U studiji pod naslovom „Crnogorsko primorje i Krajina“, koja je 1922. objavljena u Beogradu, u izdanju Srpske kraljevske akademija nauka, odnosno, Srpskog etnografskog zbornika i to pod uredništvom prof. dr akademika Jovana Cvijića, rektora beogradskog Univerziteta, a u okviru edicije „Naselja i poreklo stanovništva“, Andrija Jovićević piše, oslanjajući se na narodno predanje (koje je često nepouzdano i teško u nauci provjeljivo i potvrđeno, ali je ipak sekundarni istorijski izvor u nedostatku primarnih izvora) o Mrkojevićima i drugim stanovnicima Bara nakon pada Bara pod vlast osmanske vlasti i situaciji na tom području, navedenog istorijskog perioda i Bara pod mletačkom vladavinom.  

U tom smislu Andrija Jovićević bilježi na stranicama 24, 25 i 26 pomenute knjige sljedeće: 

Mrkovići su ponajviše stradali od gusara. Dobrovođani su onda živjeli gore pri Lisinju, i nijesu se smjeli stalno naseliti dole, jer su gusari bili za njih velika opasnost. Kad su gusari jedanput prolazili kroz Duške (u Kunjama), jave se nekom Aliji Vučkovu i narede mu, da im spremi bulu, da je pri povratku vode. Alija zapadne u busiju i pri po- vratku ih napadne, baš kad su vodili u ropstvo čuvenu Maricu Duškovu. Alija ubije jednog gusara, a ostali pobjegnu. U potjeri ubije drugoga na Počivalu, trećega u maslinama ispod sela, a četvrtoga na kraju mora. Mjesto, gdje je prvog ubio, i danas se zove Crna Mogila.

Po mrkovićkom predanju, „Latini” su držali ove krajeve za 50 godina. Pod tim imenom podrazumijevaju se Mlečići. Uspomena Mrkovića na Mlečiće iz onog doba puna je gorčine, pa ih i danas mrze.

Predanje veli da su „Latini” bili naseljeni sredinom Mrkovića od mora do Kameničkog Mosta i da su zauzimali najljepši dio zemljišta. Tvrđava u Svaču, koji Mrkovići zovu Šas, bila je u njihovim rukama, a možda i Bar i Ulcinj. Turci su, pošto su oteli Skadar, uzaludno napadali na Svač, jer su ih „Latini” odbijali. Mlečići su se sve više silili, i Mrkovićima, koji se bjehu jako namnožili i kojima bješe tijesno pri Rumiji, gledahu mrsko na nezvana susjeda, pa ga se željahu osloboditi.

Mrkovići mnogo pričaju o nekoj Milici Rađenovoj, koja je bila od Bogića iz Mikulića. Po njihovom uvjeravanju, Milica je bila veoma ugledna žena, i Mrkovići su joj se pokoravali, kao svom glavaru. Milica je bila pametna i dobra, uz to od najuglednije porodice, pa je kod plemenika zadobila ljubav, poštovanje i poslušnost. Na smrti ona zavješta, da je sahrane kod Sv. Petke u Dabezićima. I kad su je nosili niza Stupicu iz Mikulića, sva se pratnja, koja je bila mnogobrojna, zakiti zelenim granama i zapjeva: „Krste nose, Boga nose, Gospodi pomiluj!” Od pjevanja se razlijegala gora i planina, i kad „Latini” čuše i vidješe to, pomisliše, da će ih Mrkovići napadnuti, pa napustiše kuće i utekoše. Mrkovići su to i htjeli, pa ih potjeraše i gonili su ih sve do Svrzigaća.

Drugo predanje kaže, da je onda bio knez u Mrkovićima Ivan Rađen, silan i glasit čovjek, kojemu se vlast protezala na daleko. Na Bijeloj Skali, kuda se prelazi iz Krajine u Bar, držao je stražu i tu imao svoju kamenicu, u koju je svaki putnik morao ostaviti po jednu „aspru” na ime arača. Brdo Rađen potsjeća na ime njegovo. On je imao sestru Stoju, koja je bila vidovita i nije se htjela udati. Pred smrt ostavila je bratu amanet, da je ukopaju pred crkvom sv. Ilije i da na njen grob iskupi svu svoju knežinu. Kad su Mlečići vidjeli Mrkoviće kod crkve sv. Ilije, prepadnu se, jer pomisliše, da će ih napasti, i utekoše u Svač.

Treće predanje veli: Muslići su se negda zvali Rakovići, a Barjaktarovići – Skorovići, i oba su bratstva živjela u Mikulićima, visoko pod Rumijom. U Rakovića je onda bila neka djevojka, imenom Sšanilica, koja se udade za nekog Skorovića i s njime izrodi osam sinova. Na smrti ostavi amanet sinovima, da je ukopaju pred sv. Ilijom i kad budu na Skakalima, u Stupici, da zapjevaju: „Gospođo pomiluj!” Od ovog su se Mlečići uplašili i utekli.

Ova predanja potvrđuju da je pitanje progonstva Mlečića bilo pitanje života i časti za Mrkoviće. No Mlečiće nije istisla sila mrkovićka, nego su napustili Mrkoviće zato što su bili stiješnjeni s drugih strana. Njih su onda napadali Zećani; narodni su ustanci bili česti, a Turci su napali Svač, da ga osvoje. I Mlečići su onda, htjeli ne htjeli, morali napustiti polja i otvorena mjesta, i zbiti se u gradove radi lakše odbrane. Zato su Mlečići napustili Mrkovsko polje i odstupili k Svaču.

Mrkovići mnogo pričaju o svom junaštvu, kad su Turci osvajali Svač. O tome postoje razne priče. Jedni kazuju: Turci su za tri godine napadali Svač i nijesu ga mogli osvojiti, jer je grad bio zaštićen bedemima i jezerom. Kad su Turci pošljedni put napali na Svač, Svač, pozovu u pomoć Mrkoviće, koji se rado odazovu ovome, jer su mrzjeli „Latine”. Pri napadaju Mrkovići zađu Mlečićima iza leđa preko Brivske Gore, pa kad Turci napadnu a Mlečići ih odbiju, i izađu iz grada u pogjeru za njima, Mrkovići iznenada jurnu i na otvorena vrata uđu u grad i osvoje ga. Mrkovići su tim učinili Turcima toliku uslugu, da su im Turci, u znak najvećeg vojničkog odlikovanja, dali bijeli barjak, tj. barjak bez „lišana” (biljega). Po predanju, Mrkovići su do tada imali mrki barjak, po kome su, po uvjeravanju jednih, i dobili ime. Bijeli je barjak u to doba imao samo Skadar; za to je ovo odlikovanje bilo veoma cijenjeno. Mrkovići su se jako ponosili svojim barjakom, a još više time, što to odlikovanje nije imalo nijedno pleme. Ponos je podizao duh kod Mrko- vića, te su mnogo polagali na čast i dostojanstvo svoje i svog barjaka. U boju na Svaču pominje se kao barjaktar Brajim Bilić, inače, po mrkovićkom predanju, čuven junak. Neki kažu, da se zvao Dabo i da je bio sin čuvene Stanilice. Ovo zadnje predanje je starije i vjerovatnije.

Kad su Mrkovići dobili ovaj barjak, zatražili su od skadarskog paše dozvolu, da mogu ići u Skadar o pazarnom danu, kada ih sunce grije ostrag, a tako i otići iz Skadra, kada ih opet grije ostrag. A to će reći: da idu na pazar naveče pazarnog dana, a da se vraćaju s pazara sutradan izjutra po pazarnom danu. Njima je to s obzirom na njihove usluge, dozvoljeno. Prema ovom potraživanju Mrkovića izgleda, da se na skadarski pazar nije smjelo doći naveče pazarnog dana, niti prenoćiti, pa se povratiti po pazar pazarnom danu.

Kad su Turci osvojili Bar, u gradu je bilo 40 pravoslavnih i rimokatoličkih crkava. Turci su ih skoro sve pretvorili u svoje kuće, a samo su dvije ponajveće pretvorili u džamije nazvavši ih imenima sultana, za doba kojih je Bar osvojen – sultana Selima i sultana Murata. Po osvojenju Bara, Turci su u gradu ostavili nešto Zejbeka, da čuvaju i brane grad, a u Ulcinju ostave Arbance, koji pristaše uz vojsku kao dobrovoljci. Turci su tada u Baru razorili biskupiju. Bar je, po predanju mještana, uzet sa strane mora; odsječeni od mora, biskup u društvu s mletačkim trgovcima i nekim plemićima uteku iz Bara u Livare i Šestane. Biskup je umro u Livarima, gdje je i sahranjen.

(Nastavlja se)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (73) first appeared on BARinfo.

Knjiga “Crnogorsko primorje i Krajina“, etnografa, etnologa i antropogeografa Andrije Jovićevića je 1922. objavljena u Beogradu, u izdanju Srpske kraljevske akademija nauka, odnosno Srpskog etnografskog zbornika i to pod uredništvom prof. dr akademika Jovana Cvijića, u okviru edicije „Naselja i poreklo stanovništva“. U etnografsko-demografskoj studiji „Crnogorsko primorje i Krajina“ iz 1922. godine, Andrija Jovićević piše o strukturi stanovništva Bara i Krajine, i šire, o naseljima, bratstvima, običajima, tradiciji na tome prostoru i njihovoj prošlosti, oslanjajući se primarno na predanja o porijeklu stanovništva i na kazivanja savremenika, ali koristeći i druge izvore saznanja o prošlosti.

