FOTO: Nezaboravni predjeli i miris pelina na putu ka Lisinju

Preko devet kilometara pješačenja i prelijepih predjela, panoramskih pogleda i dobrog druženja obilježilo je danas pješačku turu „Uspon na Lisinj“. Riječ je o tradicionalnoj akciji „Pohod u planine“ koju Turistička organizacija Bar organizuje sa ciljem popularizacije aktivnog odmora u zaleđu našeg grada.

Okupljanje za ovaj „pohod“ počelo je u ranim jutarnjim časovima, a zbog velikog broja zainteresovanih, za prevoz su organizovana tri kombija. Prije polaska, u stilu dobrih domaćina, TO je podijelila sve ono što je potrebno za dobar ugođaj na izletu – kačkete, torbice, sendviče, slatkiše, vodu, maramice…

Pješačka tura započeta je nešto prije devet časova u selu Lunje, a skoro 50 učesnika ove ture predvodila su četiri vodiča: Darko Pepđonović, Igor Perčobić, Milan Šainović i Goran Banović. Iako je ova staza označena kao srednje zahtjevna, ipak je za nju potrebna određena kondicija, a penjanje na Lisinj predstavlja pravi kardio trening.

Prvobitni dio, tačnije prvu trećinu, čini uska staza sa većim usponom kroz rijetku šumu, a nakon nje, slijedi kameniti teren, ali i zaista impozantan pogled na Šasko jezero, Bojanu, Solanu i planine Albanije.

Cjelokupan uspon na Lisinj izrazito je kamenit, bez stabala, međutim na, otprilike, polovini puta pravu malu oazu čini stablo trešnje, koje je, prema riječima vodiča, staro više od 100 godina i bistijerna sa vodom. Gotovo tokom cijelog uspona od 4,3 km pruža se pogled na morsku obalu – Stari Ulcinj, Utjehu, Veliki pijesak, pa sve do Sutomora, a kroz vazduh se širio miris pelina. Na ovoj stazi može se sresti i endemska vrsta – Korjen od Rumije, a imali smo priliku, doduše na kratko, da vidimo i poludivlje konje.

Drugi dio staze, koji je takođe kamenit, krase međe i ravnice koje su potpuno ograđene, a na posljednjem u nizu vrhova prije onog glavnog, izdiže se Dobrovođanska ranka (banir).

Nakon skoro tri sata hoda, sa kraćim pauzama, stigli smo do vrha Lisinja koji se nalazi na 1353 mnv i zaista smo imali cijeli Bar „na dlanu“ – cijelu barsku morsku obalu, sa jedne i pogled na Rumiju sa druge strane, ali i na Vrsutu, i Lovćen u daljini (koji se samo nazirao zbog izmaglice), a tu je i Pođanska ranka.

Nakon pauze za fotografisanje i odmor, krenuli smo nizbrdo, prema Velikim Mikulićima. Poslije pola sata strmog spuštanja, zašli smo u šumu, gdje je put bio nešto lakši, ali i manje atraktivniji nego uspon.

Pauzu smo napravili u nestvarnoj ljepoti bukove šume, koju krase široka debla, paprat i krupna mahovina. Tokom ostatka spusta, put je, uglavnom, bio jednoličan, a imali smo priliku da probamo i drenjine kojih je, na jednom mjestu, bilo napretek.

Konačno, nakon dva sata spuštanja, stigli smo do krajnje tačke pješačke rute – Veljih Mikulića. Usput smo svratili na Pitin potok – krstionicu – vodopad na čijim je stijenama uklesan lik Vladimira i Kosare, ali i krst i Hristovo krštenje.

Na samom kraju, čekao nas je ručak kod porodice Drobnjak. Ova domaćinska porodica zaista se potrudila da nam pruži potpuni ugođaj pripremivši teletinu i krompire ispod sača, ali i masline, salatu, sir i ostale đakonije. Probali smo i domaći sok od šipka, dok je (uglavnom) muški dio ekipe pio domaću lozu. Druženje je nastavljeno uz pjesmu.

Bez obzira na umor, što od napora, što od jakog sunca, TO nas je obradovala najavom sličnih akcija, koje preporučujemo i našim čitaocima. Mi, svakako, nećemo izostati.

Share.

Comments are closed.