim molitvama Visokopreosveštenstva”.

(Vojvoda Simo Popović, Memoari, Podgorica, 1995, str. 585)

(Nastavlja se)