U navedenoj knjizi on, između ostaloga, o barskom stanovništvu, na stranicama 74 – 77, piše i sljedeće:.

“Nikezići su najuvaženije pravoslavno brastvo u Baru. Oni su doseljeni iz Veljih Mikulića, u vrijeme, kada im je vjeri zaprijetila opasnost. Pop Đuro i pop Marko, braća Nikezići, bili su ljudi od poštovanja. Turci su ih mnogo cijenili”.

Nastavljajući opis barskog bratstva Nikezići, etnograf Andrija Jovićević veli da su uradili brojne vitalne i korisne stvari za svoje sunarodnike i stanovnike Bara i sprječavali nasilja osmanskih vlasti nad njima, te u tom smislu kazuje da “im Turci, iz obzira prema ovim ljudima, nijesu pravili nasilja. Nikezići su svoje ljude štitili i za njih se zalagali. No u potonje vrijeme Turci su ih gledali s podozrenjem, pa na jednoj gozbi kod barskog bega, na kojoj su bila oba brata, pop Đuro bude otrovan, a pop Marko se spase”, piše A. Jovićević.

I dalje nastavlja:

“Mustafagići i Omerbašići su dva najsilnija muhamedanska brastva u Baru, i sva vlast nad barskim kadilukom bila je u njihovim rukama. Oba su brastva uvijek živjela u neslozi, jer su se otimala o vlast; ko je imao više pristalica tome je i vlast bila u rukama. Oni su bili neograničeni gospodari Bara i okoline, i ljudi su se otimali o njihovo prijateljstvo. Od svih barskih zabita najčuveniji je bio Selim-beg Mustafagić. Njegovi saraji, kakvih nije bilo na daleko, sagrađeni su kulukom. Kad mu je nestalo para da dovrši rad, pozove Šušanjane, pa im naredi, da mu donesu crnogorsku glavu ili 5000 groša. Šušanjani su morali učiniti jedno ili drugo. Jedan Šušanjanin upita seljane: Koliko bi koji dao, da ne pogine od Crnogoraca? Svaki je pretpostavljao da može poginuti, i svi se izjasniše, da bi svaki dao veliku sumu, da ne pogine. I tako Šušanjani skupiše 5000 groša. Beg ih je pohvalio, kako su pametno učinili.

Mustafagići su iz Arbanije, iskraj Drača. Njihovi su se preci doselili ovamo odmah po padu Bara u turske ruke i brzo su se obogatili. Mustaf-aga, od koga su Mustafagići, imao je sina Zejnela. Ovaj je imao titulu kapetana i predvodio je Barane u borbama protivu Paštrovića. U muhamedanskom groblju i danas pokazuju „kapetanske grobove”, gdje je Zejnel sahranjen. Njega hvale kao junaka i Barani ga pjevaju uz gusle. Za zasluge kapetana Zejnela njegovo je potomstvo dobilo begovsku titulu, koju danas nosi. Mustafagići su živjeli u barskom gradu „Lonci“, na najglavnijem mjestu, i zato su ih zvali „begovi od Lonce” (Londža – prim. ur.). Imali su mnogo čitluka.

Od svih Mustafagića Selim-beg je bio najsilniji; bio je hrabar i pametan, ali i svirep. U mladosti je živio na Londži, gdje i njegovi preci. Kad je zagospodario Barom, sagradi dvor izvan grada na mjestu Držal. (Držak – prim. ur.) Tu je držao mnogo gavaza i zaptija, koje je iz svojih prihoda plaćao.

“Alil Ćatović iz Tuđemila, čuven zbog junaštva, bio je starješina njihov; on se i u pjesmama spominje. Selim-beg je bio zapovjednik Bara sve dotle, dokle se nisu njegovi momci posvađali s Baranima. Barani su onda podigli žalbu protivu njega. Selim-beg bude premješten za kajmakama u Ulcinj, a na njegovo mjesto dođe, ‘carski’ kajmakam. Kad su Crnogorci napali Bar 1877. g, Selim-beg dođe u Bar i s vojskom se zatvori u grad. Pred smrt je pošao u Carigrad, radi liječenja, i umro je na Krfu, gdje i sahranjen. Ženio se četiri puta; četvrta mu je žena bila Đurđijanka, i nju je kupio za pare. Nakon sebe je ostavio sina Ali-bega. Ovaj nije ostavio poroda i sa smrću njegovom utrla se čuvena kuća Mustafagića. Selim-begovi dvorovi leže u ruševini.

Povod svađi Selim-begovih zaptija sa Baranima bio je ovaj: Selim-beg je držao 20-30 zaptija iz Mirdite, i ovi jednog pazarnog dana htjedoše da nekom Srbinu (Niku Čapici), opančaru, otmu opanke, i u otimanju zaptije ga nekoliko puta ošamare. Barani, i inače neraspoloženi prema Selim-begu zbog držanja Miridita, koji se osorno ponašahu prema svakome, jako se ozlojede, pa poruče Selim-begu: da u roku od 24 sata otpusti svoje zaptije, inače će se oni svetiti nad njima. Selim-beg je upotrebio lukavstvo i odgovorio: da će ispuniti volju Barana, ali da mu ostave malo više vremena. On je odmah poslao za svoje pristalice u Mrkoviće (Mrkojeviće – nap. N.A), da hitaju k njemu preko Lisinja, poručivši im da Austrija namjerava da napadne Bar; i ovi, potpuno naoružani, odmah dođu. Selim-beg ih zadrži u svome dvoru, a Baranima poruči, da neće otpustiti zaptije. Barani, još više ozlojeđeni prevarom, napadnu njegov dvor i zametne se krvav boj. Puškaranje je trajalo dva dana, dokle nije došao izaslanik skadarskog paše s vojskom i razdvojio ih.

I Omerbašići su isto tako čuveno brastvo u Baru. Njihov predak Omer došao je u Bar od Drača u isto vrijeme, kada i predak Mustafagića. Omer je imao pet sinova i svi su živjeli u gradu. Omer je bio neki starješina u Baru, pa je otuda dobio pridjevak „baša“. Po ovome Omer-baši njegovo je potomstvo dobilo ime. Četiri njegova sina se docnije isele iz grada u varoš, gdje se i danas nalazi ‘mahala Omerbašića’, docnije sagrade i džamiju, koja se po njihovom imenu prozvala. Kuće Omerbašića su 1878. g. popaljene i danas su u ruševinama. Omerbašića ima i danas u Baru; ima ih i iseljenih. Najglasitiji Omerbašić je bio Smailbeg; on je bio savremenik i ozbiljni suparnik Selim-bega Mustafagića. S njim se otimao o vlast nad Barom, pa nekoliko puta i gospodario Barom. I Smail-beg je bio vrlo bogat i imao poviše čitluka. U Baru je imao svoju stranku, koja je gdjekada bila jača od Selim-begove. Kad je gospodario Barom objesio je o maslinu dva Seočanina na mjestu Biskupija, zato što su uhvaćeni u pljački. Bio je ne samo strog, već i svirep; nevaljalce, izdajnike i lupeže kažnjavao je batinama. Da ne bi pri preotimanju o vlast sa Selim-begom dolazilo do većeg krvoprolića, gdjekada su rješavali spor ovako: ispalili bi, ugovorno, top sa barske tvrđave i put čije kuće okrene dim, taj je imao zagospodariti Barom.

Smail-begov bratučed, Ša-beg, poginuo je u Sutormanu u borbi protivu Crnogoraca zajedno sa svojim robom, jednim Arapom, koji ga je svuda pratio. Sin Smajil-begov zvao se Zejnel-beg. Ovaj je za doba turskog gospodarstva bio kajmakam u Turskoj i odlikovao se u mnogim bitkama.

Ni Selim-beg Mustafagić ni Smail-beg Omerbašić nijesu primali nikakve plate od cara; naprotiv, oni su skadarskom valiji; odnosno državnoj kasi, plaćali izvjesnu sumu na ime danka, u znak pokornosti caru. Osim velikih prihoda sa svojih čitluka, oni su uzimali za sebe sve novčane kazne, kojima su teretili i krive i prave, a prisvajali su i imanja uginulih porodica, jer su sva takva imanja prelazila u carsku svojinu.

Od ostalih muhamedanskih porodica u Baru ističu se: Škanovići, Memići, Trcetići, Skejovići, Mustafići, Ćatovići i Suličići. Škanovići su starinom iz Budve; bili su bogati i imali su titulu age. Potonji je Škanović bio Dulo-beg. On se prozvao begom po majci, koja je bila od Mustafagića. Memići su bili barski barjaktari; starina im je iz Krajine. Oni su bili veoma hrabri, otuda im je i moglo dopasti barjaktarstvo. Trcetići su rodom iz Cuca, a Skejovići iz Ćeklića. Mustafići, Ćatovići i Suličići su čuveni sa junaštva”, piše Jovićević.

(Nastavlja se)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (68) first appeared on BARinfo.

Prosvjetni radnik, učitelj, etnograf i pisac Andrija Jovićević (Riječki Grad – Rijeka Crnojevića, 8. II 1870 – Riječki Grad, 3. VII 1939.), iako nije uspio, sticajem okolnosti, završiti Višu Gimnaziju, niti, naravno, fakultet, bio je darovit istraživač i ostavio je iza sebe značajan i ozbiljan istraživački i kreativni opus. U Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori radio je kao učitelj, u nedostatku nastavničkog kadra formalno višeg obrazovanja, ali je on, mukotrpnim radom, sticao, samostalno, znanje izvan okvira institucionalnog domaćeg ili stranog obrazovnog sistema, bez daljeg redovnog oficijelnog školovanja ili diplomiranja.

Napisao je na Rijeci Crnojevića 1921, knjigu pod naslovom „Crnogorsko primorje i Krajina“, koja je 1922. objavljena u Beogradu, u izdanju Srpske kraljevske akademija nauka, odnosno, Srpskog etngrafskog zbornika i to pod uredništvom prof. dr akademika Jovana Cvijića, a u okviru edicije „Naselja i poreklo stanovništva“. A. Jovićević je bio sljedbenik istoriografsko-etnografske i geografske škole dr Jovana Cvijića i dr Jovana Erdeljanovića i istaknuti njihov saradnik.

U etnografsko-demografskoj studiji „Crnogorsko primorje i Krajina“ iz 1922. godine, Andrija Jovićević piše o strukturi stanovništva Bara i Krajine, i šire, o naseljima, bratstvima, običajima, tradiciji na tome prostoru i njihovoj prošlosti, oslanjajući se primarno na usmene izvore, narodna predanja, porodična kazivanja, legende, mitove, nacionalni romantizam itd, ali i dijelom i na faktografiju. Međutim, ta studija je jako značajna, kao istoriografska literatura (iako se dominantno ne temelji na primarnim i provjerljivim pisanim istorijskim, arhivskim izvorima, dokumentima), jer sadrži brojne bitne i korisne podatke i njen autor se poziva na starije i novije istorografske radove, knjige istoričara (poput Konstantina Jiričeka, Pavla Rovinskog, Jovana Radonića, itd) i časopise (poput „Prosvete“ i „Luče“ itd), kako ondašnjeg vremena, tako i od znatno ranije.

Poseban značaj njegovog djela je u tome što je njegov autor vršio dugotrajna i složena neposredna istraživanja i ispitivanja na terenu i upoznao se sa običajima, kulturom, porodičnim pamćenjem, mentalitetom, te kazivanjem savremenika, uopšte sa istorijom prostora i stanovništva koje je proučavao. I njegovo djelo je nesumnjivo respektabilno i relevantno za proučavanje prošlosti Bara i okoline itd. Jovićević se oslanjao dakako na narodna, porodična kazivanja, u kojima nadasve ima puno onog što je teško naučno provjeriti, pisanim izvorima, dokumentima, kao sasvim pouzdano, jer samo narodno predanje, po prirodi, mnostruko naučno problematično i spada u sekundarne istorijske izvore, u nedostatku drugih i prema tome se naučno i sa speksom treba odnostiti s pozivom na primarne istorijske izvore sa kojima se rasplolaže.

U navedenoj knjIzi on, između ostaloga, piše o barskom stanovništvu, između ostalog i sljedeće, na stranicama 73 i 74 navedene knjige:

„Barsko stanovništvo:

Ovamo ide stanovništvo Zubaca, Sustaša, Tuđemila, Zaljeva i Bara.
a) Zupci. Po tome, što u Hercegovini postoji selo Zupci, neki nagađaju da su iz Hercegovine. Drugi opet govore, da su došli preko Crne Gore. Luka Jovović, učitelj, zabilježio je da su Zupčani živjeli u Donjoj Sozini, u podnožju Vrsute, gdje je zemljište veoma zupčasto, po čemu je mjesto i dobilo ime Zupci. Tu se i danas nalaze razvaljene suhomeđe, kuće, ublovi i zemljana guvna. Odatle su ih odagnali Crmničani. Zupčani su se onda naselili kod Ribnjaka, više današnjeg sela, kada su i katoličku vjeru primili. Kada su Turci razrušili manastir Rotac, Šćepan Mali sa Crmničanima nadpadne Zupčane, razruši manastir Ribnjak i Zupčane raseli. Ovi su se onda spustili, gdje i danas žive.

Kad su Turci razorili manastir Rotac, zahvatili su manastirsko zemljište i Zupčani se nasele na aginskoj zemlji; ovu su s početka radili kao čipčije (čivčije – nap. N.A.), a docnije su je otkupili.

Za Vickoviće se priča, da su starosjedioci i da su ih Turci našli ovdje, kad su osvojili Bar. Za njih se priča i to, da su od turskog zuluma napustili ovo mjesto, a samo je ostala jedna trudna žena koja je docnije rodila muško dijete. Iseljeni Vickovići misleći, da se ova žena nije htjela preseliti, prokleli su je. Vickovići se ne množe, i to pripisuju ovoj kletvi. Zupčani cijene ovo brastvo. Slave Miholjdan, a poslužuju Mali Miholjdan. Iseljeni Vickovići su se preselili u Perast.

Dumezići su doseljeni odmah iza pada Bara u turske ruke. Slave zimski, a poslužuju proljetni Nikoljdan. Ostala bratstva ne znaju ništa kazati o svom porijeklu. Milovići, Ivovići, Đurovići, Babići i Antunićevići slave što i Dumezići; po tome se može pretpostavljati, da se sva ova bratstva međusobno srodna.

Vreteničići slave Matijevdan (21.ІX) a poslužuju zimski Matijevdan (24.11.). To isto slave i poslužuju Ćetkovići, Vukotići i Božovići, što daje povoda mišljenju, da su ova brastva srodna.

Kako Zupčani imaju tri krsna imena, može se nagađati, da proističu od tri grane; da li su sve tri grane s jednog debla, ni sami Zupčani ne znaju. Svi su Zupčani katolici.

6) Sustaši. Vučetići su iz Malih Mikulića, odakle su se doselili na kupljeno imanje. Manija je iz Bara, Mujići su iz Tuđemila i Velembusa, iznad Bara, Dumezići i Vukotići iz Zubaca, a Karanikići iz Šestana. Ratkovići su se negda zvali Kovači zbog kovačkog zanata. Oni su jedini pravoslavne vjere; neki ih smatraju kao starince, ali se dokazuje, da su iz Šestana, iz Dračevice. Radi toga, što je svijet gledao prezrivo na njihov zanat, Ratkovići su ga napustili.

v) Tuđemili. Tuđemilci su uskoci iz raznih krajeva Crne Gore. Kad su Crnogorci, u početku 17. vijeka, istrijebili poturice (tzv. “istrage poturica” kako se naziva nije bilo kao masovnog, poput Vartolomejske noći ili slično, istorijskog događaja iz stare Crne Gore, to je uglavnom predanje bez provjere u izvorima, ali je bilo u staroj Crnoj Gori islamizacije stanovništva – nap. N.A.)., onda su preci današnjih Tuđemilaca prebjegli amo i naselili se u Tuđemilima, ili blizu njih, na aginskoj zemlji, koju su docnije otkupili. Oni su došli kao muhamedanci, i tu su vjeru do danas zadržali. Velovići su iz Limljana, gdje i danas ima Velovića Kuća i Velovića Grobovi. Šorovići su od Kapa s Uganja, iskraj Cetinja, a Mustafići iz Bajica. Durakovići su se najprije naselili pod Grlom od Mužice, a Alovići pri vrhu Sutormana, odakle su se spustili u selo. Baše, Vučkovići i Banovići su iz Ljubotinja; oni su pravoslavne vjere, a preselili su se ovamo poslije 1878. god.

g) Zaljev. Stanovništvo je veoma raznorodno. Tu ima 15 raznih brastava sa 44 doma i ne znaju za međusobno srodstvo. Tofule, Čobići, Ponše, Bajmak i Trupica su starosjedioci. Ostala su brastva novi doseljenici sa raznih strana, najviše iz Mrkovića (Mrkojevića-nap. naša). Drljani u Zaljevu svoje se s Perezićima na Podima”.

(Nastavlja se)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (67) first appeared on BARinfo.

Prije nego što je izabran za muftiju crnogorskih muslimana, za kadiju, narodnog poslanika i člana Državnog savjeta Kraljevine Crne Gore, Murteza Karađuzović bio je imam džamije u Zaljevu, a potom i vjeroučitelj u Mrkojevićima.

Dugi niz godina bio je saradnik i dopisnik “Glasa Crnogorca” iz Bara. Pisao je i izvještavao kako o duhovnim prilikama, tako i o aktuelnim sekularnim temama i događajima. U istoriografskim radovima prisutan je kod njega faktografski i romantičarski pristup. Slijedio je do kraja 1918. godine državnu i dinastičku politiku i nacionalnu ideologiju knjaza/kralja Nikole. Odanost vladaru Crne Gore pokazvao je decenijama uvijek etički, odnosno, moralno, kao i privrženost pravnom sistemu Crne Gore, odnosno, institucijama njene državne vlasti.  

Murteza Karađuzović je objavio niz članaka u “Glasu Crnogorca” tokom 1890. godine. Između ostalog, izvještavao je i pisao kako je u Baru sa oduševljenjem od strane vjerskih institucija i vjernika pravoslavne, katoličke i islamske vjeroispovijesti proslavljen rođendan knjaza Nikole I Petrovića Njegoša. Recimo, on kao dopisnik navedenog lista iz Bara tada objavluje u “Glasu Crnogorca” članak pod naslovom “Proslava rođendana knjaza Nikole u Baru”. Mi taj članak donosimo, preuzet iz monografije akademika prof. dr Šerba Rastodera o muftiji Murtezi Karađuzoviću iz 2019. godine, objavljen na strani 229.

Taj Karađuzovićev tekst glasi:

“Bar, 25 septembra. Rođen dan Nj. Visočanstva Knjaza ove godine proslavljen je na najsvečaniji način. U veče 24 o. m. bilo je u varoši i na Pristanu, u Zaljevu i na okolnijem brdima veliko osvjetljenje. Danas 25 o. m. varoš je bila okićena trobojnim zastavama. U svijema bogomoljama bilo je blagodarenje ovijem redom: najprije okupio se narod, obučen u svečanijem haljinama, sve tri vjeroispovijesti na čelu s vlastima u pravoslavnu bogomolju, iz pravoslavne bogomolje išlo se u glavnu džamiju, iz džamije u katedralnu rimokatoličku crkvu. Po izlasku iz katoličke bogomolje išlo se kod uprave okružnog suda i tu je g. Zejnel beg primao čestitke od naroda sviju vjeroispovijesti: tu se pilo razno piće sve u slavu Boga i za zdravlje Nj. Visočanstva srećno vladajućeg Gospodara Crne Gore. Sav narod najtoplije i najsrdačnije molio je Svedržitelja da još dugo i dugo podrži našega viteškoga Gospodara, da i drugu polovinu svog vijeka na ponos i diku sviju nas Crnogoraca poživi.

Presvijetli Prabiskup nazdravio je Nj. Visočanstvu, moleći Svedržitelja da još dugo poživi Knjaza i da proslavi Njegovo ime među najprvijema vladaocima u svijetu, a mi da budemo vjerni podanici Njegovi vazda na ugled svemu svijetu i t. d. što je izazvalo dugo klicanje „Živio Knjaz Nikola!”- U isto vrijeme Prabiskup nastavi kako nam je preblagi Bog udijelio veliku milost te nam izbavi Svijetlu Knjaginju Milenu od opasne bolijesti, moleći Boga da nam još dugo vremena poživi, te opet se podiže klicanje: „Živjela Knjaginja Milena!” Poslje podna bilo je veliko narodno veselje, pjevanjem i igranjem različi- tim s pucnjavom iz levorvera.

Daj nam bože da još mnogo poživi Gospodar i mi kao vjerni podajnici Njegovi za mnogo ljeta da budemo slavili i svetkovali Njegovo slavno ime. „Amin ja Mu in”.

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (66) first appeared on BARinfo.

Prije nego što je izabran za muftiju crnogorskih muslimana, kadija i narodni poslanik Murteza Karađuzović, imenovan je 24. oktobra 1911. članom Državnog savjeta Kraljevine Crne Gore, o čemu je dekret objavio u službenom dijelu list “Glas Crnogorca” 25. oktobra 1911, na strani 1. Dekret o tome su potpisali kralj Nikola I Petrović Njegoš i tadašnji predsjednik Ministarskog savjeta (Vlade) Kraljevine Crne Gore dr Lazar Tomanović. Na položaj muftije izabran je 1912, kako smo u ranijim nastavcima pisali. Penzionisan je nakon 1918. godine, ali je ponovo izabran za muftiju 1923, da bi naredne (1924. godine) bio ponovo penzionisan.

Bio je obrazovan čovjek, vjeroučitelj i zaslužan za razvoj prosvjete u barskom području. Pisalo je brojne novinske članke, priloge u časopisima, te druge tekstove vjerskog i svjetovnog profila. Bavio se religijskim, političkim, kulturno-istorijskim i drugim, kako duhovnim, tako i sekularnim društvenim pitanjima. Posebno je pisao o istoriji muslimana u Crnoj Gori i prošlosti Bara. U istoriografskim radovima prisutan je i faktografski i romantičarski pristup. Slijedio je do kraja 1918. godine državnu i dinastičku politiku i nacionalnu ideologiju kralja Nikole.

Između ostalog, u svom spisateljskom opusu muftija Mureza Karađuzović ostavio je iza sebe i objavljeni zapis o oslobođenju Bara od strane crnogorske vojske početkom 1878. godine i događajima koji su tome prethodili. Taj njegov rad objavljen je 1929. godine u kalendaru “Crnogorac”, Podgorica, 1929. godine, a istražio ga je i u cjelini objavio akademik prof. dr Šerbo Rastoder u monografiji o Murtezi Karađuzoviću 2019. godine (na stranicama-71-72).

Mi iz tog rada izdvajamo onaj dio za koga smatramo da je prikladan i adekvatan ovoj vrsti prezentacije. Naime, Murteza Karađuzović kazuje:

“Godine 1877. čim su doznali da crnogorski Knjaz sa velikom vojskom maršira na Bar, Selim beg Kapetanović, Baranin, koji je onda bio kajmekan u Ulcinju sa 300 dobrovoljaca sa kojima je bio i prvak Hadži Mehmed Baci, stigoše u pomoć Baranima. U pomoć je došao i Šaban beg iz Skadra sa 70 Skadrana. Sve muslimanske porodice iz varoške i brbotske mahale preseliše u grad; Takođe i iz nekih obližnjih sela. Dočim, neke iz podgradske mahale pribjegoše kod austrijskog konzula Netovića, jer beše obećao, da će brzo stići Turska vojska iz Skadra; a da ni Njemac (tako su onda Barani zvali Austriju) neće nikad dozvoliti da Crnogorci uzmu Bar. Od regularne vojske Turci su imali u gradu jednu četu mustahfiza (treća klasa) i oko 60 tobdžija. Bar 1877.

U jutro oko Bara osvanuše Crnogorci. Pošto noćnom urediše šančeve po brežuljcima i na dominirajuća brda smjestiše topove, sa vrha Mukavala pozvaše poznatog junaka, Selima Trcetića, da pođe na junački sastanak.

Sa dozvolom civilno-vojnog komandanta Ibrahim-bega iz Carigrada, još sa dva druga pođe Selim na sastanak s Crnogorcima. Otuda doniješe usmenu poruku Vrhovnog Komandanta Crnogorskog, da se grad predadne bez krvoprolića, jer velika Rusija maršira na Carigrad, inače nek se žene i djeca presele iz grada pa onda neka junaci dijele megdan. Turci dadoše odgovor: ‘Vjerozakon ne dozvoljava gazijama, da posle 300 godina iznevjere velikog Sultana’ i da su odlučili da i ‘žene i djecu žrtvuju na oltaru domovine’.

Na glas borija dobiše riječ: top, puška, kumpare, dinamid i halak vitezova i gazija. Od grmljavine topova Rumija tutnjaše, od granata se paljahu čardaci i rušahu kule; od dinamida se trijesaše čitav grad; plotuni kao grad padaju, majke tješahu uplakanu djecu; ranjenici padaju na svaku stranu; gazije ‘padišah čok jaša’ vikahu a crnogorski sokolovi odgovarahu: ‘Živio Knjaz”, Živjela Rusija!’

Žestoka borba trajala je 63 dana. Više od polovine grada pretvori se u ruševine. Avlije i bašte pretvoriše se u groblje. Ni mrtvi nemahu mira, jer ih granite u vazduh bacahu. Pošto ne stiže željno očekivana pomoć, komandant grada posla Etema Lacovića sa jednim drugom kod glavnog zapovjednika Turske vojske na Bojani, da mu kažu, da će grad morati predati, ako brzo ne stigne pomoć. Kad su poslanici iz Bara stigli kod Ali Said paše doznali su da su Rusi blizu Carigrada.

U gradu posle tolike borbe nesta hrane, te crveni bajrak, izrešetan kuršumima, zamijeni bijela bandijera. Na glas borije prekide top, pušaka i halak junaka. Komandant turske posade uz čestitku na pobjedu predade sablju Knjazu Nikoli, a ovaj mu je vrati s napomenom: ‘Turci su naučili svijet na junaštvo’. Knjaz Nikola na hatu, uz pratnju gorštaka, prekrstivši se na glavna vrata, ponosito uđe u grad…”, piše, između ostaloga, Murteza Karađuzović.

(Nastavlja se)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (64) first appeared on BARinfo.

Murteza Karađuzović je bio značajna ličnost u vjerskoj, političkoj i kulturnoj istoriji Crne Gore potonjih decenija XIX i nekoliko decenija XX vijeka. Rođen je u Baru 1865. godine, a preminuo je, takođe, u Baru i to 8. oktobra 1941. godine.

Od juna 1912. godine vjerski je poglavar svih muslimana u Kraljevini Crnoj Gori.

Bio je političar, narodni poslanik, prevodilac, državni funkcioner Kraljevine Crne Gore – član njenog Državnog savjeta od 1911. godine. Ličnost koja je bila zagovornik i praktičar vjerske tolerancije i ravnopravnosti religijskih prava u Crnoj Gori. Vrlo ugledna ličnost je bio.

Nosilac je najviših državnih crnogorskih odlikovanja. U prvom redu Danilovog ordena za nezavisnost Crne Gore – najprije četvrtog, a potom i trećeg stepena.

Dok je bio kadija u Baru, knjaz Nikola ga je odlikovao početkom 1909. godine, Danilovim ordenom trećeg stepena, zbog zasluga za Crnu Goru i njenu dinastiju, a posebno za narod, o čemu je izvijestio i list “Glas Crnogorca”, broj 2, od 10. januara 1909. godine na strani 5.

Murteza Karađuzović je 15. avgusta 1910, na Cetinju, u Vladinom Domu, na svečanosti proslave 50-ogodišnjice vladavine knjaza Nikole I Petrovića Njegoša i proglašenja knjaza Nikole za kralja, a Crne Gore za kraljevinu, nakon episkopa Kirila Mitrovića, koji je govorio u ime Crnogorske crkve, te Metoda Radića, tadašnjeg upravitelja Barske nadbiskupije, koji je besjedio u ime katoličog sveštenstva, održao govor, koga su, kao i njegovih prethodnika, na toj ceremoniji, prenijeli listovi “Glas Crnogorca”, broj 36, od 19. avgusta 1910., strana 4  i “Cetinjski vjesnik”, broj 67, od 21. avgusta 1910. godine, na strani 4.

Taj govor, u ime crnogorskih muslimana, održan na svečanosti 1910. godine, na Cetinju – Murteze Karađuzovića istražio je i prenio u cjelini, akademik prof. dr Šerbo Rastoder, u knjizi “Murteza Karađuzović (1865-1941) Muftija crnogorskih muslimana”, Podgorica, 2019. godine, na strani 127, i on glasi integralno:

“Vaše Veličanstvo slavni Gospodaru!

Ostavljajući drugima, da nižu pera slave na svijetli vijenac Tvoje glave, ja uzimam slobodu, da na oltaru današnjeg Tvoga slavlja, u ime svoje i od strane duhovenstva Crnogorskih Muslimana podnesem ono, što svi u našim srcima osjećamo, a to je neizmjerna i najpokorenija blagodarnost za velika dobra, sto si Ti nama učinio, od kako smo postali crnogorski državljani.

Kao Tvoji i vjerni podanici mi uživamo takve povlastice u Tvojoj slobodnoj državi, kakve ostali muslimani nigdje ni u kojoj drugoj hristijanskoj državi ne uživaju. Mi znamo, da si u tome imao dosta truda i napora, ali se nije čuditi, jer pomiriti braću, koja su se preko 500 godina klala, nije lak posao, mudri Gospodaru. Mi smo zastupljeni u svijema granama crnogorskoga života; zastupljeni smo u sudovima, u administraciji i u najvišem državnom tijelu. Zastupljena je naša šerijatska i vakufska samouprava, zastupljene su naše džamije i mejtepi, stare koje su bile i nove, koje su tvojom dozvolom ogradile. Sve je nama zastupljeno i odobreno, da naša vjera bude u dodiru sa Šeik-ul; Islamom, odnosno visokim kalifatom. Na nama ostaje, da Ti se za to odužujemo, velikodušni Gospodaru? Za to u ime svoje i od strane duhovenstva i sviju crnogorskih muslimana podnosim na podnožju Tvoga kraljevskoga Prijestola najdublju blagodarnost sa najponiznijom molbom, da se naša blagodarnost zabilježi na listovima istorije ovog velikog slavlja – slavnog srpskog vladara, (njegovo legitimno mišljenje – no, kralj Nikola je bio vladar nezavisne Crne Gore i rodom autentični Crnogorac sa Njeguša – nap. aut.) koga iz dubine naših srdaca pozdravljamo i kličemo mu: Živio!

Živjelo Njeno veličanstvo kraljica Milena, narodna Majko!

Živio Njegovo Kraljevsko Veličanstvo knjaz Danilo Prestolonasljednik! Živio sretnovladajući dom!

Živjela Kraljevina Crna Gora! “

(Nastavlja se)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (63) first appeared on BARinfo.

O muftiji crnogorskih muslimana Murtezi Karađuzoviću, iz Bara, pisano je u značajnoj mjeri u crnogorskoj istoriografiji, publicistici (štampi i periodici), te dijelom i u drugoj literaturi, književnog tipa, ali je, za sada, jedinu naučnu monografiju, izvanredno, akribično djelo, sa cjelovitom njegovom biografijom, napisao prof. dr Šerbo Rastoder, akademik. Objavio je 2019. godine, pod naslovom “Murteza Karađuzović (1865-1941), muftija crnogorskih muslimana”. O njemu je dr Rastoder pisao i u drugim naučnim djelima, kao i neki drugi autori.

Murteza Karađuzović bio je značajna ličnost u vjerskoj, političkoj i kulturnoj istoriji Crne Gore potonjih decenija XIX i nekoliko decenija XX vijeka. Rođen je u Baru 1865. godine, gdje je i preminuo , 8. oktobra 1941. godine. Porodica mu potiče od Karađoz-reisa iz Magnise u Anadoliji (Osmansko Carstvo, Turska). Njegov predak je sudjelovao u osmanskom zauzimanju, odnosno, osvajanju Bara 1571. godine. Murtezini roditelji bili su Kamber Karađuzović i Šemsa, rodom Lakomica. Imao je tri brata: Ibrahima, Saliha i Osmana.

Murteza (Murtezir) Karađuzović bio je obrazovana, ugledna i svestrana ličnost. Završio je vjeronauku kod Husein efendije Spice, poslije 1878. godine kadije u Baru, a potom i građansku školu. Bio je javni i kulturni radnik, vjeroučitelj u Mrkojevićima, višegodišnji dopisnik “Glasa Crnogorca” iz Bara, imam, te kadija u Baru, vjerski poglavar od juna 1912. godine svih muslimana u Kraljevini Crnoj Gori, političar, narodni poslanik, prevodilac, državni funkcioner Kraljevine Crne Gore – član njenog Državnog savjeta od 1911. godine. Ličnost koja je bila zagovornik i praktičar vjerske tolerancije i ravnopravnosti religijskih prava u Crnoj Gori.

Akademik prof. emeritus dr Šerbo Rastoder, između ostaloga, o tome i o muftiji Murtezi Karađuzoviću, u knjizi “Bošnjaci/Muslimani Crne Gore između prošlosti i sadašnjosti”, Podgorica, 2010,  str. 19-20, piše:

Do donošenja Ustava pitanja duhovne jurisdikcije nad muslimanskim stanovništvom rješavana su zakonodavnim uredbama knjaza Nikole kao jedinog zakonodavca. U Ustavu iz 1905. godine ugrađena su rješenja koja su do tada praktikovana i precizno je određeno pitanje duhovne jurisdikcije nad ovom grupacijom stanovništva. U članu 129 crnogorskog Ustava određeno je da unutrašnja uprava nad muslimanima u Crnoj Gori pripada crnogorskom muftiji. U svojoj prijestonoj besjedi povodom proglašenja Ustava, knjaz Nikola je naglasio: ‘Našim državljanima, Muslimanima, koji ne ustupaju dobrim vladanjem, redom i poslušnošću i svojim hrišćanskim sugrađanima, potvrdio sam ‘Šerijat’ – zakon o braku i diobi i nasljedstvu i izravnao ih slobodno i pravima sa njihovom kršćenom braćom u državi, a duhovne veze, koje su ih vazda spajale sa njihovim Velikim kalifom, nijesu im sprečavane”.

Juna 1912. godine knjaz Nikola je za muftiju crnogorskih muslimana imenovao Murtezira Karaduzovića. Sjedište Glavne uprave šerijata je premješteno u Stari Bar.

Postavljanjem Karađuzovića za muftiju crnogorskim muslimanima, na to mjesto je došao duhovnik rođen u Crnoj Gori i ujedno je bilo popunjeno već duže godina upražnjeno mjesto, s obzirom da je Karađuzovićev prethodnik Tikvešalija (po narodnosti bio Pomak iz Bugarske) bio otuđen od sredine, a konačno je napustio Crnu Goru 1908. godine, poslije jedne naredbe crnogorske vlade da se mrtvac može ukopati tek poslije 24 sata. Tikvešalija je smatrao da je time povrijeđen šerijat i potom je otišao na tromjesečno odsustvo u Carigrad, odakle se nije htio povratiti. Inače, Tikvešaliju su ubili Bugari u njegovom rodnom Tikvešu u ratu 1912. godine. 

Za razliku od svoga prethodnika, koji nije ostavio posebno prepoznatljiv trag tokom svoga boravka u Crnoj Gori, Murteza Karaduzović je bio značajna duhovna, kulturna i politička ličnost, koja je cjelokupnom svojom biografijom bila vezana za Crnu Goru i njenog gospodara, sa kojim je imao česte susrete, o čemu svjedoče brojne sačuvane anegdote koje žive u narodu do današnjih dana. Pored vjerske, Karaduzović je završio i crnogorsku osnovnu školu i vremenom je postao jedan od najobrazovanijih muslimana u Crnoj Gori. U tekstovima objavljivanim u „Glasu Crnogorca” i drugim listovima i časopisima iznosio je svoja viđenja o vjerskom i političkom položaju muslimana, potencirajući pri tome tolerantan stav knjaza Nikole.

Karijeru duhovnika započeo je kao imam u Mrkojevićima (Ravanj) 1881- 1882, potom je bio imam saborne džamije u Zaljevu kod Bara (1883), vjeroučitelj u školi u Mrkojevićima (1887), kadija i vjeroučitelj u Baru (1906- 1911), da bi 1911. godine bio postavljen za člana Državnog savjeta i na kraju 1912. godine, kao što je već navedeno, za muftiju crnogorskih muslimana, sa godišnjom platom od 5.000 perpera. Manje je poznato da je Karađuzović preveo sa turskog “Ilmihal” i štampao srpski prevod 1900. godine u Carigradu u Mahmutbegovoj štampariji. “Ilmihal” je imao 24 stranice, svaka strana je imala dva stupca, turski original i srpski prevod pisan arabicom. To je ujedno tada bio i jedini prevod “Ilmihala” sa turskog jezika.

Kada su poslije balkanskih ratova Crnoj Gori pripale teritorije sa brojnim muslimanskim stanovništvom, Karađuzović je, kao muftija crnogorskih muslimana, tražio (1913) da se njemu potčine muslimani sa ovih teritorija. Navedeni predlog je odbila crnogorska vlada zbog neriješenih odnosa sa Turskom. Duhovnu vlast nad muslimanima na tom području do juna 1913. godine imao je bjelopoljski muftija (za područje od Pljevalja do Peći), a od tada njegova se nadležnost proširila na Bijelo Polje i okolinu, Donji Kolašin i Rožajsku kapetaniju. U plavsko-gusinjskoj i pljevaljskoj oblasti muftije su bile posebne ličnosti (Šabo Musić i Derviš efendi Šećerkadić)”.

U ovom, prvom prilogu, jednom od nekoliko nastavaka o muftiji Murtezi Karađuroviću, mislim da je relevantno navesti i sljedeće:

Po slovu Ustava Knjaževine Crne Gore i pravnih normi i donijetih akata sa zakonskom snagom, naredni izbori za poslanike Crnogorske narodne skupštine održani su 14 / 27. septembra 1906. godine. Na osnovu izvršenih izbora i prema njihovim rezultatima, u ime Kapetanije Mrkojevićke, za narodnog poslanika u Crnogorskoj narodnoj skupštini, neposrednim, odnosno, ličnim glasanjem punopravnih birača, legalno i legitimno, njihovom većinskom voljom, izabran je za narodnog poslanika hodža Murteza (Murtezir Karađuzović) iz Starog Bara, koji se kandidovao u toj Kapetaniji, iako nije bio Mrkojević, ni po rođenju, ni stanovnik Mrkojevića, već je bio stanovnik Starog Bara.

Sljedeći izbori u Crnoj Gori za sastav nove Narodne skupštine na cijeloj njenoj teritoriji održani su 18 / 31. oktobra 1907. godine i na njima je ispred varoši Bar (grada Bara), gdje se kandidovao, za narodnog poslanika izabran hodža Murteza Karađuzović, kadija koji je na skupštinskim izborima 1906, godinu dana ranije, bio poslanik ispred Kapetanije Mrkojevićke.

(Nastavlja se)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (62) first appeared on BARinfo.

Imao je dug i prijateljski razgovor na Cetinju sa Petrom II Petrovićem Njegošem, koji ga je srdačno dočekao. Obišao je veliki dio onda slobodnog dijela Cme Gore, boravio kako na Cetinju, tako i na Njegušima, u dijelu Katıunske nahije, te upoznao Riječku nahiju, posjetio je Rijeku Cmojevića i Skadarsko jezero i potom Crmničku nahiju. O Crnoj Gori, njenom vladici Petru II Petroviću Njegošu, načinu života Cmogoraca, njihovoj borbi za slobodu, ostavio je vrijedan književno-istorijski zapis. Navedena knjiga dr Štiglica, objavljena na njemačkom jeziku 1841, a kod nas je objavljena u izdanju podgoričke izdavačke kuće CID (urednik prof. dr Dragan K. Vukčević) u Podgorici, 2004. godine, a preveo je, priredio i pogovor za nju napisao je Tomislav Bekić. U toj knjizi dr Hajdrih Štiglic opisuje, pored ostaloga, detaljno, i Cmničku nahiju, koju je lično posjetio 1840. godine, u vrijeme kada je Cmom Gorom, njenim onda slobodnim dijelom, upravljao Petar II Petrović Njegoš. Njemac Štiglic u navedenom putopisu daje geografski opis Crmnice, njenu prirodnu ljepotu, koju je doživio, njene privredne mogućnosti, plodnost, tla, te mentalitet, karakter, običaje, slobodoljubivost, gostoprimstvo i način života njenog stanovništva, kao i njihov odnos prema pograničnim, susjednim osmanskim (turskim) vlastima, koji je onda bio na ratnoj, neprijateljskoj osnovi, u prvoj polovini XIX vijeka, itd. Štiglic dalje kazuje o Crmničkoj nahiji:

“Mnogi misle da pop Jakov (Plamenac – nap. naša) i Vladika (Petar II Petrović Njegoš- nap. naša), i pored toga što su se svečano pomirili, baš ne vjeruju puno jedan drugom, a neki kažu da jedna lija miriše drugu. Kod svake riječi koju je izgovorio, pomno je pratio svaki moj pokret i izraz lica, kao da bi, oštro me odmjeravajući, htio da prosudi utisak svojih riječi na onoga koji je došao iz sjedišta moći, vragolasti pogled njegovih lukavih očiju pokazivao je mnogo više srodnosti sa risom nego sa lavom. Plamenac slovi, doduše, kao pop, ali više ne činodejstvuje, pošto je dobio odobrenje da se drugi put ženi. Ne znam da li je u znak sjećanja na svoje zatočeništvo sačuvao lance kojima je neko vrijeme bio okovan na Cetinju, prije nego što se otkupio za sto dukata i svojom pokomošću, ali zato neprestano ima na sebi kabanicu probušenu sa četiri kugle, kada je proganjan, umakao vladiknim ljudima, pa mu je želja što je jedna mala analogija sa Kolumbom i njegovim lancima da za njom bude sahranjen. Pop Jakov uživa u pričanju anegdota koje lijepo kazuje, pri čemu mu je izgleda, postala navika da ih koristi kao dokaz kakva se korist ima od uznapredovale kulture. Tako se, kada je jedne kasne večeri poslužena kafa, osvmuo na sirovost koja je ranije vladala u Cmoj Gori, a sada svakim danom se više ustupa mjesto uljudnom i uznapredovaloj kulturi, kao dokaz u prilog njegove tvrdnje naveo je primjer onog Cmogorca koji je pošto mu je prilikom napada na Dubrovnik kao plijen, palo u dio nekoliko džakova kafe, kod kuće onda taj plemeniti plod htio da skuva kao običan pasulj i pri tome se čudio kako to zrnevlje nikako neće da omekne. Požalivší se jednom žitelju Dobrote, dozvolio je u svom neznanju da ga ovaj prevari, pošto mu je ovaj ponudio trampu i tako je onda kilo po kilo, svoju kafu zamijenio za običan pasulj koji se lakše dao skuvati, Tako nešto se po svoj prilici danas više ne bi moglo dogoditi nijednom Crnogorcu, kao ni to da razbije i baci časovnik, uvjeren da je u njemu skriven neki zao duh. Da se takve smiješne stvari više ne dešavaju, to jedino ima da se zahvali kulturi koja napreduje svakim danom, primijetio je napola u šali, napola u zbilji. Pri tome je izgledalo da misli sasvim ozbiljno i da duboko vjeruje u to da ta kultura uslovljava da se sve više uklanja zid koji Cmu Goru razdvaja od svijeta i da više nije daleko vrijeme, kada će Cona Gora zauzimati ono mjesto koje joj odvajkada pripada.

Narednog jutra su nas oba popa pratila na svojim mazgama, pri čemu je moj domaćin, koji je koračao pored mene, gotovo ljutito, ne hajući za moj otpor, natjerao da uzjašem jednu mazgu, oni su nas pratili dobar dio puta koji je vodio kroz brda, sa kojih se na određenim mjestima pružao lijep pogled na Crmnicu, koju je priroda zaista materinski obdarila, prije svega na onim mjestima sa kojih se pruža slobodan pogled na dolinu rijeke i na Skadarsko jezero. Bliže obali brda opet postaju gola, slično onima preko kojih se od Kotora dolazi ovamo gore; pop Jakov je, aludirajući na staru cmogorsku priču, napomenuo da su to opet djelovi zemlje kod kojih su se dragom Bogu, dok je sijao kamenje, poderali džakovi, pa je preostali dio odjednom pao dolje. Kod jedne lipe, pod kojom je ponuđen hljeb sa medom i crmničkim vinom, oprostila su se od nas naša oba sveštena pratioca, izvinjavajući se što ne mogu da idu dalje sa nama, pošto bi svakog časa mogla da započne predstojeća borba sa Turcima, pa je onda neophodna njihova pomoć kod zbrinjavanja ranjenika, kao i u svakom drugom pogledu, u takvim prilikama pastir nikada ne smije previše da se udalji od svoga stada.

Posljednji dio puta koji sam ponovo prešao samo sa Teodorou, bio je daleko najteži. Nikako da dode kraj, onom neprestanom gore-dolje, a više puta smo išli stazama od kojih je, usljed silnih kiša, jedva bilo još nekoga traga. Ali svi ti napori au nagrađeni, kada smo dospjeli do mjesta sa kojeg se odjednom otvorio vidik na nešto južnijų visoravan kod Kaštel Lastve, gdje su se odigrali posljednji zapadni pogranični sukobi. Prema zapadu se prostiralo široko, suncem obasjano, more, a sa lijeve i desne strane su se vidjela tamna, šumama pokrivena uzvišenja Turske Albanije i sivi goli vrhovi Cme Gore; tik ispod mene prostirala se plodna dolina Paštrovića sa svojim četvrtastim kućama i manastirima, brižljivo obradenim poljima i njivama, najjužniji posjed jedne njemačke sile. Stajao sam na mjestu na kojem se gotovo neposredno dodiruju tri, po svom karakteru i ustrojstvu prave različite države, čije su se prošlosti i budućnosti predstavljale duši kao beskrajno more”.

(Citirano djelo, str. 187-189).

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (60) first appeared on BARinfo.

Njemački književnik, filozof i istoriograf, putopisac dr Hajnrih Štiglic (rođen 1801. godine, u Arolzenu, sjeverna Njemačka, umro 1849. u Veneciji), boravio je u Crnoj Gori 1840. godine i o tome objavio knjigu u Štutgartu 1851. godine, pod naslovom “Posjeta Crnoj Gori”. U toj knjizi dr Hajdrih Štiglic opisuje, pored ostaloga, detaljno  i Crmničku nahiju, koju je lično posjetio 1840. godine, u vrijeme kada je Crnom Gorom, njenim onda slobodnim dijelom, upravljao Petar II Petrović Njegoš.

Njemac Štiglic u navedenom putopisu daje geografski opis Crmnice, njenu prirodnu ljepotu, koju je doživio, njene privredne mogućnosti, plodnost tla, te mentalitet, karakter, običaje, slobodoljubivost, gostoprimstvo i način života njenog stanovništva, kao i njihov odnos prema pograničnim, susjednim osmanskim (turskim) vlastima, koji je onda bio na ratnoj, neprijateljskoj osnovi, u prvoj polovini XIX vijeka, itd.  Zapažanja Štiglica iz Crmice puna su zanimljivih detalja iz ondašnjeg života naroda, ponašanja starijih, mlađih i djece, u tome kraju i širom Crne Gore. Navedena knjiga dr Štiglica, objavljena na njemačkom jeziku 1841., a kod nas je objavljena u izdanju podgoričke izdavačke kuće CID (urednik prof. dr Dragan K. Vukčević) u Podgorici 2004, a preveo je, priredio i pogovor za nju napisao je Tomislav Bekić. 

Štiglic dalje kazuje o impresijama iz Crmničke nahije:

“Rastanak nam je svima teško pao. Zavoljeli smo jedni druge tokom niza zajednički provedenih časova ispunjenih radošću i pomisao da se po svoj prilici u životu više nećemo sresti ispunjavala nas je sjetom. Kada mi se mali Stasi, plačući i prožet iskrenim bolom, obisnuo oko vrata i drhtavim glasom upitao kada ću ponovo navratiti do njih, morao sam i ja da skupim sve svoje snage da ne pustim suzu, pa sam Iliju zamolio da dječaka uzme kod sebe u čamac i da se brzo udalje. I Teodorove oči su bile vlažne; ali u njega su to bile suze radosnice, jer je mislio na sjutrašnje viđenje sa svojom ženom i djecom kod kuće u Budvi, zbog kojih je i prihvatio Vladikin (Petra II Petrovića Njegoša-nap. naša) prijedlog da preuzme ulogu vodiča. Kapetan je mirno pućkao u svoju lulu; neko vrijeme je zamišljeno gledao preda se, a onda je odjednom uzviknuo: „Bog vi dao zdravlje!”, stegao mu ruku i udaljio se brzim koracima, dok smo Teodoro i ja ćuteći gledali za čamcem koji se udaljavao i na kojem je Stasi, u znak pozdrava, neprekidno mahao raširenim rukama.

Naši pratioci iz Riječke nahije, ploveći svojim čamcem preko Jezera, kao i kapetan koji je skrenuo udesno prema svojoj kući, po svoj prilici su bili stigli svojim kućama, kada sam sa Teodorom, sa jednog brijega i pod zelenim narovima, posmatrao kako iza brda ove blagoslovene doline nestaju posljednji sunčevi zraci. Sa svih strana su se stada vraćala sa okolnih brda svojim naokolo raštrkanim kućama. „Da li biste mogli da mi kažete gdje je kuća popa Toma Plamenca?”, upitao sam jednog čobanina u bijelom vunenom ogrtaču, koji je, s puškom o ramenu, s pištoljima i handžarom za pojasom, goneći ispred sebe nekoliko krava, prolazio pored nas. „Ja sam lično taj”, glasio je odgovor, „a ono tamo je moja kuća.” – Stvarno je to bio pop, koji je danas napolju na ispaši bio u dvostrukoj ulozi pastira, propovijedajući svojoj pastvi i čuvajući dio stada koji je njemu pripadao, a sada ga potjerao kući. Pošto je pod jednom visokom kruškom širokih grana, djevojci koja je već čekala predao krave, a ona ih odmah potjerala u staju tik pokraj kuće, pošli smo kamenim stepeništem u odaju s lijeve strane hodnika, koja je istovremeno bila spavaća soba, trpezarija i knjižnica, sastavljena od obrednih i nekoliko molitve- nih knjiga. Tu je pop pročitao pismo sa preporukom sa Cetinja, pa je ponovio svoju dobrodošlicu, pri čemu je istovremeno izrazio svoje žaljenje da zbog zdravstvenog stanja domaćice, koja već danima leži bolesna prijeko u kuhinji, nije u stanju da me na primjeren način ugosti, ali mi je rekao da njegovu kuću smatram svojom, pa sam se zaista osjećao prijatno u ovim jednostavnim uslovima i prilikama. – Rado je i puno govorio o svojoj zemlji i bašti, a još više o svojim pčelama. Med koji je bio iznesen u zgodnim šarenim posudama donio ga je iz škrinje smještene pored knjižnice kao i sočno voće, uzgojeno na njegovom imanju, bili su dokaz da se dobro razumije u obje vrste privređivanja. I njegov sinčić, mali živahni Andrija, koji je čak nešto malo znao italijanski, veoma se dobro razumio u uzgoj voćki i u pčelarstvo; na mene je ostavilo lijep utisak to kako je živahni devetogodišnji dječak, koga je otac u mom prisustvu podvrgao malom ispitu o tim stvarima, veoma ozbiljno počeo da mi obrazlaže da on mnogo više odgovara za duhovnika od svog brata Mihajla u školi na Cetinju, koji, iako je više godina stariji od njega, ni izdaleka ne poznaje toliko obreda kao on; a njegov dvanaestogodišnji rođak Đuro, prijeko u Podgoru, ne može nikako da se mjeri s njime, jer ne umije ništa drugo nego samo da barata pištoljem i puškom. Vidjeću ja da će on, Andrija, daleko prije biti posvećen nego ona dvojica; to veoma dobro zna i njegova djevojka, lijepa Nika; ona mu je vjerna i mnogo je više naklonjena njemu nego Đuru, koji je nekoliko puta pokušao da mu je preotme; sjutra ujutru će mi pokazati svoju djevojku koja stanuje nedaleko odavde kod njene tetke Stanije. Dok je mali dječak crvenih obraza još izgovarao najlaskavije pohvalne riječi o svojoj maloj djevojci, što je očigledno godilo ocu koji je pažljivo slušao, ušla je jedna časna matrona s jednom ljupkom djevojčicom od nekih osam godina, da mala popadija, kako je rekla, svom momku pred počinak poželi laku noć. Dvoje djece je poletjelo jedno drugome u susret, nježno su se zagrlili, pa su sada pali u zaborav i ispitivanje i buduće sveštenstvo – Andrija je znao samo za Niku.

Posebno mi je bilo zanimljivo da nam se kasnije pridružio Tomov rođak, pop Jakov Plamenac; on je, iako ima jednu kraću nogu, 1835. godine bio vođa pobunjenih Crmničana koji su se suprotstavljali uvođenju glavarine i nekih drugih novina, ali sada pomirljivo prihvata sve naloge i naredbe sa Cetinja, pa je čak, kako se to obično dešava u ovakvim slučajevima, postao usrdni pobornik novih mjera i novog ustrojstva. Teško je pri tom bilo zaključiti da li to što govori čini iz uvjerenja, ili se pritvorno povinjava vlastima, ili u svemu tome možda ima neke blage ironije. Više puta mi se činilo da ovog posljednjeg ima u njegovom blagom smiješku, kad god bi hvalio pomenute nove odredbe, dok je o starim odredbama govorio kao o mjerama koje više ne odgovaraju sadašnjem vremenu. Više puta sam se, dok je govorio, prisjećao izjave jednog diplomate par excellence, koji je za riječ rekao da je ona sredstvo da se njome prikriju misli, a mi bismo tome dodali da je tom prilikom možda jedini put bio bezrezervno iskren”.

(Navedeno djelo, str. 184-187).

(Nastavlja se)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (59) first appeared on BARinfo.

Njemački književnik, filozof i istoriograf, putopisac dr Hajnrih Štiglic (rođen 1801. godine, u Arolzenu, sjeverna Njemačka, umro 1849. u Veneciji), boravio je u Crnoj Gori 1840. godine i o tome objavio knjigu u Štutgartu 1851. godine, pod naslovom “Posjeta Crnoj Gori”.

Štiglic je završio književnost i filozofiju, a doktorirao filozofiju 1829. godine i bio je Hegelov student, kao i filologa Raumera. Putovao je širom Evrope i bio je jedno vrijeme i u Crnoj Gori. Imao je dug i prijateljski razgovor na Cetinju sa Petrom II Petrovićem Njegošem, koji ga je srdačno dočekao. Obišao je veliki dio onda slobodnog dijela Crne Gore, boravio kako na Cetinju, tako i na Njegušima, u dijelu Katunske nahije, te uopoznao je Riječku nahiju, posjetio je Rijeku Crnojevića i Skadarsko jezero i potom Crmničku nahiju. O Crnoj Gori, njenom vladici Petru II Petroviću Njegošu, načinu života Crnogoraca, njihovoj borbi za slobodu, ostavio je vrijedan književno-istorijski zapis. Navedena knjiga dr Štiglica, objavljena na njemačkom jeziku 1841., a kod nas je objavljena u izdanju podgoričke izdavačke kuće CID (urednik prof. dr Dragan K. Vukčević) u Podgorici 2004, a preveo je, priredio i pogovor za nju napisao je Tomislav Bekić. 

U toj knjizi dr Hajdrih Štiglic opisuje, pored ostaloga, detaljno  i Crmničku nahiju, koju je lično posjetio 1840. godine, u vrijeme kada je Crnom Gorom, njenim onda slobodnim dijelom, upravljao Petar II Petrović Njegoš. Njemac Štiglic u navedenom putopisu daje geografski opis Crmnice, njenu prirodnu ljepotu, koju je doživio, njene privredne mogućnosti, plodnost tla, te mentalitet, karakter, običaje, slobodoljubivost, gostoprimstvo i način života njenog stanovništva, kao i njihov odnos prema pograničnim, susjednim osmanskim (turskim) vlastima, koji je onda bio na ratnoj, neprijateljskoj osnovi, u prvoj polovini XIX vijeka, itd. 

Štiglic kazuje: “Kada smo od ušća Crmnice u istoimenoj nahiji zaplovili uzvodno, morao sam naprosto samog sebe da uvjeravam da se odista nalazim na području Crne Gore, svuda na glasu kao pusta i kamenita zemlja. Pred nama se na sve strane prostirala široka, bogata dolina za koju bi u svakoj zemlji rekli da je izuzetno lijepa. Bujne njive, brižljivo obrađena polja oslanjala su se na vinogorja, između kojih su se vidjela stabla badema i narandži, smokava i maslina; poveća stada kretala su se na obje obale u visokoj travi tik do same rječice koja je ljupko vijugala kroz ovu blagodet. U pozadini se, poput neke zaštite ovog raja, put neba uzdizao vijenac tamnih brda prekrivenih šumama, u čijim su se nižim predjelima između vinogorja i voćnjaka, nalazila ljudska staništa, kuće građene od prirodnog kamena, ali su po svom položaju, gledajući od gore na rijeku i jezero, svaka od njih mogla da bude dostojan takmac vila jednog Lukula ili Grasa.
Zaista, pomislio sam u sebi, da sam vladika Crne Gore, ne bih nigdje drugdje uredio svoje sjedište nego u ovoj Arkadiji i pred mojom dušom se ukazao san o opštem miru koji će usrećiti sve narode. Ali prije nego što sam ga dosanjao do kraja, moji pratioci su pokazivali na jedno brdsko uzvišenje preko kojeg bi trebalo da krene sljedeći pohod, jer tamo prijeko, u području Sutormana, nalazi se jedno bogato tursko selo… Ubrzo mi je palo na um da on (odnosi se na Vladiku Rada-Petra II Petrovića Njegoša-nap naša) i ne smije da se ponaša kao Apolon među pastirima; jer njegov zadatak je da na visinama stoluje kao Zeus fulgurans et tonans i da svima samo zadaje strah.

Čamac je pristao pred jednom za ovu zemlju neobično visokom i prostranom kućom od kamena. Tu se, rečeno mi je, na Viru nalazi pazar Crmničke nahije; i samo je dovde rječica plovna. U znak nasilno utemeljenog primirja i tu je stajala jedna drvena skela, slična onoj u Riječkoj nahiji, i tu su se mogla vidjeti razbijena oružja obješena o užad, kao kazna za ranije upozorenje za buduće prekršioce mira. Više radnika unosilo je tursku žitaricu (Zea Mais) u unutrašnjost zgrade, čija su skladišta već obilato bila popunjena zalihama.
Ove zalihe, rekao je kapetan, ne može da gleda, a da se s gnjevom i radošću u srcu, ne sjeti dana kada je Crna Gora počela da se oslobađa turskog jarma; naime, upravo je tu na ovom mjestu, kod Vira, načinjen početak, a povod je upravo bio kukuruz. Naravno da je to plaćeno krvlju, ali zato je i zauvijek urodilo plodom, a muškarci Crmnice mogu da se hvale da su bili prvi koji su krenuli tim putem. Njegov djed, koji je lično sudjelovao u tome, ispričao mu je kako se sve to zbilo; upravo je bio pazarni dan, kada su Turci došli da pokupe harač; tada je jedan od pašinih ljudi, jedan neobuzdan…, digao ruku na jed- nog Crmničanina, ustvrdivši da je mjera Crnogoraca premala; na to je ovaj koji je mjerio podigao mjeru zajedno sa kukuruzom i tresnuo je o glavu Turčina i pri tome uzviknuo: „Ovo je mjera Crnogoraca!” – Na to su se Turci strahovito pomamili, u jedan mah su potegli oružje i nastalo je obostrano klanje, tako da je rijeka toga dana u jezero ponijela više krvi nego vode. Samo su trojica od pašinih ljudi uspjela da pobjegnu i da svome gospodaru umjesto očekivanog harača prenesu vijest koliko je turskih glava na obalama Crmnice izmjereno mjerom Crnogoraca. „Otada nije prestala borba koja je započela tu na ovom mjestu i kojoj cijela Crna Gora zahvaljuje svoju slobodu!”, uzviknuo je sav ushićen i usplamtjelih očiju kapetan na kraju svoje priče, „i neće prestati sve dok ne budemo stajali kao pobjednici nad grobovima svih naših neprijatelja!” Tako se u predstavi Crnogoraca sve na prvom mjestu vezje za borbu s Turcima, kao ishodištu i polaznoj tački svih daljnih planova; njegovo klasično tlo je tamo gdje su Turci poginuli, za njega je junak onaj koji je pobio najviše Turaka. U cijeloj zemlji nema, sem zanemarljivih razvalina nekoliko starih dvora, nikakvih drugih spomenika osim iz događaja izraslih, fantastično nadograđivanih predanja i sjećanja na borbe sa omraženim susjedom i nekadašnje gospodare na istoku, s tim što se ova onda pretvaraju u pohvalnu pjesmu i san o budućnosti sa još većim trijumfima”.

Pored ostaloga, dr Štiglic dalje piše da je za Crnogorce Primorje njima tada “uskraćeno im vlasništvo” i da oni od davnima pretenduju da se ono uključi u sastav Crne Gore, te da je ono dio koje prirodno treba da nakon oslobođenja pripadne Crnoj Gori.  Dalje navodi: “Prema Istoku se i u današnje vrijeme vode borbe, a prema Zapadu je upućen pohotljiv pogled koji teži za posjedovanjem; primorski pojas je za Crnogorca ono što je za Francuza lijeva obala Rajne, za istočnog Slovena cjelokupan slovenski zapad sa Dunavom, uključujući po mogućstvu što više germanskih marki (oblasti), zemlja budućnosti i zemlja obećanja. Tu se u malome ponavlja ono što se tamo dešava u velikom, i simpatije se privlačće mag-netnom snagom. Zbog toga budite na oprezu, vi čuvari!

Dok je kapetan ovo kazivao, Ilija se bavio pripremanjem našeg objeda. Sada ga je iznio, ili prije bi se moglo reći položio, na travu između kuće i rijeke, gdje smo posjedali po zemlji. Pozvali smo prisutne da nam se pridruže i da se prihvate naših divljih pataka i crnih čaplji, dok su nam oni sa svoje strane ponudili od svoje ribe koju su pripremili. Iako smo se za vrijeme plovidbe vrijedno prihvatili čuture, Ilija je u čamcu imao još dosta vina, a kao desert nam je nadzornik skladišta, čija je žena bila neumorna u posluživanju, ponu- dio smokve, narove i grožđe, kakvo, što se punoće i slasti tiče, u svom životu još nijesam vidio, kao i nekom vrstom slatkog od dunja, koje takođe veoma dobro uspijevaju u Crmnici, pa se odlikuju i izuzetnom veličinom i kvalitetom. Pošto je bila utoljena prva glad, nazdravio sam žiteljima Crmnice; potom se nazdravljalo zemlji, moru i cijelom svijetu, pa smo tako usred ovog rajskog podneblja, sjedeći na zemlji pod nebeskim Sunčanim šatorom, uživali u objedu kakav nijedan kralj i nijedan car ne bi umio bolje i bogatije da priredi. „Pogledajte oko sebe, Crnogorci”, uskliknuo sam, pošto je Ilija ponovo nazdravio, „pogledajte kakvu vam je divnu kuću sagradio vječni neimar. Kada nas koji ovdje sjedimo zajedno više ne bude bilo, ovi vječni bedemi će još uvijek stajati i gledati dolje na one koji tu prebivaju, i koji će se možda upravo na ovom istom mjestu, uživajući u ovoj ljepoti, osvrtati oko sebe, a da pri tome ne znaju da su možda, kao i mi sada, posljednji put skupa. Osim ako će, kao što to želimo, oni koji dolaze poslije nas, blagostivo da se sjete nas, kao što se i mi, blagosiljajući ih, sjećamo onih koji su bili prije nas dižem ovu čašu u čast sjećanja na drage mrtve!”.

Ilija i kapetan se hitro podigoše, skidoše fesove sa svojih glava i pokloniše se u znak odobravanja; njihov primjer slijedili su i ostali, pa je onda nastala kratka pauza; zatim je ponovo pehar počeo da kruži naokolo, pa je za čas bio ispražnjen do posljednje kapi; svaki je pri tome izgovorio ime ono- ga u čiju čast pije, od Skenderbega i Ivana i Miloša do drugih junaka iz prošlosti, pri čemu su se ova miješala sa imenima mlađih junaka iz bliže prošlosti, a koja su ovome ili onome bila posebno draga. Ali nijesu mogla da budu pomenuta sva imena na koja se u tom trenutku mislilo, kada se činilo da je ukinuta svaka razdjelnica između neba i zemlje”.

(Nastavlja se)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (58) first appeared on BARinfo.